Fatima

Fatima. Foto: Toni Vranješ.

Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2022.

—

Pored vrata stare knjižnice, lica uokvirena plavom maramom strpljivo je čekala Fatima. Izašli smo iz sjene, a ona se postavila ispred nas.

– Daj kupi nešto u nje, prati me već tri dana– rekao je Toni.

Oči su joj bile kestenjasto smeđe, a lice preplanule puti, sa sjajnim, zaobljenim obrazima i punim usnama. Pogledala me s nekom neobičnom sigurnošću. Bila sam uvjerena kako zna da Toniju ide na živce. Osmjehnula sam joj se, a ona mi je uzvratila osmijeh i započela hodati za nama.

Bila je potpuno prekrivena tkaninom u modrim nijansama koja se savijala kako je koračala. Koliko bi mogla imati godina, pomislila sam u sebi.

– Šta želi? – upitala sam Tonija.
– Mislin da ima neki dućan, ponavljala je butik, butik.

Slušala nas je i dalje pješačeći za nama. Izgledala je kao da joj je svejedno što ne zna kamo ide i što razgovaramo njoj nepoznatim jezikom.

– Ostat ću ja ipak malo s njom – rekla sam Toniju, a Fatima se zaustavila kao da me je razumjela. Pokazala je rukom u suprotnom smjeru i rekla:
– Moj dućan je tamo.

Nismo dugo hodale, bio je to malen grad, sve je bilo blizu i sve ulice izgledale su gotovo isto; s kućama jednake veličine i boje. Zaustavile smo se ispred jedne od njih, a ona je iz dubine nabora tkanine izvukla ključ. Otključala je, gurnula drvena vrata i uvela nas u prostoriju.

Dugi tepih od bambusa prekrivao je pod na kojem su se nizale košare prekrcane šarenim maramama. Nekoliko polica sa suvenirima bilo je pričvršćeno za požutjele zidove. Približila sam im se promatrajući predmete koji su izgledali kao da imaju bradu, kosu i obrve od prašine koja je rasla na njima i skrivala njihova fina izbočenja i udubljenja.

Sve u Chinguettiju bilo je prekriveno pijeskom ili prašinom. Na trenutak sam se uplašila kako bi cijeli grad mogao nestati ispod tih sjenovitih prekrivača. Brzo sam dotaknula prstom figuricu slona i s nje obrisala debeli sloj mekog praha. Osjećala sam se tada kao da sam spasila grad za čitav jedan dan.

– Pogledaj – rekla je podigavši škrinju s poda.

Otvorila je poklopac i izvukla narukvicu.

– Lijepa je – rekla sam, a ona je uzela moju ruku i pokušala je provući kroz tanki konopčić.

Povlačila je moje prste, a perlice su se kotrljale naprijed-nazad, ostavljajući tragove po koži. Onda je povukla jače i konopčić je skliznuo do zgloba. Nježno me potapšala i pogledala sa znatiželjom.

– Sviđa ti se? – upitala je promatrajući ostale narukvice koje su kitile moju ruku.
– Da, jako – odgovorila sam kolebljivo gledajući crvene plikove od alergije koji su počeli izbijati između šarenih perlica.
– Imam i ovo, vidi!

Izvukla je maramu iz košare i brzim pokretom me spretno umotala.

– Ja bih ipak turban, onakav kakav nose muškarci. Moram se pripremiti za vlak – rekla sam pomislivši kako ću trebati nešto jače od ženske marame da se zaštitim od ugljena.
– Idete na vlak? – upitala je i okrenula mi leđa kako bi dohvatila dugu crvenu maramu koja je visjela s kuke na zidu.
– Da. Jesi ti ikad bila? – upitala sam je očekujući potvrdan odgovor.
– Ne, nisam nikad – rekla je ravnodušno. – Ponesite čaj, bit će vam zanimljivije.

Dok je presavijala novu tkaninu oko moje glave, razmišljala sam kako je to neobičan savjet za dugu vožnju vlakom kroz Saharu, ali ništa je više nisam pitala.

Fatima me uhvatila za ruku već blago crvene boje. Alergija se širila po mojoj koži, osjećala sam je i u nosu.

– Ostani popiti čaj sa mnom! – uzviknula je stisnuvši me malo jače.

Nikad prije nisam vidjela takvo podudaranje mirnoće i ustrajnosti. Molbe kao da su već bile uslišene u njenoj glavi. Šmrknula sam začepljenim nosom i prihvatila poziv.

Odmah je izvukla pribor za kuhanje, prekrižila je noge na prostirki i započela ritual pripreme čaja.

– Jesi li udata? – upitala sam je.

Pomislila sam kako je to prikladno pitanje uzimajući u obzir da se žene u Mauritaniji udaju s dvanaest.

– Nisam. Inshallah – odgovorila je prolijevajući čaj oko čaša.

Nisam znala je li nespretna ili to radi namjerno. Ostavljala je dojam nezainteresiranosti za radnju koju je obavljala.

– Mama mi je umrla dok sam bila mala pa moram brinuti o tati i bratu. Imam jako puno posla.

Smiješila se dok je pričala, a ton njena glasa nije odavao promjenu emocija.

– Žao mi je – rekla sam.
– Bog je tako htio. A ti? – upitala me i dalje promašujući čaše.
– Ni ja nisam udata. Imam dvadeset i četiri godine – odgovorila sam kao da je jedno uz drugo vezano, udaja i godine.
– I ja imam dvadeset i četiri – dodala je.
– Eto vidiš, generacija – nisam znala što bih drugo rekla.
– Da – odgovorila je tiho, s nekom nježnošću u glasu.
– A dućan? Prodaš li što? – upitala sam je osvrćući se oko sebe.
– Ne. Otkad su ukinuli let iz Pariza za Atar nema gostiju. Prije je bilo puno više ljudi – rekla je i dodala mi staklenu čašicu.
– Ali ipak dolaziš tu?
– Svaki dan. Sjedim i čekam jer nikad ne znaš hoće li se baš taj dan netko pojaviti. Prije je bilo drugačije, stalno su dolazili turisti, kupovali su naše stvari i nama donosili njihove. Više ne. Vi ste sada jedini.

Dok je govorila, slušala sam je ozbiljna izraza lica. S poštovanjem i brigom, kako bih iskazala svoje razumijevanje. Ali Fatima kao da nije pričala o istim stvarima koje sam ja od nje čula, smiješila se i toplo izgovarala riječi poput neke uspavanke. Pomislila sam tada kako je moguće da su u našim dvjema glavama iste stvari potpuno drugačije definirane. Došla sam kod nje posjedujući toliko toga, a na trenutak sam poželjela ukrasti sve njeno. Jer nijedna moja sloboda nije bila čišća od svakog njenog ograničenja.

Uzela je jednu od četiri uske čaše, ispila gutljaj i spustila je na stol. Sada je započela ritual prelijevanja tekućine iz jedne u drugu. Podigla je punu čašu visoko u zrak izlijevajući čaj iz nje u ovu na stolu. Ponovila je radnju nekoliko puta izmjenjujući ih dok se nije stvorila pjenica na vrhu.

– A jesi li bila u nekom drugom gradu u Mauritaniji? – pitala sam je.
– Ne, samo u Chinguettiju. Nemam novaca za odlazak.

Izgovorila je to kao činjenicu, kao nešto na što se ne može utjecati, poput naglog udara kiše ili duge i iscrpljujuće suše.

Sjedile smo jedna preko puta druge, obje u istim godinama, dijelile smo popodne i slatki čaj od mente. Jedna drugoj bile smo odraz onoga što smo mogle biti, samo je slučajnost odabrala na kojoj strani će sjediti koja. Gledajući bez suzdržavanja u njene mirne oči pitala sam se koju je nagradila.

– Mogu li je vidjeti? – pokazala sam prema njenoj ruci na kojoj je virio dio tetovaže.
– Da, naravno – rekla je i zasukala rukav pokazujući mi rascvjetani lotos na svojoj koži. – Lotos predstavlja plodnost – dodala je.
– Jako je dobro nacrtana – rekla sam promatrajući rubove latica kako joj se savijaju u laktu.

Obje smo utihnule. Nije to bila napeta šutnja u kojoj se čeka da netko progovori. Bilo je jasno da nijedna ni druga ne čekamo ništa, već dijelimo tišinu.

Spustila je rukav i podigla teški album koji je ležao pored nje. Otvorila ga je i listala pokazujući mi jedan po jedan crtež. Dok je okretala stranice odisala je prozračnošću kakvu nisam znala objasniti. Bila je drugačija od svega što mi je do sada bilo poznato.

Onda mi je rekla kako će se sutra naći s prijateljicom, jedna će drugoj crtati po rukama.

– Hoćeš li s nama? – upitala me.
– Nažalost ne mogu, sutra idemo u pustinju – rekla sam.
– A prekosutra?
– Prekosutra idemo na vlak – odgovorila sam.
– A da, vlak – rekla je.

Sve je postalo besmisleno, što god sam izgovarala. Posramila sam se svojih kretnji, planova i neprestanih premišljanja. Očekivala sam od nje trag zavisti, no ništa se nije dogodilo. Fatima je slegnula ramenima i nastavila listati album pokazujući mi motive različitih simbola: snage, ljubavi, sreće, nade, slobode, vjere… i svaki mi je detaljno pojasnila pa je podigla glavu i pogledala me:

– Znaš, sve ću ih tetovirati. 

—

Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.