Autor: Milutin Velimirović (1930)

Iz Mukdena polazi na jug pravi kineski voz sa kineske stanice, koja je manja od japanske i odmah preko puta nje. Kineski voz ne blista tako kao japanski, ali mnogo liči na njega, čist je i tačan. Treća i druga klasa predstavljaju jednostavna dugačka odelenja, koja zauzimaju ceo vagon, a prva je podeljena na kupe-e.

Treća klasa, koja uvek zadiše na bobovo ulje, interesantna je zbog svojih putnika, kojima je uvek puna. Tu su najraznovrsnija lica, koja su po nekad kao pljosnata masa, sa malim kosim otvorima i otečenim kapcima, a po neki put su lepa i pravilna, sa ispupčenim očima i orlovskim nosevima, samo malo širokim. Mnogi su Kinezi sa dugačkim perčinima, koji počinju od polovine temena, jer kosu dotle obrijaju, da bi čelo izgledalo veće. Ali, taj mandžurski običaj, koji je davno nametnut Kinezima, sad se sve više i više gubi. Veliki deo Kineza, ili ne nosi perčine u opšte, ili ih odseca i, gotovo se jedino sačuvao kod seljaka i staraca. Kinezi imaju smolasto crnu, jaku kosu i sa njihovim perčinima stvorena je cela trgovina, a u Tjanczinu postoje akcionarska društva, koja se bave skupljanjem i preradom kose; ona se posle transportuje za Evropu i za Ameriku. Posle prerade, kosa postaje tanka i meka kao svila, a obojena služi za perike belim damama. U Kini se kosa kupuje jeftino, a za vreme Bokserskog ustanka i rusko-japanskog rata, kad su Kineze ubijali kao stoku, kosu njihovu skupljali su gotovo badava.

Lica Kineza, na prvi pogled, izgledaju gotovo sva jednaka, ali docnije se vidi razlika i, u glavnom, mogu se podeliti u dva tipa, od kojih je jedan ružan i neformast a drugi je sa pravilnim crtama i, po neki put, sa vrlo lepim izgledom; harmonija crta neobična je za nas, ali ona, i pored svojih odlika, pokazuje lepo izrađeni i utančani tip svoje rase.

Muškarci u trećoj klasi, gotovo svi imaju sa sobom dušeke, na kojima se udešavaju po sedištima kao kod kuće, osećajući se vrlo dobro, tim pre, što po vagonima stalno raznose neko jelo i čaj. U vagonima nema larme, ali je živo; razgovara se grlenim zvucima i čovek se čudi kako se oni u govoru razumeju, jer često kao i da nema nikakve razlike u glasovima. U svakom slučaju, njihov razgovor izgleda i suviše tajanstven; mnogo bi čovek želeo, da razume bar jednu rečenicu tog neobičnog govora sinova žutog carstva.

Poneki od putnika čita knjigu od tanke hartije, sa masnim crnim jeroglifima, koje Kinezi čitaju s desna na levo i odozgo na dole.

Svi su Kinezi u narodnoj nošnji: u uskim čakširama, koje su dole kod člankova obavijene tankim belim zavijačem, u širokoj bluzi i sa dugačkim lakim džubetom preko odela. Na nogama imaju čojane ili platnene patike sa debelim vunenim đonovima, a na glavi su im razni pokrivači, ali najviše, čisto kineska, mala crna kapica, sa lopticom od gajtana na vrhu.

Ženski svet, vrlo malo putuje. Žensko odelo malo se razlikuje od muškog, jer se i ono sastoji iz pantalona i široke bluze, samo su pantalone kraće, a celo odelo je od raznobojnih i šarenih materija.

Kineskinje nemaju dugačkih džubeta i na glavi obično ništa ne nose. Na nogama su im male plitke cipelice obično od svile koje su po nekad i divno izvezene. Mnoge žene imaju unakažene noge i jedva se kreću, i to kao na štakama. Taj grubi običaj unakaživanja nogu polako se gubi u Kini, kako kod inteligencije, tako i kod siromašnijeg staleža.

Zbog čega su Kinezi unakaživali noge svojoj ženskoj deci - postoje dva tvrđenja. Jedni govore da su Kinezi u tome videli naročitu lepotu, jer posle toga noga  zakržlja i ostaje vrlo mala. Noga se još iz malena podvija pod stopalo i steže u malim cipelama, dok ne zakržlja i dobije nakazan i ružan oblik. Vrlo je teško videti bosu, takvu nakaznu nogu; to kineske žene neće pokazati ni evropljankama prijateljicama, a još manje muškarcima i samo se slučajno može videti kod male dece, ili za novac kod sirotinje.

Drugo mišljenje, koje je mnogo verovatnije, to je: da su Kinezi to izmislili radi sigurnosti i bezbednosti od mnogih ćudi svojih žena: to je orijentalni način čuvanja ženske vernosti - neka noga nevinosti. Sa nakaznim nogama žena je mnogo nepokretljivija, i prema tome nesposobna za neki slobodniji život.

Ko zna kakav bi na pr. Pariz izgledao pri takvom režimu?!

Postoji treće mišljenje, ali to je necenzurno i čisto fizičko - seksualne prirode. O njemu govore obično Evropljani.

Prva i druga klasa mirnije su; ima sveta i svi su zauzeti čitanjem velikih novina ili malih knjiga, a po nekad mirno razgovaraju. Odela su skuplja i luksuznija obično od crne svile, ili u nekoj drugoj boji. Jedna od težnja svakog Kineza, to je svileno odelo; na to oni mnogo polažu.

Tu ima i evropskih odela, a gotovo niko od muškaraca nema perčina. Zato ima starijih ljudi sa velikim retkim bradama i brkovima i sa vrlo dugačkim noktima. I jedno i drugo Kinezi na svoj način cene; prvo je izraz prirodnog dara i mudrosti, a drugo je dokaz velikog gospostva, jer se vidi da taj čovek nema potrebe da radi rukama. Nokti su kod nekih staraca dugački po nekad preko 20 cm, i zbog dužine se spiralno izvijaju, ostavljajući svojom nakaznošću vrlo neprijatan utisak, a već ruka je potpuno neupotrebljiva. Sopstvenici svoje nokte brižljivo čuvaju i drže ruke pažljivo kao ranjenici u specijalnim navlakama. Ali i to se u Kini gubi i može se videti samo kod starih bogatih ljudi.

Mladim Kinezima ni malo nisu potrebni ti ukrasi, jer oni, uopšte, imaju lepe ruke sa tankim prstima i prirodno duguljastim noktima.

Jedan omalen starac priča nešto nekolicini mladića, sigurno studentima; on govori polako, ali izrazito - na licu mu je dostojanstvo a u očima mirnoća i pronicljivost. Po neki put, on čita nešto iz novina i komentariše sa mladićima, koji ga pažljivo slušaju, i as velikim poštovanjem stupaju u razgovor.

Ženskog sveta i tu ima malo i od njega ostaje nesimpatičan utisak. To su mala stvorenja u šarenim svilenim haljinama, sa minijaturnim iskićenim cipelama i zalizanom kosom, koja je kod devojaka malo spuštena napred; obrve su im na spoljnim krajevima malo izbrijane, a lica su nabeljena i namazana. One puše na srebrnim čibucima sa širokim lulama, sikću na decu kao zmije i lepe crne flastere na slepoočnice i na čelo - možda stvarno  zbog glavobolje, a možda radi naročitog šika.

U vagonima je u opšte tiho, putuje se bez galame i uznemiravanja, sa kratkim zastajanjem na stanicama. Predeli su obrađene ravnice, na kojima besni jak vetar, noseći prašinu na sve strane, te izgleda kao da je sve u nekoj magli.