Drugi januar nosi nezvaničnu, ali nesumnjivo zasluženu titulu najdepresivnijeg dana u konkurenciji od 365. Fešta je prošla, glava se još nekako i izbistrila, a niti se šta završava, niti počinje. Odlučiti: zagrejana soba, prepun frižder i omiljena knjiga, ili truckanje u neudobnom autobusu u kome se jedan CD narodnjaka vrti pet sati bez prestanka, puste ulice varošica istočne Srbije, zima, mrak koji počinje da se navlači već oko 4 po podne, pregrejane seoske kafane sa čajem za 20 dinara i televizorom na kome ide "Žikina dinastija" - nepobitan dokaz da je proticanje vremena samo privid i obmana nemoćnog ljudskog uma.

vratnjanske kapije - velika prerast

Ideja, u opštim crtama: prvo do Negotina. Odatle, nekih 30ak km proizvoljnim prevozom (tek će se na licu mesta pokazati koliko je zaista proizvoljan) do sela Vratna. Zatim, do istoimenog manastira, koji kilometar od sela. Iza istoimenog manastira leži istoimena reka, koja teče kroz dug stenoviti (istoimeni?) kanjon. U kanjonu se nalaze prerasti - divovske kamene kapije koje izgledaju kao da je stena sa jedne obale rasla sve dok se nije pružila kroz vazduh, savila u luk i spustila sa druge strane. Vratnjanske kapije su najveći deo godine slabo vidljive - tek kada led okuje stene a drveće ostane bez lišća, gorostasni lukovi u punoj veličini izranjaju iznad kanjona. Ideja je zvučala primamljivo - toliko da se, u jednom trenutku, pojavio logistički problem pronalaženja smeštaja za 12 ljudi. Najzgodnije bi bilo prespavati u samom selu Vratna - u kom postoji lovačka kućica za prvo četiri, a zatim dve osobe - zavisi koliko puta zovnete telefonom da se raspitate - i odmaralište koje je trenutno u vlasništvu hidroelektrane "Đerdap 2", čiji vam zaposleni ljubazno objašnjavaju da je smeštaj moguć, štaviše besplatan,  pa vam čak u pero diktiraju sadržinu faksa koji treba poslati direktoru.

 Jovan Milovanović, direktor

Ljubazan odgovor koji nam je poslao g. Jovan Milovanović, direktor HE "Đerdap 2" (klik za uvećanje)

 Direktorov dovitljivi odgovor, takođe u vidu faksa, zbog njegove dokumentarne vrednosti, prilažemo u okviru putopisa.

U međuvremenu, dok su pripreme bile u jeku - pronalaženje smeštaja, prevoza itd - pun frižider i vreo radijator polako su ali sigurno lomili volju učesnika, pa je tog drugog januara u šest sati izjutra na put krenula nešto manja ekipa - 6 ljudi - sasvim u skladu sa starom putničkom formulom: P = p/2 (P = putuju, p = prijavljeni).

Ranojutarnji voz NS-BG (pregrejan, bez mogućnosti isključenja grejanja, tako da vam se, po prispeću, čini da ste stigli u Murmansk, a ne u srpsku prestonicu), zatim najgori autobus u poznatom univerzumu i višegodišnjem putničkom iskustvu u zemljama trećeg sveta (prevoznik "Unacop", jes' da je 1.000 dinara povratna al' hvala, nikad više) koji se, pri nailasku na i najmanju neravninu, toliko zatrese, da se putničke zadnjice odvoje od sedišta nekih 10ak centimetara, a povremeno se i čitavo sedište otkine, odleti i padne na pod autobusa (slobodno nemojte poverovati, to je vaša lična stvar) i eto nas u Negotinu već oko 2 popodne.

Negotin je gradić od nekih 18ak hiljada stanovnika, iako je drugog januara moguće videti svega dva-tri. Sama Negotinska krajina nalazi se na tromeđi Srbije, Rumunije i Bugarske, i poprilično je ravna (grad Negotin leži na nadmorskoj visini od 45 metara - duplo niže od Novog Sada) i okružena planinama Miroč, Deli Jovan i Crni Vrh. Krajina se na televiziji pominje uglavnom u kontekstu vremenskih ekstrema (od zimskih minus trideset, do letnjih plus četrdeset). U celoj Negotinskoj krajini živi nešto više od 40 hiljada stanovnika, plus još desetak hiljada koji zapravo žive u inostranstvu, a u rodnim selima podižu trospratne palate sa korintskim stubovima i raskošnim kapijama od kovanog gvožđa.

negotin

Snežna ulica negde u centru Negotina
 
Ceo Negotin je u znaku Hajduk Veljka. Kafana "Hajduk Veljkov raj", prodavnica "Hajduk Veljko", pa statua dotičnog na konju na glavnom gradskom trgu, i konačno njegov grob u dvorištu jedne crkvice u centru grada, sa stihovanim opisom pogibije (slično kao što se celo Vranje vrti oko mitologije proizašle iz dela Bore Stankovića). Hajduk Veljko poginuo je 18. jula 1813. godine, u svojoj 33. godini, od turskog topovskog đuleta, devetnaestog dana odbrane Negotina, kada su već sve metalne stvari u gradu - viljuške, kašike, dugmad, svećnjaci - bili odavno pretopljeni i ispaljeni iz topova. Preživeo je njegov moto "Glavu dajem, Krajinu ne dajem", narodne priče i predanja, kao i poneka pesma koja se, uz pratnju violine, još uvek može čuti po kafanama vlaških sela. Na primer, ova pesma.

 ХАЈДУК ВЕЉКО

Певаћу вам једну песму
о Хајдук Вељку, господару,
да видите какав беше!
Јахао је љуту Мусу:
кад би Муса кретала
сва би земља дрхтала!
 
Хајдук Вељко добар беше
с Џановљаном Милутином,
- да му милу материну!
А да видиш шта ми ради
Џановљанин Милутине,
са топом од трешњевине.
 
Хајдук Вељко њему вели:
 
- Милутине, господине,
видиш да је турски ага
већ на брду код Мокрања!
Са топом од трешњевине,
где год било да га видиш,
тамо њега да ми скинеш!
 
Ал да видиш шта ми ради,
тај Милутин Џановљанин:
о, милу му материну,
издао се он Турчину!
 
А Хајдук Вељко гледао је,
од Видровца пошао је,
у неготинску бару сишао је
баш у бару неготинску.
 
Рано зором у свануће.
Кафу једну он поручи:
 
- Кафеџијо, господине,
мени пеци једну кафу,
а мојој Муси, што ми хода,
што ми хода по земљици -
један чабар вина спреми!
 
Кафеџија послушао,
чабар вина напунио
и Муси је понудио!
Али Муса ни да чује,
неће вино да ми пије,
већ на исток стално гледа,
на мокрањско оно брдо
где ми турски ага седи!
Кад то види Хајдук Вељко,
он на Мусу скочи брже.
Муса срећна сва, зарже,
и у Неготин они крену.
У Неготин кад дођоше
сви трговци изађоше.
На улици када беху
сви углас овако рекну:
 
- Хајдук Вељко, господару,
лакше мало с твојом Мусом.
на све стране искра сипи,
радње ћеш нам запалити!
 
Ал он прође кроз Неготин,
и Неготин кад остави,
оде к брду мокрањскоме,
баш код оног турског аге,
баш ујутру, у свануће,
у време кад се сунце рађа!
 
- Хеј, изађи, аго, ван!
Ил' у миру да зборимо,
или битку да бијемо,
ил' мегдан да поделимо,
ил' сабљом да се посечемо!
 
Кад то чује љута Муса,
снажно једном зарзала,
и на Турке нагазила.
Имаш боже шта да видиш,
Хајдук Вељко тад шта чини:
сабљу увис подигао,
аги главу одсекао!
 
Ал' Милутин из Џанова, бре,
с оним топом од трешњине,
примети га из даљине;
из топа је опалио,
Хадјук Вељка погодио,
и на месту усмртио!
Том џановском Милутину,
јебо ја материну!
Грдан грех је учинио,
да у свету већег нема!
 
Некa памти песма стара,
Хајдук Вељка, господара,
и нека нас опомиње,
какав је он тада био!

Певао уз пратњу виолине Илија Мартиновић Боцока, тополничанин са Крака Количана у Поречу, 23.08.2003. год.

(Pesma je objavljena u časopisu "Razvitak", godina XLIV, broj 215-216, Zaječar, 2004. godina, str. 58-64. Verzija na vlaškom jeziku, kao i studija o pesmi (autori Paun Es Durlić, etnolog, i Biljana Bojković, etnomuzikolog) može se pronaći na ovom sajtu. Materijal je ovde objavljen sa znanjem i dopuštenjem autora.)

nadgrobni spomenici negotin

Nadgrobni spomenici u dvorištu jedne crkvice, Negotin. U crkvi se nalazi grobnica Hajduk Veljka.

 

negotin slika na zidu

Negotin, interesantan zid sa sve Hajduk Veljkom na konju.

 

negotin borska banka

Zgrada borske banke, Negotin, i neobična pečurka sa jedinicama, za koju ostaje nejasno na šta tačno asocira. Na stubovima je uočljiva obavezna dekoracija u vidu sveprisutnih umrlica.

 

klub putnika srbije

Darja, Lazar, Ana