Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.

Teta Blanka B. mora da je umrla sinoć iza deset ili možda i prije. Možda i poslije. To, uostalom nije ni bitno. Jutros sam, dok sam išao po hljeb, sreo njenu mladu rodicu dok zaključava teška stakleno-drvena vrata teta Blankinog stana, nepotrešena onim što će mi za koji čas reći, čak razdragana, možda jer je pao prvi snijeg, a mladi ljudi vole snijeg i sve što njemu sliči. Dok smo silazili niz vijugavo stubište, ona mi kaza da je nona Blanka umrla sinoć, nekad oko deset, i da su ju jutros pronašli kako leži na pragu između kuhinje i trpezarije. Vjerovatno srčani. Toliko mi je rekla o tome, a onda me upitala jesmo li osjetili posljednji jači potres, jer pretpostavlja da se u starim austrijskim zgradama, bez betonskih ploča, svaki drhtaj zemlje jače osjeti. Rekao sam joj da se njihao luster, kulturno smo se pozdravili i i obećali sresti na sprovodu, a potom su nam se putevi razdvojili: ja u pekaru po svježi hljeb, ona ko zna gdje. Ni to nije bitno.

U povratku sam zastao pored teta Blankinih vrata, sa štrucom hljeba pod miškom, onako filmski, romanski i skinuo kapu. Možda sam i uzdahnuo, toga se ne sjećam. Ono čega se sjećam cijelog dana, a sada je već vrijeme za spavanje, dok misli o pokojnici ne napuštaju moju glavu, kao što ni umrli ne napuštaju mjesta gdje ih se sjeća, jeste odrastanje uz miris teta Blankinih hanukanskih krofni i zvuk njenog hrapavog glasa. Zanimljivo je čega se sjećamo pošto izvori sjećanja nestanu. To je vječna tema, možda budem nekad pisao i o tome. No, sada zapisujem jedan zanimljiv događaj, jedno duboko putovanje, teta Blankine riječi, i njime vezujem nju, makar još nakratko, za ovu našu staru zgradu u koju je sinoć navratila Smrt.

Teta Blanka, a kada se ovo putovanje odvijalo bila je samo Blanka – mlada žena, ne tako privlačnog lica, često je govorila da joj je najdraže putovanje ono kojeg se zapravo nije dobrano sjećala, povratak iz nacističkog logora po oslobođenju, a koje je proputovala tragično sama, kakva je ostala do kraja života. O njenom životu neću pisati, to mi nije tema, pa se vraćam na drugo po redu najdraže putovanje, o kojem mi je uvijek iznova dementno pričala kada bi me tata ostavio kod nje dok on završi neke poslove. Uz šoljicu čaja i Jadro, priča bi se odmotavala, kao i želja malehnoga mene da se tata čim prije vrati i spasi me ponovnog slušanja. Sada ju zapisujem i žao mi je što ju još koji put nisam čuo; u životu običnog čovjeka, uvijek ostane mjesta za kajanja.

Priča ide ovako: Blanka je odletjela za Kairo šezdesetih godina prošlog stoljeća. To putovanje, kao ni ona prije, a ni ona koja će uslijediti nije bilo detaljno planirano već radije buntovno, dijelom zbog toga što je, kako je tvrdila, i sama bila takva, iako ju takvu ne pamtimo, a vjerovatno i zato što je tih godina već osjetila kako joj stabilnost i detaljisanje koje nosi porodičan život tadašnje žene polahko izmiče kroz prste. Baš toga će se sjetiti drugog dana boravka u Egiptu, kada se sa grupom engleskih turista, na jednogrbim kamilama, u rano vrelo jutro njihala ka Keopsovoj piramidi, do koje se tada još moglo skroz prići. Dok se mala pustinjska karavana kretala pijeskom, iz daljine je nalikovala bilo kojoj drugoj, sa muškarcima i ženama odjevenim u duge dolame i povijenim u šalove i posmatrač nikako nije mogao znati da jedan takav arapski element sadrži desetak engleskih stranih tijela, sjeveraca isforsirano zadivljenih egzotičnošću Gize – otvorenog muzeja, i jednu nju – Bosanku Blanku. I tako, kako su se približavali piramidi, jednoj je lejdi od ushićenja pozlilo pa se teatralno spustila na tle. Blanka je utom prišla, sagela se i vidjevši da gospođi nije ništa do li gluma, uzela šaku vrelog pijeska, propuštajući tanke mlazove zrnja između pristiju da padnu odakle su podignuti. Tada se sjetila onog ''zemlja zemlji'' i pomislila kako će do smrti ostati sama.

No, piramida je zbilja bila nešto impozantno, nešto vrijedno pozornosti, tisućljetno neprolazni podsjetnik na prolaznost svega, pa je u tim mislima i Blankina tura Gize završena. Po povratku u kairski hotel, podnevski ezani sa stotina munara donijeli su neizdžljivu žegu. Ulice i bazari su pusti jer Egipćani prakticiraju kajlulu, poslijepodnevni odmor, i tada je Kairo zapravo najmirniji. Sa francuskog prozora svoje sobe vidjela je tek dvojicu dječaka u bijelim haljinama kako žurno negdje idu, noseći zatvorene fišeke puno nečega njoj nepoznatog, smijući se nekim samo sebi znanim šalama koje čim izađu iz tih ustašca za svakog stranca postaju samo skladna hrpa grlenih suglasnika. Odlučila se priključiti jedinoj aktivnosti u kojoj podjednako učestvuju i turisti i žitelji Kaira, poslijepodnevnom odmoru, pa po zalasku sunca izaći sama u šetnju.

Blanka se trudila da što više hoda sporednim ulicama nadajući se da će u njima zarobiti orijentalnog duha grada i zasigurno nije pogriješila. Njenu stranost mjestu i vremenu naglas su vikali bijela put i gologlavost, ali ono što ju je zapravo činilo strankinjom u cijelom prostoru bila je arapska haljina, koju je klišeizirano kupila prvi dan boravka, poslije razmišljavši o ljudskoj unutarnjoj potrebi za neprirodnom asimilacijom. Zrak je već poprimio boju naranče kada je u ulici blizu Muhamed Ali-pašine džamije razgledala tezgu sa dinama raznobojnih začina. Po čemu su se one uopće razlikovale od onih jutrošnjih kamara pijeska u Gizi, osim što se pijesak neprestano kreće i nikad nije isti, a začini zarobljeno stoje i mame oči? Kako god, nije planirala kupiti ništa, makar ne hranu, pa je nastavila hodati uličicama, u svakoj pozdravljajući prodavce pogledom punim neobjašnjivog čuđenja ljepotom tog vječitog grada koji izdaleka izgleda kao skup kamenih utvrda, vitkih munara i zdepastih teških kupola, a zapravo leži na temeljima sazdanim od platana tezgi i običnih ljudi koji nesuvislo vrte tespihe i srču crni čaj u nadi da će još jedan dan uskoro proći. Dok se još nije sasvim smrklo, krenula je ka Kanel Kalilu, prošavši pored Grada Mrtvih, slabo osvjetljenog groblja nalik Disu, samo bez tornjeva i zvonika. Nesvjesna vremena koje stalno teče, a očarana gradom koji se u akšam tek probudio koračala je stameno, neženstveno, sokacima koji su mirisali na amber i skrivali privatne stanove u jednoličnom smeđem spokoju.

Kada je naposlijetku stigla u Kanel Kalil, desio se događaj koji je Blanki, a i nama koji smo teta Blanku slušali, obilježio putovanje, a i život, i koji je vrijedan putopisa. Ona se zaljubila. Ni manje ni više. Ušavši u jednu omanju zlataru, pod jarkim svjetlom i žutilom zlata ugledala je – o, kako romantično! – par dubokih crnih očiju, tamnoputog mladića, niskog rastom, bez ijedne dlake na licu. Po njenom sudu, od nje je bio mlađi desetak godina, ali ona je u njemu vidjela jedinog čovjeka sa kojim će živjeti. ''Mladalačka ludost!'', poslije je govorila dok bi drhtavom rukom prinosila šoljicu čaja ustima bez usana.

Ipak, nakon nekoliko minuta boravka u toj svijetloj zlatari, teta Blanka si je kupila mali prsten, kojeg je uvijek pokazivala na ostarjelom prstu kada se priča bližila kraju i kada sam ja već sa nestrpljenjem očekivao tatin povratak. Dodala bi, uvijek sa istim osmijehom koji je iz sarkastičnog godinama prešao u iskreni, da ga je pazarila jer je u tom trenutku shvatila da nikada neće biti ni sretno ni nesretno udata. Gospođa Dalovej je sama sebi kupila cvijeće, a teta Blanka sama sebi prsten i njega je nosila cijeli život kao pečat svog Kaira, kao malu zlatnu plohu na kojoj je izgraviran putopis u Egipat.

Eto, toliko. Ne vjerujem da će sahrana biti sutra, možda prekosutra, a možda i dan poslije prekosutra. To, uostalom, nije ni važno. Vjerujem da ću večeras sanjati teta Blanku. U snu ću joj reći da su čudni putevi Gospodnji i da će, ko zna, na svom posljednjem putovanju, možda sresti crnookog saputnika za vječnost.