fotografija: Filip Mitričević
Druga nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2019.
—
Znao sam da će mi se ova odluka obiti o glavu. U Čikagu živi deset miliona ljudi, a ja sam nabasao na dvoje verovatno najgorih. Nisam imao mnogo opcija kada sam se doseljavao u grad. Neko ko zna nekog, ko, opet, zna nekog drugog ko zna babu i dedu koji imaju slobodnu sobu u Čikagu je tipično srpska netvorking priča novopečenih imigranata, žrtava tranzicije sada bačenih u vihor sukoba generacija. Mantra koja mi je bila uteha u svemu bila je "To je samo privremeno".
Koja je šansa da nijedno od njih dvoje neće biti u kuhinji kad siđem dole? Treba samo da doručkujem na brzinu i da se izvučem na posao. Dosta je rano, ali matori vampiri su sigurno ustali do sad. Kako i ne kad ležu dok je napolju još svetlo.
Nemam sreće, baba je u kuhinji. Nema problema, na brzinu tostiraj malo hleba, pekmez, i na vratima si.
- Dobro jutro! Kako ste?
- E, moj sine, kako mogu biti dobro? Samo po doktorima idem, samo me truju nekim lekovima i ko zna čime. Lako je njima samo da ti kažu da piješ lekove. Njih plaćaju debelo za sve što ti prepišu. Lopuže... De, da mi pročitaš nešto. Ne znam šta piše na ovom leku. Hoću da znam šta mi je onaj lopov prepisao. A sve je na engleskom, ništa ne razumem! – načini moja gazdarica savršen uvod u već dovoljno tugaljivo jutro.
-Vi ne čitate engleski? Čekajte, zar niste rekli da ste došli ovamo 1969, kako ste funkcionisali do sad? – upitah sa krajnje nevinim i naivnim čuđenjem.
-Ma, nije nam nikad trebalo. Uvek je bilo naših ljudi... Od ostalih se svakako treba čuvati. A i šta ću, kad smo došli... Joj, kako smo siromašni bili! Ja sam radila kao šnajderka, šila haljine, a dvoje male dece. Zamisli ti, muž otišao, prokurvao se i prokockao... A mi ništa nismo imali. I gladni smo bili...
- Da, da, taj deo sa siromaštvom ste mi već... – moj pokušaj je brzo osujećen.
- Nađem ti posle ovog mog, on kao stolar radio. Došao slučajno! Došao da poseti brata u Americi pa ostao, mo'š misliti ti to. Posle digli silan kredit da kupimo ovu kuću. Ja mu lepo govorim da prodamo to da odemo u kondominijum na Floridi, ali neće, mazga! Joj, sine, što je to težak čovek. Trideset i tri godine ja to trpim.
- Da, nego... – moji krici nastaviše da budu bez ikakvog uticaja na konverzaciju.
- I onda ti ja gledam ove mlade. To se samo žali nešto! Šta hoće? Da ne rade ništa? Da ne plaćaju ni za šta? Hoćete socijalizam?! Idite u Venecuelu pa tamo živite! Znaš šta ću da ti kažem, ja sam uvek bila za demokrate. Ali ovaj put sam glasala za Trampa. Ne mogu onu vešticu očima da vidim, onu što nas je bombardovala! Ovaj čovek je makar porodičan i razume se u biznis. Ako je dobar za svoj biznis, biće dobar i državi. Problem je u tim mladima! Sad se oni bune, neće da kupuju kuće, kao skupo im je. Imate kredite! Šta da smo mi...
- A koliko je vama trebalo da otplatite ovu kuću sa svojim poslovima? – odsečem, u pokušaju da se makar za tren osetim učesnikom u ovom razgovoru.
- Pa otplatili smo je za pet godina. Posle smo kupili još jednu u Mičigenu. I jednu zgradu koju smo posle prodali. – odgovor kao da nije doneo nikakvu klarifikaciju suštine. – Ali da ti ja kažem zašto je to tako!
Načuljih uši u iščekivanju prosvetljenja, sada već u agoniji oko dužine tostiranja dva parčeta hleba. Sada je već ozbiljno namrgođena, sa osetnim žarom i prekorom u glasu.
- To ti je zbog ovih... Ovih crnčuga i cigana. Nije to nekad tako bilo. To je sve onaj musliman Obama kriv. Sve im je on dao! Nakotili su se tu i pokrali sve poslove. A nisu ti oni... Baš... – gestikulirajući ka glavi – oni nisu baš pametni kao mi. Ali šta ćeš ti sad protiv njega?! Ne smeš ništa ni da kažeš! A on, može da radi šta hoće. I da puca na policiju, i da ubija, i da pljačka. Nekad su ovde sve živeli Poljaci kad smo se mi doselili u ovaj kraj. Sad su došli ovi cigani i ko zna ko. Ja sam ih videla kako prodaju drogu, tu na ćošku... – pokaže kroz prozor na raskrsnicu.
- Mislite da je to?... – pitam, sada već promišljeno naivan i ozbiljno anksiozan po pitanju tosta. U isto vreme praveći mentalnu zabelešku za sledeći put – smanjiti stepen pečenja sa pet na četiri, ili čak tri.
- Ma, kad ti kažem ja, bagra je to. Sad sude nekom policajcu jadnom što je ubio nekog crnčugu. Pa kako on da radi kad se boji za svoj život? Nikad ne znaš šta će taj majmun da uradi! – na trenutke raspaljeno, ali pak sa određenom setom kada se seti tog jadnog služitelja i zaštitnika naroda.
- Mislite na slučaj onog što je pucao u crnog sedamnaestogodišnjaka, ispalivši mu šesnaest metaka u leđa? – pitam, pitajući se da li sam uopšte uključio toster.
Klank! Oh, konačno! Nema vremena za puter, pekmez će biti dovoljan.
- Pa šta ti misliš?! Šta da mu radi? Hajde ti njega urazumi. – prosto ne verujući u bilo koji alternativni scenario. – Zato će ova zemlja i propasti. Ako nas predsednik sad ne spasi. Sad ovi njemu ne daju da napravi taj zid. Pa kako da odbrani zemlju? Da ti ulazi ko hoće, da ti uzima posao? Da ti dolaze te muslimančine da ti aktiviraju bombe po gradovima? Šta ti misliš zašto te njihove žene idu pokrivene svim tim krpama?
- Religija, kultura, tradicija, patrijarhalnost... Zaista ne znam, morali bi pitati svaku od njih. – ponovo naivno, ni ne naslućujući šta je pravi odgovor.
- Ti si lud. Zato što nose eksploziv ispod tih pokrivača! I oni ti tako prenose bombe i oružje gde hoće. Hajde ti sad dokaži da ona nema bombu ispod toga.
- Možda bi trebalo prvo dokazati...
- Ne možeš kad ih zakon štiti! Migranti su krivi za sve. – konačno poentira.
- Čekajte, kako to mislite, pa ni vi niste baš Navaho. Štaviše, niste ni neki Smit. Ali dobro, ako se osećate tako, ovde ste skoro pedeset godina... Ali evo, ja sam skorašnji migrant, zar ne spadam i ja u tu kategoriju? – Morao sam za trenutak čak i da prekinem žustro žvakanje onog tosta.
- Nije to isto, ti si naš...
- Aha...
- A sad su počeli i retardiranima da daju poslove. Gde god odeš u prodavnicu neki invalidi i retardi. On da mi pakuje u kesu... Ma, neću da ga gledam! Zašto ja njega moram da gledam?! I dokaži ti meni da on nije lud, da on mene neće ubiti. Nikad ne znaš sta njima može pasti na pamet.
- Vi se baš ne zalažete za društvenu inkluziju, bilo koje vrste?
- Šta?!
U tom se iz duboke tmine podruma rezidencije Ljubav pojavljuje i druga polovina bračnog para Tolerancija. Očigledno u nekom krucijalno važnom poslu održavanja kuće i okućnice, ovog toplog i solidno vlažnog jutra u Ermosi.
- Jel' ti to opet vodiš politiku? Ti si najpametnija na svetu... Ti, dečko, zapamti samo jednu stvar: kad vidiš crnčugu na ulici, obori pogled. Ne gledaj ih u oči. Ako ga pogledaš u oči, hoće da te bije. Ko zna, možda te i ubije! – reče produžavajući dalje ka ulaznim vratima.
- I ni slučajno nemoj da ideš u ovaj park, tu u ulici! – dopuni ga supruga.
- Zašto? Ja često tamo trčim i ponekad... – moji napori će još jednom biti osujećeni na prvom koraku.
- Može neko da te ubije! – revoltirano izusti moja gazdarica.
- Da li su ikada ikoga ubili tamo?
- Ja sam čula da jesu, jednom, davno... Zato ja više ni kolima ne prolazim tuda. Idem okolo, oko susednog bloka. – uveravajući me u suludost mojih postupaka.
- Potrudiću se u budućnosti. – moj doručak je sada u potpunosti bio u meni. O varenju ćemo razmišljati naknadno. – Dajte da vam pročitam tu deklaraciju, pa zaista moram da idem na posao.
- Hajde, vidi. Šta piše u nuspojavama? – sa krajnje zabrinutim izrazom lica.
- Potencijalni osip, svrab, suvoća grla, stomačni problemi...
- Ajao, pa ja vidim da sam se osula sva od jutros! Svrbi me koža, sine, ne znam šta ću od sebe. I grlo mi se steglo. Jao, on mene pokušava da ubije! – hvatajući svoje poslednje ovozemaljske udahe. – Šta još kaže? Čitaj!
- U pravu ste, piše da u određenim slučajevima može nastupiti smrt. Da sam ja na vašem mestu, ja bih njega nazvao – zabrinutost sa moje strane gotovo je dosegla jednak nivo – ali ja sad zaista moram da krenem na posao.
- Ijao! Šta ću ja sad?! Hajde ti samo...
Ermosa je lep ali pomalo dosadan kraj. Nekada dominantno naseljena doseljenicima iz srednje Evrope, bila je je prošarana fabrikama u kojima su slovenski i germanski trudbenici sanjali svoj san o kući, dvoje kola, deci na koledžu i letima na Floridi. Dok su oni svoje dosanjali i pobegli u bezbednost predgrađa, otišle su i fabrike – uglavnom isto u neke toplije krajeve. Kraj su naselili ljudi iz centralne i južne Amerike. Danas, pored nekoliko izuzetnih takerija, Ermosi fali žara postojbine njenih današnjih stanovnika. Uljuljkana u tihi život američke srednje, ili niže srednje klase, njom dominiraju jarboli na kojima je na vrhu američka zastava, dok se ispod nje vijore zastave Portorika, Venecuele, Kolumbije, Hondurasa. Avenija Kostner izgleda kao nepregledni red drvenih kutija za cipele od crveno-braon fasadne cigle, sa ne više od metar razmaka, sa dvorištem dovoljno velikim da stane garaža i zadnjom ulicom rezervisanom za separaciju otpada. Tu je Volmart, Burger King, pogrebni zavod, srednja škola Kelvin i rodna kuća Volta Diznija.
Kao što rekoh, Ermosa je dosadna.
Volim da na posao idem dužim putem. Sedam na bus 77 niz Belmont i idem do Avondejla, samo da bi se 82-kom spustio do Olbeni Parka i avenije Lorens. Negde sam načuo da je Olbeni Park poštanski broj sa najvećim etničkim diverzitetom u celoj državi. Ako postoji igde drugde na svetu kvart gde u tri ulice možete da kupite ovčiju fetu, kimči, tahini, sveže pečeni naan, smoki, Krašove napolitanke, kezo fresko, da pojedete tako od goveđeg jezika, juneći fa, nigiri od crvene tune, pileći kebab, svežu bugatsu i spanakopitu, burek, ćevape na kajmaku, ili pileća krilca u slatko-ljutom sosu, ja bih voleo da znam gde se nalazi. Šetnja Olbenijem čini da svakog dana, za taj kratak period, zaboravim na tamnicu mržnje u koju sam stupio prvim korakom izlazeći sa aerodroma, ušiju oparanih pričama o čamugama, ciganima, žutaćima, musošima. U njemu ja mogu da prihvatim svoj epitet istočnoevropskog smeća i da zbog toga ne unižavam nekog drugog radi bolje pozicije na lestvici. Ne, ovde smo svi isti i svi smo srećni da možemo da uživamo u tuđim epitetima.
Sledeća tamnica se nalazi na uglu Kimbala i Fostera. Tamo ću narednih osam sati rudariti svoju minimalnu satnicu u gomili mesnih prerađevina kao rukovalac mesoreznice. Lažem! Privremeni rukovalac na obuci. Zapravo, svi smo privremenjaci. Na taj način gazda ne mora da nam garantuje broj radnih sati, nikakve beneficije, plaća nas manje i može da nas kašira u sekundi. Očigledno, stvar praktičnosti. Što se tiče obuke, ona je kranje izlišna. Posao zahteva manji fizički, ali gargantuanski mentalni napor. Nemojte da me shvatite pogrešno, nije mesoreznica komplikovana za rukovanje – sve ostalo je.
Sirni svetloputan nemačko-mađarsko-irskog porekla i narandžaste brade, Kris, jedan je od retkih kolega sa kojima može da se razgovara. Krajnje nenapadne informisanosti o spoljnom svetu, dopadljivog smisla za humor i mračnosti svoje neizvesne budućnosti i nezadovoljstva sadašnjošću tek u nastajanju. Čak, razvedeni otac dvoje dece, u pokušaju da ovde skrpi alimentaciju, napustio je firmu. Radio je dva posla da bi plaćao troškove dece koje nije mogao da viđa ni u sudski određenim terminima. Odlučio se da oduzme sebi od usta zarad tih par sati svake druge subote, pa radi samo jedan posao. Amado je dvestogodišnji, u najmanju ruku, Meksikanac koji najviše od svega voli da izbegava rad prebacujući odgovornost na druge, svakog sata uzima pauzu za toalet koja je zapravo pauza za cigaretu, i lik koji ima prokleto dobar smisao za humor. Od njega sam naučio kako najefikasnije krišom jesti proizvode naše jedinice. A mi smo, pored sireva i salama, zaduženi i za pečenje piletine, krompira, salate, sendviče i gotova jela. Čovek može sasvim lepo da se najede od zalogaja u prolazu tokom osmočasovne smene. Jedna od velikih ironija rada na ovom mestu je konstatno pravdanje jela samome sebi, u situaciji u kojoj zaposlene teraju da kupuju hranu u sopstvenoj prodavnici, a mi na kraju svake smene bacamo tone hrane.
Ko ih jebe!
Danas sam ja za pultom, uslužujem mušterije.
- Dobar dan gospodine, šta mogu da učinim za vas?
- Daj mi jednu funtu poljske šunke, tanko nasečeno. – Inače, naš najpopularniji proizvod. Ništa drugo do stišnjena šunka za koju se neki vrlo promućurni Poljak setio da je brendira i sada je prodaje u Americi, u milionima tona. Ponosno je stavio i etiketu, "Najprodavanija mesna prerađevina u SAD".
- Nažalost, gospodine, nema. Prodali smo sve, nove zalihe nisu još stigle – svestan sam posledica svog odgovora pre nego što sam ga i izgovorio.
- Kako to misliš?! Nema poljske šunke?... Šta sad ja da radim kog đavola?! Kako je to moguće? Kakva ste vi to prokleta prodavnica koja nema poljsku šunku?! Da li ste vi retardirani ili šta?... To je nedopustivo! – sada već vrišti preko pulta, ne nužno upućeno meni, nego više kao opšti upit.
- Zaista mi je žao zbog...
- Želim da razgovaram sa menadžerom!!!
- Odmah! – kažem, odistinski srećan što je odgovornost za ovog idiota prešla na nekog drugog. – Izvolite, gospođo, šta mogu da učinim za vas?
- Bog vas blagoslovio, mladiću. Znate, ja sam jako bolesna, i užasno mi je teško... – zavapi žena, sudeći po izgledu srednjih godina, od onih koji izgledaju portreseno, kako fizički tako i mentalno. I tako izgledaju neprestano.
- Samo kažite kako mogu da vam pomognem! – rekoh iskreno.
- Daćeš mi od ove šunke obične, zatim od ove sa ukusom meda, pa onda želim goveđe salame, pa salame sa maslinama, ćureće grudi sa medom, pečene ćureće grudi, dimljene pileće grudi zatim čedar, ali ovaj slabiji, onda žuti američki sir, i viskonsin. Mesa po osam kriški svako, a sireve po šest kriški. Molila bih i papir između svake kriške, ne volim kad mi se slepi sve. Želim da je odvojeno! I da bude jako tanko nasečeno. A onda sve to još jednom, identično, za moju sestru. – Vrlo taksativno i bez mnogo premišljanja.
- Samo momenat, da uzmem papir i olovku – izustih u očaju.
Jedino o čemu razmišljam skoro pola sata koliko pripremam ovu porudžbinu je uticaj jedne osobe na životnu okolinu. Svaka odsečena kriška ide u plastični omot, svako meso i sir u zasebnu plastičnu kesu, a sve to će na kasi biti zapakovano u veću platičnu kesu. I mi se brinemo što plastika završava kitovima u utrobama. Bez brige, ovoliko plastike neće moći ni da progutaju!
- Hvala ti mnogo, mladiću, sledeći put kad dođem zahtevaću da me ti ponovo uslužiš. Bog te blagoslovio.
- Da, naravno, i vas poživeo.
- A jel' imate poljske šunke?
- Ne!
- Bog te blagoslovio.
- Ko je sledeći? Šta mogu da učinim za vas, gospodine? – obratih se visokom japiju geometrijski zalizanih šiški.
- Gde mogu da nađem krekere koji idu uz ovu supu? Na pultu za supe nemate više krekera. – krajnje odsečno, osetno razočaran zatečenim stanjem.
- Žao mi je, ali ne mogu vam pomoći, krekeri nisu ni predviđeni uz supu, zato ih niste ni našli. Naša kompanija jednostavno ne nudi krekere uz supu...
- To je neprihvatljivo! Krekeri idu uz supu! Kako vi mislite da ja pojedem ovo? Znate šta, uopšte me ne zanima kako ćete da rešite to pitanje, želim krekere i želim da razgovaram sa menadžerom.
- Odmah, gospodine! – još jednom srećan zbog razvoja situacije.
- Izvolite – ukaza se jedna mlađa žena, pozamašnih gabarita, u duksu Čikago Bersa.
- Daćeš mi 8 unci poljske šunke.
- Čekajte malo, koliko je sad unca u odnosu na funtu? Ako je funta manje-više pola kile, a čini mi se da unca opet manje-više trideset grama, da li biste rekli da u jednu funtu ide 16 unci...
- Zašto ti to mene pitaš?! Hoću poljsku šunku! – očigledno ni njoj matematika nije jača strana.
- Žao mi je, nestalo.
- Želim da razgovaram sa menadžerom!
- Odmah.
- Kažite, gospođo, kako mogu da vam pomognem?
- Želim da razgovaram sa menadžerom! – kao iz topa.
- Nema nikakvih problema, naš menadžer upravo završava razgovor sa prethodnom mušterijom. Majk, ako možete, molim vas.
- Izvolite, gospođo – uvek jednolični i patološki lažno uslužan Majk – kako ste danas?
- Volela bih da kažem da sam dobro, ali nisam! Nikako nisam! Kupila sam pečeno pile kod vas, i ja moram da vam kažem, to je bilo krajnje nezadovoljavajuće. Ti bataci su bili toliko tanki, ja ne znam kako to uopšte možete nazvati piletom?! Ja sam to pojela, ali tek nekako, jedva. Zaista sam zgrožena. – uz gestikulaciju koja sugeriše gađenje.
- Kada je to bilo, gospođo? – pita Majk, i dalje jednakim tonom.
- Pre četiri dana...
- Fil, dajte gospođi novo pile, na račun kuće – kaže meni, pa se okreće do ovog trenutka naizgled neutešnoj mušteriji. – Zaista mi je žao gospođo, nadam se da ćemo vas videti opet.
U tom trenutku sam već bio potreban na pultu sa pečenom piletinomm gde su muškarac i žena očekivali uslugu.
- Dobar dan, kako mogu da vam pomognem danas?
- Kako vam ide ova piletina? – Upita muškarac, sa osetnom nervozom u glasu. Nervozom usled nestrpljenja.
- Do skoro na dve noge. Možete kupiti kombinacije od četiri, osam ili dvanaest komada piletine. Krilca se prodaju na merenje. Ako se odlučite za obrok, dobijate i dve funte priloga po izboru. Od raspoloživih priloga, možete uzeti... – nisam stigao da završim svoju rečenicu u ovom paklenom scenariju.
- Dvanaest komada! – Uskliknu muškarac.
To je privuklo značajan pogled neodobravanja od strane njegove supruge.
- Dvanaest? Misliš da će to biti dovoljno?!...
- Šta želiš, Ketrin? Da uzmemo više? – kao da je u tom pitanju postojao neki tračak želje da tom zahtevu i udovolji.
- Zašto uvek kad idemo kod MOJE porodice kupujemo SAMO dvanaest komada, samo to hoću da kažem...
- Daj nam dvadeset četiri!
- A šta imate od priloga?
- Možete se odlučiti za pečeni krompir, rendanu kupus salatu, ili... – Nikako ne uspevajući da završim ono što mi je slovom propisano.
- Ketrin, tvoji roditelji imaju hiljadu godina, jedu kao mravi. Bićemo samo mi i oni tamo, sva ta hrana će se baciti. Molim te, urazumi se! – više nije bilo onog tračka u njegovom glasu.
- Džone, prestani da me blamiraš pred poslugom! – supruga, krajnje rezignirano.
- U redu, Ketrin, šta bi želela da uzmeš od priloga? – iznenađujuće je brzo poklekao.
- Znaš šta, ne želim više ništa! Sasvim je jasno da ti ne podnosiš moju porodicu... – okrenuvši se i odlazeći i od moje stanice i od svog supruga.
- Ketrin... Ketrin...
- Doviđenja, dođite nam opet! – Volim ovakve mušterije koje sav posao odrade same, pritom ne zahtevajući nikakvu medijaciju. No, već se ukazuje nova prilika za moje briljiranje na polju uslužnosti na horizontu.
- Dobar dan, kako mogu da vam pomognem?
- Sad sam upravo došao iz teretane. Dižem tegove! – pokazujući i stežući gole ruke. – Treba mi malo proteina, 320 funti izbacujem. Kako te to samo prazni! Zato sam došao po malo proteina. Čoveku treba malo proteina, zar ne?! Hehehe! Znaš o čemu govorim! Malo proteina...
- Da, naravno, proteina nikad dosta! Šta... – ovo već postaje obrazac danas.
- Protein! Ništa bolje posle pumpanja! Kako se samo čovek oseća moćno.
- Da, zar se ne vidi po meni da znam o čemu pričaš?! Hehe! – kažem, potpuno ignorantan o svakoj reči koju je ovaj balvan izgovorio. – Šta mogu da učinim danas za tebe?
- Jel' ima poljske šunke? Dve funte, tanko nasečeno, onu sa manje soli...