Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2022.

Prvi put kad sam prešla 125 kilometara bilo je hladno, bio je oktobar i sajam i pošla sam nepripremljena, pa sam Jadnike i Izgubljene iluzije vukla u rukama do Hrama, koji nikada do tada nisam videla uživo. Nije mi se svidela izlomljena ploča ispred, ni vetar, ni Sava, bila je muljava. Dopalo mi se zvono i širina ulica i htela sam ponovo da dođem jer nikog na ulici nisam prepoznala, mada su dvojica probala da me odžepare kad sam ulazila u tramvaj. Kad sam ponovo prešla unazad 125 kilometara, bilo mi je hladno jer me je produvao vetar. Majka je rekla: to ti je kad ne nosiš debelu jaknu. Tata je rekao: koliko je bilo ljudi? Mama je dodala: sad će da zaglavi zapaljenje pluća. Baba je rekla: knjige skupljaju prašinu ima da se ugušiš u sobi. Deda je rekao: tako sam i ja išao u Poljsku za vreme Tita i doneo tepih i kristalni luster. A ja sam čitala o Kromvelu i gledala slike, kako nam je bilo lepo i koliko ljudi voli knjige i kako su kulturni, a tek poneko nekome kaže: jebem ti majku ciganjsku u pičku.

Drugi put sam prešla 125 kilometara kad sam išla da se prijavim za školu, a Džoni je rekao: možda smo se zajebali. Ostavili smo papire u velikoj hali punoj lepih slika u drveno zlatnim ramovima i Džoni je rekao: sad smo se obavezali, nemamo kud, a ja sam grizla plastičnu kašičiću iz kapućina i gledala u bronzanog konja. Kad sam prešla unazad 125 kilometara i videla krst, znala sam da ću celo leto čitati Platona i Euripida i maštati, maštati, kako je lepo ići u halu sa velikim stubovima i grad sa bronzanim konjanikom, gde svi čitaju Sapfo i mirišu na jorgovan. Mama je rekla: od knjiga se nećeš leba najesti. Tata je rekao: tvoj život tvoja stvar. Baba je rekla: trebalo je da upišeš za zubotehničara kao strina Bilja. Deda je rekao: Ja sam bio probni vozač u Zastavi, a posle direktor odseka. A ja sam pravila spisak, prepisivala silabuse i vežbala pisanje eseja.

Treći put sam prešla 125 kilometara i ruke su mi drhtale. U učionici je sedelo nas četrdesetak, bušilica je popravljala zgradu pored, klupe su bile ižvrljane  pa  izribane, parket je bio rashodovan i znojili smo se ispod pazuha. Džoni je rekao: ja sam esej usrao. Ja sam rekla: I ja sam esej usrala i možda od ovoga neće biti ništa. Džonijev ćale nas je vraćao i sedeli smo u kafani, jeli ratluk, pili kafu i pričali da li sam ja više sjebala Balzaka ili Džoni Kamija, atmosfera je bila turobna i nismo jeli ništa osim ratluka jer sam ja išla ulicama Pariza i tražila grešku, a Džoni je samo mislio o Alžiru. Kad sam došla kući rekla sam svima: Trebalo je da upišem za zubotehničara, trebalo je da radim u fabrici i postanem direktor odseka za autodelove, trebalo je da švercujem tepihe iz lustere iz Poljske, a svi su ćutali i nisu hteli ništa da govore. Sestra je rekla: biće sve okej. I nisam mogla da spavam, davala sam sebi poene, oduzimala, zvala Džonija da pijemo pivo i planiramo šta će biti ako ostanemo. Oboje smo maštali o domu dalekom 125 kilometara i rashodovanom parketu. Bila sam kod babe i dede i baba je rekla: moraš da jedeš supu jer si se usukala. Deda je rekao: šta ako postaneš autistična. Telefon je dva puta zazvonio, Džoni je rekao: prošli smo, brate, ipak nismo bili najgori. A ja nisam mogla da prihvatim da je moj usrani esej bio dovoljan, ali znala sam da ću živeti u gradu sa  polomljenim granitnim pločama i vetrom i muljavom Savom i bilo mi je drago i neću se javljati tetki, odlučila sam. Mama i tata su bili ponosni.

Četvrti put smo zajedno prešli 125 kilometara i mama i tata su plakali dok su me gledali kako unosim Tolstoja i Džojsa u novi stan. Mama je rekla: vidi kako su drljave zavese. Tata je rekao: ti si sad akademski građanin, moraš da ideš uspravno ulicom a ne da se grbiš. Džoni me je čekao i ušli smo zajedno. Profesori su mirisali na cigarete i rekli su nam: niste ovde došli da postanete pisci, premda ste elita i elita ćete ostati jer niko osim vas neće čitati Eshila i Brehta u ovoj zemlji i niko osim vas neće znati poetiku strukturalizma. A na prvom času u novoj školi nisam znala trideset reči i zapisivala sam ih krišom na papir da ne vidi devojka pored, intertekstualnost, mutatis mutandis, diskurzivno, solipsizam, dijalektički materijalizam, postkolonijalno, topos, pirandelo (koji sa posle prepravila u Pirandelo). Bilo mi je drago i teško jer sam ostavila iza sebe Jovanovac, Korman, Botunje, Žirovnicu, Batočinu, Lapovo, Markovac, Staro Selo, Veliku Planu, Krnjevo, Mihajlovac, Vrbovac, Malo Orašje, Umčare i Mali Požarevac i rešila sam da naučim sve te reči brzo.

I posle sam prelazila 250 kilometara još 103 puta jer su godine prolazile.

Prvo sam naučila šta je hipertekst i somnabulizam i komedija dell arte. Pela sam se na visoke galerije u lepim salama i silazila u mračne podrume u kojima je pivo koštalo 400 dinara, ali nisam marila jer je to bio život i računala sam koliko da mi ostane za supu iz kesice i djevrek. Bilo je sve teže brojati tarabe i sena, bilborde i naplatne rampe i gledala sam u knjige dok sam se vozila a nije bilo lako jer mi se od plovećih slova povraćalo. Deda je govorio: Moja strina Leposava je živela 105 godina, prstom se potpisivala. Baba je rekla: Jedna moja rođaka je završila srpski pa sad radi u butiku. Mama je slala džem, kupovala frotire na čekove i kritikovala kad se obučem u crno. A tata nije prestajao da biva ponosan ali za svaki slučaj pitao: jesi platila komunalije?

Posle sam naučila šta je dihotomija i razliku između transcendentalnog i transcendentnog a mama je govorila: cela si se pogrbila. Tata je slabo pričao jer je posao išao loše a sestra je govorila: ne mogu da ostanem ovde. Baba je pitala: možeš li da nađeš državni posao? Deda je govorio: tvoj tata je sa 15 godina znao da izvadi ceo motor rasklopi ga i sastavi nazad. Ja sam ćutala jer nisam mogla da pričam komplikovanim rečima, a osećala sam krivicu što ne volim da se vraćam. Džoni je razumeo jer je i on voleo Bahtina i mrzeo autobus.

Pre nego što sam se vratila 74. put, prošetala sam gradom, a moj veliki grad sa širokim ulicama je mali i baba me je videla na televiziji. Deda je rekao: U Titovo vreme to nisu smeli ni da pomisle. Baba je rekla: Samo da ne vidi Koviljka. Tata je rekao: Mi njih u suštini i podržavamo. A mama se naljutila pa posle nije htela sa mnom da priča skoro tri nedelje. Posle tu temu nismo spominjali.

O čemu sam ja pričala kad sam se vraćala? Iznova iznova govorila bih o ispitima (uvek tehničke detalje), o asistentima i taksama. Govorila bih o stanju u gradu, propadanju grada (što je tati uvek godilo), a deda bi onda dodavao utiske o dobrom vođenju grada, tata bi se razvikao da je deda izlapeo i da mu treba zabraniti da glasa, lupao vratima i psovao devedesete, a baba bi rekla: deda je imao partijsku knjižicu oduvek, ja sam slavu slavila i kad se nije smelo a on se krio, šonja. A deda bi demonstrativno uzeo kačket i otišao da pije pivo ispred prodavnice. Sa majkom sam pokušavala da pričam o stvarima i uopštenim, doduše ne uvek uspešno, što zbog mog ekscesa, što zbog činjenice da joj se nije dopadalo kako se oblačim (nedovoljno damski), kako govorim (pričaj normalno) i šta jedem (pojedi nešto konkretno). Uz ovo stalno je volela da veruje da bih ja mogla biti u vezi sa Džonijem i birala mi odevnu kombinaciju za grad. Dinamika razgovora sa majkom uvek je imala isti kraj 1) svađa 2) intenzivno povlačenje dimova cigarete na prozoru (ona) 3) hiperventiliranje u sobi na spratu i disanje u kesu (ja). Premda mi je sa istom istrajnošću svakog meseca slala tegle.

Kad sam se devedeseti put vratila na početnu tačku, izjavila sam svima da nisam završila sa školom i profesorima koji smrde na dim, baba je rekla: greh je od sebe jalovicu praviti. Deda mi je pokazao burmu u koju su on i baba urezali datum venčanja, a onda je dodao da se on oženio u 32. godini za šta se sad strašno kaje i misli da je sebično jer je kasno decu dobio i posle nije ništa pričao. Majka je uzdahnula i rekla: ako. A tata je rekao: sine, tvoj život tvoja stvar.

Te godine sam naučila šta je performativnost i anđeo u kući je su pred svršetak škole žene stale među visoke stubove i brkate statue i stpljivo nas učile koliko je za jednu devojku važna sopstvena soba. “Šta ih uče u toj školi” rekao je deda babi kad sam sledeći put kad mi je pokazao burmu rekla da ne verujem u brak. Baba je strpljivo pokušala da mi objasni kako je lepo imati čoveka i onda dodala “ako nećeš čoveka bar rodi dete, kao tetka Zaga”. Majka je dodala “vidi rodi debilče u četrdesetoj” i otišla na terasu, a tata nije ništa komentarisao.

Pre nego što ću doći stoti put sedela sam sa Džonijem i on je rekao: piši mi i šalji fotke. Nisu nam više drhatle ruke ali i dalje smo se znojili ispod pazuha jer smo se plašili, ali krišom. A kasnije sam najavila da ću od sada leteti kad se budem vraćala i svi su bili zabrinuti, osim sestre koja je bila srećna i rekla da će skupljati pare za kartu. Svi su došli da mi mašu pre nego što ću prvi put sat i pedeset minuta sedeti i gledati nebo kroz mali prozor. Mislila sam da je bolje mušici da se zaglavi u limu autobusa jer ako se zaglavi u Drači može da se oslobodi do Grošnice ali možda otkine krilo pa zauvek leti sa jednim, a ako se zaglavi u limu aviona onda će umreti. Koliko je mušica umrlo dok sam prelazila 25750 kilometara u Kragujekspresu masnih prozora, a tarabe i pumpe su sve vreme stajale? Baba mi je napravila gibanicu, pa je posle zašmrcala i rekla da joj je samo žao što kuća raskućava a meni želi sreću, deda mi je rekao da je i on leteo za Poljsku pa se posle vratio, a tata i mama su me grlili i plakali i govorili javi se kad sletiš a ja sam sestri rekla: brzo skupi pare. Kad sam sletela u podeljen pa sastavljen grad bilo mi je malo bolje jer i ja sam bila podeljena, a biti podeljen je teško, kao kad letiš sa jednim krilom i uvek se samo praviš da si se sastavio i uzela sam telefon da se javim. little orange square



Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.