TITOV BROD "GALEB", FOTO: PETAR FABIJAN, PREUZETO SA RIJEKA 2020 EPK
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2021.
—
Ruta je uvijek ista, uvijek u isto vrijeme, od 14:00 – 15:30. Svaki dan ona vodi od Pećina, preko Mrtvog kanala, Trsata i Donje Vežice, natrag do stana. Hodam uvijek sama, ne osvrćem se niti susrećem nikoga. Šetnja nema istraživački karakter jer ja živim ovdje, u Rijeci, već tri godine, a rutu već dobro znam. Ne mogu reći niti da ima filozofski karakter – jer najčešće ne razmišljam o ničemu ili barem o ničemu posebnom na neki sistematični način. Ja (samo) hodam.
Gledam kroz prozor u more, temperatura je ispod nule ali konačno su prestale kiše, sunce sada suvereno vlada i mami me van. Kakav radostan dan, rekla bi Ekatarina, a ja izlazim iz stana, stepenicama pored zgrade spuštam se na vjerojatno najljepšu ulicu u Rijeci, onu Janka Polića Kamova. Pjesnik koji je još u srednjoj školi bio član revolucionarno-anarhističke skupine osnovane s namjerom da podigne revoluciju te dinamitom i bombama digne u zrak čitavu (Khuenovu) Hrvatsku, danas je neodvojivi dio riječkog identiteta. U ovim vremenima dramatično suženih mogućnosti borbe, u kojima ne samo da smo stjerani u svoja četiri zida, nego nema naizgled nikoga, tog bana Khuena Héderváryja ili te teme, tog problema, kojeg bi direktnim aperkatom napali, protiv čega bi se bunili, njegove riječi zvuče daleko, daleko…
Ne živim baš prvi red do mora, već drugi ili treći, ovisi kako se računa ali za post-industrijsku kontinentalku kakva sam sama, osjećam se kao crvena buržoazija. Kvart se zove Pećine, poznat po tome što se ovdje smjestilo nekoliko riječkih gradskih plaža. To je njihovo istočno carstvo, i ne znam zapravo zašto kažem carstvo (zbog slavne prošlosti valjda?) jer plaže su baš onako gradske, masovne, nekima neugledne, meni prekrasne, s uljem što se cijedi iz brodogradilišta i putujućih tankera, koje bi se u nekim prošlim godinama, ako ne i desetljećima – prije nego što su stavili pročišćivače – cijedilo s naše kože dok smo još išli na Festival Hartera i kupali su jutro poslije partija. Rijeka nije Dalmacija, ovdje nema „srdele što pliva, ljubavi ća boli i sunca šta sija“, ovdje je „Program tvog kompjutera“ i „Noćas se Beograd pali“ i još hrpa panksa, starih i mladih. Rijeka je jedini „morski“ grad u Hrvatskoj koji od sebe nije uspio napraviti ikakvu, pa makar i perifernu turističku atrakciju. Iako nekadašnja glavna jugoslavenska luka koja se bez problema mogla takmičiti s Trstom danas radi s jedva 10 posto svojih kapaciteta, stanovnicima je zbog te luke, njenih skladišta i terminala, pristup moru ograničen, u stalnoj međuigri, odnosno svađi i zavadi između nominalno lijeve, lokalne-samouprave i stvarno desne, nacionalne uprave. Rijeka tu uvijek nekako ispuši, pa rješenja za taj obalni problem i dalje nema.
Ulica je jednosmjerna, omeđena drvoredom, u jesen mi ovdje pod nogama redovno krckaju žirevi. Hodam uvijek lijevom stranom ulice jer drugačije nije moguće, desnu stranu naime, svi koriste kao svoj parking. I uvijek pizdim zbog toga, jer u čitavom gradu je tako, ali danas neću. Reći ću samo da parking u riječkoj kolektivnoj imaginaciji ima posebno mjesto i tko riješi ovaj problem vladati će ovim gradom duže nego sva dosadašnja carstva zajedno.
Hodam u pravcu grada, manje-više ravno i nemojte me sad pitati jel' Janka Polića Kamova vodi baš do grada, odnosno Fiumare ili se u nekom trenutku prekida, a ispod nje počinje neka druga ulica, ovdje ionako apsolutno nitko ne zna imena ulica i ne čita grad po tome. „To ti je kod Guvera“, „to ti je na Rivi, tamo kod Mornara“, „me ne znam ti ja ulicu“, reći će lokalci, pa sam tako naučila i ja. Obično ne gledam oko sebe jer rutu dobro poznajem, prošla sam je već stotinu puta. Počela sam hodati za vrijeme prvog lockdowna, da bi, poput Kikija Golubovića (valjda ste gledali taj intervju u kojem objašnjava kako je sebe i svoje ljude tjerao da rade hiljade, ma stotine hiljada sklekova) pobjegla u zdrav razum. Hodala sam svakodnevno, po kiši i (natruhama) snijega, hodala sam usprkos svemu, nemogućnosti putovanja i zabrani kretanja među županijama. I danas hodam u onom posebnom stanju hodanja, o kojemu piše Rebecca Solnit u „Historiji hodanja“ – u stalnoj igri između prisutnosti i odsutnosti, između eksterijera i interijera. Sada gledam pozorno, zbog vas koji ovo čitate, koji ćete možda jednom doći i poželjeti prehodati Rijeku, možda prateći istu ovu rutu, isto onako kako sam u brojnim drugim gradovima pratila tuđe misli i stope i na njih dograđivala svoje ili kao što sam u Rijeci pratila Dašine, i sigurna sam da je u „Leica formatu“ pisala o pasjim govnima upravo u ovoj mojoj, inače najljepšoj ulici.
Prolazim pored HKD-a, ustanove u kulturi čudna imena (Hrvatski kulturni dom na Sušaku), koje zvuči kao hrvatska emigracija. Ovdje sam išla na ples kod Ivane, na 6. katu, a poslije plesa u kafić Piramida, na Four Roses whiskey koji je tada, prije pandemije, koštao nevjerojatnih 13 kuna. Tamo više neću ići, ni kad ovo završi i sve se Otvori, prijateljica mi je rekla da je konobarica zvala pandure jer su migranti tamo pili čaj i punili telefone.
Dolazim do Hotela Neboder, jedan od tri riječka hotela, a lokalci će uvijek spomenuti da su ih prije imali 12 dok je Zagreb imao samo tri ali to je bilo baš davno, još u Austro-Ugarskoj. Ako bi spavali u jednoj od njegovih soba, s balkona biste vidjeli svjetlosnu instalaciju azerbejdžanskog umjetnika Babija Badalova „Refugees Will Come“. I mi smo baš tako i planirali, da se vi, kao publika iz regije, koja je došla vidjeti kulturni program ovoga grada kao Europske prijestolnice kulture, popnete u jednu od soba Nebodera i s balkona gledate instalaciju dok vam umjetnik, isto tako na balkonima, priča o migrantskim i gay scenama Pariza i Sankt Peterburga ali, kao što vjerojatno znate, pandemija je sve sjebala.
Prelazim semafor s desne strane i ulazim u Križanićevu ulicu, pasaž s arkadama u kojem se smjestilo desetak malih radnji – frizeraja, posuđivača bicikala, umjetničkih studija, agencija za nekretnine i jednako toliko – praznih prostora. Da je ova ulica bilo gdje drugdje, Napoletanci bi ovdje valjali svoj Aperol Spritz za jedan euro, a umjetnici prodavali šarene laže. Ipak, ovo je Rijeka i ovdje i da se namjeriš da gentrificiraš nešto, šanse su ti male, jer ovo grad je pank i industrial i vibra je neka sasvim druga. Tu, u Križanićevoj, opremile smo si novi ured, mi, kulturne radnice – svratite, svi vi, kada jednom sve ovo prođe.
Spuštam se do Mrtvog kanala, do granice. Umjetnik Damir Stojnić imao je ovdje iscrtanu jarko crvenu signalnu liniju, koja je označavala nekadašnju granicu između Rijeke i Sušaka, između Italije i Kraljevine SHS. Te crvene niti, razgraničenja više nema, čula sam (iako ne mogu sada tvrditi da je to posve istina) da su crtu gradski komunalci maknuli jer se netko bunio da ometa promet. Ova moja ruta pripada nekadašnjem Sušaku, dijelu (podijeljenog) grada koji je pripadao Kraljevini SHS. I ne znam vam ja zapravo ništa više, odnosno vjerojatno puno manje – od nekog priučenog novinara – o svemu ovome reći, o Sušaku ili podijeljenoj Rijeci ali znam kako živi ovaj grad, znam šta je u njemu dobro i vrijedno spomena, a šta nije.
Bacam pogled na Zatvoreni Nemo, kultni riječki birc i na onaj zidić preko puta benge na kojem smo proveli prvi lockdown pijući pivo. S moje lijeve strane je hotel Kontinental i trg koji se u ovom dijelu svijeta, odnosno Hrvatske još uvijek zove „Titov trg“, a obično svi kažemo „vidimo se na Kontu“. Na tom platou, ispod kojeg huči Rječina koja će se nešto malo dalje spojiti s morem, od ranog proljeća do kasne jeseni sjedi se i pije, a red ispred Smiljane (trgovine koja radi do ponoći), ponekad ide sve do početka Korza.
U podnožju sam Trsatskih stuba. Ovo su uvjerljivo najveće stepenice u Rijeci, a konkurencija je zaista velika, čitav grad kao da je uklesan u brdo, pa se stalno nekud pentrate ili u sretnijoj varijanti – spuštate. I sjetim se, kako sam prvi puta stajala u podnožju Trsatskih dok sam išla gledati svoj prvi riječki stan i pomislila – koje kretenke žive gore (moje buduće cimerke) i koji kreteni su ovako gradili grad. Stepenica ima ukupno 543– znam točno jer sam ih brojala (a ako i nije baš skroz točno, oprostit ćete), ko' što je Marina Abramović brojila i razdvajala rižu i savjetovala i drugima da isto čine.
Kada dođete na vrh Trsatskih i ispenjete sve te stepenice, čeka vas odmorište s klupama, a zapravo vidikovac s kojeg pogled puca na Rijeku, na sve te layere njene povijesti i urbaniteta – lukobran i dizalice, silose, narodno kazalište, nebodere na Kozali, eno dolje je i moj omiljeni birc Skradin u Vodovodnoj ulici, odmah ispod mene je i tvornica papira Hartera. I stoje svi ti slojevi grada, prepliću se i skladno si protuslove, jer ovdje je u zadnjih 100 godina vladalo 6 različitih carstava i država, netko je napravio prugu i luku, neko lukobran, neko nebodere. Isprepliću se tu i historicizam i socijalistička moderna, Austro-Ugarska i Jugoslavija, svi oni koji su ovdje došli, kao trgovci ili kao radnici, kao i svi oni koji su odavde otišli, ploveći Carapathiom u neki drugi svijet. Kada je o plovidbama riječ, dolje – između Kazališta i Exportdrva, donedavno je bio parkiran i Galeb, Titov brod s kojim je stari lisac namjerio riješiti sve svoje geo-političke probleme, pa je putovao od Sudana i Indije, zapravo cijelog svijeta, i svuda su mu klicale nesvrstana braća i sestre. U daljini se vidi i Metropolis, kompleks lučkih skladišta s početka stoljeća, odvojenih pasažom, kojemu su konzervatori – zbog njihove monumentalnosti – dali ime po Langovom filmu. U ta skladišta ne možete ući bez posebne svrhe, namjene i pripadajuće dozvole jer pripadaju zaštićenoj lučkoj, carinskoj zoni, pa je bezveze da vam ih sad spominjem, a također, ona nikako ne pripadaju mojoj „sušačkoj“ ruti. Svejedno ću vam reći da je to najljepše mjesto u čitavoj Rijeci. Sortirao se tu teret s brodova i prenosio teretnim liftovima među katovima, od kojih je svaki mogao (i još uvijek može) nositi tonu i po tereta. Ipak, u Metropolisu više nema nikakvog značajnog tereta, samo prazna skladišta i status zaštićenog kulturnog dobra. Vidjela sam tamo i desetine, stotine, tisuće Voda Voda, a upravitelj mi je objasnio da je to voda Vlade Divca i da stoji tu, ostavljena, već nekih 10 godina.
Stoji tako i Rijeka, koju gledam s vidikovca, sama i ostavljena, propala monarhistička kraljica, propala socijalistička mašinica-trudbenica, s praznim skladištima i naherenim dimnjacima, s dizalicama na lukobranu koje izgledaju kao kulisa nekog filma. Grad je to ozbiljnih diskontinuiteta– političkih, ekonomskih, kulturnih. U njoj danas nema ni ljudi, barem ne dovoljno, a dovoljno je onoliko koliko je potrebno da grad živi, kao što je živo nekada. I zato, bilo bi baš kul da svi vi koji ovo čitate, dođete ovdje, na industrijsko more, da zauzmemo prazna skladišta i zgrade, da zajedno živimo i stvaramo i ne plaćamo kiriju. U Rijeku se uvijek dolazilo da se živi i radi, u Rijeku se nije dolazilo zbog turizma.
Poslije vidikovca – na kojem uvijek zastanem i bacim još jedan, uvijek novi pogled – nastavljam dalje ulicom, ravno, bez osvrtanja na Crkvu Gospe Trsatske i pripadajući perivoj s jedne i Trsatsku Gradinu, s druge strane. To je ujedno i jedino zaista turističko mjesto u Rijeci, spickano, okićeno u hiljadu lampica za Božić i Novu godinu; ne sviđa mi se taj vajb i ne planiram vam ništa više reći o tome. Prolazim pored Sveučilišta, odnosno novog riječkog kampusa, s kojeg kad puše bura padaju krovovi ili barem dijelovi krova, a studoši misle da će ih otpuhati preko Učke ili do Opatije. Ubrzo sam na Orijentovom stadionu, tu smo u neka bolja vremena redovno svraćale na roštilj, koji nije bio najbolji na svijetu ali su konobari i konobarice bile drama, a sjedilo se na drvenim klupama s pogledom na stadion. Tu smo nekada i dolazile na utakmice Kvarnerske rivijere, ja zasigurno ne zbog tog (juniorskog) nogometa, već zbog roštilja i zbog tog stadiona, koji izgleda pomalo seoski, neusporedivo s onim iconic na Kantridi ili onim novim, fancy stadionom na Rujevici.
Probijam se prečicom među zgradama i naravno – autima, preskačem i jednu ogradu – to u nedostatku uzbuđenja pravih putovanja, glumim kao neki gradski parkour. Salutiram spomeniku palim borcima Donje Vežice, obradujem se kad vidim da je i danas tu svježe cvijeće.
***
Ponovo sam u stanu, u interijeru, u svoja četiri zida. Gledat ću serije, a tabani će me golicati od svake nove scene iz neke druge zemlje, nekog drugog mjesta, nekih drugih ljudi, njihovih interijera i eksterijera. Je li moguće putovati svijetom u svoja četiri zida? Što je putovanje uopće, i što sada kada ga nema i kada se zemlja napokon malo odmorila od, kako ih Hakim Bey zove, turista-terorista? Može li se u broju stepenica rastvoriti i sastaviti individualni život? Može li se upoznati dubina i širina svijeta? Može li hodanje spasiti drugoga, onako kako je stari frik Herzog – krenuvši pješice jedne zime od Minhena do Pariza – mislio da može spasiti prijateljicu koja je umirala? Može li hodanje spasiti cijeli svijet – onako kako su to mislile dvije žene koje su Fordom krenule za Afganistan 1939. godine, jedna zabrinuta zbog nacizma, jedna u ideji da se svijet može napisati i tim pisanjem spasiti?
Nastaviti gurati dalje, to nam jedino preostaje. I hodati, hodati, samo hodati…
