FOTO: Armando Domenico Ferrari / Flickr
Čovjek mora da se kreće. Mora, jer će u suprotnom povjerovati da je ono malo prostora što ga okružuje čitav svijet, a ostatak svijeta samo apstraktni pojam – tamo negdje. Mora i zbog toga što će u suprotnom biti serijski proizvod svoje okoline, umjesto da okolina bude bar djelimično njegov proizvod, trag njegovog postojanja, znak da je tu neko živio. Čovjek mora da mijenja tačku sa koje gleda na svijet.
I često, ta nova tačka ne mora da bude ni bolja ni gora od one koju smo napustili. Dovoljno je samo da bude drugačija. I to je dosta da se neke stvari promijene u čovjeku. Nove perspektive donose nova razmišljanja, otvaraju nove vidike, tjeraju nas da preispitamo istinitost naših uvjerenja, osnovanost naših strahova i opravdanost svih naših nadanja. Nova mjesta nam na neki nevjerovatan način otkrivaju tajne našeg mjesta, koje ne primjećujemo upravo zbog toga što smo tu čitav život i čuda nas ne iznenađuju više zato što smo se na njih previše navikli.
Naći se u nepoznatom gradu, u drugoj zemlji, bez igdje ikoga poznatog predstavlja jedan test ličnosti. Test koji nam izmiče sigurnu podlogu pod nogama i tjera nas da pokažemo svoje sposobnosti uspješnog balansiranja među ljudima svih mogućih vjera i nacija.
A opet, novi krajevi nas neizbježno vraćaju tamo odakle smo potekli, jer na svijetu može biti bezbroj mjesta boljih ili gorih, ali samo je jedno ono naše. Kao u pjesmi Halila Džubrana:
„Kaže mi moja kuća: Ne ostavljaj me, tvoja prošlost je ovdje.
Kaže mi moj put: Dođi, slijedi me, ja sam tvoja budućnost.
I ja kažem svojoj kući i svome putu: Nemam prošlost, nemam budućnost.
Ako ostanem ovdje, biće odlaženja u mom ostajanju.
Ako odem tamo, biće ostajanja u mom odlaženju. Samo će ljubav i smrt promijeniti sve."
I u tom začaranom krugu se vrti život čovjekov.
Naći se u nepoznatom gradu, u drugoj zemlji, bez igdje ikoga poznatog predstavlja jedan test ličnosti. Test koji nam izmiče sigurnu podlogu pod nogama i tjera nas da pokažemo svoje sposobnosti uspješnog balansiranja među ljudima svih mogućih vjera i nacija. To je u isto vrijeme i test na kojem smo paradoksalno ostavljeni sami sebi usred sve te gužve sa teškoćama ne samo da se snađemo nego da se uopšte izrazimo. A upravo to je ono što ga čini tako zanimljivim.
Nakon Milana put me je dalje vodio prema Garnjanu, gradiću na zapadnoj obali Garda jezera, gdje sam dobio stipendiju za usavršavanje italijanskog jezika. Garda, ako kojim slučajem nije najljepše, sigurno je najveće italijansko jezero. Nalazi se na pola puta između Milana i Venecije. Najšire je na početku, dok se idući prema vrhu sve više i više sužava. U kristalnoj vodi jezera ogledaju se brojni gradovi koji pripadaju provincijama Breša, Verona i Trento.
Na početku jezera, na manjem poluostrvu nalazi se antički grad Sirmione, poznat po velikom srednjovjekovnom zamku Skaliđerija. Taj grad je u neku ruku mjesto susreta pjesnika i umjetnika uopšte. Tu je u posljednjem vijeku stare ere živio slavni rimski pjesnik Katul, gdje je njegova porodica imala vilu. U Sirmioneu su se 1920. upoznali Ezra Paund i Džejms Džojs. O njemu su pisali Gabrijele D'Anuncio, Đozue Karduči, Antonio Fogacaro... Božanstvena Marija Kalas tu je imala vilu, gdje je dolazila u časovima predaha da skupi snagu koju je poslije isijavala sa pozornica širom svijeta.
Alfred Tenison je u pjesmi „Frater, ave atque vale" (Brate, zdravo i zbogom) opisao svoj susret sa ovim gradom u ljeto 1880. Ta se pjesma oslanja na jednu Katulovu pjesmu u kojoj se „najnježniji rimski pjesnik" oprašta od preminulog brata. Tenison poezijom oživljava poeziju, prenoseći njene odjeke u stvarnost i koristeći taj grad kao mjesto susreta stvara poetski most između dva milenijuma, saosjećajući se sa bolom pjesnika koji stoji na bratovom grobu:
Tu, kroz sva maslinska polja ljetom okupana
Tu, gdje grimizno cvijeće raste ispod rimskih ruševina
Čuh ono Ave atque Vale pjesnikovog jada beznadežnog
od prije devetnaest vjekova, najnježnijeg pjesnika rimskog
Frater Ave atque Vale – dok tumarasmo unaokolo
zureći u lidijski osmijeh Garda jezera udno slatkog
Katulovog poluostrva, Sirmija, maslinasto srebrnastog!
Dalje slijede Dezencano, pa Salo, Italijanima poznat po zloglasnoj Republici Salo, državi koju je Musolini vodio zadnjih dana svoje vlasti, kad su ga svi osim najbližih saradnika napustili. Ta država je kratko trajala, ali je bila kao ranjena zvijer, i iza nje je ostalo žrtava dovoljno da svojom krvlju zamijene hladnu jezersku vodu. Strahote te države pokušao je da prenese Pazolini, jednim svojim filmom koji se zove „Salo ili 120 dana Sodome". Za literarni predložak on je uzeo jedno djelo Markiza de Sada. To je valjda dovoljno svakome da shvati o kakvom filmu se radi.
Nakon Saloa, slijedi Gardone Rivijera, koji je poznat po tome što je Gabrijele D'Anuncio tamo imao kuću. Ovaj i slavljeni i omrznuti pjesnik (ruku na srce, ostavio je dovoljno razloga i za jedno i za drugo) tu je odlučio da sagradi kuću koja bi odgovarala njegovoj slici samog sebe. Tako je ovaj megaloman stvorio ogromnu građevinu koja pored svih stvari koje se unutra nalaze, pored sebe ima ogroman brod u prirodnoj veličini, ali apsolutno beskoristan, jer je od betona i željeza. D'Anuncio je patio od agorafobije, straha od otvorenog prostora, i zbog toga je unutrašnjost kuće kao minsko polje u kojem moraš da se krećeš na prstima i paziš na sve oko sebe da nešto ne bi srušio. Nije to samo biblioteka od 30.000 knjiga, to je ono što je najsređenije, pažnju najviše privlače stotine i stotine predmeta koji su popunili svaku moguću praznu površinu osim poda. Male Bude, mali Isusi, veliki Isusi, velike Bude, pištolji, zvijezde, afričke maske, sve što je moglo da pomogne da odagna njegov strah od otvorenih površina.
D'Anuncio je imao dvije gostinjske sobe, jednu za dobre prijatelje, drugu za one koji su mu trebali zbog nekih svojih interesa. U te druge ubraja se i Benito Musolini, sa kojim je on šurovao kada bi mu nešto zatrebalo. A trebalo mu je mnogo, bio je genije i bio je svjestan toga. Nakon što je sagradio to čudovište od kuće, sa nevjerovatnim brojem soba od kojih je svakako najupečatljivija soba za smrt, u kojoj bi on pred mrtvačkim sandukom i raspećem kontemplirao o prolaznosti života i neumitnosti smrti, shvatio je da jednostavno nema sredstava da je održava. I onda je došao na ideju da tu kuću zavješta svojoj Italiji kao muzej. On je već bio slavni pjesnik i mogao je to da uradi, a da se ne iseli iz nje. Tako je država preuzela na sebe održavanje, a on nastavio da sprovodi svoje hirove nepromijenjenim intenzitetom.
I konačno – Garnjano, mjestašce koje broji tri hiljade stanovnika, ali se taj broj udvostručuje u vrijeme sezone, kada stignu mahom njemački i austrijski turisti, koje ćeš prepoznati ne samo po tome što se za razliku od Italijana zaustavljaju prije pješačkog prelaza i puštaju te da prijeđeš, i ne samo po plavoj boji kose i obrva, već i po tome što ne odustaju od te proklete tevtonske discipline ni kad su na odmoru. Vidjećeš ih u osam ujutro kako trče uz obalu, neki toliko brzo da ti se čini da ne trče već samo malo brže hodaju, ali napreduju, jer im je valjda u krvi da nije bitna sama brzina već istrajnost, upornost, dosljednost, svijest da smo, što bi Aristotel rekao, ono što radimo u kontinuitetu.
Stigavši konačno u Garnjano, sa drugim studentima smješten sam ni manje ni više nego u bivšu Musolinijevu vilu – Palaco Feltrineli. Zgrada je sagrađena 1899, a tokom Drugog svjetskog rata u njoj je bilo sjedište zloglasne gorespomenute Republike Salo (pravo ime je Socijalna Republika Italija). Ta država je bila marionetska tvorevina, a stvarni naredbodavci su bili nacisti, možda nekim čudom preci istih onih što su tog jutra trčali pored jezera. Vikendom, kada ne bi bilo predavanja, ni ljudi, a zgrada zamračena i sablasna, činilo se kao da Dučeova utvara još šeta hodnicima, u potrazi za izgubljenom slavom i moći.
Uske popločane uličice sa redovima kuća na dva-tri sprata, toplih boja, sa obaveznim cvijećem na prozorima, vinski barovi, restorani iz kojih izbija topla atmosfera, jednostavni mali kafei obrasli puzavicom, pica na keju dok vam jezerska voda prska stopala...
Teško je opisati sve utiske kad se prvi put dođe u jedan gradić tog tipa, ali jedno je sigurno, a to je da ste se konačno susreli sa onom pravom Italijom, jednostavnom i lijepom, koja nije predstavljena kao veličanstveni ali mrtvi istorijski spomenik, nego koja i dalje živi i nosi sa sobom ono što joj je svojstveno. Uske popločane uličice sa redovima kuća na dva-tri sprata, toplih boja, sa obaveznim cvijećem na prozorima, vinski barovi, restorani iz kojih izbija topla atmosfera, jednostavni mali kafei obrasli puzavicom, pica na keju dok vam jezerska voda prska stopala... Nešto od toga se možda i može naći u velikim turističkim gradovima kao što su Milano, Venecija ili Firenca, ali se ne može naći onaj mir i prirodnost koji se osjete na svakom koraku u gradićima na obali Garda jezera, i to je valjda razlog zašto je Dejvid H. Lorens tokom svoje posjete 1912. rekao za Garnjano da je „jedno od najljepših mjesta na Zemlji".
Garnjano je još jedan od ilustrativnih primjera italijanskog odnosa prema umjetnosti. U njemu je jedna trgovina osnovnih namirnica, ali dvije galerije. U vrijeme dok sam bio tamo, u toku su bile tri izložbe slika. Statue nisu rezervisane samo za muzeje i galerije već se nalaze i ispred kafea i slastičarni. Crkva je iz dvanaestog vijeka. Kod nas bi takva bila srušena bar pet puta. Prosto ne možeš da pojmiš toliku koncentraciju ljepote na jednom mjestu. Istorija koja traje, jezero iz kojeg možeš da gledaš početke Alpa, blaga klima koja kao da te miluje po tijelu, mali bar u kojem za neku siću kupuješ sladoled koji je sama esencija slatkog. Zadovoljenost svih čula je nešto što ne može da se osjeti svuda. Sjediš na obali jezera, mišići ti i dalje vibriraju jer si plivao pola dana, jeo si divne domaće lazanje (ili bolje reći, sublimirao!) i sad gledaš zalazak sunca u društvu osoba koje su stigle iz Brazila, Kube, Finske, Francuske, Ukrajine, Azerbejdžana, Kine...
Shvati čovjek u tom trenutku dok ti se tope predrasude koje si imao o tim nacijama da je to neka čudna vrsta bogatstva, nešto što ti niko ne može oduzeti. Ima jedan predivan Balaševićev stih koji kaže: „Tvoj steg na svakom gradu je, gde ti se neko raduje." Kad čovjek upozna ljude iz desetina gradova sa skoro svih kontinenata, za njega granice ne postoje, postoji samo svijet. I to ti nekad da neki čudni mir, da si uprkos tome što često nemaš posla, što ne živiš već preživljavaš, što svakodnevno razmatraš mogućnost „bježanja", uprkos svemu tome bogat čovjek jer si upoznao toliko ljudi, šetao tolikim trgovima i tolike gradove upoznao iznutra. To je neotuđivo bogatstvo. Nešto što mnogi nikad neće shvatiti.
Ova priča objavljena je u Borisovoj knjizi putopisa Hadžiluk plemenitom snu. Ukoliko želite da kupite knjigu, možete to učiniti preko našeg Dućana ili Borisovog bloga.
