ilustracija: Daša Spasojević
Mapa I
Po svakoj vertikali mape sa mog stola, Indija štrči kao našiljen zub
Da zaštiti vetrove, brodove i bogove, Knjigu o početku i Knjigu o šumi
prva stopa na pustinjskom zrnu peska i ja osećam vetar duž ulice
ali, gde je ulica? Vidim vatru, raznose je ljudi na motorima, buka i slavlje, ples letnjih papuča
ali, gde su ljudi? Čovek je ovde množinsko biće, razapet između polja i brda
mirno zastaje da mokri po zemlji, dug je put od reke do planine
ali, gde su reke? Reke su mudrije, reče starac. Priđoh da pitam starca za put
ali, nema starca
Mapa II
Tamo su divlji indijski psi na svojoj zemlji (pratim trag), tamo su crvene pande (pratim drugi trag)
Tamo su divlje kuće na nečijoj zemlji (reče taksista)
Vidite, mister, kartonska vila, uz obod cvećnjak i krava, i okolo pustara, sveta pustara
miris čiste vatre i crnog luka. Deca prodaju motore, deca se raduju,
Ako ima boga, sve je dozvoljeno!
(nema taksiste)
Mapa III
Ništa nas ne boli, osećamo se mudrije – rekoše konji i nastaviše put
traže vodu
Nema znakova pored puta, par usputnih stanica na kojima deca sede i čekaju
ispred mojih očiju lake šarene haljine, žilave niske žene, tropski život umetnut između monsuna
ali, gde je život? Kakva je ovo mapa, bez života, ulica, ljudi, reka i starca? Prislanjam uvo na zemlju
da oslušnem galop daljine, glasove koji stižu zajedno sa vatrom
znoj me grabi do tla (jeste li za sladoled, mister?)
počinjem da kopam po drevnoj indijskoj zemlji, škriljce i duše,
širim ruke kao krila, skidam vrelinu laktovima, udišem zagrljaj Gandijevog pepela,
stružem sa mape puteve soli, tamo je okean (vidim ga), tamo je horizont i na njemu
Indija (vidim je), grebem po stenama hiljadu ratova (nema ratova), znoj je već pri kraju
postaje odsutan koliko i moje telo i velika reka (jeste li za čaj, mister?)
samo slika Rama i Sita, jedni drugima mašemo pretvarajući se u sprženu travu
... ispod bronzane stvarnosti mosta protiče nestvarna prljavožuta reka bez oblika
nosi sa sobom pustinjska božanstva, spise o Suncu i Mesecu, prljava kao iz utrobe tek porođena
i božanstva i reke, i Sunce i Mesec
Granitna kula
Srećem opet starca. Ima u dnu pustinje jedna granitna kula.
Penjem se na granitnu kulu da pogledam u oči okeanu, tom najskupljem prividu slobode
Kula za molitve, sprat na sprat, molitva na molitvu, svaki njen prozor gleda na okean
i svaka knjiga svoje reči šalje ka vodi.
Kome se moliš, starče?
Molim se stazi slonova da kamen na kulu donesu,
molim se Dijausu i Surji za beskrajno nebo i večito Sunce
molim se Darmi za pravdu zrna peska
molim se okeanu za slobodu
molim se Indri za vatru
molim se da nestanem
(nema starca)
—
Mapa I (susret sa usnama sveta)
Iz jedne pijane
indijske noći
sećam se
poljubio sam svet
bio je ukusa soli.
Mapa II (susret sa krojačem)
U ulici boje cimeta
našao sam krojača
da mi napravi pidžamu od neba
dok sanjam
da ptice lete po meni.
Granitna kula (geometrija duše)
Nekad su se kule gradile
po geometriji duše
zato granitna kula ima mnogo
prozora i vrata
da duša živi
bez imalo stakla.