datum: proleće 2007.
U Parizu, negde u dvadesetom arondismanu, nalazi se groblje Pere Lachaise (Per Lašez), možemo ga zvati i groblje poznatih. Između ostalih tamo su sahranjeni Edit Piaf, Oskar Vajld, Džim Morison, Marsel Prust, Iv Montan, Isidora Dankan, Frederik Šopen, Onore de Balzak, Žorž Bize, Marija Kalas i mnogi drugi. Sasvim razumljivo, ovo mesto je jako često odredište kako hodočašća obožavalaca lika ili dela nekog od onih koji su tamo sahranjeni, tako i redovnih turističkih tura. Ovo nije priča o tom groblju.
Dan drugi, veče: Vraćamo se nepoznatim putem. Prelazimo Tibar preko ostrva Isola Tiberina. Dok napipavamo put ka stanu u kom ostajemo, prolazimo kroz Viale Campo Boario. Sa jedne strane, to je sasvim normalna ulica. Sa druge strane to je zid. Beskonačni zid iz koga na svakih pedesetak metar izbija nabor kule. Kinemaskop. Dok hodamo kule se smenjuju skoro ritmično, kao na dečijem papirnom kinemaskopu. Možda kao na crtanom filmu, sa scenama koje se ponavljaju dok glavni likovi idu. Samo, ovde je scena glavna, a likovi sporedni. Izbijamo na Via Marmorata, baš tamo kod kapije Svetog Pavla. Dan treći, nedefinisano doba dana: Sedim u stanu svoje domaćice Tanje. Pričamo o njenim mačkama. Crna, Murcielago (slepi miš) je životinja kojoj iz očiju izbija iskustvo. Nije plašljiva. Siva tigrasta, Balkan, sa svoje tri noge uspeva da se popne svuda. Plaši se. Pitam koja je sudbina četvrte noge, i saznajem da je Balkan uzeta iz mačijeg sirotišta koje je napravljeno tu, odmah, kod Aurelijanovog zida, kod Cestijusove piramide. Kad je Tanja usvojila već nije imala tu četvrtu nogu. Saznajem kako se zove zid, prisećam se priče o piramidi. Pita me još i da li sam bio na groblju. Tu odmah iza piramide. Tamo je sahranjen Džon Kits. Sećam se da sam jednom, negde pročitao da je sahranjen baš ovde, u Rimu. Zašto se toga nisam setio ranije... |
|||