Foto: Zoe Šarlija
Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2024.
—
- Ovde će ti većina saobraćaja ići prema Zagrebu, znači ne možeš da pogrešiš. - rekao mi je Jovan ulazeći na benzinsku postaju.
Na derutnoj sam fasadi spazio veliki metalni natpis: - Zmaj?
- Tako je, bravo, koliko beše da imaš godina?
- Dvadeset, zašto?
- Druga iz Zagreba doveo ovde, i čovek me mrtvo-hladno pogleda i pita “šta se dogodilo na 3. maj?”. - Nasmijao sam se, beogradski naglasak mi je svaku rečenicu činio sočnijom. - Ja ga pitam, “pa kakav 3. maj, tebra, jesi ti normalan?” Odrastao čovek. A ti tu mulac s 20 znaš ćirilicu, svaka čast.
Ušli smo na bengu:
- Jovane… brate, nemrem opisat riječima kol’ko sam zahvalan. Stvarno nisam mogao zamislit da ću kraj putovanja provest s nekim poput tebe.
- Ma šta tripuješ Jan, drago mi je da smo se upoznali. Ako navratiš u Beograd obavezno pošalji poruku.
Uzeo sam svoju plavo-žutu torbu iz zadnjeg sica i izašao van.
- Također, kad si u Zagrebu obavezno šibni poruku. Stari, sretno!
- Ciao matori, drži se i samo jako dalje!
Nije mi čak ni zamjerio što sam Timbeu iz Bad Copya prolio pivu prije sat vremena. Gledao sam mu auto kako juri nazad prema buci Beograda, a potom se okrenuo posljednjoj postaji svog putovanja. Iza se mene nalazio zakriveni šumarak koji će poslužiti kao spavaća soba ako večeras ne ustopam ništa, pored njega bijela šupa sa zahrđalim rešetkama na prozorima i krovom s crjepovima. U bijelo, plavo, crvenim bojama Nis petrol Zmaj 1 ispred mene, osvijetljen i ponosit, a nakon njega parkiralište i McDonalds. Pravo pravcato odmorište! Kako je već prošla ponoć prometa je bilo samo u natruhama, no pijan sam pun samopouzdanja ipak došetao do pumpi u potrazi za kandidatima. Prije nego sam se stigao snaći spazio me visoki tip u pedesetima sa šiltericom koji je pio pivu na rinzolu s radnicima.
- Oho, evo i muzičara. Muzičaru, zasviraj nam nešto! - zaderao se na bosanskom naglasku.
- Pa kad tak lijepo pitate, ne mogu reći ne. - izvukao sam gitaru. - Šta želite?
- Daj šta daš bolan, muzika je muzika. I nemoj mi sa vi, molim te!
Počeo sam svirati omiljeni Put ka sreći, a kad im se moja izvedba svidjela on se podigao i gurnuo me u trgovinu. Između polica pod bijelim svjetlom oko mene su se okupili radnici koliko i kupci, svi s mobitelima u rukama. Nakon što su me obasipali komplimentima, pao je još jedan zahtjev, a nakon što im se i to dopalo voditelj smjene mi je pokazao znak da stanem.
- Bravo mali, ali dalje ćete morate da svirate napolju, imamo ovde posla - onda se okrenuo čovjeku sa šiltericom. - A ti Bočki, rekao sam ti da ne praviš cirkus više.
- Dobro, malo cirkusa ne može naškodit’, sad će t’ i prodaja krenut nabolje - rekao mu je s krezubim osmijehom.
- Dobro, dobro, ne želim stvarat tenzije. - ubacio sam se spremajući gitaru.
- Ma kaki tenzije bolan? Ništa ti ne brini, aj reci, šta piješ? - svaka rečenica koju je izgovorio kao da je bila ispucana iz topa.
- Ma stopiram za Zagreb…
- Ma kaki stopiraš, šta’š sad ustopirat? Eno, vidi ‘vamo, nema prometa… dođi popij pivu s nama. - rekao mi je Bočki. Ovakve se prilike ne propuštaju, a i stvarno je promet bio slabašan. Nije li bolje sutra svjež nastavit za Zagreb, nego sad pijan zamarat ljude?
- Ma ajde, piva se ne odbija! - nasmijao sam se.
- Eto Lazare, jesam t’ rek'o, krenuće ti prodaja... ništa ti ne brini!
Bočki je pribavio par piva i sjeli smo se ispred na rinzol. Iz torbe sam izvukao jaknu, sjeverni je vjetar Beograda bio hladniji od grčkog lljeta.
- Ja sam Jan! - pružao sam ruku svome novom meceni.
- Bočki! Iliti Bosanac odmilja. - prihvatio je ruku energično.
- Iz Bosne si? - pitao sam.
- Nisam iz Bosne nego izbosne hehehe… - zakašljao se. - Ali sam odsvakud, prošao sam svijeta za ne povjerovat.
- A je li, dakle kolega putnik?
- Putnik, skitnica, vagabundo… kako ti je draže. Ođe sam sad malo zaglavijo, ali pusti ti to, za par godina ću već neđe druđe bit.
- A šta, kako zaglavio? Ak si iskusni skitnica lako odstopaš negdje, ili? - popio sam nešto hladnog zaječarskog.
- Ma da t’ ne pričam…
- Šta je Bočki, morat ćeš sad da ispričaš momku. - dobacila mu je radnica koja je upravo izašla s cigaretom.
- A pričam tu priču dvaest puta dnevno Sanja, dosta mi je više. - ispio je par gutljaja limenke. Bočki je bio vrlo brz za čovjeka svojih godina, unatoč neuglednom izgledu i lagodnom stavu, u očima mu se nazirala pritajena pronicljivost.
- Bočki je na uvjetnoj.
- Na uvjetnoj!? Pa šta si napravio? - zaprepastio sam se.
- Eto, dvaesprvi danas, hvala Sanja. Prije dosta godina sam prelazio granicu Nizozemske s pasošem od prijatelja, i ulovilo me. Rek’o dobro, ulovili me i šta sad? Šta sad bolan, sad ćeš u zatvor, i eto da ti ne ulazim u detalje, evo sad ođe tratim dane dok mi ne istekne uvjetna, još tri godine.
- Pa to sam postavlja još više pitanja…
- Ma kaki pitanja bolan, šta je tu je. Ođe sam sad i živim život, šta mi fali? Nije da mi ne dođe kad vidim stopiste kao tebe da se i ja zaputim dalje… ali jebiga takav je život. Sad sam na Zmaju. - ispio je gutljaj osvježenja i popravio si šiltericu.
- Aha, radiš tu?
- Ma jok, bolan, živim.
- Živiš na Bengi Zmaj?
- Jeste, eto u onoj šupi. - pokazao mi je na derutni sobičak pored šumarka. - Ako trebaš prenoćište, ima mjesta dovoljno za dvoje. Nije najugodnije, ali barem će nas štit’ od vjetra.
Svakom riječi Bočki mi je postajao sve zanimljivijim, njegov je ležerni stav istovremeno bio iskren i promišljen. Za koje je motive ovu masku stavljao, nisam znao, no osjetio sam da je sa mnom samo htio popiti pivu.
- A šta po zimi, i je l' to iznajmljuješ od nekog ili kako?
- Po zimi malo više dekica i dobro je sve, a ako stvarno zahladi imam kuću par ulica dalje.
- Čekaj imaš kuću, a odabireš živit u stračari?
- Asti Sanja, ‘e ‘l vidiš šta je mladost? Što mi postavlja pitanja mali…
- Zapitaj se Bočki. - Sanja je odgovorila provokativno.
- Ma ne da mi se hodat svaki dan ođe-onde, tu prespavam i sve u redu. Ne diram nikog, nitko ne dira mene i mirna Bosna. - ponovno se nasmijao i ispio gutljaj pive.
- Uf, ispričavam se ak ispadam napadno, samo kao…
- Ma jeste, čudno je bolan, znam… šta da t’ kažem? Treba se čovjek uvijek znat snać'. Kad sam prvi put doš'o na Zmaja sam je spazio, i onda jednog dana gore-dolje, vamo-tamo do kuće i nazad do Zmaja… izmorilo me. Rek’o, a šta? Ako nitko ne koristi mog'o bi ja. I lijepo obio bravu, uselio stvari i nikom ništa. - Bočki se iskreno nasmiješio, bio je prvoklasni kombinator i znao je to.
Ja sam ga samo gledao razgolićenih očiju: - Pa to je HC, svaka čast jebote. Uzdravlje!
- Uzdravlje, e tako treba… ne živjeli, živjet se može i na aparatima! Vidim nisi ni ti od jučer. - Kad smo ispili još koji gutljaj je rekao: - Al reci, ja sam ti star pa uskoro iđem spavat. Ako hoćeš da prespavaš da ti izvadim jednu dekicu.
- Ma joj, hvala puno, al taman posla da se guramo unutra. Ne brini, imam hammock i vreću za spavanje…
- Hammock?
- Ležaljka koju svežeš između dva drva.
- Aaa jasno, čuo sam za to. Znate se vi djeca opremit, ja sam iš'o s cestom pod nogama, na leđima samo svežanj kobasica i šljivovica.
- Hahahahaha, je, vjerujem da je tad bila malo ozbiljnija spika. - nasmijao sam se. - U svakom slučaju hvala na ponudi, al ovaj šumarak mi je više nego dovoljno.
- Dobro, ali samo da znaš moja vrata su otvorena. Tu je i dalje Jugoslavija, znaš, kuća mira. Evo, dođ’ da vidiš.
Digli smo se i odšetali do šupe. Bočki je otključao lokot i pokazao mi skromnu unutrašnjost svog doma. Uz mali krevet prekriven ornamentalnim dekama nalazio se stolić s crnim rokovnikom na sebi. Pored njega nekoliko metalnih polica s memorabilijama na sebi: fotografije, uspomene na Jugoslaviju i pokoji krst. Kako je većina zidova sprijeda bilo stakleno, na otvore su namontirane zavjese, dok se ispod njih nalazilo nekoliko boca s različitim količinama tekućine u sebi. Skromno, ali Bočki je ovu šupu uistinu pretvorio u dom.
- Pa ovo je odlično, super si to sredio. - rekao sam diveći se interijeru.
- Je, za skitnice i lutalice ne može bolje, a nit’ to zaslužujemo. - osmjehnuo se. - Evo vidiš, ovu ođe bocu mi dao neki Belgijanac, isto stoper. Ovaj bedž ovdje Poljakinja…
Bočki me podsjetio na to zašto sam tu:
- Dakle da se ovdje ustopat', ima stopera?
- Jašta da ima bolan, kako ne bi bilo? Zmaj je internacionalna postaja, ođe sam svakakvih ljudi upozn’o, a neke čak i udomio. - izašli smo nazad na svjež zrak i svjetlo mjesečine.
- Dakle ustopat Zagreb nije nemoguća misija? - upitao sam.
- Ma opusti se t’ mali, samo se mene drži i u Zagrebu si za tili čas. Ništa ti ne brini, sutra ćemo ti to sve organizirat, sad još lakše… svi Turci se vraćaju u Njemačku s odmora. Sad je Zmaj pun k’o brod, samo čeka da ti da prijevoz.
- Ziher!? I kao, tak svake godine? - pitao sam ga.
- Jašta.
- Pa to su onda k’o one morske struje koje ribe koriste za prekooceansku plovidbu, sam sa stopom… - nasmijao sam se.
- E pa tako! Šta sam t’ rek'o, trebaš se znat snać'.
Još smo pola sata ispijali pivu i pričali, no on je bio umoran, a ja sam sutra lovio još gotovo 400 kilometara. Stavio sam si hammock u šumarak i usnuo snom pravednika. Sutra sam u Zagrebu…
Nakon kratkog tuša u wc-u ujutru te doručka koji mi je Bočki priredio krenuo sam u akciju. Žicajući svaku osobu koju sam vidio shvatio sam da eksodus Turaka nije mit, ali i da je dvosjekli mač. Naime, većina ih je putovala s obiteljima u prepunim autima te je tako prometnost donekle bila varljiva, ljudi za pristupiti je bilo svugdje s malo pravih kandidata. Uz to pregršt mi je beogradskih registracija ipak govorilo da je dobra količina prometa ovdje lokalna, tako da sam i dosta truda potrošio na ispitivanje ljudi koji stvarno nisu nigdje išli. Moje munjevito gibanje po benzinskoj još se i nije svidjelo radnicima. Nakon par su mi sati rekli da mogu žicati isključivo na parkiralištu kod McDonaldsa. Ovakve me prepreke ipak nisu smetale, kad god bi me umor počeo hvatati samo bih se sjetio svih pasa lutalica koje sam vidjeo i razmišljao o tome koliko sam bolje sreće. U tome mi je pomogao i Bočki, koji mi je pojasnio da “ništa ne brinem” jer će on zajedno s drugarima ispitivati na pumpi za mene.
Tad sam otprilike počeo shvaćati da benga Zmaj nije monolitna kultura, već da je podijeljena i rascjepkana na različite frakcije i interesne skupine. Benga je Zmaj ekstremno prometna, a samim time i vrlo unosna za bilo koga tko u tom prometu vidi priliku i ima volje iskoristiti je. Ishod toga je šaren skup agendi i igara koje se isprepliću i dijele vlast nad bengom. U periodima kad bi se smanjio promet ne-beogradskih registracija oko McDonaldsa, Bočki bi mi donio pivu i strpljivo mi objašnjavao kako stvari funkcioniraju.
- Vidiš one tamo? Cigani, oni ne smiju priči preblizu pumpi pa se drže postrani, bliže cesti i McDonaldsu poput tebe. Al’ ništa ti ne brini, dok si sa mnom možeš bit na njihovom dijelu, prič'o sam s Hasanom i objasnio mu da ne žicaš pare nego prijevoz, pomoć će ti ako vide neke hrvatske registracije. - koliko sam shvatio Romi su bili igrači za sebe, njihova segregacija na dio oko McDonaldsa je značila da ne ulaze previše u kontakt s drugim skupinama. Dok sam skupljao odjebe, od kojih je glavni bio taj da vozači stvarno nisu išli prema Hrvatskoj, polako sam se upoznavao s Romima kroz dan. U ovom mi okruženju više ni nije pretjerano smetalo da si nikako ne mogu riješiti prijevoz. Realno, znao sam da mogu do naplatnih, no stvari su tek sad postajale interesantne.
- Ovi što se motaju oko pumpe, ali više prema cesti, to su poduzetnici.
- Kakvi poduzetnici?
- Čistači šoferšajbi, poslovni posrednici i prodavači suvenira, priča i magle. Odnos s Romima im je ni tu ni tamo, ali s radnicima su u redu. Kapiram da ih šef pušta jer misli da su naši, ali moraju držat dobar odnos s radnicima. Evo ga, dolazi drugar. - prišao nam je infantilno odjeveni deblji čovjek kojeg sam spazio da prodaje slike Djevice Marije, kao da ima mentalnih poteškoća. Hodajući prema nama primijetio sam da je gluhonijem, ali nikako i glup. Strogim je pokretom zamolio Bočkija cigaretu i pomno me proanalizirao. - Evo ti moj Muto, šta ne bih tebi dao. Daj e, ovo ti je Jan, ako vidiš neke registracije koje idu prema Hrvatskoj… - Muto je ostatak pokopčao, kimnuo i nasmiješio mi se pokazujući palac gore.
Sati su prolazili, prijevoz i dalje nisam mogao naći iako je cijela benga Zmaj skakala oko mene. Motivacija za stopom mi je pala, cijeli ovaj mikrokozmos političkih igara i preklopljenih interesa koji mi se odvijao pred očima postao mi je daleko zanimljiviji od odlaska doma. Uz to, Bočkiju sam se uistinu svidio koliko on i meni. Zbog pokoje pjesme na gitari ili zbog toga što je vidio mlađeg sebe u meni, donosio mi je pive i hranu samoinicijativno, odbio ja njih ili ne. Za ručkom je nastavio.
- U samoj crpki, najmanji igrači s najviše moći - radnici. Radnici ne gotive poduzetnike, a tjeraju cigane. No ključno je da su poduzetnici ovisni i o radnicima jer zbog njih postoji promet, i o ciganima jer im njihova izoliranost dopušta da bolje zarade na poziciji koju imaju. Ciganima je pak svejedno u kakvom su odnosu s radnicima, asti već su se navikli na to da ih se stoljećima kleveti. Ipak radnici su ključ, dok god ih držimo dovoljno zadovoljnima dopuštaju nam da ubiremo sav novac iz prometa. I svi sretni. To što su te stjerali ne uzmi im za zlo, i oni samo rade svoj pos'o. Njih je najvažnije upoznat, ja ti na primjer mogu reći da kad prođe voditelj smjene kući možeš nazad na crpku.
- Ozbiljno?
- Ako ti Bočki tako kaže, tako mora biti. - nasmijao se. - Ništa ti ne brini.
Između toga svega Bočki je mudro izostavio sebe i svoju ulogu u ovoj zajednici. U neku je ruku Bočki bio alfa i omega benge Zmaj, sve frakcije su ga poštovale, ali nije službeno bio dio ni jedne. Što se radnika ticalo on je bio poduzetnik koji je prao prozore, no što se poduzetnika ticalo bio je posrednik između prometa i poslova koje su oni vodili. Kako je pričao impresivnih 5 jezika, a još je pritom i oličenje karizme, s lakoćom je dovodio svakome ono što je taj trebao, radniku napojnicu ili poduzetniku posao. To je uključivalo i Rome, s kojima je također gajio dobrosusjedske odnose, kojima je ustupao na McDonalds parkiralište aute s crpke koji tamo bez njega ne bi svratili. Bočki je također sa sobom cijelo vrijeme nosio svoj veliki rokovnik i kemijsku putem kojih je bilježio sve mutne poslove u kojima je sudjelovao. Koja je priroda ovih poslova nikad nisam dokučio, neke je stvari odlučio zadržati za sebe. Ipak bilo mi je jasno iz njegovih čestih razgovora s kamiondžijama i dugog vremena provedenog na parkiralištima iza benge da se nije radilo o običnoj sići za koju su sve tri frakcije radile. Oko pet popodne, kad sam već lagano pripit odustajao od stopa, pozvao me na odmor i dobio sam mali uvid u njegovu sposobnost.
- Ajde bolan, odmor’ se. Imam grožđa. - pozvao me na parkiralište gdje je s još nekoliko piva sjedio pored kašete grožđa. - Gledaj ovo, dogovarao se nešto s kamiondžijom i stjer'o me u kurac. Sva sreća pa je zasp'o, uš'o mu u kamion i izvuk'o ovo hehehe…
- Hahahahaha! Pa Bočki impresioniraš me sve više svakim trenutkom. - sjeo sam se pored njega i uzeo grozd.
- Ajde, uzmi pivu, ne stidi se. Svi smo ođe prijatelji! - otvorio sam bocu i ispio gutljaj.
Bočki se nalaktio na rinzol i pogledao u scenu oko sebe:
- Znaš nije uvijek bilo ‘vako, u Jugoslaviji je bilo drukčije.
- Kako to misliš? - pitao sam ga halapljivo jedući grožđe.
- A žao mi je šta to nisi doživio, teško je opisat, ali nisu se svi vrtili oko para i zarade. Svi smo dijelili, ovako k'o ja i ti, pivo ili pjesmu… sve drugarski. Imali smo malo, al’ dijelili smo to što smo imali, a danas samo podijele. ‘Ko je čiji, s kim je ‘ko… - na trenutak mu je preko proračunatog lica prošao iskreni trag tuge. Izravnao si je šiltericu.
- A čujem to od svih, da… al šta, danas imamo drugačije slobode. - rekao sam.
- Đabe ti sloboda kad ne možeš ništa s njom bez para. Ako ne radiš, ako se nisi zbratimio s pravim ljudima… slobodan si samo spavat ispod mosta. Ti si slobodan duh, vjeruj mi bolan, te neke neslobode u bivšoj nam državi bi ti bolje sjele od ovog ođe. - ispio je gutljaj pive.
- Uf, pa mislim da se snalazim i u ovima.
- Snalazim se i ja, šta mi fali? Ništa. Ako se itko naučio snać' u ovom sistemu i ugrabit priliku to sam ja, ali sve je to jedna velika nula prema onome što smo imali. Bratstvo i jedinstvo, bolan, a sad čak i ak imaš para ti ništ’ t’ to ne znači. Bratstvo za zaradu, jedinstvo kapitala. Svugdje narodi, nigdje ljudi.
- Ma je, to je u kurcu. Ono, kak' se kaže, najbitnije je da si čovjek, a tog ima sve manje…
- Pa to t’ kažem, jel’ se razumijemo?
- Jasno, na više r…
- Pa je l' smo isti narod onda?
- Pa za mene je jedini narod čovječanstvo.
- E pa to t’ govorim, taj duh ne postoji od kad su nas razjedinili. Svak’ na svojoj strani… svak gleda svoja posla. Al šta’š, ostaje se samo snać'.
- Ma mislim, shvaćam te… al također ak me stop išta naučio to je da dobrih ljudi ima svugdje, dapače ljudi su u pravilu i dalje dobri.
- Dao dragi Bog da si u pravu… al šta znač’ dobar čovjek kad ga se izmanipulira lako za sve i svašta… - digao se primijetivši vitkog Roma kako dolazi. - Šta je Bojane?
- Registracije Zagreb, kod ulaza u Mek. - rekao je i pogledao u mene. - Mali, sad ti je vrijeme.
Spazio sam crni Mercedes preko puta parkinga i poletio prema njemu. Stariji gospodin u odijelu je upravo izlazio iz njega.
- E, dobar dan, pardon, ispričavam se! - privukao sam mu pozornost. Čovjek me samo pogledao i ušao u restoran. Bio sam u nevjerici. Bočki je došao do mene i potapšao me po ramenu.
- Eto, o tom t’ govorim, jučer nema Jugoslavije, a sad ti ni čovjek iz tvog grada neće stat’.
- Jooooj. - lupio sam nogom o pod. - E Bočki, hvala ti na svemu… ali mislim da stvarno trebam malo zagrist s ovim.
- Ma hajde, sad kad izađe ćeš ga pridobit, ništa ti ne brini.
Pričekali smo deset minuta, dvadeset, pola sata. Sve su frakcije iz svih kutaka benge Zmaj uperile oči u mene pred autom, napeto iščekujući hoće li ih novi pridošlica tako brzo napustiti. Napokon, nakon četrdeset minuta, čovjek je izašao iz McDonaldsa i krenuo prema autu. Imao sam dovoljno vremena isprakticirati samopouzdani govor.
- Ahoj, pardon! Nisam siguran jeste me bili vidli, ispričavam se na smetnji. - ovaj put se zaustavio i prešao me pogledom. - Stopiram i trudim se domoći Hrvatske, a kako sam iz Zagreba primijetio sam vaše predivne zagrebačke registracije na praznom autu pa me zanimalo je l' bi imali volje odbaciti i mene do grada?
Pogledao me u oči, zatim u cipele, a onda je samo rekao: - Ne.
- Ali molim vas, pa obojica smo iz Zagreba, očito idete tim smjerom i prazan vam je auto. Mogu bit tih k'o bubica, zaglavio sam tu već dan i pol!
- Ali… to nije moj problem. - ušao je u auto. Nisam mogao vjerovati.
- I još prazan, jeb'o mu ja mater. - Bočki je bio jednako razočaran.
Nakon toga entuzijazam mi je pao. Iako je voditelj radnika otišao i mogao sam ponovno nesmetano žicati na pumpi, lokalne registracije i prepuni auti srozavali su mi duh. Sad je ipak već bilo prekasno da prihvatim prijevoz do naplatnih pa sam odlučio gurati ovaj dan kako je krenuo i u međuvremenu piti pive s Bočkijem. Benga me Zmaj prihvatila, čak sam postupno i ja ulazio u njenu ekonomiju. Prepuni mi je Turak tako uvalio dvadeset eura, a kako sam shvatio da je kapital iz prometa na bengi Zmaj sveta stvar dvadeseticu sam poslao dalje malom Romu kad me žicao. Ovdje sam, naposljetku, bio gost, i nisam htio niti pronaći svoje mjesto u benginom organizmu, niti previše odudarati od njenog ekvilibrija. Vodio sam se za time da me vjetar nosi, od auta do auta, od frakcije do frakcije. Uskoro je pala noć i ja sam se ponovno pijan pronašao na bengi Zmaj bez prometa. Pored Bočkijeve šupe sam ispijao hladne pive, poražen, ali nimalo nezadovoljan s proteklim danom. Nisam bio pas, bio sam čovjek kojem ništa ne nedostaje. Jedini je promet nakon ponoći bila policija koja je pitala Bočkija što radi, kako smije živjeti u toj šupi, gdje su mu dokumenti itd. Nakon par njegovih slatkih riječi, samo ih je potapšao po ramenu i otišli su. Namignuo mi je i popravio šiltericu, oko njega stvarno nije bilo povoda za brigu.
- Ček ne kužim, kak' si tak zarađivao? - zbunjeno sam pitao Bočkija.
- Čekaj bolan da dovršim, dakle ja bih imao 500 evra u džepu, a Dragan bi s bendom svirao na pozornici. Jasno, oni bi bili plačeni za to, ali su ispred sebe imali škrabicu za lovu. Kad bih se napokon upoznao i sprijateljio s glavnim ciganinom, tako oko tri ujutru, kad bi već svi bili pijani, rek'o bi mu “prijatelju, je l'’ te mogu samo pitat za jednu pjesmu?” U tom trenutku uvijek bi glavni samo pljesnuo rukama, Dragan bi prekinuo pjesmu i ja bih naručio svoju najdražu. Iz džepa onda vadim 500 evra, bacam to u škrabicu, i tad tek kreće lova hehehe…
- Aaaaa… pa to je genijalno! - rekao sam.
- U tih deset minut’ zaradi se više nego na cijelom vjenčanju do tad, jer svak hoće onog prethodnog prestić' s parama, upadaju petstotke, tisućice… a reci ti meni onda… pa je l'’ pošteno da sam ja u toj cijeloj priči zadržavao samo tih 500 evra?
- Nije.
- Pa jašta da nije, upoznaću te s Draganom pa mu ti objasni. - nasmijao se i zakašljao. - Ooo Peđa, šta, izbaci te žena opet?
- Ne izbaci Peđu nitko, Peđa odluči da prošeta. - stariji čovjek koji je zaudarao po vinjaku sjeo je pored nas.
- Je, pričaj to nekom tko te ne zna. Peđa, ovo ti je Jan. Jan, Peđa je komšija i prijatelj. - upoznao nas je Bočki.
- Drago mi je! - rekao sam i stisnuo čovjeku ruku. Nije ju puštao.
- Jan, odakle si? Iz Slovenije?
- Ne, ne… Zagreb.
- Zagreb? - Peđa se dobro zamislio. - Hrvatska… Peđa je živeo tamo. Odslužio vojni rok, voleo je Peđa Zagreb.
- Ajde pusti čovjeku ruku… mi tu još uvijek volimo Zagreb. - rekao mu je Bočki.
Peđa je otpustio stisak pa sam ga upitao:
- Šta, baš ste živjeli u Zagrebu ili?
- Peđa je živeo svagde. - odgovorio je tajanstveno, oči su mu se polako sklapale, u njima se vidjela duboka tuga. - Znaš Rudeš?
- Kako ne? Blizu živim.
- Pa Peđa je živeo tamo, studirao. - rekao mi je. - Znaš Jarun?
- Uh, pa naravno, kako ne bih…
- Pa Peđa je živeo tamo, imao curu. - trepnuo je par puta i obrisao si crni sako. - Znaš Dubravu?
- Jasno da znam…
- Peđa je živeo tamo. Znaš Črnomerec…
- Dobro Peđa, mislim da dečko zna svoj gr… - Bočki se pokušao ubaciti.
- Peđa je živeo tamo… Znaš Trg Bana Jelačića?
- Naravno da znam gospon Peđa, pa to je moj grad. - pokušao sam umiriti atmosferu.
- Peđa je živeo tamo. I onda rat… mene tamo odveli, na bojište. - Udahnuo je duboko i posvrbio si tjeme prekriveno rijetkom, dugom kosom.
- Peđa, nemoj sad o ratu, ne pričamo o tome. - Bočki se uozbiljio.
- Samo kad vidim vas Hrvate… - Počeo je. Gledao sam ga napeto.
- Peđa nemoj, nema nas i vas, svi smo mi braća… - Bočki se uspravio i prijekorno ga pogledao. Peđa je lagano dizao ruke kao da drži pušku: - Gledam vas kroz nišan…
- Peđa, ako ćeš tako, otiđi, ovo je kuća mira! - zaderao se Bočki.
- Ciljam…
- Peđa marš dalje s time, ne u kući mira!
- I puknem… - kad je ovo rekao kao da je upucao samoga sebe. Mutni mu se pogled nije mogao odgonetnuti, neka kombinacija bijesa i tuge.
- Peđa, ovo je kuća mira, nemoj sad te svoje niske frustracije na dečku izbacivat, tek mu je dvadeset.
Peđa je tupi pogled usmjerio u Bočkija, gledao ga je zbunjeno:
- Peđa samo kaže kako je, Peđa…
- Hajde Peđa ne seri, nije tako. Ta priča se događa samo ako joj to dopustimo. Nosi ta sranja dalje od tud ako 'oćeš.
Peđa je spustio pogled na gitaru.
- Sviraš gitaru?
- Da… hoćete pjesmu? - nisam znao kako se postaviti u cijeloj situaciji.
- Peđa je nekoć znao da svira…
- O tom ti govorim, Jan. - počeo je Bočki sjetno i stavio ruku na čelo. - Evo šta ti je raspad…
- Ovde ti je lako. - objašnjavao mi je pokazujući na tijelo gitare. - Ali tu gde idu prsti, tu je teško. Ovde lako… a tamo teško…
- Jan, hoćeš nam dati molim te trenutak samo. Peđa i ja se nismo neko vrijeme vidjeli.
- Ma jasno… mislim kasno je već, a sutra i tako trebam rano krenut. Divno mi je ovdje, al zovu me obitelj i potencijalna djevojka. - odgovorio sam. - Hoćeš mi samo pričuvat stvari da odem na wc?
- Slobodno, samo nemoj zamjerit…
Napustio sam tužnu scenu razmišljajući o svemu što mi je Bočki rekao. Pomislio sam da je u Bočkijevoj poštapalici, “ništa ti ne brini”, bilo nešto cinično. Kao da je to uporno ponavljao ne zato što nema povoda za brigu, nego zato što nema više onoga za što bi bilo vrijedno brinuti. Otišao sam na wc, ali pri izlasku su me zatekla dva radnika na puš pauzi.
- Dobro sviraš.
- Hej, hvala vam puno. - kad sam primijetio da su bili namrgođeni nadodao sam. - Nadam se da vas ne smeta moje stopiranje…
Veći je radnik u uniformi uzeo dim:
- Odakle si?
- Iz Zagreba! - odgovorio sam poletno.
Ispuhnuo je dim:
- Znaš, Dušan ovde ti je iz Knina.
- A znači ti si naš? - bez razmišljanja sam okinuo, a kad sam shvatio što sam rekao, primio sam se za usta. - Uf, ispričavam se, nisam tako mislio…
Radnik me do tad gledao prijeko, ali sad sam mu u pogledu vidio mržnju. Uzeo je još jedan dim cigarete i prosiktao:
- Verovao sam da smo mi Srbi najgori narod… ali vi Hrvati ste nas nadišli.
Bacio je cigaretu i obojica su ušli nazad u benzinsku.
***
Probudio sam se rejuveniran, i bitnije, nitko me nije zaklao. Benga Zmaj me primila u sebe, no bilo je vrijeme za polazak, pogotovo nakon sinoćnjeg okršaja s radnicima. Od sad, rekao sam si, žicam za naplatne kućice, a onda kud me odnese u smjeru Zagreba. Bilo je vruće, nebo je bilo plavo, pravo vrijeme za povratak kući. Prije polaska sam si napunio bocu vodom uz mrgodne poglede radnika te pozdravio poduzetnike i Rome. Ipak jedna osoba je zaslužila više od toga. Dok smo Marin i ja stopali po Grčkoj primjećivali smo pored ceste mala svetišta, kamene i drvene minijaturne replike pravoslavnih crkava. U ekstremnom naletu frustracije Marin je iz jedne od njih izvadio ikonu djevice Marije s kojom smo pokušavali stopati da si povećamo šanse. Kad to nije upalilo ikona mi je završila u ruksaku. Namjeravao sam ovo dati nekom prijatelju kao suvenir, no bila je samo jedna osoba koja je tako nešto zavrijedila.
- Bočki!
- Ohoo, dobro jutro. - javio se sneno.
- Slušaj, ja od sad stopam za naplatne kućice što vjerojatno znači da kroz sat vremena više nisam ovdje.
- A pa nemoj tako, ostani još malo, rano je još za rad… - rekao je Bočki.
- Ma pričao sam ti o Barbari i Zagrebu, i ti si se skitao… znaš kako je kad ti srce kaže da ideš doma. - zaustavio se i kimnuo glavom. - Al želim ti dati uspomenu na mene.
Iz vjernog sam si ranca izvadio požutjelu ikonu i uručio mu je. Bočki ju je primio:
- Ahhh pa ovo ide direktno na policu.
Nisam bio siguran je li mu poklon bio iskreno drag, ali sam vidio da gesta je:
- Iz Grčke je, nekih težih pripizdina poput onih na kojima si se i ti svojevremeno gubio.
- Jan… hvala ti! Zapamti i ti mene…
- Ma hvala tebi na svemu, nikad te neću zaboraviti stari! - zagrlio sam ga. U proteklih smo 30 sati stvorili daleko jaču sponu nego što je trebala biti u tako kratkom roku. - Inspiracija si, Bočki, jedan u milijun.
- Ha, i ti si, mali.
Stavio sam ruksak na ramena i krenuo prema McDonaldsu kad mi je Bočki dobacio:
- E, i nisam se šalio, dođite slavit novu godinu tu. Bit će fešta!
- Ništa ne obećavam za ovu, ali jedne godine svakako. - odgovorio sam s osmijehom. I stvarno sam to mislio.
- I Jan! Ne zaboravi, u ovom se svijetu nije vrijedno ni za šta brinut!
Preda mnom je bilo već dobro utabano parkiralište. Vidio sam par s bugarskim registracijama kako pored auta provjerava nešto na mobitelu i odmah krenuo u napad.
- Oprostite na smetnji, pitanje.
- Reci? - pogledali su me zbunjeno.
- Stopiram i trudim se doći do naplatnih kućica, je l' idete možda prema tamo i biste li bili voljni odbaciti me ako da? - upitao sam samouvjereno.
- Ne znamo šta su naplatne, mi idemo za Zagreb. - sama riječ me trznula, ali držao sam se mirnim.
- Pa, je l' bih mogao s vama?
- Ako znaš kuda trebamo krenuti apsolutno, malo smo pogubljeni. - nasmijala se žena.
- Hvala vam… kako ne, samo onim smjerom. Autoput Bratstvo-jedinstvo! 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
