Autor: Milutin Velimirović (1930)
Šan-dun je jedna gotovo najbogatija kineska provincija, koja gotovo sva leži na antracitu. U njenim planinama skrivaju se moćni slojevi mnogih metala, a sam les je jedna od najboljih podloga, kao crnica u Rusiji. Krupna stoka u Šan-dunu gotovo je po kvalitetu kao i Novo Selandska.
Zbog bogatstva same provincije i naseljenost je gusta, a veće varoši su vrlo česte. Glavno mesto je Činan-fu, koje ima preko 400 hiljada stanovnika, sa malom nemačkom i japanskom kolonijom. Zbog svoga bogastva, Šandun je privukao Nemce koji su u njemu imali svoju bazu na Žutom Moru - Kjao-Čao, kao i prugu od baze do samog Činan-fu. Sve se to sada nalazi u japanskim rukama.
Čudnovato se oseti stranac pri pomisli da je u tome istome Činan-fu živeo nekad veliki Kinez Konfucije i njegov glavni učenik Men-ce, kao i mnogi apostoli Konfucijevog učenja. Čudnovata je i neobično prijatna pomisao da će se moći videti mogila tog velikog mudraca, prava, istinska mogila, pod kojom leži prah tog velikog Kineza, od koga se i do današnjih dana sačuvalo veliko potomstvo i 67-68 pokolenja.
Na samom ulazu u varoš očekivao me je jedan neprijatan događaj. Baš na sredini malo šire glavne ulice bio se iskupio silan svet, koji je nešto posmatrao. Kad sam se probio kroz gomilu, video sam da je tu, malo pre moga dolaska, izvršena smrtna kazna nad dvojicom zločinaca. Nedaleko jedan od drugog ležala su dva obezglavljena trupa, obavijena samo keceljama i sa vezanim rukama na leđima. Iz njihovih otsečenih vratova još je išla krv, koju su nekoliko ljudi skupljali u zemljane činije, kao krv od stoke. Gomila sveta, sakupljena iz čitavog labirinta uzanih sokačića, u raznim pozama i sa najraznovrsnijim izrazima lica, stajala je unaokolo i posmatrala je taj prizor, koji kod nje izgleda mi, sem interesovanja, nije izazvao nikakav neprijatan utisak. Bilo je tu i mnogo dece. Dželati su brisali svoje krvave velike i široke noževe i koračali su važno oko trupova ubijenih, gazeći po njihovoj krvi. Neki od njih bili su samo u belim gaćama. Narod ih je posmatrao sa strahopoštovanjem. Oni uzeše glave i baciše ih u jednu omanju korpicu, koju negde odneše. Svet se nije razilazio, i oni koji su skupljali krv stajali su sa porculanskim šoljama oko trupova i trudili se da dobiju još po neku kap. Dok je jedan čučao, drugi su nogama stajali na grudi trupa i pritiskivali na njih, da bi na taj način isterali još nešto krvi kroz vrat. Nikoga to nije ni malo bunilo, jer se krv ubijenih upotrebljava kao lek, kako sam docnije doznao.
Kroz nekoliko dana video sam glave ubijenih, u malim kavezima, istaknute na zidu kod mosta. One su tu stojale još dugo da bi se svet plašio i uzimao u pamet.