fotografija: Klub putnika
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2022.
—
Nekoliko dana prije nove godine krećemo za Beograd, nas četvero ugurani u taj minijaturni i smiješni Inspektor Draguljče auto, fiat punto cabrio, star koliko i mi, nas dvije naprijed i dvoje prijatelja odzada, stiješnjeni poput ilegalnih migranata, zatrpani jaknama, torbama, s velikim koferom između, sendvičima, vodom i svojim histeričnim, zvonkim glasovima. Neki se vraćaju kući s odmora na Mediteranu, a ja žurim u voljenu prestonicu. Naime, provincijalka kakva jesam, oduvijek sam smatrala da je neprilično provesti novu godinu u tom gradu u kojem živiš, za koji je također velika vjerojatnost da ga, iz ovih ili onih razloga, baš mnogo ne voliš. Insistirala sam da se ide, da se putuje, da se luduje, usprkos vlastitom umoru, usprkos individualnom osjećaju jadnosti spojenom sa kolektivnom anksijom tako tipičnom za praznične dane. Pandemiju kao i prevladavajući dojam da je svijet došao svome kraju, pretpostavljam da ne treba posebno spominjati.
Nakon Autoputa bratstva i jedinstva na kojem gotovo do granice nigdje ne piše da se radi o smjeru za Beograd, ulazimo u grad. A znam da sam ušla u Beograd kada vidim zgradu Genexa, sa pasažom između dva betonska tornja, samo tamo odavno ne piše Genex, nego Zepter, a čujem da se i ta zgrada, koja je u međuvremenu postala zaštićena kulturna baština, ne obnavlja zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Malo je reći da se Beograd mijenja. I ne znam jesu li ove ubitačne današnje promjene samo nastavak nekadašnjih, kojih je klica bila zasađena već u tom propalom Genexu, ili je ovo što vidim dok prolazimo Mostarsku petlju – na kojoj se pomalja novi grad - nešto drugo, nešto radikalno novo. U manje od dva mjeseca, koliko je prošlo od kad sam zadnji put bila ovdje, nikla je još jedna grdosija novog stambeno-poslovnog kvarta. Brzo grade neimari. Hoće li kvart uskoro prerasti cijeli nekadašnji grad? Ili će netko drugi osvojiti vlast na aprilskim izborima i sprovesti radikalno novi politički program? Ajd zabrij da se pojavi taj netko tko je smislio da je to sve ruglo, osim što je koruptivno i kriminalno, pa onda posljedično odluči da to sve skensla, pomete, nacionalizira, raskrsti, prekrsti, prebriše i konačno – jednostavno sruši? Sjatila bi se tada sva medijska i politička elita, sav strani i privatni kapital koji bi bio streaman lajv kao breaking news u svim svjetskim medijima, i pokopala tog nekog, proglasila ga Talibanom, rušiteljem, kočiocem razvoja, skretničarom progresa. Stvari ne bi završile dobro.
Mislim tako neke sulude misli dok se približavam stanu u Pop Lukinoj, a putovanja su najbolja za takve fantastične misli, posebno putovanja vlakovima koji više ne prometuju između naše dvije zemlje, a zamislite što bi tek onda mislila – da još uvijek prometuju. A misli su zasigurno lude i to se ništa zasigurno neće desiti jer baš nitko neće biti toliko lud ili dozvoliti da drugi misle da je toliko lud.
***
Dolazim u stan, premorena od puta i elektriziranih misli, ali odmah moram van, u kafanu. Puno prijatelja je tu – iz Rijeke, Zagreba, Beča, Varšave, pičke materine – i svi naši zajednički i pojedinačni prijatelji iz Beograda – su također tu. Puno je najavljenih kućnih zabava, puno kafana koje treba obići, puno cuge koju treba popiti, mesa pojesti, droge pošmrkati, bora izravnati, tijela energizirati. Smorila sam se misleći na sve to što bi trebalo.
Ipak, hajde, brzinski dogovori telefonom, crveni ruž, crne dugačke čizme na noge umorne, zar da se ne izađe prvi dan van? Nalazimo se u Vuku, sjedimo za stolovima s kariranim stolnjacima, sve je isto kao nekad, kao prije deset, dvadeset ili možda pedeset godina, i stolnjaci i konobari i njihova stara škola daju osjećaj kontinuiteta, kakve takve stabilnosti, povijesti. Drugari polako dolaze, stol se puni, čaše zveckaju, ekspresno se prazne i opet pune, svi govore u isti glas, ma ne govore nego vrište, svi se žale, uglavnom na psihička stanja, svi su ludi, anskiozni, s opijatima ili bez njih, uz profesionalnu psiho pomoć ili bez nje. Nema razlike. „Ja kad vidim problem, ja dižem zid“, kaže konobar, savjetujući nas ne samo o jelima, nego i pristupu životu i problemima. Vidi valjda da smo svi sjebani, da nam treba neki oblik vodstva i mentorstva u ovim nezgodnim vremenima. Mi valjamo red politike, red corone, tračamo zajedničke prijatelje i sami sebe. U čemu je nada? E pa nema je, ni na društvenom ni individualnom planu, već smo naučili to otvoreno reći, u nekoj igri između depresije i hedonije, cinizma i ironije. F. kaže da je u tranziciji, primjećujem da je otmjeno distanciran, kao single man. V. opet hejtuje – na neku izložbu i njene organizatore, a zapravo na samog sebe. I F. i ja tračarimo tu izložbu i strukturne uvjete kulturne proizvodnje o kojima sad svi pričaju, prave festivale i časopise na tu temu ali nitko ništa zapravo ne misli poduzeti; L. ne pije i izgleda nadrndano, priča o extatic danceu, svi mislimo da se radi o nekom prokletom new ageu i pravimo se da nismo čuli; M. se svađa s drugom M. vezano za zadnji Utisak nedjelje, emisije koju kao nitko ne gleda, pokušavamo da nas ne uvuku u raspravu. Z. nije došla, puši travu od jutra i danima ne izlazi iz kuće; S. nije došla jer je posvađana s V. ; A. već dugo ne izlazi iz kuće, ne javlja se ni na telefon. O. je nasmijana i rumena, jedina naizgled sretna. Zajebavamo ju da je bastion naše socijalnosti, u ova antisocijalna vremena. M. i druga M. su sad na gender pronouns, V. se ubacuje i kaže da mu je to bezveze i da ne planira nikoga zvati they; F. me pita jesu li svi u Radničkoj fronti tako neodoljivo ludi; L. ipak počinje piti i vrijeđa sve, kaže da su nezahvalni, da ne cijene napor države u nabavi cjepiva i da je Srbija odigrala ko nesvrstani nekad; D. nije došla, na nekom je clifu u Cardiffu ili ne znam više gdje, uspjela je zaobići Novu godinu i pobjeći od familije i nemogućih prijatelja, nas. Slikamo se i šaljemo joj fotke na kojima smo se iskezili sretno.
Shvaćam da bi najradije pričala jedan na jedan sa svakim ponaosob, nego u ovoj vrištećoj grupnoj traumi. Shvaćam i da se nešto stubokom promijenilo – nema one vesele cike i vriske od prije dvije godine, na isti datum, u istom sastavu i na istom mjestu. Nema one grande belleze na zapadnobalkanski način, one nepatvorenosti, one sreće koja se dijeli i samim time raste eksponencijalno, tri metra do stropa pa do idućeg stana, dok ne postane velika ko vrh solitera. Razmišljam je li uzrok pandemija ili se u te dvije godine desilo previše sranja ili je to dvoje toliko povezano i isprepleteno da je više nemoguće reći što je uzrok, a što posljedica. I svi to osjećamo – nešto se izgubilo, nestalo, nešto se iscrpilo, a na to mjesto nije došlo ništa novo. Pijemo i jedemo kao u La Grande Bouffe, skoro do smrti, jer drugačije ne znamo.
***
„Uf, što si podbuhla“, kaže mi A. koji od iznenađenja gotovo poskoči kad me vidi na vratima. Ja se istripujem da mi je to sve od pića, da mi možda ne valja štitnjača i tako ukrug. A. vidi kolko je sati i iskreno mu je žao što je išta rekao. Smirujem se nekako s crvenim ružem, izlazimo van na proljetni dan u decembru dok sunčeve zrake dobuju po našim leđima prateći nas prema rijeci. Šetamo i fino pričamo, pomirili smo se iako A. kaže da se nikada nismo ni posvađali. Popizdio je na mene ali načisto popizdio kada sam ga u prethodnom razgovoru posve naivno pitala što misli o Ekološkom ustanku. A. je odgovorio rafalno, nešto o „upražnjavanju formi, izduvanih odavno ili promašenih u startu, ali i dalje zgodnih, kada ih treba mobilisati za tuču za vlast, svim sredstvima”. Razmijenili smo par teških mailom gađajući tamo gdje najviše boli. “Tebi samo da je neka frka, odma je to neki potencijal", napisao mi je aludirajući na moj, uglavnom površni i kratkotrajni entuzijazam. Branila sam se manje prosvjednom teorijom, a više življenim iskustvom. Činilo mi se da se rađa nešto novo, nešto što nije posredovano, što je direktno, u što su uključeni oni kojih se to direktno tiče, kojima život o tome ovisi. Bili su borbeni, najavljivali motike i bagere, sviđala mi se ta energija pobunjenih seljaka, koje nitko nikada ništa ne pita, grmjeli su s tih bina i tribina bez cinizma i depresije i činilo se da ih baš ništa zaustaviti neće. Ali nije vrijedilo, A. me zamolio da više nikada ne pričamo o tome, a ja sam žalila što u januaru neću biti tu na najavljenim blokadama puteva i fantazirati o generalnom zaustavljanju prometnica, rudnika, tvornica, interneta, svega. A. bi isto htio da sve stane ali s nekim drugim akterima i po drugim osnovama. Rastajemo se u pomirljivom tonu, kako starim drugarima i priliči, uvjeravajući se u neke sjajne buduće stvari koje ćemo možda raditi zajedno.
Imam još sat vremena do sljedećeg susreta, i dalje je toplo, nasumično vrludam centrom grada, gledam što je novo, a što je ostalo od starog. Primjećujem hrpu novih hipsterskih dućana i barova, francuskih sireva, hlebova, petsto vrsta kolača i sladoleda, fejk etničkih restorana, koncept storeova, izipizi naočara, svega ono što treba svjedočiti da „i vi ste svet“ kako kaže rijetko debilna američka reklama koja se ovih dana vrti na srpskim medijskim kanalima. Sve je novo, sve je svetsko, blješteći izlozi i prljave ruke prosjaka i migranata, ispeglana slika raspada. Nekada smo mislili da ovaj grad baca svetlo daleko, sada izgleda da više nema dovoljno distinktivnih svojstava, da nema tog nečeg po čemu je drugačiji, po čemu je svoj.
Okrećem se starim vrijednostima, sjedam u Mornar s E. iz Poljske, pijemo točeno pivo i kratimo ga rakijama. Ona piše tezu o vizualnom identitetu ekoloških protesta koju baš ne kužim ali uživam zaplitati jezikom s njom, o Beogradu, petom oktobru, onome ispred i onome iza nas. Ovo je prvi put da sam ovdje uspjela uhvatiti taj jedan stol do prozora koji sam uvijek šmekala i od sreće sam odlučila sjediti do zatvaranja. Ne uspijeva me pomjeriti ni drugarica koja me iz Zagreba texta i obavještava da aktivistkinje bacaju jaja na mural Ratka Mladića, nedaleko od nas, kod Doma sindikata. Ne mogu i neću – sjedim za svojim stolom kraj prozora – da se bavim vječnim srpskim dvojbama, dovoljne su Srebrenica i Kosovo, ne mogu još i Mladića. Uostalom, naumila sam ići u svoj novi omiljeni bar.
Skupljam ljude po Mornaru jer tu je i S., kosovsko-finski izdavač kojeg sam zadnji put vidjela na tribini o nezavisnim medijima prije nekih petnaest godina, tu je i M. koju znam valjda iz istog perioda, s nekog anarhističkog foruma – i nagovaram ih sve da idemo zajedno u Guvernantu. Vučemo se kao spora i izdužena gusjenica, kraj Hotela Moskva i spuštamo se u podrum ovog bara-kluba, a tamo krš i lom, otvorila se vrata pakla i raja zajedno, svi pjevaju u glas neke folk uspješnice koje teško raspoznajem ali mnogo je sreće u zraku i ništa drugo ovdje ne smeta i ne postoji. Ako će biti kraja sveta, barem ga ispraćamo kako spada. Zatvaram Guvernantu za šankom, s nekim novim ljudima koje sam upoznala, od kojih me jedan pita: „Hoćeš državljanstvo, koji ti je broj predmeta?“ Zaboravljam uzeti broj telefona, a svakako nemam ni broj predmeta, iako bih to srpsko, nikome osim meni bitno, državljanstvo baš rado imala.
***
Budim se mamurna, iako srećna. „Bilo je lepo“, kao u onoj pjesmi. Danas konačno trebam otići na sportski centar Taš, realizirati poklon od drugarice, 2 u 1, sauna + bazen. Nisam u stanju ni hodati do tamo, a kamoli plivati. Mrcvarim se, već je uveliko prešlo podne i onda skupljam snagu, krećem pješice do Taša, preznojavajući se putem, s oblakom anksiozno-paranoidnih misli koje mi brane da se zaustavljam, da pozdravim putem ljude koje znam. Nabila sam crne naočale, omotala žuti šal i pravim se stranac u gradu u kojem realno sve znam. Dolazim do Taša, malo se gubim po spratovima i svlačionicama, i stižem konačno do bazena. O. mi je kupila smiješni kupaći kostim kod Kineza, stojim u njemu negdje kod polovine bazena, gledam oko sebe, gužva je, nema traka za plivanje nego općenarodna štala, meni postaje hladno i ništa me ne zove, da zagazim, skočim, uđem. Stojim tako neodlučna zvjerajući na sve strane bazena, pitajući se radi li ovaj sat na zidu, je li ovaj ulaz na koji sam ušla ujedno i izlaz i tako sve jedno blesavije od drugoga. Ulazim konačno, polako, pristojno, ne skačem već se spuštam merdevinama leđima okrenuta prema bazenu. Bacam se na leđa i odmah i s prvim zamahom okrećem na trbuh, sve se momentalno popravlja i ispravlja, ja plivam, tijelo radi svoje, glava se prazni, tijelo boli kurac, tijelo ne baca klipove, tijelo ne smišlja auto-subverzije. Ronim duboko, ispod površine svijeta i same sebe. Nakon par sati provedenih između saune i bazena, shvaćam da je ovo najljepša zabava u ovom mom novogodišnjem Beogradu.
Danas navečer ne idemo van. Stisnute smo na kauču koji je realno predviđen za samo jednu ležeću osobu, u tom toplom stanu (na Mediteranu je centralno grijanje razmjerno rijetka stvar, kao da su odlučili ili barem vjerovali da će im baš cijelu godinu biti nesnosno sunčano, što se naravno baš svaku zimu pokaže kao pogrešna pretpostavka), gledat ćemo Don't look up. Z. nam je rekla da je to blatantly to što ne valja s našim svijetom. Gledam propast svijeta u tom filmu, tu bjelosvjetsku apokalipsu izazvanu udarom ogromnog asteroida o zemlju, s kombinacijskom nekog čudnog ushićenja i olakšanja. Trenutačno ne živimo baš tu konkretnu katastrofu, ali neku vrstu katastrofe svakako da – kako god je zvali – i ima nečeg odmarajućeg, opuštajućeg čak, kada vam se pred očima ta katastrofa zbilja i desi, istutnji i završi. Poslije toga gledam i televiziju – političke preglede godine, satirične naglaske i doskočice – i uživam u svemu tome, na tom krevetu, u tom toplom stanu, na pandemijske praznike kraja 2021. godine. Odmaram se na O. kao na svom grebenu, kao netko kome se nešto dogodilo s čim ne zna kako da se suoči ali se nasukao i spasio na tom grebenu izgrađenom od drugog ljudskog tijela i dodira. I u pravu je Agamben, kojeg svi tračaju da je s pandemijom otišao na kvasinu, kada kaže da je dodir fundament brige i naša zadnja linija obrane.
***
Na staru godinu stojim na početku Brankovog mosta, bacam pogled prema dolje i sasvim neobavezno pomislim da se ja baš nikada neću baciti u hladnu rijeku. Odlučujem se na hodanje (jer hodanje je isto dobro za fantastične, lude misli), idem preko mosta, prema Parku prijateljstva, u susret onom drveću što su kao geste prijateljstva nesvrstani sadili jedni drugima. Na pamet će mi padati razne stvari, i neću se moći odlučiti trebamo li u novoj godini početi biti kultura koja je u stanju proizvoditi novo ili prestati uopće proizvoditi. A možda je i to moje pitanje sasvim staro i ishlapjelo, krivo postavljeno, možda treba vratiti fantastiku u naše živote, poetsku vjeru, imaginaciju nesputanu realnim ograničenjima svijeta koji je ionako na svom kraju.
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.