U nastavku serije putopisa Odakle ti pare, Gogo?!, Veliki Gogo piše o gigantskom pauku i Kinezima koji prodaju dijete "viška" jer se boje vladine kazne.
*
Treći dan lutanja sam se iscrpljen gotovo 13-satnim pješačenjem dovukao do nekog sela gdje sam, kao i dosad, rukama i nogama zatražio bilo kakav smještaj i hranu. Pronašavši "žrtvu" koja me uz simboličnu naknadu odlučila primiti, krenuo sam u njen skromni dom. Nakon pojedene čudne, ali ukusne večere, obavljene nužde u šumi nedaleko od kuće te opranih nogu u plastičnoj posudi, krenuo sam u nekakvu ostavu na počinak.
Prvo što sam primijetio bio je divovski pauk mutant iznad vrata, ali sam pred domaćinom kulirao praveći se kao da je to tako simpatično da sama riječ "simpatično" zvuči nedovoljno simpatično, a on mi je uzvratio svojim blistavim osmijehom otkrivajući tri preostala zuba u ustima.
Tapkajući po mraku nekako sam napipao mjesto na kojemu ću ležati te poželio svome domaćinu laku noć. Sva ta buka uznemirila je dvije kokoši koje su počele trčati po ostavi, a nakon nekog vremena su se ipak smirile i skutrile negdje u dnu mojih nogu. Nisam želio niti gledati koliko je sati jer bi svjetlo moje prastare Nokie bez SIM kartice, koja mi služi isključivo kao sat, budilica i podsjetnik, donekle obasjalo ostavu, a onda bi postojala velika mogućnost da ponovno ugledam nekog divovskog pauka ili slično giga-simpatično stvorenje, a i sve one zmije koje sam vidio toga dana na trekingu su mi još uvijek bile u glavi. Stara drvena ostava je proizvodila svakojake zvukove, a u više navrata jasno sam mogao čuti pretrčavanje nečega (pretpostavljam štakora) s jednog na drugi kraj ostave. Ušuškao sam se dublje u pokrivač te se njime omotao da mi nešto ne bi ušlo pod njega i brojao minute do svanuća uz orkestar zvukova koji su mi se činili kao veliki zajednički party štakora, zmija, škorpiona i meni nepoznatih kineskih insekata i kukaca (a možda i sisavaca) uz DJ-a, mutantskog pauka iznad podija, odnosno iznad vrata.
Uz takvu "glazbu" jedva da sam odspavao sat vremena, a s prvom naznakom svitanja ustao sam odahnuvši što me ništa nije ubolo, ugrizlo, pojelo ili silovalo.
U svim tim selima uočio sam da je omjer muškog stanovništva primjetno veći u odnosu na žensko. Naravno, muškarac je ovdje mnogo poželjniji potomak, ali što rade sa ženskim potomstvom?
Premda kineske vlasti zabranjuju pobačaj koji se temelji na spolu i plaćaju parovima da imaju djevojčice, nesrazmjer između spolova iz godine u godinu raste. Trend je, naravno, izraženiji u ruralnim krajevima (oko 135 naspram 100 u korist muške populacije). Zabrana izvođenja pobačaja radi spola djeteta donesena je 2003. godine. Od tada su otmice i prodaja djevojčica postali rašireni oblik kriminala u Kini. Mnogi muškarci su očajni u potrazi za ženama i plaćaju visoke iznose kriminalnim organizacijama. Oni koji prodaju djevojčice, obično su parovi koji imaju jedno dijete "viška" (kineska politika jednog djeteta) i boje se vladine kazne. Također oko 70.000 kineske djece oteto je godišnje. Kineske vlasti ne istražuju otmice, čak i sprječavaju roditelje u potrazi za djecom. Prema kineskoj, naša vlast se čini čak i dobra. Jedina šteta je to što je moramo uspoređivati s kineskom, pakistanskom ili somalijskom da bi bila dobra.
I prije nego je sunce izašlo, krenuo sam u daljnje pješačenje nemajući pojma koliko će još minuta/sati/dana proći dok ne dođem do traženog gradića. Mnogobrojni žuljevi na nogama zadobiveni prethodnih dana postali su prava agonija te sam cijelo vrijeme šepao. Naišavši, nakon višesatnog šepanja, na jedno maleno seoce odlučio sam, po tko zna koji put, okušati sreću te priupitati još jednog seljaka osupnutog mojim izgledom za smjer i udaljenost traženoga grada. Dok još jedan u nizu priupitanih melje nešto na kineskom, iako sam mu više puta pokazao natpis na kojemu jasno piše da ne razumijem kineski, krajnje iscrpljen fizički i psihički, frustriran i iziritiran nabacujem ironičan smiješak i slušam petominutni monolog zamišljajući kako mu bejzbol palicom lomim prvo noge, zatim čeljust pa naposljetku i lubanju iz koje se iscijedi maleni grašak zvan mozak, što mi pruža lagani osjećaj zadovoljstva te blagu erekciju. Ipak, pristojno mu zahvaljujem na podrobnom objašnjenju i čvrsto odlučujem da zaista više nikoga ništa neću pitati... Što je iznimno teško obzirom da nemam ama baš ništa što bi mi davalo ikakve informacije.
U, kako se poslije ispostavilo, zadnjem selu prije grada naletio sam na četiri kineska učitelja engleskog (njihov engleski nije bio naročito dobar, više nalik onom hrvatskom bivšeg guvernera narodne banke Rohatinskog, ali smo se mogli sporazumjeti) što je bilo neopisivo olakšanje i tona melema na moju iscrpljenu psihu i mozak pun neverbalnih ručno – nožnih inovacija koje seljani ništa nisu razumjeli (kao ni latinična slova... Srećom, brojke su iste).
Doznavši većinu potrebnih informacija, uputio sam se u zadnji marš do ceste u blizini grada gdje sam uspio zaustaviti nekog motoristu koji me prebacio do samoga grada odakle sam, po uputama učitelja, pronašao autobus za selo Likeng (moju polazišnu točku) gdje sam ostavio svoje stvari.
Stigavši u Likeng za nepunih sat vremena, začudio sam se da je meni trebalo četiri dana iznimno napornog pješačenja, a autobusu svega sat vremena za istu udaljenost (bez obzira na drugu rutu, svejedno se činilo prilično čudnim). Kad sam izašao iz autobusa, uvidio sam da mi baš ništa nije poznato u ovome selu, a kako ponovno nikoga nisam mogao ništa upitati osim izgovarati ime sela u koje želim stići: "Likeng, Likeng"', svi su ponavljali za mnom kao papige: „Likeng", pokazujući prstom na selo ispred mene.
U tim trenucima sam verbalno (naravno na hrvatskom) sa svim njihovim glupim mamama imao koitus i slao ih u organ njihove mile majke iz kojega su i izašli (a ja verbalno ulazio) pomnoženo s tri.
A onda mi je sinulo: "Pa ja se nalazim u nekom drugom jebenom Likengu jebem li im majke svima" (sad je taj koitus postao još i žešći i mislim da je bio uključen i BDSM).
„Zasigurno je fantastična ideja da ako neki zalutali stranac i svrati u ovu vukojebinu, onda ćemo ga sjebati istim imenom za dva različita sela - Likeng i Likeng! "Kako genijalno, ma bravo genijalci majku li vam...!!!" – uzvikivao sam frustriran i premoren očekujući zasluženi odmor, a čekao me još jedan ogroman tramak pronalaska puta i dolaska do „pravog" Likenga. Nekako sam se ipak uspješno dovukao do grada Wuyuana i odatle našao isti onaj raspadnuti autobus do željenog Likenga, skupio stvari kod obitelji kod koje sam ih ostavio, vratio se u Wuyuan i kupio noćnu kartu za grad Zhongzhou – sve skupa nije trajalo duže od 16-17 sati. Uopće mi nije bilo jasno zbog čega sam se onoliko iživcirao, a čekala me i još jedna ugodna noćna vožnja u praznom autobusu po odličnim cestama unutrašnjosti Kine, a kako sam već i bio jako odmoren, brinulo me samo to što mi san tako odmorenom zasigurno neće na oči jer radi gužve, temperature, prastarog transportnog sredstva, loših mirisa i loših cesta zasigurno ne trebam brinuti. Za kraj ove kolumne ću kopirati jednu Google-ovu definiciju:
"Sarkazam (grč. σαρκασμός, sarkasmós; sarkazein = gristi usne od bijesa, sarx = meso) je zlobna, ljuta, zajedljiva, oštra i gorka poruga ("koja grize u meso"). To je oštra, pakosna poruga, jaka ironija, obično zasnovana na paradoksu."
—
Kolumna originalno objavljena u ŠibenikIN-u.