Putovali: Ivana, Pera, Duška, Milan i Gabor
Proleće je taman stiglo, a sa njim i raspust za Milana (prosvetara) i odmah mu se upalila sijalica, tj. dobio je ideju kuda bi se prvi put ove sezone moglo putovati. Motori su registrovani, ali Pera još nije promenio diskove, mada... Izdržaće ovi stari još jedan put.
Prvo su u planu bili Alpi, ali zbog niske temperature putanja je preusmerena na južnije krajeve. Temperatura ni u tim krajevima nije bila značajno viša, maksimalno 10º C. Na Alpima je verovatno bilo oko nule. Još jedan razlog koji je uticao na promenu rute jesu žene, tj. Duška i ja. Krajnji plan puta izgledao je ovako: Gabor, Duška i Milan, Pera i ja krećemo u ponedeljak, dan posle Uskrsa, iz Novog Sada za Crnu Goru, zatim Hrvatsku, BiH i nazad u Srbiju. U nedelju Gabor došlazi iz Ade u Kikindu. Sa Milanom, Duškom i Perom kreće za Novi Sad gde ih ja čekam. Odatle bismo svi zajedno sutradan krenuli za Crnu Goru. I ja sam tako čekala i čekala... da bi mi Pera javio kako su imali nezgodu u Temerinu i da je Gabor pao s motora. Srećom, on nije povređen, a motor taman toliko da ne može da nastavi put. Ekipa konačno stiže, sa zakašnjenjem, negde oko pola osam uveče. Sutradan smo ustali u šest kako bismo sve isproveravali. U sedam smo krenuli na put. Da napomenem, ovo mi je bila prva vožnja ove sezone. Putovali smo preko Rume, Šapca, Valjeva, Bajine Bašte i imali smo dužu pauzu u Višegradu. Mali gradić, ulice se lako pamte. Ručali smo pored Drine i ostavili stvari tamo, da bismo otišli do čuvene Ćuprije na Drini. Mnogo sam se osvrtala i brzo sam se vratila nazad jer imam „lopofobiju“ otkako su mi ukrali bicikl.
Kako je put odmicao tako mi je bilo sve teže da sedim na motoru, ali sam ćutala, trpela i jedva čekala da ponovo napravimo pauzu. Nisam htela da gunđam jer mislim da bi mi to bilo poslednje putovanje motorom. Taj deo sam prepustila Duški koja je i sama rekla Milanu da „može slobodno da proda njenu opremu jer ona na motor više neće sesti.“ Tako je rekla, a videćemo da li je i mislila.
Iako je prvog dana našeg putovanja bilo lepo i sunčano, iznad Duškine glave jasno se video tmurni oblačić koji je pratio ceo put, ali se narednih dana sjedinio sa okolinom. Do kraja putovanja Sunce smo mogli videti samo na slici. Do Herceg Novog, gde smo se zaputili, ostalo je još mnogo. Usput smo stali u još jedno malo mesto u Bosni, ne mogu da se setim kako mu je ime ali ću ga slikovito opisati (pošto sliku nemam). Prošli smo kroz mesto i na izlazu smo stali na pumpu da natočimo gorivo. U daljini s leve strane je bilo jedno veliko brdo, odnosno veliki kamen ili kameno brdo (mislim da je to najbolji opis) koje se prostiralo duž celog naselja. Golo kameno brdo sa malo travice na pojedinim mestima. Drvo - nigde na vidiku! Sa desne strane se prostire manja ravnica. Parcele su ograđene i to su „privatni pašnjaci“. Krave i ovce na sve strane! Najzanimljivija stvar u celom naselju je to što izgleda ne postoji nijedna kanta za smeće, nijedan kontejner! Kese, pune, prazne, na sve strane razbacane. Bar da je deponija negde u blizini, ali nije. Kuće su lepe, sređene, nove i imaju bar po jedan sprat, ali nije mi jasno kako ljudi mogu da šetaju po smeću i puštaju stoku da pase na smećarskim pašnjacima. Ništa lepo.
U nastavku puta nailazili smo na mnogo krava. Bile su mirne, nisu nas napadale, čak su i lepo vaspitane. Kad vide da ide vozilo one se sklone s puta i sačekaju da prođe, a zatim se vrate na put i nastave tamo gde su stale. Prolazili smo kroz mnoge lepe i zanimljive predele, ali i kroz dosadne, kamene, dok nismo stigli u Herceg Novi, gde smo se smestili na kraju prvog dana. Putovali smo od sedam ujutru do 18:45, znači petnaest minuta je falilo da bude dvanaest sati putovanja na motoru. Za to vreme moja zadnjica je poprimila oblik sedišta, ali narednih dana je bilo sve lakše. I Duška se oraspoložila na kraju dana. Tako je bilo na kraju svakog dana! :)
Sledećeg jutra ponovo smo ustali rano, jer nas je čekao dug put do Vodica, mesta u Hrvatskoj. Putovali smo duž jadranske magistrale. Iz Herceg Novog nas je ispratila sitna kišica, a kasnije je bilo i par sunčanih intervala, kako bi to rekli meteorolozi. Pogled je bio divan, sa leve strane more i ostrva, a sa desne ogromna brda i planine. Što se tiče asfalta, nema rupa, a nema ni zakrpljenih mesta. Da napravim digresiju, zanimljivo je to što je našim putarima lakše da postave znak rupa na putu na oštećenom delu kolovoza (u gradu) nego da je zakrpe, a na otvorenom putu nema čak ni znakova pa ljudi moraju širom da otvore oči kako bi u jednom komadu stigli tamo gde su krenuli. Usput smo napravili pauze u Dubrovniku i Makarskoj. U Dubrovniku smo prošetali kroz stari grad, ali nas je kiša ubrzo poterala dalje. Sledeća stanica bila je Makarska. Tu smo popili kafu i uživali u ono malo sunčevih zraka što se probijalo kroz tmurne oblake.
Kako smo odmicali ka severnijem delu primorja, tako smo ulazili u zonu loših vremenskih prilika da bi nas oko četiri po podne, na ulasku u Split, uhvatio pljusak. Dok smo stigli do kafića, mislim da se zove Adventurers ili tako nekako, bili smo potpuno mokri. Običan kafić, samo ukrašen fotografijama sa putovanja bivšeg vlasnika, takođe na motoru. Cene pića i hrane su polako rasle. Primera radi, jedna tura od četiri pića u kafiću koštala je skoro deset evra. Srećom, pili smo kafu, koka-kolu ili pivo...
U kafiću smo sreli čoveka koji vozi motor u disciplini (što bi se reklo) iron butt (gvozdena zadnjica). Mislim da mu je ime Tonči. Pričao je kako u maju treba da pređe 7.000 km za 72 sata (!?) Nek mu je sa srećom! On nam je pomogao da nađemo smeštaj, jer smo znali da do Vodica nećemo stići zbog kiše. Prenoćili smo u apartmanu koji se nalazio u starom gradu tj. u okviru Dioklecijanove palate. Noćenje je koštalo 55 evra.
Sledećeg dana u planu je bilo da se ide do Senja. Opet predivan pogled celom dužinom puta, ali polako je počeo da duva vetar. Bura je bivala sve jača. U Senju je vetar bio toliko jak da su galebovi koji su hteli da lete uz vetar, ka obali, lebdeli u mestu raširenih krila. Kada bi se spustili na zemlju svi su bili okrenuti kljunovima ka vetru, a kad bi krenuli da šetaju, vetar bi ih obarao sa njihovih tankih nožica.
Pošto smo prenoćili u Senju, krenuli smo ponovo ka Bosni. Plan je bio da odemo u Jajce. Hteli smo da svratimo do Plitvičkih jezera, međutim temperatura je pala ispod 5 ºC tako da smo počeli da se smrzavamo i odlučili da produžimo dalje, kako bismo što pre stigli do nekog gradića da se malo ugrejemo. Stali smo u Bihaću, tu smo jeli banjalučki ćevap i mogu reći da nije ništa posebno, a i porcije su bile male. Dakle, to je prva roštiljnica na koju se naleti u Bihaću. Nalazi se na ćošku raskrsnice, sa desne strane. Ne znam kako se zove. Uglavnom, tu ne treba jesti, ako nije hitno.
Put smo nastavili ka Ključu, a vodio nas je pored reke Vrbas tj. kroz Vrbasku klisuru. Ceo ambijent je divan, kada se izuzme smeće koje je nabacano u potočiće koji se ulivaju u Vrbas. Posle tih potočića, pogled na reku sa visine od par stotina metara, gde smo se mi nalazili, bio je divan. Prošli smo pored staze za takmičenja u kajaku, a baš tada su neki klinci sa kajacima krenuli na trening. I opet smo uleteli u kišu.
U Mrkonjić Gradu smo se predomislili u pogledu rute i preusmerili se na Banja Luku. Hteli smo da budemo bliži Novom Sadu :) U Banja Luci smo se brzo smestili u hostel. Cena je bila 11 evra po osobi, a dobili smo gratis kafu u kafiću koji pripada hostelu. Hostel se zove Herz i nije daleko od centra grada, nekih deset minuta peske. Nedugo pošto smo legli da spavamo, probudio nas je blagi zemljotres, oko četiri stepena rihterove skale. Odmah je nestala struja, i nije došla pre našeg odlaska. Pre nego što smo krenuli kući, otišli smo na onu besplatnu kafu. U povratku u hostel, prvi put sam videla vrapca koji leti kao kolibri. To je tzv. turbulentni vrabac (kasnije sam ga pronašla na internetu) ili bosanski kolibri.
Posle svih čudesa viđenih na lepom jugoslovenskom Balkanu, zaputili smo se u srednju Evropu tj. Vojvodinu. Pošto smo hteli što pre da stignemo kući iskoristili smo deo autoputa Zagreb-Beograd i kod Rume skrenuli ka Novom Sadu. Izmoreni, ali u jednom komadu, stigli smo svojim kućama. Neverovatno iskustvo! Kuda god smo prošli padala je kiša, na planinama sneg, vetar je nekontrolisano duvao, a čak se i zemlja tresla. Za pet dana prošli smo kroz tri godišnja doba (leta, na žalost, nije bilo). Sledeći put ćemo ipak planirati putovanje prema vremenskoj prognozi, a ne prema raspustu. Ali naravno, nikuda bez kišnog odela!