Autor fotografije: Una Čilić
Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2025.
—
Dvoiposatna vožnja trajektom od Tallinna do Helsinkija kao da je ukradena iz filmova Akija Kaurismäkija. Unutrašnjost broda, obložena bijelo obojenim metalnim zidovima, hladna je i sterilna; rasvjeta je slaba, prigušena – idealna za prostor koji ne nudi ništa osim čekanja.
Na terasi me dočekuje bar s okruglim metalnim stolovima. Lijevo je dugački, osamljeni šank; desno: dvojica rokera, s dugom, neurednom kosom i pohabanim kožnim jaknama, sviraju tugaljive note.
Dok kiša rominja po palubi i oslikava valovitu površinu mora, putnici sjede nagurani oko natkrivenih stolova, zagledani ili u svoje čaše piva ili u sivo i teško nebo što pritišće Baltičko more. Kraj njih torbe pune jeftino kupljenih namirnica iz Estonije: hrana, piće i cigare. Blijeda lica uokvirena ravnim pramenovima plavkasto-sivkastih kosa ne odaju nikakve emocije, poput lutaka u izlogu.
Zvuk gitara opskurnog brodskog benda probada vlažni zrak, ali niko kao da ga ni ne primjećuje. Jedini izuzetak je stariji elegentno obučeni par koji u navratima ustaje sa svojih stolica i pleše kraj muzičara. Ali i njihov pomalo nespretni korak-desno-korak-lijevo ples prolazi nezapaženo, baš kao i sve drugo na mokroj brodskoj terasi.
„Najsretnija zemlja na svijetu,“ pomislim u sebi s dozom sarkazma.
Oko broda se prostrlo more – naizgled spokojno, razvučeno u nepreglednu širinu ispod koje buja tamnoplava melanholija, teška poput kiše koja uporno pleše po palubi. I tišina. Tišina. Tišina.
Za Fince se kaže da su izuzetno intovertni i tihi. Toliko tihi da mogu provesti sate u društvu a da ne izuste ni jednu jedinu riječ. „Pričanje je srebro, tišina je zlato“, glasi jedna finska poslovica. Ta zlatna tišina se ne smatra neprijatnom – to je samo drugi način da kažu: „hej, super nam je ovako, zar ne?“
Ali kako se trajekt približava Helsinkiju, dva para za stolom pored mene počinju da prkose stereotipima. Glasni su, razdragani, a povremeno čak i viču. „Kippis! Kippis!“ – nazdravljaju jedni drugima, a potom i svima na terasi, uključujući i nas nekoliko koji ništa ne pijemo. Njihova zdravica definitivno nije zlatno tiha, a nije ni otmjeno srebrna – možda, ali samo možda, zaslužuje bronzu. „Hej, super nam je i ovako, zar ne?“
Ta zbronzana ekipa je iz drugog, jednako poznatog stereotipa – onog koji tvrdi da Finci piju kao vikinzi i da im alkohol „razveže jezik“. Koliko li je čašica „razgovora“ ova družina popila, pitam se uz osmijeh dok silazim s trajekta.
***
Dok po Evropi luduje raspomamljeno julsko ljeto, u Finskoj je nastupila rana jesen. Karoliina i ja šetamo pored vjetrovite helsinške luke i smijemo se prisjećajući se dogodovština s početka našeg prijateljstva, prije dvadesetak godina.
„Sjećaš se kad je Adis ispljunuo bombonu u ruku i bacio je iza sebe da sakrije da mu se ne sviđa?“
„Daaa... Ali je bombonom pogodio Miku.“
Karoliina, sada fotografkinja, bila je dio grupe studenata fotografije iz Helsinkija koji su 2003. godine posjetili sarajevsku Mediaplan školu novinarstva. To ljeto proveli smo zajedno putujući po Bosni i Hercegovini, a Adis i Mika bili su dio naše male multikulturne ekipe. Bombona iz priče? Naravno, salmiakki.
Taj mali crni slatkiš od sladića naišao je na nepovoljne reakcije među nama ne-Fincima. Adisova je bila najdramatičnija, dok smo mi ostali pokušavali sakriti šok. Finci nam to nisu zamjerili – znali su da njihova „poslastica“ nije za svakoga. Štoviše, reklamni slogan jednog proizvođača salmiakkija kaže: „Ukusan je samo ako ste iz Finske.“
Salmiakki duguje svoj neobični okus amonijum hloridu, sastojku koji biste prije očekivali u lijekovima nego u slatkišima. Iako izgledom podsjeća na naše stare dobre „Negro“ bombone, njegov gorko-slano-slatkasti, intenzivni okus predstavlja pravi ekstremni sport za neizvježbana nepca.
Dobro istrenirani Finci ga obožavaju, pa ga, osim u bombonama, jedu i u sladoledima, čokoladama i marmeladama, a prave čak i likere od salmiakkija. Gospodin Salmiakki ima čak i svoj festival u Helsinkiju, a nagrada „Salmiakki Finlandia“ slavi najzanimljivije inovacije u njegovoj primjeni. Ovaj mali crni slatkiš u obliku dijamanta u Finskoj inspiriše i dizajn nakita, namještaja, pa čak i arhitekture. Prošle godine, finski naučnici su genetsku mutaciju kod domaćih mačaka, koja uzrokuje karakterističan crno-bijeli uzorak dlake, nazvali – salmiakki.
„Salmiakki me vraća u moje djetinjstvo,“ kaže Karoliina, dok iz torbe vadi prepoznatljivu crno-bijelu kutijicu kompanije Fazer koja proizvodi te slavne crne bombone. „I moja kćerka ga obožava. To je tradicija. Jednog dana će i njoj buditi uspomene na njeno djetinjstvo.“
Za Fince, salmiakki nije samo okus – to je osjećaj, duboko ukorijenjen u njihovom identitetu. Predstavlja most između generacija, spajajući prošlost s današnjicom. U Finskoj, salmiakki simbolizira moć okusa da evocira uspomene, pričajući priče i povezujući ljude na način koji nadilazi riječi.
„Hoćeš da probaš?“ upita me Karoliina, a prije nego što sam uspjela odbiti, mali crni dijamant već se našao na mom dlanu. Prva reakcija – šok. Druga – zbunjenost. Treća – „Karoliina, zašto si mi ovo dala?“
Dok sam polako cuclala tu bombonicu, na licu mi se raširio kiseli osmijeh – u doslovnom smislu te riječi.
***
Čekajući let za povratak u Litvaniju, više od pola dana provodim na helsinškom aerodromu – modernom, efikasnom, i skupom. On kao da je vizuelni prikaz razloga zbog kojih Finska redovno završava na vrhovima listi najsretnijih zemalja svijeta: visok životni standard, dobar kvalitet usluga, povjerenje u sistem.
Razmišljam o Kaurismäkiju. Da li je njegova tegobna, mračna, usamljena Finska prenaglašeno poetična ili je odraz onoga što vidi? Vjerovatno i jedno i drugo.
Finska ima poseban odnos s melanholijom, a Kaurismäki i salmiakki su njegovi koncentrati. Isprva, neobičan okus crnog slatkiša i sporost minimalističkih kadrova Kaurismäkijevih filmova mogu djelovati strano. Ali baš kao što se pravi okus čaja otkriva tek kad mu date dovoljno vremena, i Finska zahtijeva strpljenje da bi pokazala svoju suštinu.
U Finskoj sreća nije razuzdana radost, već tiha introspektivna harmonija. To je suptilan koktel prigušenog zadovoljstva s dozom melankolije – podsjetnik da je život ravnoteža između slatkog i gorkog. Istinska finska sreća leži u prihvatanju te dvosmislenosti, bez pretjerane teatralnosti.
Kaurismäkijevi filmovi i salmiakki utjelovljuju istu filozofiju koja prkosi uobičajenim definicijama zadovoljstva. Oni su spoj naizgled suprotstavljenih elemenata: jednostavnosti i složenosti, melanholije i radosti, stvarajući finsku sliku života: nesavršenu, ali autentičnu, i upravo zbog toga – fascinantnu.
Kao što Kaurismäki kroz svoje likove i priče otkriva ljepotu u svakodnevnom i obično previđenom, salmiakki svojim neobičnim okusom poziva na prihvaćanje drugačijeg. I jedan i drugi nude dublje značenje, pozivajući na introspekciju i pružajući zadovoljstvo onima koji su spremni pronaći ljepotu izvan očitog i predvidljivog.
„Najsjetnija zemlja na svijetu“, pomislim dok pažljivo zatvaram ruksak, pun šibicastih crno-bijelih kutijica salmiakkija. Avion za Vilnius polako uzlijeće, a Helsinki nestaje ispod mene. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
