Sasvim običan dan

fotografija: Bojana Bojković

Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.

—

Zora. Januar. Luka obavijena snijegom i pahulje koje prolijeću kroz žućkasto svjetlo uličnih svjetiljki. More u daljini liči na veliki sivi bezdan koji je progutao pola grada. Na ulicama, kroz beskrajnu bjelinu, ljudi hitaju na posao na motorima, u automobilima i autobusima, poneki pješke. Neki od njih vode djecu, zajapurenih lica, u šarenim skafanderima u obličju medvjedića, zečića, pandi i drugih predstavnika životinjskog carstva. U rukama im se puše pogačice tek sklonjene s pare, a njihov miris raznosi grubi zimski vjetar. Vazduh odjekuje zvucima velikog grada dok njegove vene ponovo počinju pulsirati saobraćajem, letom i zovom ptica koje nisu odletile dalje, koracima užurbanih ljudi i djece i glasnim zapjevanjem uličnih prodavača koji su svoje male štandove, stoliće i vreće sa raznovrsnim proizvodima već postavili i sada iz sveg glasa oglašavaju početak današnje trgovine dok se hladan vazduh oko njih puni parom pri svakom poviku. Rađa se još jedan, sasvim običan dan na dalekom istoku poluostrva Šandong, a stari svjetionik luke Jantaj, po kome grad nosi to ime, polako gasi svjetla.

Promatram kratke djeliće pejzaža koji brzo promiču kroz prozor autobusa. Visoki neboderi i tržni centri iz centra grada polako ustupaju mjesto zavučenim uličicama sa malim radnjama i uslužnim centrima. Ispred mene prolijeću kitnjasti nazivi radnji, drečavo crvene reklame sa žutim simbolima, šareni bilbordi i raznobojne zastavice koje se vijore na vjetru. Ovaj prizor se, čini mi se, ponavlja unedogled, kao da je neko pustio filmsku traku koja počinje ispočetka svaka tri minuta.

Pažnju mi privlače moji saputnici koje, uostalom, uopšte ne zanima ono što se događa izvan autobusa. Sa moje lijeve strane sjedi skupina od tri sjedokose bakice, sve obučene u cvjetne kapute sa drečavim, ljubičastim šeširićima na glavama i velikim torbama sa oznakama poznatih brendova, zapravo vrlo lošim kopijama na kojima ni sama imena nisu napisana pravilno. Zadubljene su u vrlo zanimljiv razgovor o lepezi koju jedna od njih, ona u sredini, drži u ruci i odsječno maše njome ispred noseva druge dvije.

„Kažem ti, prava sandalovina! Ručno oslikana! 150 juena!“
„Nije, nije  i nije! Pa to je očito, obični bambus, pogledaj!“, iznervirano će starica do mene.
„Ma, šta se nerviraš, nek vjeruje u šta god želi“, zaključila je treća.
„Ali jeste prava, pa valjda ja znam“, nastavila je prva, bez prvobitne žustrine, pomalo pokunjeno, sada polako sklopivši lepezu i spustivši je u krilo. Dugo ju je posmatrala, kao da pokušava odgonetnuti neku veliku, drevnu misteriju, a onda ju je, bez riječi, ubacila u svoju šarenu torbu i rasprava je bila završena.

Tri starice su nijemo gledale ispred sebe, visoko uzdignutih glava, narednih nekoliko minuta, kao tri ponosita stražara na kapijama grada. Onda se vlasnica sumnjive lepeze malo promeškoljila, letimice pogledala po autobusu i ugledala mene. Kako sam prethodno gledala kroz prozor, glave prekrivene širokom, krznenom kapuljačom, moje prisustvo je promaklo budnim očima prisutnih u autobusu, no, sada, kada je i moja pažnja odjednom zaokupljena čudnim razgovorom mojih susjeda, više nisam mogla ostati inkognito. Sve u svemu, moje prisustvo je dalo povoda izmirenju zategnutih odnosa tri starije dame, što mi je, u neku ruku, bilo prilično drago.

„O, jeste li vidjele, strankinja!“
„Je li? Gdje?“
„Pa pored tebe! Ne, ne! Ne okreći se tako!“

Naravno, druge dvije su sada vrlo očigledno zurile u mene, a njihovo čavrljanje je privuklo pažnju i drugih putnika u autobusu. U zemlji koja je kroz istoriju dugo bila zatvorena, stranac je, pogotovo u gradovima koji se ne ističu i po kineskim mjerilima smatraju manjim, prizor koji se ne viđa često i koji stoga privlači veliku pažnju. Dok se upuštaju u raspravu o tome odakle sam, vjerovatno iz Rusije, šta tu radim i čime se bavim, pokušavam zadržati ozbiljno lice i ne odati da ih razumijem. Naposlijetku, iz čiste dosade, okrenem se ka njima i kažem da nisam iz Rusije.

„Iz Bosne sam. Studiram ovdje na univerzitetu Ludong.“

Ova rečenica donosi talas kakofonih uzvika oduševljenja i pohvala mog tečnog kineskog, što su, naravno, zaključile iz svega dvije rečenice koje sam izgovorila. Iako njihova navika da razglabaju o vama naglas, dok sjedite ili stojite pored njih i ne pomislivši da ih možda možete razumjeti, nije naročito pohvalna, može se opravdati činjenicom da najveći dio stranaca koji posjećuju Kinu zaista ne znaju progovoriti ni riječi tog vrlo zanimljivog i zvučnog jezika. No, ako ste u stanju čak i rečenicu izgovoriti, brzo ćete dobiti veliko odobravanje i prisustvovati iskrenom oduševljenju vašeg iznenađenog sagovornika, do te mjere da će vam čak postati neugodno.

„Bosna? Tito?“, pita me gospođa u sredini koja je maločas pokazivala lepezu.
„Da, da!“, odgovaram, i sama pomalo začuđena da znaju odakle dolazim.
„Eh, mi sve volimo film Valter brani Sarajevo! Odličan je!“, dodaje gospođa koja sjedi do mene smješkajući se, kao da se prisjeća nečeg lijepog.
„Da, da, da, Valter!“, dobacuje treća gospođa, koja me s interesovanjem promatra sada kada su utvrdile odakle sam.

Kao studentima koji putuju u Kinu, svima su nam pričali kako Kinezi obožavaju Valtera, ali čak i sa tim predznanjem, ne mogu da ne budem barem malo zatečena onim što mi govore. Za proslavu prošle kineske Nove godine, učili smo kinesku verziju pjesme „Bela, ćao“ za izvođenje pred kineskim ambasadorima i to je jedino što mi prolazi kroz glavu sada kada je pomenut Valter.

Počinjem tiho pjevušiti. Oči im se šire od iznenađenja i njihovom oduševljenju nema kraja. Sada cijeli autobus odzvanja pjesmom koja je, izgleda, legendarna čak i ovdje, u dalekoj zemlji, i koja me neminovno ispunjava nostalgijom.

„Krasno! Baš lijep početak dana!“, s osmijehom mi govori gospođa s lepezom.
„Ugodan dan! Bilo nam je zadovoljstvo!“, dobacuju druge dvije, dok sve tri polako ustaju, namještaju šeširiće, stavljaju rukavice i kreću prema vratima autobusa. Nakon par sekundi, autobus staje i one silaze mašući mi još jednom. Najvjerovatnije ih više nikada neću sresti.

Ostatak vožnje prolazi u tišini. Ljudi me gledaju i prolaze, tek pokatkad začujem da neko prokomentariše moje prisustvo, no vrlo rijetko. Većina gleda u mobitele, sluša muziku ili igra igrice na tabletima. Približavamo se obali, te ponovo gledam kroz prozor.

Pored mene promiče beskrajno prostranstvo sada bijelih morskih plaža, prekrivenih snijegom prošaranim mozaikom tragova ljudskih i životinjskih stopa. U kovitlacu naleta ledenog sjeverca presijavaju se raspršene pahulje i vijore se dugo, dugo u vazduhu prije nego stignu na svoje odredište. Neki prolaznik šeta plažom, da li iz užitka, da li iz moranja, nije mi poznato, premda se ne čini da žuri ili da ima neki jasan cilj kretanja. Beskrajna bjelina u suštom je kontrastu sa gotovo crnim morem koje se prostire nešto dalje i tmurnim, sivim nebom koje i dalje podsjeća na noć. Na samom rubu plaže, u dubokim čizmama i sivoj kabanici, povijena figura nekog starog ribara podsjeća me na statue Buda koje viđam u hramovima. Sjedi na tronošcu, nepomičan, nijem, do njega velika kofa i termoska koja se puši, a pred njim zabačena udica, čiji se konac stopio sa morem. Prolazi me jeza od samog prizora, kao da i sama sjedim na hladnoći, kao da se moje ruke lede dok držim štap, kao da baš ja zurim u uzburkano, bezizražajno i mračno ogledalo mora. Ubrzo ribar nestaje sa vidika. Ostatak plaže je pust, a bijeli prekrivač netaknut.

Izlazim na predzadnjoj stanici i krećem u susret neumornom vjetru. Nakon par minuta hoda i par skretanja, stižem na svoje odredište. Istočni dio grada, uz sprudine mora, poznat je kao stari dio grada, prepun malih zanatskih radnji i štandova; uličnih prodavaca voća, slatkiša i različitih uličnih jela; suvenirnica i krojačkih radnji; juvelirnica i prodavnica sa figurama od žada, te mnogih drugih trgovaca i zanatlija. Kako se bliže praznici, a raspust je počeo, ovo je najbolje mjesto koje mogu posjetiti prije nego što se zaputim na putovanje ka južnijim krajevima Kine.

Dio grada u koji upravo ulazim odiše neobičnom morskom svježinom a svojim šarenilom i zaslijepljujućim neonskim reklamama u potpunosti zasjenjuje bezlična susjedna naselja ophrvana hladnim zimskim vremenom. Prvo na šta nailazim su redovi i redovi uredno složenih i izloženih svilenih marama, prekrasnih dezena i upečatljivih boja, svaka različita, svaka posebna na svoj način; mekane su na dodir i klize kroz prste, kao snovi koji vam skliznu iz sjećanja čim otvorite oči. Žena koja ih prodaje, oniska, debeljuškasta teta pedesetih godina, gleda me radoznalo, čak pomalo nepovjerljivo. Vjerovatno se pita kako da me ubijedi da kupim bar jednu. Da joj skratim muke, smiješim joj se i kažem da su jako lijepe. Njeno olakšanje je gotovo opipljivo dok iz velike kutije ispod štanda izvlači još barem dvedeset različitih marama da mi pokaže šta sve ima. Puštam je da mi govori o njihovim bojama; puštam je da me odgura do ogledala gdje mi pokazuje kako mi lijepo ide uz ten; puštam je da mi jednu po jednu vezuje oko vrata, iako sam u debeloj jakni i već imam šal; puštam je, jer znam da je to običaj i da nije zanimljivo jednostavno kupiti neku od tih marama. U Kini se kupac prepušta nagovoru trgovca, kao učenik učitelju. Svaki od njih ima posebnu priču, ne nužno istinitu ni vjerodostojnu, ali svakako zanimljivu, a nakon priče dolazi cjenkanje. Umjetnost cjenkanja lako se uči i teško zaboravlja, a užitak je i za kupca i za trgovca, sve dok se ne obezvrijeđuje proizvod u pitanju. Prihvatanje prvobitne cijene je apsolutno neprihvatljivo na ovakvim tržnicama i ukazuje na nepoznavanje tradicije. Nakon gotovo dvadeset minuta provedenih sa simpatičnom gospođom sa maramama, odlazim sa dvije neobične marame i velikim osmijehom na licu.

U nastavku nailazim na radnju sa lepezama svih veličina i dezena, sa izrezbarenim i običnim, glatkim kostima, sa oslikanim pejzažima, poznatim istorijskim ličnostima ili kaligrafskim zapisima, svilene i papirne u svim nijansama boja. Ne mogu da ne pomislim na gospođu iz autobusa koja je ponosito branila svoju lepezu. Kroz staklo u izlogu gledam unutra, ne obazirući se na to što iza mene ostaju zamagljeni tragovi. More lepeza izloženo je uredno, mada pomalo nepregledno, duž bezbroj zidnih polica, a u centru radnje je veliki izložbeni sto sa ogromnom lepezom, dužine najmanja dva metra, izloženom na njemu u pozlaćenom postolju. Sa samog kraja radnje primjećujem starca koji mi maše rukom u znak poziva da uđem.

Radnja je ugodno topla i odiše mirisom drveta i starog papira. Starac u uglu mi uliva šoljicu čaja koji se puši i stavlja je pored svoje na poslužavnik, te mi, klimnuvši glavom, daje znak da ga pratim. Vodi me do velike lepeze u centru, te ispod onog izložbenog stola, izvlači omanji stočić na koji stavlja poslužavnik sa čajem. Tiho me gleda dok uzimam šolju i zadovoljno odmahuje rukom nakon što mu se zahvalim. Oboje ćutimo i srčemo vruću tekućinu koja miriše na jasmin. Starac dugo gleda u lepezu a onda se okreće ka meni.

„Ova lepeza, nastala je prije deset godina. Pravio sam je duže od pola godine. Kosti su od skupocjenog mahagonija, ručna izrada i rezbarenje. Ovako rastvorena dugačka je dva i po metra, a površinu je oslikao poznati slikar. Ova slika, to je kineski zmaj, svojim tijelom obavija Kineski zid, kao zaštitnik zemlje. Izvanredno slikarsko djelo. I jako precizno. Vidiš ovdje? Slikar mora dobro da pazi na svaki prevoj i na sužavanje i širenje lepeze, sve mora dobro da promisli prije nego što napravi ijedan potez kistom. I najmanja greška mogla bi u potpunosti uništiti rad. Sve se mora savršeno uklopiti.“
„Zaista je izvanredna“, kažem mu zadivljeno.
„Ma ne, ništa posebno, ništa posebno“, odgovara starac skromno, kako zapovijeda konfucijansko učenje, iako mu oči sijaju od zadovoljstva i ponosa. Po načinu na koji gleda lepezu, jasno je da je ovo zaista dragocjeno umjetničko djelo, bez imalo sumnje.
„A, koliko košta ovakva lepeza?“

Starac nastavlja nijemo gledati izloženu lepezu, kao da nije čuo moje pitanje. Nakon nekog vremena odgovara tiho, no odlučno.

„Ova lepeza ... nema cijenu. Neprocjenljiva je.“
„Razumijem“, kažem mu, i zaista ga razumijem. Čini mi se, da sam je ja svojim rukama napravila, ni ja je ne bih mogla prodati.
„Znaš, mnogi žele da je kupe. Ali to su ljudi koji dođu i razgledaju je pohlepno, a ne sa divljenjem. Oni u njoj vide ukras kojim će zadiviti goste, prijatelje, a ne nešto čemu će se sami diviti. Pitaju me koliko košta kao da je to neka pijačna roba, to mi se ne sviđa. Kada prodajem svoje lepeze, ja tražim ljude koji će razumjeti moju umjetnost, koji će je cijeniti i voljeti i čuvati moja djela. Novac nije bitan. Zato ova lepeza nije na prodaju, niti će biti.“
„Da, slažem se, ni ja se ne bih mogla rastati od nje“, kažem mu zamišljeno.

Starac klima glavom i smješka se, razumjeli smo se.

Zagrijana vrućim čajem i lijepim razgovorom, nastavljam svoj obilazak ovog magičnog mjesta. U susret mi lete šarene svilene košulje, vaze i ćupovi od porcelana sa elegantnim svjetlo-plavim i tirkiznim šarama, crveni lampioni okačeni duž ulice, sićušne glinene figure kineskih horoskopskih znakova, drveni češljići i ukosnice, svici sa kaligrafijom i tradicionalnim kineskim slikarstvom, naliv pera i mastilo, bronzane posude i čajnici, skupocjene figure od zelenog i bijelog žada; jedan egzotični, orijentalni svijet skrio se u par uskih uličica i prolaza na obali mora i ovog hladnog januarskog dana otvorio vrata mojoj znatiželji.

Sudaram se s ostalim prolaznicima, zavirujem u radnje, dodirujem tkanine i glatki žad, isprobavam svilu pod prstima, češljam se mirisnim češljićima od sandalovine, poskakujem popločanim uličicama i razgledam sve, čak i ono što ne želim kupiti, i puštam da me uvuče u sebe ovaj čarobni svijet, i puštam da se upiju u moju svijest i pamćenje ovi čudesni trenuci.

U sljedećoj uličici me zapljuskuje talas poznatih mirisa koji su mi doskora bili strani. Ulazim u carstvo začina i čajeva; šarene se izlozi i štandovi oko mene, kao prodavnice kolača na Baščaršiji, a u njima, ušuškani u bronzane kutijice, na svilenim tkaninama, prostiru se svi mogući začini, od kurkume, anisa, šafrana, kardamoma, preko ljutih papričica svih vrsta iz Sečuana, pa do vanilije i cimeta. Tu su i poznati čajevi u lijepim pakovanjima, izloženi kraj tradicionalnih setova za ispijanje čaja, a miris jasmina i kineske ruže preovladava u vazduhu.

Galama koja mi dolazi u susret iz pravca naredne uličice ukazuje na ulične prodavače poslastica i voća, nekada poznatih po svojim karakterističnim rimovanim napjevima kojima su prizivali kupce i oglašavali svoje prisustvo i dolazak. Čitav mali prostor uske uličice nadžidžan je s obje strane desetinama malih štandova iz kojih izviruju sve vrste kolačića, kandiranog voća, slatkiša, bombona, slatkih i slanih peciva, te razne delikatese karakteristične za morsko područje, poput školjki, lignji i hobotnica na roštilju, raznovrsnih riba i ostalih morskih plodova. Između načičkanih štandova i užurbanih prolaznika i kupaca, gotovo je nemoguće proći uskim prolazom koji je ostao u sredini, no ovdje se niko posebno ne brine o manirima i ljudi se guraju i provlače jedni pored drugih bez velikih neprijatnosti i gunđanja. Ovdje je nemoguće zaobići ijedan štand a da se ne uzme barem nešto. Sve izgleda primamljivo i ukusno, a prodavci su veseli, nasmijani i glasni, poneki izađu na ulicu i vuku me za rukav da probam nešto njihovo, drugi me dozivaju i mašu rukama da dođem do njih, a treći me pokušavaju naučiti tim svojim stihovima.

„Kandirano voće, to baš svako hoće.
Kolačić od riže, raspoloženje diže.“

Nakon kupovine, svaki od njih mi tutka još ponešto u kesu, još jedan kolač ili poneku voćku, a njihova staračka lica izbrazdana borama, išibana vjetrovima i otvrdjela od hladnoća i vrućina minulih godina, dobrodušno mi se smješkaju bezubim osmjesima.

Punih ruku i ispunjena neobičnom toplinom, polako se vraćam nazad. Dok čekam autobus, u obližnjoj čajdžinici se ljudi skupljaju da saberu utiske dana. Par sjedih starica igra mahjong za stolom u uglu, dok ih ostali posmatraju i komentarišu. Na samom kraju čajdžinice, dva srednjovječna gospodina zadubljena su u partiju šaha; nijedan od njih već par minuta nije povukao potez ni progovorio. Nekoliko osamljenih muškaraca i žena čitaju novine, a ostatak čajdžinice vrvi od razgovora i nadvikivanja i razdragane graje djece koja trčkaraju okolo. Njihova lica se stapaju u jedno i polako blijede dok se zatvaraju vrata autobusa prepunog novih lica i novih razgovora.

Obala je i dalje pusta, a snijeg ne prestaje padati. Tmurni dan, osunčan jedino šarenilom nasmijanih lica i uspomena, polako prerasta u još tmurnije veče sa čijom tamom ulične svjetiljke već započinju borbu. Kroz prozor promiču poznati prizori, a svjetla saobraćaja protežu se u dugim, isprekidanim linijama sa svih strana. Poznata figura još se nazire na obali, sada uspravna, u pokretu, iz velike kofe u more vraća jednu jedinu poveću ribu. Začuđeno posmatram i u sebi mislim, možda za njega baš ta riba nema cijenu, možda je njen život u onom beskrajnom sivom bezdanu ipak neprocjenljiv.

Zatvaram oči. Pada noć, još jedna obična noć na dalekom istoku Kine, negdje na kraju svijeta.