Autor fotografije: Nikola Kuprešanin
Prva nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2019.
—
Beograd. Ulica Braće Jerković. Rafalna paljba reže suton iznad Voždovca. Ana sjedi kraj prozora i gleda krovove. Okreće se prema meni:
- Netko nešto slavi. Možda venčanje?
Bablje ljeto. Rastežemo pizzu, film, mokre plahte. Udišem joj kožu, kosu, znoj. Sve što volim.
Poslije perem suđe, ona prostire veš. Rijetki trenuci spokoja u našem braku na daljinu. Propuh joj diže lanenu haljinu, otkriva butine. Prilazi mi s leđa, naslanja glavu na moje rame. Trnci jure kičmom prema dolje.
- Ponovi molim te. Što znači ugodno, a što zanimljivo?
- Zanimljivo znači nešto neobično. Nesvakidašnje. Recimo Minsk - odgovaram. - Ugodno je - štajaznam - Malta?
Oči joj sjaje.
Po dogovoru, to je jedino što može birati. Neće znati kamo idemo, ni koliko ostajemo. Nekada, u narednih šest mjeseci, samo ću joj javiti - sat vremena prije polaska - sada krećemo.
Prošle godine pisao sam joj iz istanbulskih slumova. Na tom putovanju prvi put sam snimao ljude s Interpolovih tjeralica. Neki su nam kasnije slali čestitke za vjenčanje. Obećala mi je tada izraditi majicu s natpisom Mertojak - Voždovac - Okmeydanı. Najopasniji kvartovi Balkana, rugala se, što iz brige, što iz zavisti.
Opet odjekne rafal.
- Ok. Neka bude zanimljivo. Ali toplije od Minska. Ja bih i toplo i zanimljivo - progovori napokon.
- Ok.
Naravno, nemam nikakav plan ni predodžbu gdje ćemo.
U životu mi bolje ide reagiranje i snalaženje. Ne planiram mnogo unaprijed, odgađam odluke, ukopavam se, pravim mrtav sve dok me ne sustigne tjeskoba koja na posljetku uvijek dođe po svoje.
Ona je bolja u tim stvarima. Ona voli kalendare i agende. Voli planirati. Voli male, promišljene korake, supervizije, a najviše od svega voli kontrolu.
Savršeno je organizirala naše vjenčanje, pažljivo promislila svaki detalj. Stoga sam ja odlučio organizirati medeni mjesec.
- Molim te samo, uzmi u obzir moj raspored. Barem okvirno. Popisat ću ti nedelje kada stvarno ne mogu da propustim edukaciju. Hoćeš?
Kimam glavom. Dovršavam suđe i brišem ruke.
Ja u stvari ne želim nikud. Nedostaje mi ona, nedostaje mi nemicanje i mir. Želim ostati s njom, u ovom stanu, u nedogled.
Čujem kako izvlači ranac iz ormara.
- Što radiš? - pitam.
- Pakiram se.
- Zašto?
- Kako zašto? Ne očekuješ valjda da budem nespremna?
Vadi list papira. Prvo sistematično popisuje, zatim križa popis i polako puni ranac.
- Budući da ne znam gde me vodiš, morat ću svega da ponesem duplo. Za svaki slučaj!
Ni ja ne znam gdje nas vodim. Avantura je satkana od neizvjesnosti i znam da je prepuštanje kontrole najteža stvar. Ona se prepustila. Odabrala je mene, odabrala je ovaj brak i život bez aranžmana. Gledam je kako treperi, kako drhti od uzbuđenja, moja žena - dijete. Gledam je i znam da me nitko nikad nije toliko volio.
U redu, mislim. Idemo na medeni mjesec, na neko toplo i zanimljivo mjesto. Sad još samo moram smisliti gdje.
* * *
Venecija. Krâj Jadrana. Plima visoka, gondole se jate na ulazu u Canal Grande. Sjedimo na muletu, sami. Ana naslanja bradu na koljena. Mršti se. Uporno sklanja pramenove koje joj vjetar nosi preko lica.
- U nas je sve ko u muža i žene, samo što nije briga i rad - recitira. Konačno se smiješi. - Jesi čuo ti za Lazu Kostića?
Nebo žuto nad kupolama bazilike. Ustajem, fotografiram. Ignoriram poeziju obuzet gradom od mora i zlata kao s Prattovih akvarela.
- Zamisli kakav je ovo bio prizor galijama nakon dugih plovidbi s Levanta! Kakva slika!
- Divno je - složi se ona.
Prilazim joj, grlim je. Slutim nemir, ono neizgovoreno između redova: „rekla sam zanimljivo, ne ugodno, zar ne?“
Daske škripe i savijaju se. Prilazi nam sredovječna Amerikanka.
- Oprostite. Jako mi je žao ako remetim trenutak.
Ustajemo.
- Ne, ne. Evo, taman ćemo dalje - odvratim.
Amerikanka nišani San Giorgio Maggiores velikim Nikonom i glasno okida. Umjesto pozdrava, dovikne:
- Znate, slike su najveće laži današnjice. Prizori, kadrovi, sve je to podvala, fotošop i obmana!
Prelazimo Canal Grande u trošnom traghettu. Santa Maria della Salute naglo se nadvije nad nama, opipljiva i stvarna.
Stvaran je i okus espressa, prosecco, kiša koja cijedi s tende štekata. Naša soba u Calle dei Boteri, prostrani bračni krevet umjesto uobičajenog kauča na rasklapanje. Sunčana jutra, terasa s pogledom na Mercato di Rialto, žamor, miris ribe i mora, muljava voda kanála.
Dječak u meni veseli se šetnjama do Arsenala, obilasku tužnih kamenih lavova kod Porta Magne, onom tajanstvenom pirejskom lavu i runama koje su Varjazi urezali u mramorno krzno tisuću i neke, snoviđenju Corta Maltesea. Kao na nekom hodočašću, šetam setovima mašte svog djetinjstva.
- Meni se čini da ti pola vremena putuješ u svojoj glavi.
Hvata me za ruku i odvlači na sladoled.
Dok ona lebdi preko kanala, ja svaki korak utiskujem u narativnu strukturu, opsesivno pripovijedam sebi svaki podražaj. Pisati priču ili živjeti priču za mene je nerazdvojivo.
- Već sam zaboravila kako izgledaju normalni gradovi, bez kanala i mostova. Je l' da? Kao da smo nedeljama ovde.
Još su stari Grci u pripovijedanju koristili tehniku preliminarne avanture. Element priče u prvom činu reflektira i najavljuje glavnu radnju.
Šetamo prema židovskoj četvrti. Venecijanski geto je izvorni geto po kojem su ostali dobili ime. Razgledavamo košer trgovine i restorane. Harediji oko nas podsjećaju na pingvine s bradama i dugim loknama.
Uz kanal Cannaregio polijepljeni su plakati koji pozivaju na solidarnost s kurdskim narodom u bici za Kobane. Prelazimo Ponte delle Guglie, ogledamo se u staklenoj površini vode. Doslovno tog trena branitelje iz redova Radničke Partije Kurdistana džihadisti bacaju na konope, na žilete turske pogranične žice.
Živimo u doba Twittera i jeftinih avionskih letova. Jednostavno je pomiješati venecijanske kanale s pustinjom na drugom kraju Mediterana. Zbog našeg putovanja odbio sam poći snimati klaonicu u Kobaneu, makar s one sigurnije strane žice.
Međutim, nas dvoje još večeras ćemo modrozelenu lagunu, ovu diverziju ugode i kadrove obmane, zamijeniti pijeskom Levanta. Tragom galija.
Odjavljujem nas na recepciji. Ana se baca na mene, grli me, skoro gubim ravnotežu.
- Znala sam! - usklikne.
Vlasnik hotela vrti glavom, smijulji se iza počešljanih brkova.
- Gde ćemo dalje? Ne, čekaj! Nemoj da mi kažeš! Nek' ostane iznenađenje do kraja!
* * *
Tel Aviv. Aerodrom Ben Gurion. Ženski glas monotono ponavlja sa zvučnika: „Automatsko i poluautomatsko oružje zabranjeno je unositi u predvorje zračne luke!“ Četiri su sata ujutro.
- Ti jebeno nisi normalan!
Prvi put je to izjavila prije nekoliko sati, nasmijana, primajući svoj boarding pass na aerodromu Marco Polo. Sada se ne smije. Shvatila je da nisam rezervirao smještaj.
- Pa šta ćemo??
Poginuti. Očito je, pomišljam.
- Ne znam za tebe. Ja idem zapaliti.
- Ubiću te - uzvraća i otvara laptop. Spaja se na aerodromski WiFi.
- Tel Aviv je ogroman grad, naći ćemo smještaj bilo gdje - pokušam.
Ignorira me.
Vadim cigarete i krećem prema izlazu iz zgrade. Ona ostaje grozničavo pretraživati Hostelworld.
Pušim ispod spomenika palim borcima Irguna i Hagane, protiv engleske kolonijalne uprave. Još jedan podsjetnik da se ovdje barut diše kao zrak.
Više od granata i metaka strah me birokracije i aparatčika. Najviše se plašim ulaska u pogrešan automobil. Tako su stradali James Foley, Steven Sotloff i David Haines, čiji vratovi su nedavno prerezani u Siriji. Srećom do grada vozi vlak, a Izrael nije Sirija.
Ana je u međuvremenu našla smještaj. Napuštamo barokomoru Ben Guriona u aluminijskoj cijevi. Izranjamo u smeđe jutro, smeđa zemlja oko nas, smeđi zrak i monsunsko nebo, Tel Aviv u zavjesi kiše.
Odabrala je boutique hostel na obali. Do ulaska u lobi već smo mokri do kože. Odvode nas u suteren, u plijesan i vlagu. Soba je mokra, zrak je mokar, sve je mokro. Čak su i utičnice mokre. Rušimo se na vlažnu posteljinu i spavamo snom pravednika. Mostobran je osiguran, prešutim, nad nama sada bdije izvjesnost rezervacije.
Budimo se oko podneva. Osoblje hostela premješta nas u suhu sobu uz isprike. Veliki bračni krevet okružen je zrcalima, zakovicama, bijelom kožom i crnim baršunom.
- Birala si ga po fotkama? - pitam.
- Šta mu fali?
- Pimp?
Gura me na krevet.
Pritišće me tijelom dok se penje na mene.
- Ne želim se više razdvajati. Ne mogu. Sad sam se navikao.
Prstom mi prekriva usne.
- Ššš... Ne spominji.
Sunčana riva Tel Aviva izgleda kao da je netko premjestio Miami na Promenade des Anglais u Nici. Staklo, beton, čelik, komadić Amerike na Sredozemlju. Podsjeća na Beirut iz crtanog filma Waltz with Bashir, minus ratna razaranja.
Grijemo se na vrućem pijesku u sjeni divovskih nebodera. Polako, najsporije na svijetu, šetamo, ispijamo ledene koktele i bijele kave s cimetom i karamelom. Kupamo se, tresemo pijesak iz kose i poziramo jedno drugom. Za to vrijeme Zagreb i Beograd zalijevaju prve jesenske kiše.
Iza uglačane promenade leži divna patina zaboravljenog analognog doba. Šetnja četvrtima kao vremeplov vodi kroz tridesete, četrdesete, pedesete... Stilizirane niske četvrti, bauhaus, art deco, saloni, parkovi, kafei. Na ulici telefonske govornice, hladnoratovski brutalizam, smeđe i kaki vojne uniforme. Kao newsreel u premium technicoloru. Napola očekujem sresti Mošu Dajana s povezom na oku ili Eichmana kojeg dovode na suđenje.
Umjesto njih posvuda do zuba naoružani tinejdžeri. Neki na glavi nose kipu, neki su u uniformama, većina ne. Klinke, jedva punoljetne, piju kavu, udaraju selfije, pričaju o Beyoncé. Svaka uz torbicu nosi „Tavor“ jurišnu pušku.
Ana mi stišće ruku.
- Nikola. Šta je ovo?
Ne znam odgovoriti. Duge cijevi na Bliskom istoku dio su folklora, navikneš se. Ali, ovo je i za mene posve nova razina.
- Ročnici. Mislim da se ne smiju razdvajati od oružja dok ne odsluže vojni rok.
Pred ulazom u hostel danima se opija mesnati Teksašanin, svježi preobraćenik, bivši marinac čija koljena su propucali u Iraku. Pali cigaru, otvara sedamnaestu limenku. Pivo mu curi niz obraze i vrat, cijedi se u džepove kože i sala i prelijeva u maskirne hlače.
- Nadam se upasti u IDF. To je najbolja vojska na svijetu! O da gospodine dragi! Druškane moj! Najbolja. Daleko najbolja!
- Tebi su koljena već propucana. Zašto želiš natrag u vojsku? - pitam i palim cigaretu.
- Što ću drugo? Biti keramičar do kraja života?
Činjenica da će on možda nekom drugom uskoro propucati koljena - nekom djetetu na Zapadnoj obali, klincu s praćkom - ne zabrinjava ga previše.
- Izraelska vojska najhumanija je na svijetu. Jesi čuo za taktiku „prvo kucaj onda pucaj“? Je l' znaš neku drugu vojsku koja bi tako trošila svoje resurse? Toliko se jebeno trudila??
Kucanje znači da prvu krstareću raketu detoniraju u neposrednoj blizini zgrade koju gađaju. To je signal svima koji su unutra da bježe. Naredni projektil stiže za nekoliko minuta. Tko se uspio spasiti, dobro se spasio.
- Ne - priznajem. - Ne znam ni jednu drugu sličnu vojsku.
On zadovoljno povuče dim i ponudi mi limenku. Ani također dobaci jednu.
- Ne hvala. Dosadni ste - odvrati ona i ostavi nas pred ulazom.
Kasnije u sobi čitam izvještaj o izraelskim specijalcima u Nepalu. Došli su nakon potresa evakuirati tamošnje surogat majke, popularne među izraelskim gej parovima, i dovesti ih u Izrael na oporavak i porod.
Pokazujem Ani članak.
- Iju... Ništa mi nije jasno. Zar Likud nije desna stranka? - pita zbunjeno.
Smijem se.
- U pravu si. Svjetska desnica pomalo podsjeća na Tolstojeve nesretne obitelji. Svaka je osebujna i sjebana na svoj jedinstveni način.
Posljednju večer u Tel Avivu odlazimo u Florentin, boemsku četvrt na jugu grada. Nalazimo se sa Simonom, njemačkim Židovom koji je nedavno dobio posao u izraelskoj filharmoniji.
Simon je bivši dečko Anine kolegice Jasmin. Živi u prostranom monovolumenu s bean bagovima umjesto namještaja. Minimalizam u krojcberškom stilu. Zrak miriše na bosiljak i origano.
Izvodi nas u obližnju tavernu. Pijemo hladno vino okruženi ciglom i teglama paprati.
- Jebiga, to je naša realnost - započinje. - Nema dva mjeseca da su prestale zračne uzbune. Neki projektili iz Gaze pali su tu, blizu južnih predgrađa.
- Koliko je bilo mrtvih? - pitam.
- Nitko. Srećom.
- Znaš, u Gazi je pogođeno sto tisuća stambenih jedinica. Više od deset tisuća ljudi je ranjeno ili ubijeno - uzvraćam.
- Sjebano je to Nikola. Ja ne želim biti onaj jedan u milijun koji taj dan nije imao sreće pa se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. A, ne znaš! Stvarno nikad ne znaš. Ni vrijeme ni mjesto!
Sjebano je to, Simone. Šutim. Sjebano je i trovanje bunara, uništavanje usjeva, otimanje zemlje, nasumične noćne racije po kućama, egzekucije, zatvaranja, mučenja... Tko sije oluju mora očekivati žet makar malo vjetra.
Okrećem glavu i obaram pogled. Nisam ja tu da bih njemu držao predavanje. Ja sam samo turist. Kao i svugdje kamo pođem. Korisno se toga prisjetiti.
Simon me sumnjičavo promatra.
- Pazite što pričate i s kim pričate. Pogotovo ako idete na palestinska područja. Znaju biti neugodni na odlasku iz zemlje.
- Odlasku? To nema smisla - čudi se Ana.
Simon vrti glavom.
- Ima. Sigurnost. Zastrašivanje. Ljude nasumično odvode s letova. Pokupe ih na check-inu, satima ih zadržavaju na ispitivanjima, bez odvjetnika.
- Turiste?
- Da. Turiste. Ljudi propuštaju letove, čim ste malo sumnjivi. Zadrže vas, nije ih briga. Nitko vam neće nadoknaditi štetu, nitko vas neće pitati kasnite li negdje. Ništa.
Kružimo Florentinom. Sve je u raspadu. Cijeli kvart je tako prekrasno raspadnut. Asfaltna trulež, grafiti, zapišane gurle, zapetljani dalekovodi, išarane sinagoge s aluminijskim menorama na krovu, hašiš, smeće, dileri, pijanci. Mogao bih danima ostati i snimati.
Taksi nas vozi do polaznog perona za Jeruzalem. Čekamo. Palim treću cigaretu.
Ana mi prilazi.
Razmišljam o Simonovim upozorenjima. Posljednje informacije koje sam prikupio u Zagrebu bile su drugačije. Da sam znao, neke bi stvari vjerojatno drugačije planirao.
- Nikola?
- E?
- Jesi dobro?
- Jesam, zašto?
Možda bih se potrudio pribaviti dozvole? Možda uopće ne bih forsirao susrete s potencijalno rizičnim ljudima?
- Nikola?
- E?
Možda je sve prenapuhana paranoja? Ne želim joj kvariti iznenađenje.
- Je l' idemo mi na palestinska područja?
- Možda. Malo. Zašto pitaš?
* * *
Jeruzalem. Bar hostela „Abraham“. Sjedimo za šankom i listamo katalog s ponudom ekskurzija. U lobiju doseljeni američki hipsteri izlažu kibuc craft piva.
- Gle, nude ture po Hebronu, Nablusu, Ramali. Ljudi svake godine posećuju Betlehem. Mislim da Simon preteruje.
- U pravu si - odgovaram. Razmišljam kako promijeniti temu. Ovo nije dobar trenutak da joj kažem što nas čeka u Ramali.
Zvoni mobitel. Odahnem.
Jerko zove iz Zagreba. Bitka za Kobane i dalje traje, grad još nije pao. Ako bih skratio malo boravak, sletio u Istanbul na povratku, još uvijek stignemo snimiti opsadu.
Odbijam. Ana odahne. Naruči nam pivo.
- Reci mu da prestane s tim! Na medenom smo mesecu, zaboga - brecne se uvrijeđeno.
Sve privatne sobe u hostelu su popunjene. Smještaju nas u spavaonicu s deset kreveta na kat. Jedina cimerica blijeda je Amerikanka s molitvenikom kraj jastuka.
Gledam u strop i osluškujem. Ana leži ispod mene i tipka na mobitel.
- Glupo je da spavamo ovako - šapnem.
- Šta kažeš?
- Nedostaješ mi.
- I ti meni! Dođi!
Silazim. Jedva stanemo na uski ležaj. Spavamo stisnuti i zagrljeni. Sljedeće jutro Amerikanke više nema.
Na doručku osoblje prepričava skandal koji se dogodio prošle noći. Neka gošća požalila se upravi na promiskuitet u hostelu i zatražila premještaj.
- Momak i cura spavali su noćas zajedno u krevetu. U grupnoj spavaonici! - objasni mi djevojka na recepciji.
- Stvarno? - pitam. Iskreno sam šokiran. Recepcionarka me probode pogledom.
Uskoro svi u hostelu pričaju o nama, ali ne zbog javne sablazni. Ljudi se čude hrvatsko-srpskom bračnom paru. Neki se žele upoznati, drugi žele pisati o nama na svojim blogovima, o romantičnoj ljubavi koja pobjeđuje mržnju i podijele.
U međuvremenu krademo trenutke po hostelskim WC-ima. Razmišljali smo da uzmemo privatnu sobu, ali odustajemo. Ani se svidio dodani adrenalin.
Jedno jutro prilazi nam mršavi muškarac i pozdravlja na srpskohrvatskom. Albanac iz Crne Gore, tu je po specijalnom zadatku. Bog ga je pozvao u Jeruzalem da svjedoči drugom Kristovom dolasku.
- Stigli ste u pravi tren drugari! Gospodin samo što nije sišao među nas. Kako ste znali? Jel' i vama javio? Hoćemo na kafu?
Jeruzalemski sindrom kolokvijalni je naziv za psihozu koja obuzima neke posjetitelje. Teži slučajevi propovijedaju po ulicama uvijeni u plahte pokradene iz hotelskih soba. Drugi padaju u trans, treći imaju vizije, prožeti neodoljivom svetosti grada.
Abrahamske religije Jeruzalem smatraju pupkom svijeta. U njegovom središtu je Hramska gora na kojoj je Bog stvorio Adama, Abraham podigao nož na Izaka i Muhamed se uzdigao na nebo. Božja prisutnost tu je izraženija nego bilo gdje na svijetu.
Taj Axis Mundi okreće se kao žrvanj smrti, proždire, razara i ljude tjera u ludilo već stoljećima. Prisjećam se flash crtića o povijesti Svete Zemlje u kojem raspjevani vojnici nasrću jedni na druge, od babilonskih vremena do danas, leševi se slažu jedan preko drugog i oblikuju Molohovu piramidu.
Grupna tura kreće od Jaffa kapije, u krug, kroz armensku, židovsku, arapsku i kršćansku četvrt. Stari grad boje meda ranim jutrom varljivo je pitom.
Penjemo se preko krovova do široke terase, fotografiramo Zid plača i blistavu kupolu od zlata. Nekoć je tu stajala marokanska četvrt. Nju su Izraelci srušili nakon osvajanja grada 1967. da bi Židovima raščistili prostor za molitvu.
- Hodajući s jednog krova na drugi možete obići cijeli grad. Ovdje gore perspektiva je drugačija. Nema podjela, svi smo povezani, svi smo susjedi.
Vodička je zdepasta, nasmijana Izraelka tamne puti i gustih kovrča. Rođena Jeruzalemka, pokazuje nam gdje se jede najbolji humus, najbolji falafel, gdje se pije najbolja kava. Stalo joj je da zavolimo grad barem upola koliko ga ona voli. Za kraj dodaje:
- Zapamtite, nikad u povijesti nije postojala zemlja Palestina. Od rimskog doba do danas, nikada je nije bilo i nikada je neće biti!
Među suvenirima i štandovima šetaju naoružani vojnici. U zadnje vrijeme učestali su napadi noževima na izraelske patrole, vozači automobilima nasrću na prolaznike i nogostupe. Neki to zovu tihom intifadom. Mrtvih ima na obje strane.
U palestinskim dolmušima crteži upozoravaju žene na dolično odijevanje. Ana zabrinuto promatra svoju kombinaciju. Pristojno je, ali ne zadovoljava kriterije crteža.
- Valjda niko neće da se uvredi?
Iz zidova međašnika, niz padina Maslinske gore, vire oštre krhotine stakla. Iza njih židovsko je groblje koje su jordanski vojnici mjestimično preorali, provukli preko njega serpentine i betonirali parkirališta.
U blizini Sliwanske nekropole palestinski klinci gađaju nas kamenjem i šljunkom. Harediji su prije par dana kamenjem zasuli dvije Kanađanke jer nisu bile propisno odjevene.
Grad na gori, daleko od mora i karavanskih puteva, òpasân pravdom i svetosti.
Na Šabat sve zamire. Ulicama prošetavaju Harediji, krzneni kaputi i čupave šubare, masivne kao mlinsko kamenje. Vruća noć živih ljudskih bojlera. Upozorenje: nemojte ih ni slučajno fotografirati, ne vole to.
Pred hostelom jedan od Haredija viri iz mraka sporedne uličice. Zove me k sebi. Gledam i ne vjerujem. Opet viri. Pokaže cigaretu i moli da mu zapalim. Kasnije ga srećem u sportskom baru. Jadničak se krije u kutu, malen, sićušan, pije pivo i gleda nogomet.
U hostelu mi pojasne. Harediji ne smiju paliti vatru na Šabat, koristiti elektroniku, voziti. Ekstremisti kamenuju motoriste i dostavna vozila ako ih na Šabat zateknu u svom kvartu.
Judaizam je vjera zakona i propisa. Zato su izumili posebne košer liftove koji automatski zastaju na svakom katu bez potrebe da ih „upale“ tipkom. Imaju i košer lampe sa sjenilima, košer mobitele čiji ekran stalno gori. I tako dalje.
Kršćansku četvrt ostavljamo za kraj. Bazilika Svetog groba čudna je, divovska građevina, prostor koji prekriva pet postaja križnog puta, Golgotu i grobnicu.
Njom upravlja katolička i pet pravoslavnih crkava. Svećenici se često međusobno sukobljavaju, izbijaju tučnjave zbog kojih intervenira izraelska policija.
Ulazimo u kapelicu gdje je položen Isusov grob. Sami smo. Držim je za ruku.
- Džaba bilo dragi. Nitko ništa nije shvatio.
- Dragi? Njemu se obraćaš? - smije se Ana.
- Da. Možda me uhvatio sindrom?
- Ok je dok ti njemu pričaš. Ali, molim te obavesti me ako ti počne odgovarati. Imamo kliničko ime za to.
- Mene je strah depresije. Iskreno, jedva čekam da krenemo dalje.
- Iskreno, i ja.
* * *
Judejska pustinja. Ruševine Masade. Doček sunca na tvrđavi zvučao je bolje u teoriji nego se pokazao u praksi. Hladnoća i mrak. Cijelim usponom dahćem i lipsam tridesetak metara iza nje. Moram prestat pušiti, ovo nema smisla.
Na vrhu zora otkriva pečenu zemlju, oker, ljubičastu, crvenu i žutu pustinju, temelje rimskih logora koji su presudili zelotima. U daljini pogled na Jordan i beduinske kampove. Palim cigaretu. Ana koluta očima.
Znoj i prašinu ispiremo šetnjom kroz oazu Ein Gedi. Slijedi terapija ljekovitim blatom Mrtvog mora. Dan guta topla kiša i orkansko jugo. Satima se valjam u plićaku, u crnoj kaljuži. Vjerojatno najugodnije iskustvo na čitavom putu.
Putujemo u Galileju na sjeveru zemlje. Prolazimo check-pointe na Zapadnoj obali, zastajemo u dolini Beit She'an. Na odmorištu pored ceste parkiran T-34 s palminom granom u cijevi. Dolina je premrežena kibucima i plantažama.
Podsjećam se: ova žedna, geografska depresija, duplo manja od Hrvatske, izvozi cvijeće, hranu i robote, gradi leteće automobile i posjeduje nuklearni arsenal. Izrael je ničeanski ideal otjelotvoren u državi. S darvinističke pozicije apsolutno fascinantan.
Galileja me podsjeća na Dalmaciju. Osobito jezero, biblijski Kafarnaum i Betsaida. Uspinjemo se na brdo gdje je Isus držao govor na gori. Na vrhu kapela i hlad perivoja.
U Nazaretu, odmah pored Bazilike Navještenja, netko je rastegnuo ceradu s citatom iz Kurana koji upozorava narode knjige da ne postoji trojstvo, da je Isus samo prorok i da je Bog iznad pojma roditeljstva. Odmah pored, kršćanski mesari „qassabi“ ponosno ističu svinjetinu u svojoj ponudi.
Snimam stepenište obojano duginim bojama. Pored stepeništa parkiran terenac s natpisom „mogu se izgubiti, ali ne i zaglavit“. Obrnuto od nas, pomišljam.
Ana me povlači za rukav.
- Već je kasno. Hajmo naći palačinke.
Abu Ashrafa zatičemo kako zaključava restoran. Starac se ispričava:
- Djeco, Ramazan je, uskoro će zaći sunce. Već sam pospremio i počistio kuhinju.
Promatra nas, uzdiše. Ipak vadi ključeve.
- Oprostite. Vi ste došli iz daleka, a ja nisam dobar domaćin.
Zidovi restorana puni su fotografija, slika, posuđa i oružja.
Poslužuje nam tursku kavu i rahatlokum. Onda pali štednjak i pravi svoje slavne palačinke sa sirom i orasima, najpoznatiji desert Nazareta.
Hrana božanski miriše. Starac nije ništa jeo od zore. Nije ni pio. Neugodno mi je, ali on odmahuje rukom.
- To je tako. Cijeli sam dan proveo u kuhinji, uz mirise. Ne brinite, uskoro ću ja na iftar sa svojima.
Vruće palačinke prelijeva gustim, slatkim sirupom. Sjedi s nama i priča koliki je grijeh ljude suditi po religiji, rasi i nacionalnosti. Njemu su svi prijatelji, i kršćani, i židovi, i druzi. Čak i ateisti!
Znam da servira dobro uvježbani monolog o toleranciji i suživotu kojim je, između ostalog, osigurao mjesto u prestižnim turističkim vodičima. Svejedno. Topao je, drag i gostoljubiv. Ostavljamo bogatu napojnicu. On nas svojim automobilom vozi na kolodvor.
Na šalteru nam kažu kako večeras nema više mjesta za Jeruzalem. Prvi slobodni autobus kreće sutra ujutro.
Tragamo za hotelom. Ana stoički podnosi neizvjesnost. Zaobilazimo grupu starijih Arapa koji su iznijeli stol i stolice na pločnik. Zovu nas na datulje i čaj. Spominjemo nevolju s prijevozom, molimo ih da nam preporuče smještaj.
- Odlično da ste naišli. Sad ćemo to srediti - poruči nam jedan od njih i vadi mobitel.
- Slobodno ostanite ovdje s nama. Javio sam vozaču da vas tu pokupi. Baš tu.
Pokaže prstom na rub nogostupa.
- Kako... - zamucam.
- Kako sam to izveo? Lijepo. Ja sam vlasnik autobusne kompanije.
Vožnja do Jeruzalema traje dva sata. Spava mi se, ali ne mogu zaspati. Dječak u sjedalu ispred uporno pokušava spustiti sjedalo preko mojih koljena. Nema dovoljno mjesta, redovi su previše uski. On se svejedno nabija i rita. Počinje me nervirati.
Dječak je Haredi. Ne govori engleski, ali to ga ne sprječava da mi uporno prigovara na jidišu. Na kraju ja vičem na njega da prestane s ritanjem. Na književnom hrvatskom. Poruku je nedvosmisleno shvatio. Zatečeno me gleda i konačno se umiri. Ana se budi.
- Jesmo stigli?
Prvih nekoliko redova u autobusu zauzimaju mladi Harediji, između dvanaest i dvadeset godina stari. Odjednom, svi se osvrću i gledaju u mene. Nekolicina starijih ustaje. Proučavaju me. Jedan od njih vadi mobitel. Zove nekoliko brojeva. Čitavo vrijeme ne odvaja pogled s mene.
Pokušavam ostati smiren. Nekom drugom prilikom ne bih se pretjerano opterećivao. Brzo trčim, mogu mi staviti soli na rep. Ali.
Ana se meškolji pored mene.
- Nikola. Zašto gledaju u nas?
- Primijetila si?
- Da.
- Nadao sam se da nećeš.
- Zašto?
- Da ne brineš bezveze.
Objasnim što se dogodilo. Ne brine se uopće. Ni najmanje.
- Riješit ćemo.
- To je stav dušo! Sjećaš se kako sam te učio? Oči, grlo, muda.
- Debilu - smije se. - Nećemo ništa tako da rešavamo. Ne labavi.
Uskoro stižemo u Jeruzalem.
Harediji se grupiraju kraj autobusa, njih dvadesetak. Računam. Blijedi su i kržljavi. Dva dobro plasirana udarca srušila bi dvojicu najvećih, ostali se možda razbježe? Možda ipak ne. Ana je u pravu. Nećemo saznati.
Ostajemo u zgradi, nigdje nam se ne žuri. Naručujemo kavu i odgovaramo na mailove. U WC-u se presvlačimo u druge boje.
Nakon sat i pol izlazimo. Šetamo širokom Jaffa ulicom. Nema traga zasjedi.
* * *
Jeruzalem. Lobi hostela „Abraham“. Ana panično prekopava prtljagu.
- Nema ga!
Uvijek paničari i uvijek ga na kraju pronađe negdje. Na dnu torbe, u pretincu ruksaka, u neseseru...
- Sranje Nikola. Nema ga. Nema mi pasoša!
- Jesi sto-posto sigurna?
Oboje detaljno pretresamo stvari. Zbilja ga nema.
- Mislim da je ostao u hostelu u Tiberiji.
Zamolimo djevojku na recepciji da provjeri. Da, potvrdi nam, ostao je na sjeveru. Vlasnikova snaha sutra navečer dolazi u Jeruzalem, ponijet će ga, sve je ok.
Vrtim glavom.
- Nije sve ok. Sutra idemo u Ramalu. Trebat će ti na povratku, znaš da ne puštaju natrag bez putovnice.
- Šta ima veze? Ići ćemo prekosutra kada ga dobijem.
Uzdahnem. Došao je trenutak da joj kažem. Nisam to baš ovako zamišljao.
- Dušo. Mi moramo sutra u Ramalu.
- Zašto?
- Sjećaš se kada si rekla da želiš zanimljivo putovanje?
- Da. I stvarno je zanimljivo. Divan si, volim te!
- Volim i ja tebe.
- E?
- E. Vidiš. Dogovorio sam sutra u Ramali intervju s jednim bivšim zapovjednikom PLO-a. Očekuje nas u podne. Zamisli. A? Koliko je to zanimljivo!
- Molim???
Bježim vani zapaliti cigaretu.
Razmišljam. Bilo bi krajnje neprofesionalno sada otkazati intervju. Naravno, uvijek ga mogu otići sam odraditi. Ali, želio sam da ona iskuša ovo. Da doživi novinarsku stranu putovanja.
Zapovjednik je Abu Layla, predsjednik DFLP-a, marksističkog krila PLO-a i zastupnik u parlamentu. Intervju je važan zbog dokumentarne serije o Kurdima koju snimam s Jerkom.
Abu Layla je osamdesetih organizirao obuku gerilaca Radničke Partije Kurdistana u libanonskoj dolini Beka. S obzirom na mršavi budžet kojim raspolažemo, ovo je bila jedinstvena prilika da ga snimimo.
Palim novu cigaretu.
Pred ulazom u hostel američki novinar prepričava zainteresiranim pušačima kako je jedva izvukao živu glavu iz Erbila u iračkom Kurdistanu. Slušaju ga širom otvorenih usta. Prije nekoliko mjeseci ISIL je stigao nadomak grada. Nastupila je opća panika i zbjeg prema iranskoj granici. Njemu je Iran, kao američkom državljaninu, bio nepristupačan. Erbil srećom nije pao. Naježim se.
- Ti si novinar? - pitam.
- Da.
- Reci mi molim te, ako znaš, kakva je situacija s provjerama na Ben Gurionu, na izlasku iz zemlje?
- Zna biti gadno. Ovisi šta si radio.
- Ne znam. Recimo, ako snimim nekoga? Recimo na Zapadnoj obali?
- Mene su dva puta zadržali po dvanaest sati. Nalijepe ti crveni sticker na pasoš i onda te Mossad odvede. Raskopaju ti prtljagu, pretraže diskove, unište podatke. Zašto pitaš? Kolega?
Palim novu cigaretu. Nikome do sada nisam ništa rekao. Najmanje koga i zašto idemo snimati.
- Da. Ali, ovdje sam na odmoru. Zapravo, na medenom mjesecu.
Amerikanac podigne obrvu.
- Stvarno? Medeni mjesec? Gospođa je isto novinar?
Pruža mi ruku.
- Nicholas, drago mi je.
- Nikola - odgovorim.
- Čovječe! Stvarno? Nikola? Ovo postaje sve bolje i bolje.
Natrag u baru pokazujem Ani kako se rukuje bubicama, kako se spajaju prijamnik i mikrofon. Malo se smirila. Zapisuje uputstva na komadić papira, onda vježba sama. Smrtno ozbiljna i posvećena. Koliko te volim ženo, pomišljam.
- Ženio bih te sutra opet. Ženio bih te svaki dan!
- Šta lupetaš budalo? Nije trebalo to ovako da organizuješ. Ako nas zadrže zakasniću na konferenciju u Banja Luci. Znaš da počinje za nekoliko dana. Dala sam ti raspored!
U pravu je. Želio sam da iskusi novinarski adrenalin. Nisam u to računao čajanku s Mossadom.
- Volim te. Oprosti.
Prilazi nam Nicholas, donosi nam pivo.
- Ljudi opustite se. Ja sam upravo došao iz Gaze gdje sam bio s dvije histerične kolegice, lezbijke koje su se posvađale i napravile scenu pa im je Hamas zaplijenio kameru i skoro nas sve uhapsio. To su problemi, a ne ovo vaše. Ne brinite oko aerodroma. Sve je to lutrija.
- Imamo sutra dogovoren intervju u Ramali - izgovorim napokon.
- O? Bez dozvole pretpostavljam?
Odmahnem glavom.
- Mogu s vama?
Ana me ošine pogledom.
- Nikola. O kakvoj dozvoli on priča?
- Press dozvola - odgovori Nicholas. - To je ok, uglavnom je nitko nema. Uglavnom je nikome ni ne daju.
Dosjetim se. Objasnim situaciju s putovnicom.
- Nema problema. Ja ću je dočekati i donijeti u Ramalu. Vi obavite intervju pa idemo kasnije brijati skupa.
- Brijati skupa? - Ana ga gleda kao vanzemaljca.
- Da. Ramala je najkul grad u ovoj talibanskoj državi.
Prije spavanja pokušam je umiriti.
- Ovo je ok prijedlog. Ako donese putovnicu u Ramalu, to je ok. Jedna briga manje.
- Pa da. Što da se brinem? Idem da snimam bivšeg zapovednika PLO-a u Ramalu, bez dozvole, nepoznati Amerikanac koji luta Gazom u društvu lezbejki donosi mi pasoš, koji treba da preuzme od nepoznate žene iz Tiberije, bez kog ne mogu da se vratim u zemlju u kojoj me možda čeka paranoična obaveštajna služba, propušteni let te verovatno i propuštena konferencija koju ne smem da propustim.
- Htjela si zanimljivo.
- Kajem se.
- Stvarno?
Gleda me. Dugo. Onda se nasmije. Hvata me za lice i ljubi.
- Ne.
* * *
Ramala. Mauzolej Yasera Arafata. Stražar nepomičan kao nadgrobni spomenik. Ana i ja poziramo Nuru. Jedva je pristao ući i fotografirati nas.
- Gotovo - obznani. Žurno gasi aparat.
- Hoćeš ti jednu s nama? - pitam. Malo ga zezam.
- Ne mogu brate. To su sve gmazovi. Arafat najgori od svih - ponavlja.
Terorist, političar, dobitnik Nobelove nagrade za mir, korumpirani birokrat, sve to lako stane u jedan život. Povijest ovde teče gusto. Mnogi životi se prelijevaju van kalupa u koje ih mi trpamo pokušavajući reducirati svijet na jednostavne relacije.
Nur to vjerojatno zna bolje od mnogih. Jerko nas je povezao, njemu je fiksirao prije pet godina. Politički aktivan od najmlađih dana, kolega inženjer geodezije, već neko vrijeme razmišlja više o biznisu nego politici.
- Daj reci, kako posao kod vas u Hrvatskoj? Ima li ga? Hoćemo da zavrtimo nešto ti i ja? Daj da pričamo o nečem zanimljivijem od... Od ovoga.
Pokazuje rukom neodređeno.
Ramala na prvu po ničemu ne odaje de facto prijestolnicu države koja se uporno ne događa. Koja je zapela negdje na pola puta do ostvarenja, u borbi koju su joj nametnule nesretne, čudne geopolitičke okolnosti.
Za vrijeme intifade ovdje su gorile ulice, letjeli molotovljevi kokteli, pucalo se, bacalo kamenje, ubijalo, linčovalo. Zidovi su išarani grafitima, crteži mučenika, pobunjenici s maramama, praćke, oči pune tuge i bijesa.
Sada, gužva i vreva. Konačno, onaj Bliski istok na koji sam navikao.
- Nur. Da netko prošeta ovuda s kipom na glavi, što bi se dogodilo?
- Ubili bi ga - kratko odgovori.
- Da?
- Da. Ovo je kaljuža druže. Mi plivamo u govnima, a ti koji nose kipe kuhaju čorbu. Većina ti ovde tako gleda.
- Zašto ne odeš odavde? Ti bar možeš?
- A gde da idem druže? U Srbiju? Tamo je isto korumpirano i sjebano kao i ovde. Samo je još manje para.
Nur je dijete miješanog braka. Majka iz Mladenovca preselila u Nablus s njegovim starim. Često posjećuje rodbinu u Srbiji, nije neupućen. Pričamo na srpskohrvatskom, dobro ga govori.
Vodi nas u kafanu s pogledom, na vrh nebodera. Ramala je najliberalniji i najopušteniji palestinski grad. Svejedno, Ana je jedina žena u baru, drugih cura nema.
Cijene su iznenađujuće visoke.
- Nur, otkud pare ovdje?
- Šalje Turska, šalju ovi iz zaliva. Svi šalju. Uticaj, prestiž, peru lošu savest. Ali, najmanje pola toga nikada ne ugledamo. Pokradu ovi na vrhu, Abbas i ostali. Tako je i Arafat prije krao. Svi tako kradu, jebiga. Samo mene nikako da krene, hahaha.
Nur je član DFLP-a. Ideali i uvjerenja pali su čini se u drugi plan. Marksisti općenito nigdje ne stoje dobro ovih dana. On pogotovo.
- Sve su to govna druže. Samo su neka govna veća od drugih. Videt ćeš i sam uostalom.
Intervju se odvija u stranačkim prostorijama DFLP-a u centru grada. Prilazimo zgradi. To je to, mislim se. Upravo nam sada onaj prodavač baklave preko puta zapisuje lični opis koji će proslijediti Izraelcima.
- Možda si malo preparanoičan? - umiruje me Ana.
Vjerojatno jesam. Ali svi koji godinama rade u ovoj regiji savjetovali su me da budem.
Abu Layla markantni je muškarac, u odjelu, srdačan i vrlo profesionalan. Porijeklom Iračanin, u dugim desetljećima karijere prošao je ratove, obučavao gerilce, izvodio napade koji se po svakoj definiciji svrstavaju u terorističke.
Ana mu postavlja bubicu i uključuje snimač. Ponosan sam. Kao da to cijeli život radi.
Abu Layla odmah u startu odbija govoriti o Kurdima. Kategorički. Bez obzira što su ti događaji davno svršena priča.
- Oprostite, ali takva je odluka politbiroa. To je sada iza nas, ne pričamo više o tome.
Držimo se poznatog terena. Izraelska nelegalna naselja na palestinskom teritoriju, raspad dogovora iz Osla i rješenja dvije države, podijele između Hamasa i ostalih palestinskih grupa, posljednje u nizu krvoprolića u Gazi, moguća treća Intifada, moguća izraelska invazija na položaje Hezbolaha u južnom Libanonu.
Nakon intervjua pokušam ga još jednom nagovoriti da mi kaže nešto o događajima u dolini Beke osamdesetih, ali odmahuje glavom i napušta prostoriju.
- Što sam ti rekao? - ponavlja Nur. - Korupcija. Prodali se Erdoganu za džeparac.
- To je bilo to? - pita Ana.
- Da. To je bilo to.
- Stvarno ne shvaćam zašto bi se itko uzrujavao zbog ovoga?
Nisam dobio ono po što sam došao. Želio sam Ani priuštiti autentično novinarsko iskustvo, ali možda nije vrijedilo rizika.
Jebiga.
- Idemo kod mene na ručak - predlaže Nur.
- Kakav ručak?
- Rekao sam kevi da dolazite pa je skuhala za svih.
- Nur, ti živiš u Nablusu.
- To je šezdeset kilometara odavde.
Neugodna situacija. Ana me povlači na stranu.
- Ne dolazi u obzir, kakva bre keva, kakav bre Nablus čoveče. Treba mi pasoš!
Nur teško prihvaća ne. Zapeo je da nas vodi na ručak, doslovno sat vremena se natežemo. Konačno popušta.
- U redu. Ali, kevi će da bude mnogo žao.
Nicholas kasni tri sata. Ana je na rubu živčanog sloma.
- Sorry. Žena iz Tiberije je kasnila s putovnicom.
- Imaš ga??
- Evo.
Grabi mu iz ruke malu, crvenu knjižicu.
- Okej. Idemo?
Sjedamo na ovčje burgere, pivo i viski. Brijačina u Ramali pretvara se u dugi lijeni razgovor u baru s pogledom na trg Jasera Arafata.
Nicholas je izvještavao iz Beograda, poznaje regionalnu politiku bolje nego mnogi balkanski novinari. Njegov bivši stanodavac sa Vračara je četnik. Otišao je boriti se u Donbas. Predlaže mi da pođemo zajedno, tamo se upravo kuha sranje, on ima kontakte s obje strane.
- Vas dvoje me podsjećate na mene i moju bivšu ženu. Paralele su nevjerojatne. Ja sam Amerikanac ona je Ruskinja. Ti si Hrvat, ona je Srpkinja. Ja se zovem Nicholas, novinar sam. Ti se zoveš Nikola, novinar si. Mi smo medeni mjesec proveli u Kurdistanu, ja sam joj želio pokazati kako izgleda novinarski posao. Ti si nju doveo u Palestinu isto da joj pokažeš kako izgleda novinarski posao. Olja se zakačila, kasnije smo radili zajedno. Postala je fotografkinja, nikada se nije vratila inženjerskoj karijeri. Bili smo dobar par. I profesionalno i svakako.
- Što se dogodilo? - pita Ana.
- Ne znam. Život - odgovori i slegne ramenima.
Nisam siguran što misliti o cijeloj toj projekciji.
Ne sviđa mi se kako njegova priča završava. Ne sviđa mi se ovo „ne znam“ i „život“. Neka zima mi se uvuče pod majicu, naježim se i obuzme me drhtavica.
* * *
Betlehem. Parkiralište u blizini Bazilike Isusova rođenja. Podne, sparina. Nicholas pali auto, čekamo da ga klima rashladi.
- Je l' možemo konačno da prestanemo s obilaskom crkava? - moli Ana, skutrena pod tamarisom. Uzalud pokušava otjerati vrućinu lepezom.
- Ne zovu je Sveta zemlja bez veze - odgovara Nicholas. - Ali, ne brini, idemo sad u Hebron. Tamo je malo manje crkava, a malo više dobrog, starog političkog nasilja, represije i transgeneracijske traume.
- Eto dušo, taman po tvom ukusu!
Prilazim joj, ljubim je u potiljak. Smije se. Zamahne lepezom prema meni.
Posljednji dan putovanja provodimo na cesti. Iznajmili smo automobil da se provozamo po Zapadnoj obali. Palestinu se doslovno može cijelu obići u jedan dan.
Ana tone između ruksaka na stražnjem sjedalu.
- Ovo je baš fino. Lepi roadtrip za kraj!
Ulica pred nama prazna. Na dnu skretanje za Hebron. Nicholas ubrzava, prestrojava se. Automobil nas udara s lijeve strane.
- U pičku materinu!
Krhotine retrovizora lete zrakom, pojas mi reže vrat.
- Majku mu jebem, da mu jebem...
Stajemo. Trenutak neizvjesnosti. Osvrćem se. Sve je ok.
Otvaramo vrata, vani se već okupili ljudi.
- Otkud, kako, šta?? - urla Nicholas.
Šteta nije velika. Potrgani retrovizor, izgrebana karoserija. Drugi auto ulubljen je na mjestu udarca.
Nicholas pali cigaretu. Upire prstom u sebe i maše glavom.
- Nisam kriv! Vidjeli ste svi. Nisam kriv!
Palestinac izlazi iz automobila. Sitan, vižljast čovjek, miran, vadi mobitel, zove policiju. Patrola uskoro parkira na nogostupu, dva prometna policajca s metrima.
Svi govore u glas. Stariji policajac zapisuje izjavu palestinskog vozača. Mlađi se saginje i mjeri udaljenost automobila od rinzola.
- Halo? Hoće mene netko nešto pitati? - Nicholas viče. Nitko se ne obazire. Nitko ne govori engleski.
Sunce prži, znojimo se, žedni smo. Palestinčev automobil je pošteno izrauban. Većina automobila koje vidimo na cesti malo je polupana. Ovdje se očito tako vozi.
Nicholas nam prilazi.
- Jebiga ljudi, žao mi je. Znam kako ovo ide... Sad će sve zakomplicirati, napraviti cijeli igrokaz i na kraju svejedno presuditi da smo krivi. Platit ćemo mu popravak cijelog auta, sve sudare koje je ikad imao.
Okreće se policajcima i širi ruke.
- Molim vas, je l' mogu samo platiti štetu i da završimo s ovim?
- Nikola, šta ćemo sada? - pita Ana.
- Ništa. Mislim da je naš roadtrip gotov - odgovaram.
Policajci inzistiraju da pođemo u stanicu i napravimo zapisnik. Dežurni u postaji govori engleski, ali moramo čekati službenog prevoditelja.
Sjedimo u čekaonici. Na plutenim panoima izvješeni su forenzički nalazi prometnih udesa. Izgledaju kao dječji crteži drvenim bojicama. Palestinac s kojim smo se sudarili se smiješi. Vadi novčanik, pokazuje nam fotografije svoje obitelji. Kćer mu studira u Londonu. Simpatičan je, ne djeluje kao da mu se biva tu ništa više nego nama.
Prevoditelj dolazi dva sata kasnije. Uvodi nas u kancelariju. Tamo sjedi šef, krupni muškarac kože boje masline. Teško diše, znoji se pod beretkom. Kubanka izgara u kutu mesnatih usana, pepeo pada na uniformu. Pokaže glavom na Anu.
- Je l' ovo nečija supruga?
Ana mu uzvraća pogledom neskrivenog prezira.
- Moja - žurim odgovoriti.
Šef kimne glavom. Tek tada joj ponude stolicu.
Detaljno sastavljaju izvještaj na temelju iskaza Nicholasa i palestinskog vozača. Onda opet vijećaju među sobom. Smiju se. Ana me gleda, koluta očima.
- Ovo je tako sjebano - dobaci mi.
- Ovo je normalna procedura, ovako bi to izgledalo i kod nas - odgovaram.
- Kako ne razumeš? Mogu da kažu što ih volja, nema načina da to proverimo.
- Dušo. Molim te ne raspravljaj se. Ništa ne možemo postići time, sve da si sto posto u pravu.
Šef se nakašljava. Nakon pomnog razmatranja svih predočenih dokaza, utvrđuje da je Nicholas kriv. Prevoditelj pojasni:
- U skladu sa zakonom, ako je vozač udaljen od rinzola više od dva metra i deset centimetara mora propustiti automobil iza sebe. Budući da je Nicholas bio udaljen dva metra i dvadeset centimetara u trenutku udarca, nije imao prednost i kriv je za sudar.
Ana ustaje sa stolice. Unosi se u lice šefu i prevoditelju.
- Kako prikladno! Je l' baš dva i deset? Hoću da vidim taj zakon. Pokažite mi ga!
Prekrivam lice dlanovima. Šef, prevoditelj, dva mlađa policajca, Palestinac s kojim smo se sudarili, čak i Nicholas - svi je gledaju potpuno zatečeni. Iščekujem. Ili će nas sve zatvoriti ili će umrijeti od smijeha.
Umiru od smijeha. Šef se drži za trbuh. Zamišljam mu oblačić nad glavom: „mala bijela skvo je umislila da je advokat, hahaha!“
- Nemam ovdje zakonik, ali slobodno možeš poći u zgradu vijećnice i pitati, oni će ti pokazati - odgovara šef. Onda se okrene Nicholasu.
- Otvoreno ti govorim sinko. Prestrojio si se naglo, nepromišljeno, kriv si. Bilo bi lijepo da čovjeku podmiriš štetu. Odite vani, nagodite se, riješite ovo dalje bez nas. Znate da smo mi ovdje ni na nebu ni na zemlji. Možeš otići natrag u Izrael bez da podmiriš štetu, nitko ti ne može ništa, niti ja niti ovaj jadnik. Nemamo način da te gonimo. Eto tako. Postupi po savjesti.
Nicholas odlazi vani nagoditi se sa vozačem.
Bio je u pravu. Sve se moglo odmah riješiti na licu mjesta. Ovako nam je otišao cijeli dan, a opet je završilo isto.
U svemu ostalom, šef je u pravu. Nicholas je bio kriv.
* * *
Autocesta 1, na pola puta između Jeruzalema i Tel Aviva. Gluho doba noći. Vozimo u tišini, premoreni, probavljamo lošu etiopsku hranu koju smo pojeli u nekoj rupi, u predgrađu Jeruzalema.
Kontrola na prilazu zračnoj luci prva je u dugom nizu. Druga je mlađahni debeljko s debelim naočalama i šiltericom. Prilazi nam, oko vrata nosi iskaznicu aerodromskog osiguranja.
- Dobro jutro dragi putnici. Kako ste se proveli u Izraelu? Je l' bilo zanimljivo? Jeste posjetili palestinska područja? Jeste? A gdje ste bili? Razumijem. Jeste li možda pričali s nekim Palestincima? S koliko ste njih pričali? Što su vam rekli? Da li su možda bili neugodni prema vama? Shvaćam. Izvolite. Sretan put!
Naručujemo kavu i brojimo sitne sate do check-ina.
- Dobro, ovo nije bilo strašno - Ana će pospano.
- Ovaj cvikati moron nije. Strašni su klinci koji patroliraju gore oko rendgena. Navuku im uniforme, napale ih i puste kao čopor dobermana da grizu ljude - odgovara Nicholas. Trlja vjeđe. - Oprosti ako sam pregrub. Još uvijek ne mogu prežaliti kako su nam sjebali dan.
Prati nas do početka sljedeće sigurnosne kontrole. Grlimo se. On kasnije leti za Kijev.
- Bjež'te, prije nego vas netko poveže sa mnom. Ja imam dvije crvene naljepnice na pasošu. Meni ne gine kava u kapunjeri.
Postavljamo ruksake na pokretnu traku. Na monitoru nazirem zlokobne obrise snimača i bubica. Džabe sam gurao press-iskaznicu u čizmu.
Prilazi nam djevojka, mlađa je od Ane. Blijedo lice, prištevi, kosa vezana u riblju kost. Naoružana.
- Putovnice molim! Kojim ste povodom bili u Izraelu?
Gledam ruksak, prošao je rendgen, nitko ga ne otvara.
- Medeni mjesec! - odgovaramo u glas. Pokazujemo prstenje.
Kimne glavom. Lijepi nam žute stickere.
- Jesmo prošli?? - pita Ana.
- Mislim da jesmo! - odgovorim. Odahnem. Bezveze smo se bojali.
U redu za check-in, osiguranje se naglo gura među nas, grabe djevojku pred šalterom. Ona se buni, viče, ali uzalud. Preuzimaju njene stvari i odvode je van reda.
Prolazimo check-in, prolazimo još jednu sigurnosnu kontrolu i granični prijelaz. Vani je svanulo.
- Jesmo sada prošli? - ponovno će Ana.
- Nemam pojma. Ne pitaj me ništa dok ne poletimo - odgovaram.
Airbus tiho parkira na ulazu. Ogledam se oko sebe. Sva poznata lica s check-ina. Sva osim one djevojke koju su odveli. Nju nigdje ne vidim.
* * *
Sarajevo. Trg ispred Narodnog pozorišta nosi ime Susan Sontag. Devet puta je ulazila u grad za vrijeme opsade. Ana i Nevena poziraju ispod natpisa s njenim imenom. Prvi zimski mraz hvata se na staklima, prstima i usnama.
Ana je upravo pristigla s konferencije posvećene ratnim traumama. Pokazuje nam fotografije Kozare, spomenik ubijenima i oklopna vozila.
Na Sarajevskom Jazz festivalu slušamo Ibrahima Maaloufa. Beirut, ekstaza, uspomene građanskog rata, tijelo razneseno na ulici, truba reže, probada do kosti.
S Milanom se penjemo na Zmajevac, obilazimo Markale i vječnu vatru. Razgledamo izložbu posvećenu opsadi, strojnice, vreće pijeska, tromblone, improvizirana skloništa. Rovovi raskopani, rane otvorene, nezarasle, sjećanja živa, uporno ne blijede.
Noćni autobus vozi nas u Zagreb. Puštamo „Paradise now“, prvi palestinski film nominiran za Oscara. Priča o dvojici automehaničara iz Nablusa koje Hamas regrutira kao bombaše samoubojice.
Negdje na pola filma Ana pruži ruku i poklopi laptop.
- Ne mogu više. Hajde da malo stanemo s ovim zanimljivim. Treba mi odmor.
Držimo se, zagrljeni. Vani noć, promiče dolina Vrbasa.
Pred nama je sada nekoliko dana mira. Četiri-pet možda? Ako bude sreće, ako ništa ne iskrsne. Onda opet rastanak. Zagrljaji, poljupci na kolodvoru i tjedni samoće.
