Sinja(je)vina, 2021. fotografija: Sonja Dragović
Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.
—
Sinjavinu znam iz drugog vremena.
Moja prva sjećanja na planinu se miješaju, rano je, mala sam. U jednom od njih padam sa konja. Sjećam se samo da vranac juri džadom što se vijuga ispod Vratla i da se držim za samar svom snagom djevojčice koja još nije krenula u školu. Sjećam se da padam – pad kao proces, kao usporeni snimak – ali se ne sjećam ni kraja tog pada, ni šoka ni bola ni trave pored puta. Tata upotpunjuje moje sjećanje: kaže da sam imala pet ili šest godina, da je Vranac bio moj vršnjak (rođeni smo istog ljeta, ja dva dana poslije) i da nije jahao sa mnom iz samilosti prema konju. Put uz planinu je bio dug, tata je bio težak, a samar već natovaren torbama punim kojekakvih zaliha za katun. Treba poštedjeti životinje, sa njima i od njih živimo na Sinjavini.
U drugom sjećanju trčim preko katunske doline u susret roditeljima, presrećna. Došli su u posjetu. Nijesmo se vidjeli bar mjesec dana: oni ljeto provode u selu, rade, a mene ostave kod babe i đeda na planini. Imam šest ili sedam godina i volim što sam tu, ali volim i kad dođu i uvijek se rasplačem od sreće, što baba doživljava kao ličnu uvredu, pa ubjeđuje svoju ćerku, moju majku, da mi tu, među jagnjadima, sasvim sigurno ništa ne fali. Veliki dio uzbuđenja zbog njihove posjete potiče od toga što mi koji smo na planini ne znamo kada će doći, možemo samo da pretpostavimo – možda u neku nedjelju, možda na neki svetac. Niko još nema mobilni telefon. Iz dana u dan živimo bez direktne i trenutačne povezanosti kako sa najbližim selom, tako i sa ostatkom planete.
Na Sinjavini nema ni prodavnice ni pošte ni vodovoda ni strujovoda. Vodu za piće neki katuni crpe iz bunara, neki iz bistijerne, a neki – kao mi – cijelog ljeta tope snijeg. U rano proljeće, dok su planinske vrtače još pune visokih smetova, pokrijemo jedan od njih debelim slojem sitnog suvog sijena. Snijeg pod tim pokrivačem ostane dugo: ako je zima bila kako treba, duga i sniježna, i ako je ljeto bilo kako treba, sušno i sunčano, snijega će u vrtači biti dovoljno da od juna do septembra iz njega vadimo bijele kocke i topimo ih u vodu za piće i kuvanje. Ponekad se ipak dešavalo da prerano ostanemo bez sniježnih zaliha: u tom slučaju, nekoliko puta nedjeljno išli smo u pećinu iznad katuna, zvanu Duboka sniježnica, i odatle vadili snijeg, pakovali ga u džakove i na konjima donosili u katun. Sinjavina je tako zatalasana, i ispod i iznad zemlje, da čitave godine može negdje između slojeva da sakrije neki snijeg.
Svih tih godina činilo mi se da niko osim nas koji smo svakog ljeta izdizali na Sinjavinu – a inače živjeli u dolinama ispod Sinjavine, išli u škole i gledali televiziju i, mi mlađi, učili engleski – ne zna ni za šta od ovoga. Tokom prvih 10-15 godina svog života, ja pred vršnjacima iz Kolašina nijesam imala čime da dokažem svoje tvrdnje da Sinjavina i život kakav sam ja živjela na njoj zaista postoje. Nijesam imala fotografije, televizije nijesu dolazile, turisti nijesu dolazili: jednostavno, niko čiji život nije bio na neki način skopčan sa planinom nije dolazio na Sinjavinu. Infrastruktura za skijališta i nacionalne parkove, odavno raspoređena po drugim planinama, vodila je ljude na drugu stranu. Zatalasana visoravan Sinjavine, najveća krečnjačka površina u Crnoj Gori, nije postojala osim u udžbenicima geografije – i u životima nekoliko stotina stočara koji su ljeti živjeli na njoj. Ni kasnija dostupnost tehnologije nije, začudo, mnogo uticala na dostupnost Sinjavine. Dugo je ostala tako, ostavljena na miru, prepuštena sebi i svojima.
A onda je prije par godina stigao predlog za progres, u formi ideje o iskoristivosti praznog prostora. Ovako je to bilo, čini mi se...
Na Sinjavini nema puno ljudi na Sinjavini nema ljudi koji imaju moć na Sinjavini nema skijališta na Sinjavini nema hotela Sinjavina nije destinacija Sinjavina nije brend Sinjavina je možda wild beauty ali nas ne zanima divljina ni ljepota to je samo da slažemo turiste to je pakovanje koje prodajemo to je ambalaža u koju spakujemo Sinjavinu ne možemo dobro da spakujemo Sinjavinu ne možemo dobro da prodamo brzo da prodamo brzo je dobro ali... Sinjavina je velika i prostrana i prazna i preko nje se ide sporo i dugo i lošim putevima ali... Sinjavina je tu i treba je uzeti. Sinjevina je prazan prostor, možemo da ga ispunimo, možemo da ga ispunimo brzo, možemo da ga ispunimo da napravimo bum! Ne, ne turistički bum, ne demografski bum, pravi bum. Ispunimo prazan prostor Sinjavine eksplozijama!
U proljeće 2018. Ministarstvo odbrane Crne Gore objavilo je da planira da na Sinjavini osnuje vojni poligon za vježbe bojevih gađanja. Sa Sinjavine je onda sišlo mnoštvo pitanja, koje se može svesti na jedno veliko, široko, sporo, zatalasano – a šta sa nama koji smo već ovdje? Pitanje odjekuje glasno kao pucanj koji će preplašiti ovce u torovima i vukove pod vrhovima i širi se kao čestice baruta koje će padati na snijeg i na planinski čaj. Pitanje dolazi odozdo, sa zemlje, izvire iz planinskih vrtača i pašnjaka, i biva opkoljeno tvrdom državnom birokratijom i glasnim vojnim helikopterima. Odgovor sa visine je monoton i siguran: „Odluka je konačna, biće tu i za sve vas neke koristi, napravićemo vam puteve, dovešćemo vam vodu, ne budite nezahvalni. Mi popunjavamo prazan prostor, mi radimo važne državne poslove dok sjedimo u snažnim vojnim vozilima. Ovako izgleda progres.“ Kao ekspolozivne naprave i uplašene životinje od kojih zavise nemoćni ljudi.
Više od dvije godine je zvanična, ekološka država Crna Gora tvrdila da taj pucanj u planinu, u prirodu, u čitav životni splet Sinjavine mora da se desi, da je to neophodno, da se tako branimo, da tako jačamo našu vojsku našu državu naše nešto nešto nešto nešto... Ne mogu, ne mogu da slušam dalje, kad čujem tu naredbu „Uništi ono što voliš, kill your darlings“ mašim se za olovku i krećem da se obračunam, iako sam sad već daleko od Sinjavine i vidim je samo kroz ono što napišem. Nema veze daljina, daljina ne mijenja ništa: na plan za uništenje nikada i niotkuda ne odgovaraš pomirljivo.
Vojno polje na Sinjavini ipak nikada nije niklo. Vojnog polja nema jer ljudi sa Sinjavine kreću da se bore, prvo polako i oprezno, pa složno i odvažno. Od proljeća 2018. kroz cijelu 2019. pa do snjegova decembra 2020: sastanci, istraživanja, pitanja, savjetovanja, učenja, objašnjavanja, ubjeđivanja, upozorenja, skupovi, peticije, protesti i istovremeno život, život na planini, i planinka Gara koja sjedi na konju na čelu protesta jednako dostojanstveno kao i u blještavom TV studiju, preko puta nekih krutih uniformisanih oficira, i predivno priča o svom teškom životu, sa suncem u dubokim borama. Sve se završava dugim sučeljavanjem na Sinjavini: 50 dana i 50 noći katunjani sjede na zaravni, ispunjavaju prostor da ga ne bi ispunile eskplozije, dočekuju goste, pričaju priče, i ne odlaze jer vojska i država i bum progresivne arogancije očekuju i čekaju njihovo povlačenje. Postaje hladnije, ne odlaze, pada kiša, ne odlaze, pada snijeg, ne odlaze. Zato što oni uporno ne odlaze, najavljena barutasta pošast ne može da dođe, ne smije da pređe granicu koju čine uporna i odvažna ljudska tijela.
I gle, uspjelo je: ova će zima biti kako treba, a snijeg u sinjavinskim vrtačama će ostati čist da utoli žeđ sledećeg ljeta.