Moji

Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2023.

— 

“Haj’mo, haj’mo, gdje ti je karta?” upita me oniska Afroamerikanka skenirajući me pogledom.
“Ovaj, ja sam sad, ovaj, rezervisala preko telefona. Salkanović.”
“Šta je to, rusko?” upita tražeći rezervaciju na mobitelu.
“Bosansko”, odvratim kratko.
“Aha”, pogleda me opet nezainteresovano i pokaza da uđem u autobus.

Autobus poče da mili French Quarterom a vodičica da daje naraciju. “To je najstarija stambena zgrada u New Orleansu. Sagradila je baronesa Micaela Almonester de Pontalba 1849. Bila je to jedna vrlo bogata žena…” Riječi joj prigušiše buka autobusa i jak južnjački naglasak. Teško mi je išlo da zamislim bogatu baronesu i raskoš njenog 19. vijeka. Umjesto toga zurim kroz prozor. Idemo dalje. Kroz okno se smjenjuju šarene, skoro srušene, barake. Ispred sprejem ukrašenih zidova sjede Afroamerikanci u bijelim potkošuljama i gledaju u prazninu. Siromaštvo 21. vijeka mi je mnogo lakše zamisliti.

“Ovo je osnovna škola William Frantz. Tu je Ruby Bridges 60-ih bila jedina crnkinja među bijelom djecom i trpjela prijetnje i maltretiranja” govori vodičica dok se bijelci među putnicima takmiče ko će ispoljiti više zgražanja. Palo je i nekoliko suza.

Ne znam šta me nagnalo, ali neki vrag u meni šaputao je da joj priđem. Dok smo se zaustavljali na sljedećoj stanici - groblju St. Louis - stidljivo priđoh Afroamerikanki i rekoh “Ovaj, strašno da je segregacija bila tako nedavno…”. Gledala me intenzivnim pogledom dok ja nisam znala ni šta radim tu niti šta od nje tražim. “Znate, ovaj, kod nas su neke škole i dalje segregirane…” izađe iz mene i iznenadi nas obje. Pri zadnjoj riječi, čelo joj se nabra u tri velike okomite bore.

“Nije bilo nedavno. To je bilo 60-ih,  reče i krenu prema groblju.

Ostah gledajući za njom.

Meni su šezdesete tako blizu. Tek treptaj oka. Ruby Bridges i dalje živi. Da li vrijeme stvarno brže prolazi ovdje ili je lakše patnju gurnuti u prošlost dok korača pored tebe? I zašto sam joj prišla? Koji je to u meni vrag što mi ne da da šutim i preneražavam se zajedno sa ostalim privilegovanima? “Dvije škole pod istim krovom” nisu “William Frantz”. Tu učenici nemaju drugu boju kože, ne dobijaju prijetnje smrću. Zašto sam onda prepoznala nešto u njenim očima? Čemu razočarenje što to isto i ona nije vidjela?

Dok idemo prema kapiji groblja, u glavi se javljaju slike. “Bosanci ne postoje. Izmišljeni su u doba Jugoslavije”, znalački na podijumu govori A. dok naše kolege klimaju glavom i sažaljivo pogledaju prema mome ništavilu. C.-ova ruka oko moga vrata dok govori kako bi volio da uz sebe ima nož. Kako su Bosanci prljavi i da će mi donijeti sapun. D. koji vrišti na mene jer sam rekla “mjesec” a ne “mesec”. Stranac na internetu koji mi govori da nemam pravo na svoje ime. Strah u kostima dok svira zračna sirena. Sveprisutni, proganjajući osjećaj koji mi govori da nemam pravo da postojim. Da sam od rođenja meta samo stoga jer sam ono što jesam. Groblje. Grobnica. Čekaj. Vrati se.

Zalutala sam u drugu grupu. U bjelini spomenika jedan se masivnošću izdvaja. Nešto me prema njemu vuče. Na mramornim kvadratima spojenim u jedno, mnoštvo imena sličnih mojemu. Na vrhu iz nečeg poznatog, sigurnog, izlazi: “Sjedinjeno slovinsko družtvo od dobročinstva” i godina 1876. Na tabli pored: “Slava junacima domovinskog rata” i zahvalnica za žrtvu prinesenu domovini - Sjedinjenim Američkim Državama - od strane Croatian Benevolent Association of Louisiana.

“Ah, tu li si!” stvori se kraj mene vodičica. “Vidi, ovo su tvoji! Pogledajte svi! Ovdje su njeni” reče i pogleda me kao da nešto očekuje. Tišina. Sve oči na meni. “Pa, ovaj, jeste. Ali, ne znam, i nije. Ovaj, piše “slovinsko” a to bi moglo da znači… znači, nije isto kao i sad, jezik se mijenja, znači moglo bi biti…” spetljah se objašnjavajući ne znam ni sama što. Vodičica izgubi strpljenje, okrenu se grupi i poče objašnjavati historiju spomenika. Opet taj isti osjećaj. Šta sam kog vraga pokušala reći? I zašto ona ne može shvatiti to što ja ne znam objasniti?

Odmakosmo se još koji korak. Na redu su drugi grobovi, tuđe priče i historije. Manje me zanima zašto i kako su oni završili tu, od onih “slovinskih”. Od “mojih”. Otkud tu? Zašto su došli? Da li su nekada hodali onim istim tlom koje mi je zapamtilo prve korake? Dijelimo li možda istu krv? Objašnjavajući zapreminu grobnica, vodičica pokaza rukom prema “slovinskom”. “Evo, na primjer, to možete vidjeti tamo, kod onog bosanskog spomenika.” Vratih pogled prema “slovinskom”. Šta li bi oni mislili o tome?

Nastavih sa grupom prema autobusu. A. koja dijeli posljednje pare sa mnom da uzmemo rođendansku picu od nekoliko dolara. P. i V. koji me zbog povrijeđene noge na rukama nose preko čitave ruske vukojebine nekoliko dana bez prekida. D. koja me majčinski vuče svud sa sobom i koja zabezeknutim čačanskim naglaskom i uz smijeh pita: “Aman bre dete, šta si je ovo naučila?!” kad joj mala kaže da je nešto “skontala”. Svi oni rasuti. Svi sa dijelom iste izgnanosti koji su izgubili nešto što nikada nisu ni imali. Svi koji se traže. Svi oni sa nedefinisanim osjećajem nedostajanja. I pripadanja koje nema uvijek isti odgovor. Možda je, ipak, jasno sve. Možda se, ipak, zna ko su moji. A možda to, ipak, njima nije jasno, dok ogrću tlačitelje u iste boje i podvlače se pod njihove zastave, a sami sebe gledaju mrkim pogledom.

Pripadnost nije igra koju sa lakoćom igram. Možda je drugima sve jasnije. Možda su njihove istine istinitije. A možda će jednom kad nas prekrije korov ili nekoliko tona cementa i na nas neka oniska Afroamerikanka sa snažnim južnjačkim naglaskom mahnuti rukom i voljko il’ nevoljko, svjesno il’ nesvjesno, s lakoćom nas vratiti nekome “našem” od koga nas “naši” odvojiše. 

—

Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.