"ZMAJ OD LJUBLJANE". fotografija: Boris Maksimović
Ne znam šta da mislim o Ljubljani i njenim stanovnicima. Ako u slovenačkom i postoji riječ „zimogrižljiv“ ona svakako ima drugačije značenje. Prvi dani januara, ljudi neometano voze bicikle uprkos dosadnom snijegu i hladnoći, a ispred kafana više ljudi nego u njima. Ništa mi nije bilo jasno, pitao sam se šta se kog vraga dešava, šta nije u redu s ovim ljudima, zašto sjede u baštama kafana kao da je jul, a ne januar?! Onda sam shvatio da razlog i nije tako komplikovan i da je to zbog zabrane pušenja u ugostiteljskim objektima. Dobro, sve ja to razumijem, ljudi poštuju zakon i izlaze napolje, ali i dalje nisam razumio zašto pobogu ostaju tamo?! Vrijedi opet ponoviti, prvi su dani januara, minus je i uši počinju da ti otpadaju od hladnoće, većina kafića je uz Ljubljanicu, što svakako ne pomaže pretjerano, a ljudi sjede u baštama, prebacili su dekicu preko koljena, čak mi se čini da je većina njih gologlava i – duvane i divane.
Čudna je stvar sa tim Slovencima. Uvijek su bili predmet sprdnje, te malena država, te oni cicije, te pošalice na račun njihove seksualne orijentacije, a čega god da se taknu sve u zlato se pretvori.
Vjerujem da i to što toliko puše duvan govori dovoljno o njima. Jedan od prvih Slovenaca s kojima sam imao priliku da provodim više vremena stalno je motao duvan, a to je bilo prije nekih osam godina kad god nas nigdje nije mogao da se kupi. Bilo mi je neobično gledati sav taj proces, ali on mi je prostom računicom objasnio da mu se to jednostavno – isplati. Evropa ko Evropa, cigare preskupe, a čovjek neki ćeif mora imati i tako počeo je da mota duvan. Sjećam se, bio je to avgust 2008. godine. Narednog mjeseca će da propadne banka Liman braders, za njom kao domine počeće da se urušavaju i mnoge druge i počeće ta prokleta svjetska ekonomska kriza koja je između ostalog imala za posljedicu i da se kod nas znatno poveća broj onih koji motaju duvan. Poenta priče je da su Slovenci motali i prije nego što im je cigara dogorjela do nokata.
Čudna je stvar sa tim Slovencima. Uvijek su bili predmet sprdnje, te malena država, te oni cicije, te pošalice na račun njihove seksualne orijentacije, a čega god da se taknu sve u zlato se pretvori. Filozofa su i Srbi i Hrvati imali napretek, ali niko nije svjetsku filozofsku misao uzdrmao kao Slavoj Žižek. Bendova smo i jedni i drugi imali da ih čovjek ne može nabrojati, ali niko se nije proslavio u svijetu kao Lajbah i do dana današnjeg nastavio da šokira, iznenađuje i što je najbitnije – izdaje stvarno dobre albume. Za Davorina Savnika je vjerovatno malo ko čuo, ali smo njegova proizvode gotovo sigurno imali u kući. Davorin Savnik je bio čovjek koji je dizajnirao najpopularniji model telefona u bivšoj Jugoslaviji, iskra ETA 80. Možda nam danas ime ne znači puno, ali prilično sam siguran da smo ga svi vidjeli. Taj telefon je završio i u njujojorškom Muzeju savremene umjetnosti, u Jugoslaviji je prodano oko 5 miliona primjeraka, ali zbog slabe patentne zaštite brojne druge kompanije su kopirale njegov dizajn i telefon koji je zapravo on zamislio širom svijeta prodao se u preko 300 miliona primjeraka.
Nisam siguran, znam samo da nigdje nisam vidio toliki izbor knjiga na stranim jezicima kao u Ljubljani, a to je bio dovoljan razlog da se u njima zadržim dovoljno dugo da nakupujem kamaru knjiga i vratim se kući lakši i za ono malo para što sam imao prije nego što sam krenuo.
Znao sam da Ljubljana ima dosta toga da ponudi, ali nisam vjerovao da ću toliko vremena provesti po njenim knjižarama. Većina ljudi je čula za „Mladinsku knjigu“ da li preko sjajnih izdanja koje nude ili po dosadnim promotivnim kampanjama po kojima su je neki od nas upamtili. Njena knjižara u Slovenskoj ulici nije samo knjižara – to je cijeli jedan univerzum. Ne, ja ne znam slovenački, ako se neko od mojih pet čitalaca to slučajno zapitao, već knjižare zaista nude ogroman izbor knjiga na engleskom i drugim jezicima, a kad kažem ogroman to zaista znači ogroman, kao Triglav ili popularnost Jure Franka u onim danima zajedničke države. Nisam ni ovdje siguran šta da mislim o tome. Možda žele da iskoriste sav taj protok turista kroz njihov grad pa je zbog toga tako bogat izbor, jer, realno, ko još uči slovenački?! Možda izdavači nemaju interesa da puno ulažu u prevođenje knjiga jer Slovenaca ima tako malo pa shodno tome nema toliko zainteresovane publike i prevodi jednostavno nisu isplativi? A možda su i oni kao nacija dovoljno obrazovani da im i ne trebaju toliko knjige u prevodima pa čitaju u originalu? Nisam siguran, znam samo da nigdje nisam vidio toliki izbor knjiga na stranim jezicima kao u Ljubljani, a to je bio dovoljan razlog da se u njima zadržim dovoljno dugo da nakupujem kamaru knjiga i vratim se kući lakši i za ono malo para što sam imao prije nego što sam krenuo.
Ali Ljubljana je lijep grad, prelijep! Sve je nekako skladno, ništa se pretjerano ne ističe, ništa ne štrči ni ljepotom ni grdobom.
Ljubljana nije veliki grad, ali to i nije neki nedostatak. Ima stanovnika nešto više nego Banjaluka, iako je površinom manja. Uprkos tome, dok sam bio tamo imao sam osjećaj kao da je grad konstantno prazan i kao da su svi negdje otišli, a da smo u gradu ostali samo ja, žena mi i gomila Italijana.
Ali Ljubljana je lijep grad, prelijep! Sve je nekako skladno, ništa se pretjerano ne ističe, ništa ne štrči ni ljepotom ni grdobom. Cijeli grad je lako prepješačiti, na tvrđavu se lako popeti, mostovi su kao iz neke bajke izašli, a kafane uz rijeku su upravo onakve kakve treba da budu kafane uz rijeku.
Ljubljana je, prosto, grad u kojem bi čovjek zaista poželio da živi. A teško da postoji ljepši utisak koji jedan grad može da ostavi na čovjeka.
Kada smo rezervisali smještaj nismo znali da ćemo biti na dvadesetak metara od jednoj od najpoznatijih simbola Ljubljane – Zmajskog mosta. Četiri velika, ali ne prevelika zmaja stoje na dva kraja ovog mosta i čuvaju ga od ko zna čega. Šta god to bilo, mora se priznati da Zmajski most zvuči puno bolje nego Mesarski most, kako se zvao prije nego što ga je zemljotres 1895. doveo do neupotrebljivosti. Gradske vlasti Ljubljane su odlučile da stari drveni (mesarski!) most zamijene nečim modernijim, nečim što ima armirano-betonsku konstrukciju, nečim što će biti prvi most u cijeloj Sloveniji preko kojeg će ići asfaltni put – i to su i uradile. Jedna legenda kaže da će zmajevi mahnuti repom kad ispod njih prođe djevica, ali upućeniji svjedoci tvrde da se do danas to nije desilo. Neki lokalci zovu ove zmajeve ni manje ni više nego punice, a zašto je to tako ovdje nećemo duže obrazlagati.
Zvijezde, planete, komete, galaksije, sve je to našlo svoje mjesto iznad gradskih ulica i čovjek bi mogao da šeta po gradu gledajući samo uvis, da se divi tom beskonačom prostranstvu koje lebdi iznad naših glava, kao da hoće da pokaže da nebo i zemlja zaista mogu da se spoje i da ne postoji bolje mjesto na svijetu za to od Ljubljane.
Nešto niže od Zmajskog mosta nalazi se Tromostovje, grupa od tri mosta preko rijeke Ljubljanice koja spaja staru srednjovjekovnu stranu grada sa onom modernijom. Most je tu postojao još tokom srednjeg vijeka, ali je i on bio drven i nesiguran pa su vlasti odlučile da ga zamijene. Doveden je italijanski arhitekta iz Vilaha Đovani Piko i 1842. Ljubljana je dobila most kakav zaslužuje. Italijani često neće propustiti priliku da vam naglase kako su italijanski majstori gradili i vašingtonski Kapitol i Kremlj u Moskvi kao i skoro sve ostalo što vrijedi na ovom svijetu i da stvar bude još gora – to je sve istina. Sjećam se da sam u Aji Sofiji posmatrao stare vizantijske freske, a ispod njih je stajalo da su ih, naravno, restaurirali niko drugi nego Italijani. Kasnije su uz ovaj Francev ili Franciskanski, kako ga nekada zovu, napravljena još dva mosta kako taj jedan ne bi postao usko grlo i tako je Ljubljana dobila svoj najprepoznatljiviji simbol.
Zimi Ljubljana biva ukrašena na način kakav se rijetko gdje viđa, a praznična ukrasna rasvjeta, koliko god to zvučalo izlizano, zaista oduzima dah. A kako i ne bi kad se čitave konstelacije nebeskih tijela nalaze iznad ulice i to ne izgleda ni kičasto ni pretjerano već upravo onako kako jedna srednjoevropska prestonica treba da izgleda tokom praznika. Zvijezde, planete, komete, galaksije, sve je to našlo svoje mjesto iznad gradskih ulica i čovjek bi mogao da šeta po gradu gledajući samo uvis, da se divi tom beskonačom prostranstvu koje lebdi iznad naših glava, kao da hoće da pokaže da nebo i zemlja zaista mogu da se spoje i da ne postoji bolje mjesto na svijetu za to od Ljubljane.
—
Borisova knjiga putopisa "Hadžiluk plemenitom snu" doživela je svoje drugo izdanje. U BiH knjiga može da se nađe u svim knjižarama "Kultura", a u Srbiji može da se nađe u knjižari "Beopolis" u Beogradu. Svoj primerak možete naručiti i direktno od Borisa na mejl adresu
