Prvi sirijski grad u kojem smo se zadržali bio je Alepo. Tamo smo se smestili na ograđeni krov hostela koji je preporučen na sajtu Kluba, a domaćine-vodiče našli smo preko couchsurfing-a. Tako smo upoznali Ahmeda, koji nam je posle dva minuta razgovora rekao da je Kurd (ovo će se ponavljati tokom celog našeg putovanja: ako je neki naš sagovornik Kurd, neće propustiti da to pomene na početku razgovora i tokom naredne dve sekunde sa ponosnim osmehom motri na našu reakciju). Ahmed ima 26 godina i svakodnevno radi dva posla Vidno je neispavan, ali to ne umanjuje njegov prijateljski stav prema nama. Dok pijemo vino, objašnjava nam kako su kurdske devojke mnogo slobodnije u ponašanju i oblačenju od arapkinja i kako je njihovo društvo generalno otvorenije. Međutim, njegova lična priča govori nešto drugo...

Kada je imao 22 godine, Ahmed je učinio nešto zbog čega i sada žali: po predlogu svoje porodice upoznao je jednu devojku, a svoj prvi susret sa njom imao u javnosti, u nekom gradskom lokalu. Tokom sat vremena koje su proveli u razgovoru, shvatili su da različitog karaktera i da najverovatnije ne bi bili jedno za drugo. Složili su se da se ne slažu i mirno se razišli. Drama je počela narednog dana, kada je devojka saopštila roditeljima da ne želi ponovo da vidi Ahmeda. Njena majka je došla kod Ahmedovog oca i počela da ga kritikuje i vrši pritisak: Ahmed i devojka su viđeni u javnosti zajedno, to sada svi znaju i ona neće moći da upozna kćer ni sa jednim drugim momkom. Otac je u prvi mah stao na stranu svog sina, ali žena je odgovorila pojačanim pritiskom: njena kćerka je upropašćena, viđena je sa muškarcem koji nije njen verenik, osramoćena je zauvek, njena život je završen pre nego što je imao šansu da počne... Ahmedov otac je morao da se složi. Rekao je sinu da je posle susreta u javnosti njegova dužnost da se veri sa tom devojkom. Prema ocu, to je bilo najmanje što može da uradi da bi izbegao i svoju i njenu doživotnu javnu sramotu.

Nemajući kud, dvoje mladih se veriše. I dalje su, naravno, živeli svako sa svojom porodicom, ali sada su sastajali jednom mesečno. Ponekad je to bilo u kućim u prisustvu rođaka, a ponekad udvoje na javnim mestima. Tokom ovih susreta prvobitni negativni utisak koji su stekli jedno o drugome samo se produbio. Nelagodnost je prelazila u nesporazume, a nesporazumi u tenzije sve dok, posle godinu dana susreta, nisu sporazumno odlučili da raskinu veridbu. Nadali su se da su na ovaj način uspeli da zadovolje tradicionalni moral i izbegnu dalji pritisak njene porodice.

Kad je došao kući sa novim vestima, Ahmed je shvatio koliko je potcenio snagu nepisanih pravila. Sada je njegov otac bio taj koji je prvi insistirao da je nemoguće da se raskine veridba. Možda je osećao da bi deo sramote ovaj put pao i na Ahmeda, a samim i na njega, kao slabog i neuticajnog oca. Bukvalno je zabranio svom sinu da raskine veridbu i objavio mu da će uskoro morati da se venča sa tom devojkom i da su njegova osećanja prema noj nebitna naspram društvenog morala. Njeni roditelji su smatrali isto - bilo je nepojmljivo da se zaruke raskinu. Tako je organizovano venčanje kojem su se od svih zvanica mladenci valjda najmanje radovali. Ahmedov otac im je obezbedio malu kuću na sprat u koju su se uselili posle venčanja. Od prve bračne noći ta devojka (čije ime Ahmed nijednom nije pomenuo) spava u spavaćoj sobi, a Ahmed na kauču u dnevnoj sobi. Svaki mali problem im je povod za svađu, a lupanje vratima normalna je stvar od prvog bračnog dana.

Ubrzo posle ženidbe, Ahmed je uzeo na sebe dva posla i počeo da radi od jutra do ponoći. Jedan razlog za to je što tako ne mora puno vremena da provodi u neprijatnoj atmosferi u kući, a drugi što krišom od žene i rodbine skuplja novac za beg u Evropu! U Siriji bi, po zakonu, mogao da dobije razvod, ali bi na taj način postao društveni otpadnij, a porodica mu je stavila do znanja da bi ga se odrekla. Pošto ne može da zamisli život otpadnika, a ni da bude sa svojom ženom, on se sprema da ode. Kaže da ima prijatelje koji su već u Evropi i da će za pet godina ovakvog rada uspeti da zaradi dovoljno da otputuje i da plaća sebi troškove dok se ne snađe. Želeći da bude fer prema svojoj ženi, otvorio joj je frizerski salon u prizemlju zajedničke kuće. Na osnovu njega moći će da se izdržava kad on ode.

Na kraju priče, Ahmed me pita da li bih mogao da mu napišem pozivno pismo za Srbiju, pošto je to već Evropa, i da mu nađem neki posao „bilo kakav, legalan ili ne, samo nešto za početak“. Objašnjavam mu da u Srbiji nije sjajna situacija sa zapošljavanjem, a on mi otkriva da je njegov konačni cilj u Evropi Italija. Gledao je filmove o njoj, čitao knjige, čak je počeo potajno da uči osnovne fraze na italijanskom.... Na rastanku, poželeo nam je srećan put, a ja njemu da se vidimo u Evropi... a posle sam satima pokušavao da zamislim sebe na njegovom mestu i shvatim zašto nije mogao da se odupre porodičnom i društvenom pritisku... Njegova priča mi je zvučala tragično i te noći sam bio srećan što ne živim u Siriji.