Mnoštvo lica, sudbina, razloga da pokucaju na vrata, neko srećno vrijeme bijaše, kada nijesmo znali ni gdje se nalaze ključevi, kada poštar nije zvonio, kada je flaša rakije dežurala na stolu isprod trema, sa par čašica prevrnutih na uredno uštirkanom miljeu.
Nevolje i potrebe, koje su ih zadešavale nijesu birale vrijeme, jutrom ranim uz pijevce, nerijetko ih je dočekivao miris svježe ispečenog hljeba, trpeza postavljena ručkom il' večerom, u poslu kada su minuti važni a pogledi uprti u nebo da ljetina ne pokisne, u besjedi u kojoj se nijesu mogli snaći, ali su uredno klimali glavama...
Bilo je i blijedih, crnih, dugokosih, uredno obrijanih do glave, kose duge zavezane u rep, sijede, riđe, muškaraca, žena, i onih za koje nijesmo bili sigurni, djece...
Ljekara, biologa, probisvijeta, putopisaca, ostavljenih, srećnih, na samrti, na početku...
Sa mercedesom, pežoom, „fićom“, spačekom, biciklom, motorom, kućicom na točkovima, i onih koje smo začuđeno gledali, pješice.
Svaki sa svojom pričom, religijom, stavom, putešestvijem nalik na ispovijest, kožom preplanulom od sunca, skupljenom od studi, riječima izgovorenim na jezicima, u većini slučajeva, nama nepoznatim.
Ali smo se razumijevali, oči su govorile najviše a ruke granajući bile jako od pomoći, padeži su „padali u vodu“, ali sve ostalo je bilo više nego jasno.
Potrpaju se ponekad ti trenuci u sjećanjima, pa mi još uvijek odzvanjaju đedove riječi;
„Ne trebamo niđe ‘odit, sva Evropa svrati kod nas“.
A bio je u pravu, od „švaba“ koje on i nije baš blagonaklono gledao, preko Francuza koje je kinjio zbog nekih istorijskih nepravdi, Čeha zbog kojih je često pominjao Prag, univerzitet u njemu i kulturu. Ni Austrijance bog zna nije volio ali je Bečlije smatrao gospodom, Skandinavce je sve nazivao žutim, Jugoslovene pozdravljao sa druže.
Bilo je i povrataka, mladi par, Francuzi iz Tulona, poslije desetak poslatih čestitki za Božić, jednog dana se pojavio sa još dva nova člana porodice, dječakom pogleda ozbiljnog ko u starca i djevojčurkom upredene kose, i nekoliko naučenih naših riječi, da nazovu boga, dan. Ostadoše desetak dana, on barabar s’ nama u otkose a ona trčeći po imanju da ih obuzda, valjda nijesu navikli, a đed opet progovori:
„Priveži ih 'ćeri, noge će ti potrošiti tako“.
A jedan Norvežanin, vidjevši oca kako usred noći, kada se zemlja malo o'ladi, ustaje i zaliva vrt, drugu noć bijaše prije njega sa kofom u rukama, završiše upola ranije.
Dankinja, plave kose ko zlato, pjegavog lica i nosa šćućurenog na njemu, svratila je poslije sedamnaest ljeta, stare kuće nije bilo, gledala je u čudu, tražila je korito kraj česme, dunju koju smo morali odsjeći. Pusti suzu kada je majka zagrli.
Profesor iz Praga, malo zanešen, ko da je vrijeme stalo, nakon jednog desetljeća donese meni i bratu, autiće na poklon, a mi usukali brkove, brijemo se već odavno, sestri lutku a ona se udala.
Jedan maslačak ubran jednog ljeta, donese u herabariju, nakon nekoliko godina prelijepa djevojka iz Maribora, prihvati me za ruku, dlanovi se oznojiše.
Čovjek, iz okoline Zadra, donese na poklon vučjaka, dresiranog, s malim ožiljkom na lijevom uvu.
Učitelj, tek zagazio u te vode, iz grada gdje pjesme najbolje mirišu, Sremskih Karlovaca, ostade par dana, i noći je provodio tako, čitajući neko štivo iz naše biblioteke.
Albanac iz Mitrovice, vrati pun bidon vode, kako reče da „nafaku“ ne nosi ispred praga, dobrim ljudima.
Jednom ne baš tako mladom paru smo išli kumovati, čak do Štajnebrikena, varošice nadomak Beča, slavlje u nekom „Balkan grill“ restoranu.
I tako naviru sjećanja, utrkuju se, da razvuču osmijeh, da i neka suza kapne, da u priči kraj kazana priupitamo jedni druge, ko se čega bolje sjeća.
A drumovi nijesu više takvi, nekako ih vrijeme drugojačije ofarbalo, ne miriše benzin kao nekad, valjda auta bolja pa se ne kvare, a ljudi sve kvarniji i kvarniji. Počeli smo zaključavati vrata, stavljati lokote, vireti kroz prozor da vidimo namjernika prije otvaranja.
Ide vrijeme, ide negdje i mi zajedno sa njim.
—
Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.
