Ruby Princess. fotografija: Emin Gušo
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.
—
Posao za danas je davno obavljen. Ukoliko se unošenje podataka u neki sistem na računaru može nazvati poslom. Osjećam se kao uhljeb u državnoj firmi. Kao da sam dalji rođak nekog funkcionera i da je ovo najbolje što je mogao uraditi za mene. Ne volim ovo, treba mi nešto zanimljivije. Sada moram sjediti još pet sati i pretvarati se da radim nešto. Odoh na Youtube. Sugestije. Clean Bandit – Miss you. Volim tu grupu, ali ovu pjesmu još nisam slušao..
Počinje sa nečime što je između "mmmmm", "hmmmm" ili "uuuuu"...
Zvuči kao uzdah čežnje.
"I know you're out in Cabo,
Hanging with your brother..."
Bio sam na mnogim mjestima, ali Kabo San Lukas u Meksiku nije jedno od njih. Ni na jednom od mjesta na kojima sam bio od marta 2017. pa do marta 2020. godine, nisam bio sa svojim bratom. Ne računajući Facebook video call, nisam ga vidio 16 mjeseci. And counting.
"So I saved all the texts
All of the best over the years
Just to remind myself
Of how good it is
Or was..."
U mom slučaju nisu poruke, već fotke. Mnogo fotki a dio "Or was" posebno boli.
***
Bio je 6. mart 2020. godine. Ruby Princess je dan prije završio obilazak Nacionalnog parka Fiordland i bio je na kursu prema Sidneju. U tom momentu sam upravo završavao narukvicu od obojenog zlata za mušteriju kada mi je supervizor Santoš rekao da me Patricija zove u ured.
"Šta li sam sada uradio? " - pomislio sam. Menadžeri rijetko kada zovu na razgovor u četiri oka da kažu zaposleniku kako obavlja dobar posao ili kako ga vole. Naročito ne Pati.
Sišao sam sa šeste palube broda na petu, prošao kroz galeriju sa umjetničkim slikama i otvorio vrata na kojima je pisalo "Crew only". Srednja vrata u malom hodniku su bila vrata ureda menadžerke prodaje. Pokucao sam jednom na već otvorena vrata i ne čekavši da mi Patricija ponudi stolicu, sjeo sam preko puta nje.
"Da li bi želio produžiti ugovor na još dvije sedmice? Tvoja zamjena nije sredila vizu i neće se pridružiti 8. marta. Trebaš mi, Emine. Još samo dvije sedmice. Trebalo bi biti više para od provizije na ovom putovanju."
Da me je pitala tri dana ranije, pristao bih. Ne zbog nje, jer mi sigurno na kraju ne bi napisala veće ocjene ni preporučila za unapređenje. Ne zbog dodatnog novca. Kada pređem određenu tačku zasićenja, nema tih para koje me mogu zadržati na brodu. Pristao bih samo iz razloga jer sam imao fantastičnu ekipu i bilo bi mi žao da se rastanem od njih: mog cimera Vitora iz Brazila kojem sam se divio koliko može da bude neodgovoran i neorganizovan, a opet nije bilo moguće ljutiti se na njega; Kamilu iz Argentine sa kojom sam se svađao i mirio deset puta dnevno; Sonju i njen piskutavi glas ala Sunđer Bob sa kojom sam izlazio i istraživao sva ta egzotična mjesta u bespućima Pacifika; Indijca Santoša koji mi je bio najbolji supervizor ikada, prava legenda; Stivena sa Barbadosa koji me neuspješno učio da sviram; moju frizerku Beatu iz Poljske; Veroniku iz Ukrajine i njenu dugu, prelijepu kosu. Ekipu sa basketa. Te mi je ljude bilo žao napustiti, ali koliko god žalio zbog rastanka sa njima, bilo mi je drago što ću vidjeti članove porodice i prijatelje kući.
Zajeban je ovo posao. Ljudi se prije ili kasnije naviknu da vas nema.
Volim reći da nikada nije „zbogom“ nego samo „vidimo se poslije“, ali u ovom poslu, svaki rastanak može biti posljednji.
"Pati, stvarno, hvala ti na ponudi ali imam drugih planova. Ja i brat smo planirali da putujemo po Italiji i već smo uplatili AirBnB smještaj u Rimu. Idem tamo za deset dana. Ako ostanem još dvije sedmice na brodu, propada mi to putovanje."
Nisam lagao. Stvarno jeste bilo tako. Ja sam stariji od svog brata dvije godine. Prije sedam godina je otišao u Austriju na studij i ostao tamo. Prije nismo imali novca da putujemo skupa, sada nemamo vremena. Ja stalno na kruzerima, on u softver firmi. Teško je da uskladimo odmore. Bilo joj je krivo jer nije ispalo po njom ali rekla je da razumije i da će me sutra pozvati da mi da finalne ocjene za moj performans na šestomjesečnom ugovoru na Ruby Princessu...
***
Osmog marta sam se iskrcao sa broda. Korona je već bila na svim vjestima, ali u tom trenutku, bila je ograničena samo na Daleki Istok. Prošao sam pet aerodroma bez da me je iko zaustavljao ili pitao išta. Od Sidneja sam letio do Singapura, pa od Singapura do Londona, pa od Londona do Istanbula i na kraju sam oko 8 navečer sletio u Sarajevo gdje me je najbolji drug pokupio na aerodromu.
Samo nekoliko dana nakon što sam se vratio u Bosnu, granice su se počele zatvarati a korona je od lokalnog postala globalni problem,
Na dan kada sam se ja iskrcao, na Ruby su se ukrcali neki putnici koji su bili pozitivni i koji nisu znali da su pozitivni. Sedam dana poslije, od 4.000 ljudi na brodu, od čega 3.000 putnika i 1.000 članova posade, preko 300 je bilo pozitivno na koronu. Dvosedmično krstarenje do Novog Zelanda je skraćeno na deset dana, brod se ranije vratio u Sidnej, putnici su iskrcani, nova krstarenja obustavljena ali posada je morala ostati na brodu. Moje dojučerašnje kolege su dobile kabine gostiju kako bi bili svi izolovani, ali iz njih nisu mogli izaći 45 dana.
Od 300 pozitivnih sa broda, nastalo je 3.000 slučajeva u Australiji i desetine preminulih. Bili smo najveći klaster zaraze u Australiji, bili smo na svim vijestima a na brod je ulazila australska policija da provodi istragu ko je dozvolio putnicima da se iskrcaju i rašire zarazu bez karantina. Nakon više sedmica istrage i lova na vještice, došlo se do spoznaje da je Ministarstvo zdravlja Novog Južnog Velsa odgovorno jer nije zabranilo Ruby Princessu da pusti putnike kućama.
Neki od mojih prijatelja koji su ostali na brodu, poslani su kući tek u julu. Zamislite da provedete više od tri mjeseca u sobi koja je 5x5 i gdje vam je jedini ljudski kontakt osoba koja vam donosi hranu i osoba na susjednom balkonu. Luksuzna verzija zatvora.
Bukirano putovanje u Rim, na koje ja i moj brat naravno nikada nismo otišli, me je spasilo da ne završim u ovom haosu.
***
Nadao sam se najboljem, da će se brzo stvari vratiti u normalu ali kraj tunela se ni nakon skoro godinu dana ne nazire. Prvo su sve brodske kompanije stopirale krstarenja u martu na dva mjeseca. Pa je u junu američki Centar za kontrolu bolesti (CDC) sve stopirao do kraja jula. Pa je i prije nego što je ta suspenzija istekla, sve produženo do kraja novembra. Nešto se govorkalo da bi možda mogli nastaviti u decembru za vrijeme praznika da spase šta se spasiti da, ali na kraju nije bilo ništa ni od toga. Sve stopirano do marta. Pa ni to nije bilo dovoljno, sada se priča o julu 2021. godine kao najboljem slučaju ali ovdje nema najboljeg slučaja: Kanada je početkom februara zabranila plovidbu u svojim vodama do februara 2022. godine. Vakcinacija ide sporije nego očekivano, ali ide. Do ljeta će u dosta zemalja biti dvocifreni procenti vakcinacije stanovništva. Desetine miliona ljudi će primiti vakcinu, ali umjesto popuštanja mjera, sve zemlje ih izgleda samo pooštravaju iz dana u dan. Od optimizma, prešao sam na realizam, sa realizma na pesimizam a sa pesimizma na tešku depresiju i iz depresije ponovo u realizam. Neće biti kao što je bilo. S time se svi koji smo radili na brodu moramo pomiriti. Zlatno vrijeme krstarenja je prošlo. Možda je vrijeme da kažem „Zbogom more.“
Otuda onaj dio „Or was“ što me jede. Korona će proći, prije ili kasnije, brodovi zaploviti, ali sigurno je da više nikada neće biti kao prije. Svu radost i bezbrižnost u kojoj sam uživao, poništiće surova kapitalistička kontrola troškova i pravilnik debljine telefonskog imenika u milionskom gradu. Restrikcije kretanja, restrikcije izlazaka vani, restrikcije kontakata i naravno, smanjenje plate.
Za ljude kao što sam ja, neće više biti isplativo da idemo na kruzere. Ni finansijski, ni u smislu putovanja jer više neće biti putovanja, samo rad i ništa drugo. Gotovo je. Jednog dana, bilo bi gotovo. Nisam mislio osjediti na brodu, ali nisam mislio ni da će biti gotovo na ovaj način. Kada nešto napuštaš, želiš ga napustiti pod svojim uvjetima. Ne ovako. Ne kada si primoran da to uradiš. A moram. Nemam izbora.
Sistem „šest mjeseci rada, dva mjeseca pauze“ će zamjeniti sistem „4+4“. U prijevodu, zaradiću samo četiri plate i onda ću na četveromjesečnom odmoru sve to potrošiti ukoliko ne nađem neki poslić.
Ne, hvala. Uopšte se neće isplatiti ići sa finansijske strane, napuštati posao koji imam i ponovo tražiti novi po povratku sa broda.
Moraću nositi masku svo vrijeme dok sam na dužnosti. Ne želim da mi se elastični dio maske ureže u lice kao jadnim medicinskim radnicima.
Ne, hvala.
Izlasci sa broda će postati ravni dobitku na lutriji, neće više biti stvar koja se podrazumjeva za sve. Za one što propisuju ova pravila, savjet da pored ogromne doze testova nabave i veliku dozu vreća za truplo. Broj samoubistava posade će se značajno povećati bez izlazaka sa broda, jedine stvari koja nam pomaže da se barem nakratko, osjećamo kao ljudi a ne kao kotačići u toj podmazanoj mašini.
Kažu da neće biti više ni druženja u baru. Zamislite život posao – kabina koju dijelite sa još jednom osobom i tako mjesecima.
Da mi je rođeni brat, ne, hvala.
Kad malo bolje razmislim, ne nedostaje mi rad na kruzerima. Nije normalno raditi 12 sati dnevno i tako pet dana zaredom dok brod plovi od Havaja do Tahitija. Nije normalno raditi neprestano šest mjeseci. Nije normalno šest mjeseci ne imati nikakve privatnosti jer dijelite malu sobu sa cimerom, a veće su šanse da naletite na ludaka nego na nekoga ko će biti kao brat.
Radi se između 240 i 330 sati mjesečno. Koliko god zarađivali, nije dovoljno. Ne nedostaje mi ni plata. Riješio sam stambeno pitanje zbog čega sam se i otisnuo na pučinu.
Svi ti ljudi, svi ta mjesta, e to je ono što mi nedostaje. Možete ploviti najboljim brodom na svijetu i da vam bude horor ako su ljudi oko vas loši i ako su destinacije na koje idete dosadne. Isto tako, možete ploviti najvećom krntijom, pa da bude do jaja jer je ekipa odlična a destinacije zanimljive.
Putovanja, prijatelju. To je ono što mi nedostaje.
***
Nedostaju mi spektakularne zore i još spektakularniji sumraci nad morem kada je nebo obojeno sa milion nijansi zlatne boje. Nedostaje mi da pravim još jednu sliku sumraka iako sam ih do sada napravio i objavio milion na Instagramu.
Nedostaje mi Brizbejn gdje sam 2017. godine upoznao Šteficu i Antoniju, naše žene koje su me pozvale sebi kući i napravile burek. Čovječe, što je bio dobar. Nakon pet mjeseci bez domaće hrane i gdje nisam imao uopšte priliku govoriti svoj jezik jer sam bio jedini Balkanac na brodu, što sam upoznao njih dvije su mi bile kao dobitak na lutriji.
Nedostaje mi i Port Vila, glavni grada siromašnog ali simpatičnog Vanuatua i njena luka gdje vas vozači taksija mogu rastrgati na komade dok se bore sa kolegama oko mušterija. To je mjesto gdje sam kao zadnji glupan platio 25 australskih dolara za hamburger ne znajući kakav je kurs.
Nedostaju mi i te egzotične valute koje je teško preračunati u valute koje su svima poznate. To je mjesto gdje mi je lik tražio 5 dolara za dozvolu da slikam plažu.
Hej, zamislite da odete u Bar, Ulcinj ili Budvu, da poželite da slikate plažu i da se odnekud stvori neki lokalac, kaže da je taj dio plaže njegov i da mu morate platiti što to hoćete slikati. Van pameti. Valjda su bijeli ljudi toliko rijetki u Vanuatuu i valjda za sviju misle da su Australci i da imaju para na bacanje.
Nedostaje mi čak i jebena Numea, svjetska prijestolnica dosade i mjesto gdje se može kupiti najskuplja Nutela na svijetu. Nije ništa drugačija od normalne Nutele. Nećete poletjeti od nje. Neće vam izrasti krila. Nutela kao Nutela, osim što, kada se preračuna u eure sa novokaledonijskog franka ili kako to već zovu, tegla košta 12 eura.
Nedostaje mi Američka Samoa. Tu sam upoznao lika koji je komšija Troja Polamalua. Ne znaš ko je Troj Polamalu? Jedan od najboljih igrača NFL ekipe Pitsburg Stilersa u historiji. A oni su izjednačeni na prvom mjestu po broju osvojenih titula pa ti vidi. Kaže mi tip koji je vodio ekskurziju da mu je Polamalu komšija i da svrati na par sedmica godišnje iz Amerike. Kaže, bio je prije mjesec i pol. Eto, da sam stigao malo ranije, mogao bi upoznati legendu.
Nedostaje mi Hobiton. Jebo te, stajao sam pored Samove kuće. Jedinog koji je odolio snazi Prstena i koji ga nikada nije htio za sebe. Pio pivo u Zelenom zmaju. Znaš li ti šta je to? Za malca koji je odrastao na Vilenjaku kod Visokog u Bosni, to je nestvarno. Kako sam ja završio u selu hobita čovječe? Kojom magijom? Da mi je neko 2003. godine, kada sam još živio tamo, bio treći razred osnovne i pješačio sat vremena do škole, rekao da ću vidjeti to mjesto, ma rekao bi mu da je lud. Kruzeri su moje snove učinili realnima.
Nedostaje mi Sidnej, najljepša luka u kojoj sam ikada bio. Isplovljavanje koje traje vječno i prolazak ispod Lučkog mosta. Sidnejska Opera preko puta mjesta gdje se brod parkira. Najbolja pica ikada u Eastbanku, najljepša konobarica ikada, Rimante iz Litvanije. Da hoće, može biti top model ali ona došla u Australiju da studira genetiku. Konobariše da plati račune.
Nedostaje mi Singapur gdje sam se ukrcao na svoj prvi kruzer ikada. Li iz Engleske je imala sjajnu ideju da ne odemo na mjesto na koje nam je rečeno da idemo na ukrcaj, nego tamo gdje je brod usidren na aplikaciji koju ona ima. Lokacija je bila brodogradilište. Nismo stigli na vrijeme. Brod je isplovio bez nas. Otišli smo tamo gdje smo trebali biti, ali broda nije bilo. Cijeli dan sam sjedio misleći kako da se vratim kući, cijeli dan sam govorio „jebeš ovo“, „jebeš ovo“ dok se brod konačno nije pojavio u 8 navečer. Kažu, nije prošao sigurnosni protokol i zadržan je na putu od brodogradilišta do luke. Niko se nije sjetio nama da javi. Najgori dan ikada.
U Darvinu sam dobio najgore opekotine u životu. Kao zadnji kreten, nisam stavio kremu za sunčanje i zaspao sam na bazenu. Probudio sam se crven kao rak. Tri dana nisam našao dobru poziciju za spavanje, toliko me boljelo. Nisam unaprijed izguglao da su ozonske rupe najveće iznad sjeverne Australije i da ne pomislim da izlazim na sunce bez faktora 50 i zaštite za glavu.
Nedostaje mi Dubai gdje me lik koji radi na Burdž Halifi izlevatio kao zadnjeg mulca. Za observatoriju na 128. spratu najviše zgrade na svijetu, cijena je oko 40 dolara. Lik koji prodaje karte mi je rekao da tih karata više nema i da samo mogu platiti 130 dolara za 145. sprat zgrade.
„OK, drug mi se ženi, mislio sam snimiti video poruku kada već ne mogu prisustvovati vjenčanju, idem pa kud puklo da puklo.“
Platim kartu za vrh zgrade. Po povratku moram sići na 128.sprat, mora se presjesti u drugi lift. Kada se ide gore, ide se direktno.
Tamo moj drug Dušan sa broda.
„Dule, jesi li rezervisao kartu unaprijed?“
„Nisam bre, maloprije stigao.“
„Kažeš maloprije? Koliko si platio kartu?“
„40 dolara. Kad si ti stigao?“
„Prije tri sata. Moram ići. Vidimo se na brodu.“
Gdje ću mu reći da me lik sa pulta namagarčio i kome sam dao skoro 100 dolara više nego što sam trebao. Bježim dok me noge nose. Naravno, pametnjakovića sa pulta nema u prizemlju. Završio smjenu. Kao da sam u Mućkama. Kao da sam naletio na bliskoistočnu verziju Dela Trotera.
Nedostaje mi Petra, gdje vas lokalci na putu do hrama uklesanog u stijeni napadaju kao lavovi i pokušavaju prodati suvenire.
„Habibi, 20 dolara.“
Ništa.
„Habibi, evo 15“
Nastavljam hodati.
„Samo 10, samo za tebe“
Ma naravno, jer mora da me voliš.
„Daću ti ovo za 5, samo 5 dolara“
To što on nudi ne vrijedi pet centi.
„Jebi se“.
Konačno.
Nedostaje mi Grenland, Nanortalik i Kakortok. Bio sam ponosan što sam mogao reći: „Ja sam prvi Bosanac koji je kročio Grenlandom“. Vjerovatno i jesam. Ne radi puno ljudi iz Bosne na kruzerima. Samo oni koji rade put oko svijeta posjećuju Grenland. Veće su šanse da govorim istinu nego da se hvališem. Imao sam jednu duksericu, drugu duksericu i jaknu. Salomon iz Čilea sa kojim sam išao na hajking je imao otkopčani kaput i potkošulju. Tri puta pogađajte ko se zaledio a kome je bilo fenomenalno. Kaže da često ide u Ande i da se tamo navikao na vjetar i hladnoću. Salomon svira u tandemu sa svojom djevojkom Marijom, Ruskinjom koja ima 40 kila sa krevetom. Vjetar na Grenlandu je toliko jak da Marija pokušava da se baci na leđa, ali je toliko lagana da je vjetar drži pod uglom od 45 stepeni. Scena kao iz Egzorcista.
Nedostaje mi i Norveška, gdje sam mogao igrati basket na 17. palubi u 2 ujutro pod dnevnom svjetlošću. Nordkap kod Honingsvaga gdje sam se smrznuo još više nego na Grenlandu. Geirangerfjord gdje me je udarila struja do sam preskakao ogradu jer mi je bilo mrsko da idem cik-cak putem uzbrdo pa sam htio prečicom, ali je ograda rekla „Neće on niđe“.
Nedostaje mi i Engleska i sumorni Sautempton gdje mi je lokalni narkoman pokušao ukrasti biciklo pred mojim očima. Nosim kese iz Lidla, kad vidim da moj sajlom vezani bicikl pokušava ukrasti lik koji izgleda kao da se nije okupao mjesec dana.
„Druže, WTF to radiš?“
„Nije ti bio dobro svezan bicikl pa ti pomažem.“
I samo nestade. Meni vilica pala skroz do poda, kao u crtanima. Usred pješačke zone, usred grada, usred bijela dana.
U Švedskoj sam išao kod strica i vidio rođake nakon skoro 15 godina. Uspješni, sada u svojim ranim četrdesetima. Rodica radi kao IT ekspert u Ministarstvu rada, rođak je direktor gimnazije u Upsali. Oboje sa po dvoje djece i oboje sa nikakvim vezama sa Bosnom.
Bilo je dobro i u St. Petersburgu. Hodao sam mjestima kuda su hodali Petar i Katerina Velika, vidio sam kuće u kojima su živjeli Puškin i Dostojevski. Bio sam u vili u kojoj je ubijen Rasputin, vili Jusupovih. Divan grad i historijski, jedno od najvažnijih mjesta 20. stoljeća. Kada pogledam sve te palače i kada zamislim u čemu je živio prosječni građanin Rusije, znam da nije nikakvo čudo što se desila Oktobarska revolucija. Bolje pitanje je što je ruskom narodu toliko trebalo da se pobuni.
Nije bilo dobro u Atini. Otišao sam na giros i u povratku na brod, shvatio da sam izgubio propusnicu. Kaznili su me žestoko. Nisam mogao izaći vani na Malti, Siciliji, u Rimu, Đenovi, Monaku, Barceloni i Gibraltaru. Osjećao sam se kao zvijer u kavezu. Pomislio sam i da dam otkaz. Kada sam konačno dobio novu u Lisabonu, skoro sam zaplakao od sreće i htio sam da ljubim tlo portugalsko.
U Njujorku nisam mogao izlaziti. Nisu dali ljudima koji nisu odradili barem tri ugovora u jednoj kompaniji. Kažu ljudi bježe sa broda u Njujorku. Postaju ilegalni imigranti. Dva dana u Velikoj jabuci, i drugog dana, pjevačica iz St. Lucije je otišla u 150 km udaljenu Filadelfiju i javila se da će kasniti i da je pokupe u sljedećoj luci, Čarlstonu.
Kapetan joj je rekao da se smjesta pojavi na brodu, umjesto u 4 isplovio je u 6, platio veliku kaznu za predugi ostanak u luci i onda ju je otpustio. Možda bi joj ovo prošlo da je Bijonse, Tina Turner ili Madona, ali brod ne čeka ni na koga ko ne odgovara tvom opisu. Naročito ne na Kimi iz St. Lucije.
Nedostaje mi Majami gdje sam vidio dvoranu Miami Heata i shvatio da mene i Dvejna Vejda ustvari plaća isti čovjek. Njega milione, mene kikiriki, ali na kraju krajeva, ja ne mogu igrati basket jednako dobro kao Vejd a on vjerovatno može biti bolji ili barem isti prodavac alkohola i cigareta na brodu kao ja. Izgubio sam propusnicu i u Miamiju. Mogao sam i život u gadnom padu sa bicikla na visokom mostu iznad luke. Srećom, samo je ostalo natučeno rame i sedmična suspenzija koja me nije zaboljela kao pad. Ko se nije polomio barem nekoliko puta, nije ni živio.
Nedostaju mi Lima i Peru, gdje sam za 10 dolara napunio cijeli ruksak namirnicama i platio taksi za dva sata vožnje. Gdje su dvojicu Filipinaca lokalci u luci opljačkali do gole kože pa su se samo u gaćama i čarapama vratili na brod. Ko im je kriv kada ne žele platiti 5 dolara za bus koji je jedini sigurni prijevoz iz tog mjesta prema Limi.
Vidio sam i Pitkeirn, otok koji se nalazi u riječniku pod „usred ničega“ i gdje su se skrasili pobunjeni mornari sa legendarnog Bountija i osnovali porodice sa tahićanskim robinjama koje su poveli sa sobom. Jedno od najusamljenijih mjesta na svijetu, gdje danas 43 stanovnika žive usred ničega, 900 kilometara udaljeni od Uskršnjeg otoka i 5300 milja od Novog Zelanda koji formalno upravlja tim mjestom.
Posjetio sam Honolulu, dva puta. Prvi put sam obišao Perl Harbur, vidio spomenik žrtvama USS Arizone gdje je stradalo pola žrtava japanskog napada tog kobnog 7. decembra 1941.godine, zavirio u unutrašnjost USS Boufin, podmornice koja je zbog potapanja 16 japanskih brodova dobila nadimak Osvetnik iz Perl Harbura i hodao palubom USS Mizurija, gdje su Japanci potpisali bezuslovnu kapitulaciju nepune četiri godine poslije. Drugi put sam išao na hajking na Diamond Head, ugasli vulkan sa prelijepim pogledom na grad i poznatu plažu Vaikiki.
Havaji, Tahiti, Fidži, Novi Zeland, Aljaska, Grenland, krajnji sjever Norveške...
Da mi je neko rekao da ću ići na ova mjesta, ne bih vjerovao. Not a chance.
Tek sada shvatam koliko sam ja imao sreće sa destinacijama i koliko sam ustvari bogat za ta iskustva. Za tri godine sam vidio više nego što bi mnogi u tri života. Sve zahvaljujući kruzerima.
Ne žalim ni za čime. Da sada umrem, mogu reći da je vrijedilo živjeti samo zbog zadnje tri godine. Pronašao sam sebe. To je najvažnije.
Je ne regrette rien, što bi rekla Edit Piaf.
Bilo je to dobro vrijeme, ali to je stvar prošlosti. Možda je i bolje što se ovo desilo. Idu godine. Moji prijatelji su svi oženjeni, neki već imaju i djecu. Uskoro punim 30. Možda je vrijeme da se skrasim. Biće putovanja.
