Posle razgovora o politici, prelazimo na vedrije teme i tek tada postajemo svesni da smo poslednjih sat vremena pričali u pola glasa u lokalu punom ljudi. Raspitujemo se o stanju seksualnih sloboda i ukratko prepričavamo deo onoga što smo čuli u Alepu. Ostali stranci se kikoću na naše priče, a Farik, dvadesetsedmogodišnji mladić koji se tokom priče o politici držao povučeno, lagano preuzima glavnu reč. Alepo je mnogo tradicionalniji i zatvoreniji od Damaska, što se ljubavnih odnosa tiče, kaže on. U Damasku nije toliko neobično da mladi studenti ulaze u ljubavne veze i izlaze iz njih, mada teško da će se tako nešto desiti bez prećutnog slaganja porodice. Ako dvoje žele da se venčaju, onda je potrebno i više od prećutnog slaganja. Stariji moraju eksplicitno da odobre brak, ali se u visokoobrazovanim slojevima Damaska sve ređe dešava da se roditelji suprostavljaju željama svoje dece.

Igrom slučaja, sledeće večeri nalazimo se nasamo sa Farikom i tada saznajemo više detalja. Sa svoje strane, deca se trude da ne provociraju i ne osramote roditelje. Pre svega, to znači da i dalje nema iskazivanja nežnosti među parovima u javnosti. Štaviše, često nema bukvalno nikakvih naznaka da se određenih dvoje ljudi zabavljaju. Sve što se dešava između parova ograničeno je u četiri zida njihovih (ili tuđih) soba, a to „sve“ obično uključuje ljubljenje i maženje, a ređe oralni ili analni seks. Dakle, sve osim onoga što se smatra gubljenjem nevinosti. U društvu se nikad ne priča o tome, osim možda sa najboljim prijateljima (kada je Farik ovo kaže, prepostavljamo da je slobodniji pred nama jer smo stranci), a opet svako zna sve o ljubavnom i seksualnom životu svih svojih prijatelja i poznanika. Bez obzira na to što svi sve znaju, bitno je javno ne pričati o tome i pred rodbinom, ali i prijateljima, održavati imidž čedne i bogobojažljive mlade osobe. Pitamo ga da li mu takvi stavovi deluju pomalo licemerno, na šta on slaže zamišljen izraz lica, a potom kaže da bi moglo i tako da se shvati.

Damask je, ipak, prestonica Sirije i grad sa šest miliona stanovnika, tako da u njemu postoje i neke pojave koje se ne mogu sresti nigde drugde u Siriji. Tonom srednjoškolskog profesora sociologije, Farik predstavlja svojevrsno mapiranje omladine Damaska na osnovu njihovog stava prema tradicionalnom moralu, seksu i ljubavi. Na skali od najmodernijih od najtradicionalnijih, prvu grupu čine mladi koje ovde popularno nazivaju „ludacima“. To su najčešće deca iz bogatih porodica koja su odlučila da zbace sve okvire društveno prihvatljivog ponašanja. Oni ulaze u ljubavne veze i izlaze iz njih kako im se prohte, imaju seks pre braka i ne stide se da pričaju o tome, retko odlaze u džamiju, oblače se po evropskoj modi (robu nabavljaju u hrišćanskim delovima grada), piju alkohol u javnosti i generalno se skandalozno ponašaju. Takvi mladići i devojke čine svega 5% omladine u Damasku, a druže se isključivo među sobom. Oni nailaze na osudu svih slojeva društva, pa i svojih umerenijih vršnjaka. Mladi „ludaci“, međutim, za stav društva u kojem žive naprosto – ne mare.

Drugu, većinsku grupu, čine tzv. normalni. To su mladi ljudi koje nam je Farik opisao na početku razgovora. Oni čine oko tri četvrtine omladine, a tu spadaju i Farik i svi njegovi prijatelji. Oni redovno (jednom ili dva puta nedeljno) odlaze u džamiju, jer sebe doživljavaju kao muslimane, ali ipak traže kompromis između starih pravila ponašanja i savremenih tokova. Jedan primer je da je većina njih probala alkohol, ali ga ne pije redovno. Drugi primer je da devojke iz ove grupe i dalje nose tradicionalne dugačke haljine, ali su te haljine različitih boja (a ne samo crne) i dovoljno uske da nagoveste njihovu figuru.

Treću grupu, u koju spada ostalih 20% mladih, čine tradicionalisti iliti „zatucana“ omladina. Oni se trude da poštuju sve muslimanske zakone i običaje i da žive strogo po pravilima Islama. Devojke iz ove grupe idu ulicom potpuno zabrađene, ljubavni susreti pre braka ne dolaze u obzir, a svi oni sa ponosom ističu sebe kao model zdrave i normalne muslimanske omladine. U susretu sa predstavnicima „umerene“ grupe često iskazuju blagi prezir, iako se ponekad trude da ga skriju. Moja lična interpretacija je da je ovo osećanje blagog prezira uzajamno između „normalnih“ i „zatucanih“. Ono što ih delimično zbližava je zgražanje nad „ludim“ delom omladine.

Tokom razgovora, ne mogu da sprečim misao da druga i treća grupa pomalo i zavide onoj prvoj, ali odlučujem da to zadržim za sebe. Neke od stvari koje nam je Farik ispričao zvuče nam kontradiktorno ili u barem zbunjujuće (npr. u kojom meri roditelji „normalne“ omladine znaju za te predbračne veze?), ali smatramo da smo za prvu posetu Siriji saznali dovoljno o ovoj temi i da dalje insistiranje na njoj ne bi bilo produktivno. Autoritarnost u Farikovom tonu nam govori da mu je jako stalo da prihvatimo ono što nam je izneo i mi to činimo, zahvalni za poverenje koje nam je ukazao govoreći o nečemu što sigurno nije svakodnevna tema razgovora u Siriji.