Indija, 1983. fotografija: Zoran Marinović
Na jedno oborito travanjsko jutro, ludaste 1983. godine, četiri mladca duge kose i rijetke brade, onog staklastog zanesenog pogleda, te sa par stotina prezrenih dolara i jugoslavenskim putovnicama zašivenim u jeftini jeans strukiranih zvonara, odlučio se, iznenada, na jedan daleki put. Zamišljeni smjer: Kardeljevo–Delhi, uključivao je sve moguće stranputice navedenog pravca, vozeći se isključivo po rijetkim vlakovima te pretrpanim autobusima.
Bilo je to recimo, sa ovim odmakom, za ono vrijeme epsko putovanje, premda na tom putu nije otkriven stakleni grad, niti ijedno novo pleme, putem nije pukla niti jedna bomba niti je započeo ijedan veliki rat, čak ni onaj očekivani između istoka i zapada. Bilo je to duhovno putovanje, protkano slašću odlaska te pritisnuto neizvješnošću povratka. Nepovratka – barem tako planiranog. Toliko je bitan bio spirit da je zapravo vrlo malo pažnje pridodano suvišnom djeliću prtljage – fotoaparatu marke Ljubitelj 2, koji je nerijetko bio prezren kao dio materijalnog svijeta od kojeg se tako nevješto bježalo, pa su i ove rijetke fotografije zapravo bezvremenske i bezprostorne.
Izdanci socijalističke revolucije, mladice bratstva i jedinstva svih naroda, redom – Koka, Ino, Riža i Jabo. Izgubljeni sinovi materijalnog svijeta uz otkaze na sigurnim radnim mjestima i potpunu rasprodaju svih dobara; gramafoni, LP ploče, gitare, jedan polovni AMI, par kožnih jakni – krenuli su prema Goi. Gdje vječno sunce sja!
Tog jutra su se u sivo, radničko Kardeljevo, prašnjavi mediteranski satelit namijenjen istovaru glinice i ukrcaju B-materije, ušuljali, kao uljezi, Šiva, Pink Floyd, te par raskalašenih Šveđanki u toplesu čije sam ljetne, oslobođene fotografije lakše pronalazio u zaboravljenim albumima nego portrete egzotičnih suputnika. Njihovu oslobođenost kao da je ljubio Ljubitelj 2. Sve uznešeno Baćinom, mladim mjesecom, cvijećem te 'marokancem' – opjevanim, od milja zvanim; turčinom luđakom, kakav on već zna biti, a pod čijom su snagom poslije, dugo, klecala koljena i sušila se usta jednog Johnya Štulića.
Elem, na mjesnom komitetu tada se prvi put spomenula riječ – Indija. Kao podrivač revolucije, a nikako kao velika nesvrstana sestra. A da smjestim i sebe u ovu priču, negdje, kao beznačajni pionir sjećam se vlastite babe, umotane u crno, koju ujedno dijelim sa jednim od ove posrnule djece, kako pravdajući se, priča i objašnjava da je za sve kriva Inđija, a onda uz onaj tajanstveni pogled objašnjava, preko oka, u povjerenju; da su Indijanci, oni koji se skinu goli i plašu oko vatre. Uvrštavajući u ovaj ep i vesterne, kojih na jedinom kanalu, jedine Radio-televiziji Zagreb, nije manjkalo.
Eto na vrhuncu samoopredjeljenja, drugova, akcija i zadruga desila se Indija. I otišli su. Ostavljajući odreknute očeve, sluđenu rodbinu, uplakane majke i zabezeknute odbore. Ostao je samo jedan, nenabrojani Kum Gilja, isti onaj koji je malo kasnije častio 'iskusne' rokere u parku Zrinjevac, a po njegovim pričama, kume, nakon turčina luđaka, hitna je samo vozila-razvozila, i to neka eminentna i javnosti danas dobro poznata imena. Uvijek su se ove dvije priče o ostanku i odlasku prele i miješale, dajući na važnosti objema. Tako da budu bitni ne samo oni koji odlaze nego i oni koji ostaju.
Put je trajao! Dijelovi priče naraštajima su popunjavali prazne rupe toplih ljetnih večeri. Gotovo kao da smo prisustvovali trenucima kada ih je policija gotovo zatvorila zbog bezazlene cigarete da bi zatim sretna odlepršala sa podmićenih stotinjak dolara, ili kada su im kroz prozor mladi Pakistanci pokazivali da će ih skratiti za glavu sumnjajući da su ovi mladi američki hipici u potrazi sa svim čulnim užicima.
O babama, misticima i nematerijalnim vantjelesnim iskustvima, o vrelim ulicama Jaipura i mutnim dubinama Gangesa, preo se ep. Sva ta silna nevinost činila nas je opreznima toliko da ni danas ne uzimam 'dobroćudno' ponuđenu pljugu očekujući kako bi mi trenutak poslije u sobu banuo brkati Pakistanac mašući pištoljem i bambusovim štapom. Sve u jednom putovanju, stranputici, koje je od početka do kraja trajalo nešto manje od 4 mjeseca.
No, kraj, se ipak desio. Ponovno su se otvorila nova radna mjesta, a hipi frizure zamjenile su fudbalerke. Vrleti Himalaja ponovno je nadomjestilo okopavanje mladog krumpira na baćinskim poljima. Neki od njih godinama su se ponovno vraćali Indiji tražeći svu svoju sreću, neki i dalje ostajući na putovanju mada više nikada nisu nikamo otišli.
Meni se nedavno u besprijekornom aranžmanu Austrian Airlinesa, desila Indija. Samo malo drugačija. Biznis klasa, udoban krevet sa opcijom za masažu, ocvala stjuardesa na pladnju punom čokoladne pjenice, škampa i francuskog vina. Udoban let nastavio se deluxe hotelima, bijelim mramorom, klimatiziranim hodnicima i doručcima bogatim nepoznatim vrstama voća.
Obišli smo i sva čuda i čudesa tri grada; ispijali smo Heineken od 100 kuna sa delijskom zlatnom mladeži, gazili tisućama kvadrata bijelog mramora u Taj Mahalu u Agri, plašili se Sammira, vođe čopora majmuna u Galti te se u Jaipuru natezali sa vozačima tuk-tukova oko bilo čega. Bježeći uvijek u hladovinu klimatiziranog autobusa sa savršeno uštirkanim bijelim naslonima za glavu.
Ista je to priča, samo poveznice ne postoje, moja Indija je tek par nešto bolje tehnički odrađenih fotografija od spomenutog Ljubitelja 2, reportaže su tu ali ipak legende pletu stočni vlakovi, krovovi šarenih autobusa, lavine na opasnim perivojima, te skriveni pogled tamnih očiju pod šarenim sarijem.
—
Preuzeto sa Photodoxa.
