I am a part of all that I have met.
— Alfred Tennyson

Ali njoj, kojoj domovina više nije trebalo da bude nijedna država, već čovečanstvo, zauvek je ostala neka sumnja, kao nostalgija za zavičajem.
— Jenny Erpenbeck

Nije mi mi, mi je mit

Šta je zavičaj? Nekad sam mislio da je to gastarbajterski bluz. Rodoljubiva seta od šećera i laži. Liciderska palanka. Drečavi sirup za kašalj koji je trebalo da me leči a od kog sam samo povraćao. Voli svoje, tako su govorili, a kako da volim moje kad ne znam ni šta je moje? Moja bašta, moje selo, brdo, ravnica, država, moj kontinet, moja planeta?

Dokle doseže to parče sveta koje je moje?

To sam se prvi put zapitao u predvorju pančevačke osnovne škole Stevica Jovanović, dok su skidali Tita i kačili Svetog Savu, a mi, prvačići, nosili žute marame umesto crvenih (bili smo prva generacija koja se rešila crvenih marama). Postrojeni u razrede, slušali smo govor nekog činovnika, recitaciju koja je vrvela od mi, naši i oni. Niko nije rekao ko smo mi. To se valjda podrazumevalo. Pančevci? Deca? Naš razred? Tada je moje mi bilo moje dvorište i moja porodica: mi, to smo mama, tata, baka, deda i ja.

Bilo je to vreme kolektivnih hipnoza (možda je svako vreme takvo, ali ja pričam samo u ime svog malog iskustva). Mitovi su bujali kao tamiške gljive i ljudi su padali u mreže. Mama i tata gasili su televizor da ne bih znao šta se dešava. Na čeonom zidu učionice visila je velika mapa Srbije i Crne Gore. Na bočnom – mapa sveta. Svet je, sećam se, bio trostruko manji od Srbije i Crne Gore. Svetske države bile su jasno odvojene crnorebrastim granicama, poput kontinenata i tektonskih ploča, kao da su podjednako prirodne. Na karti sveta, pak, nije bilo Srbije i Crne Gore nego Jugoslavije. Dve mape su se svađale, svaka sa svog zida. Nastavnica geografije govorila nam je o jednoj varijanti naše zemlje, nastavnica istorije o drugoj, ostali nastavnici imali su svoje varijante, kao i rođaci na proslavama, kao i susedi iz ulice, ljudi sa televizije, svako je imao svoju zemlju, idealan komadić Evrope koji je zvao svojim, manji ili veći, i ja sam shvatio: naše ne postoji. Zavičaj je varka. Nije mi mi, mi je mit.

01 infografika dvoriste urosmoja prva mapa: Pančevačko dvorište. Uroš, 1990.

Šamar su mi lupila putovanja. Naučila su me da je apstrakcija jednoobraznog čovečanstva površna i da je svet mnogo složeniji.

Svaka geografska tačka ima svoj identitet, svoja sećanja, jezik, istoriju i kulturu, tempo i stil. Kad posetiš neko mesto dolazi do hemijske reakcije: spajaju se sećanja tog mesta, tvoja sećanja i ono što ste zajedno, mesto i ti, proživeli. Što si mlađi, reakcije su burnije. Prva doživljena mesta formiraju prvi, magijski zavičaj. To su bakina bašta i dedine priče. Potom se mesta umnožavaju, ređaju se doživljaji, na geografske tačke lepi se osećaj pripadnosti, a taj lepak sastoji se od ličnih naklonosti, jezika, kulture i životnih slučajnosti, od sitnih varnica bliskosti.

Negde si se, tako, prvi put napio, negde su te povredili. Negde si naučila da voziš bicikl. Negde si zavolela reku. Negde su neočekivano znali tvoje omiljene pesme, negde su gajili istu lozu kao tvoj deda. Negde su te kinjili pitanjima, odakle si? Šta je to kod vas bilo? Gde su vam sad granice? Negde su te ćutke razumeli. Negde su se smejali isto kao u tvom gradu, negde patili na sasvim drugi način – toliko drukčiji da si, ako si želeo da ih razumeš, morao da iznova naučiš da patiš.

Svako mesto koje posetiš proširuje obzorje tvoga, stvara nova zajedništva i ugrađuje se, nehotice, u tvoj geografski identitet.

uros mauritanija1Čekajući VOZ U PUSTINJI MAURITANIJE. Foto: INESA, 2013.

Četvrta koža

Hundertvaser, ludak iz Beča, slikar, biljkoljubac, arhitekta koji je iznova izmislio kuću, verovao je da čovek živi u pet koža. Prva koža je epidermis, drugu čini odeća, treću soba, zidovi i kuća, dok je peta – planeta.

Šta je četvrta koža? Šta se nalazi između sobe i planete?

03 hundervaserovih 5 kozaIdentitet, napisao je Hundertvaser. Neki istoričari umetnosti tvrde da je mislio na naciju, ali ja se kladim da nije. Države, nacije i religije bile su previše rigidne za njegovu intimnu geografiju. Državne granice isključive su kao šahovska polja: možeš biti ili u jednoj, ili u drugoj državi (boraviti na ničijoj zemlji, na onih par kilometara međudržavne nelagode, ne znači boraviti u obe države istovremeno: to znači ne boraviti ni u jednoj). Isto važi za većinu nacija i bezmalo sve religije. Hundertvaser jeste bio skandal-majstor, pajac jarkih boja, ali je itekako razumeo suptilnost akvarela i dobro je znao šta su meke ivice.

Kad se slikar, naime, odluči za vodene boje, on pristaje na neizvesnost. Svaki dodir boje i papira – svaki izliv slikareve moći – stvara nova polja, mrljajući stara. Nijedno polje nema i ne može imati jasne granice. Kontrola je oskudna. Akvarel je prepuštanje šumu sveta.

Evo šta ja mislim: četvrta Hundertvaserova koža je geografski identitet – zavičaj voden i razliven kao akvarel. Međutim, nasuprot akvarelu, pravi zavičaj nije slika, ne može se okončati i uokviriti. Zavičaj raste, sazreva, žudi za novim i rasteže opnu preko sveta.

04 mala karta deliblatske pescare 1990Mala karta Deliblatske peščare i južnog Banata. Uroš, 1990.

Koncentrični slojevi moje četvrte kože, tako, polaze od pančevačkog Gornjeg grada, šire se preko Narodne bašte i Margite, Koteža, Vojlovice i Deliblatske peščare, prelaze preko Beograda i Vojvodine, idući sve dalje i dalje, preko Balkana i Panonije, Jadrana i Dunava. Ta se koža sastoji od uspomena, melodija i pisama, bure i košave, latinice i ćirilice. Pravougla je kao habsburški kvart i lavirintna kao osmanski sokak. Pomalo je bogohulna, pomalo bogumilska, pravoslavna, katolička, muslimanska (uz Davidove zvezde na prozorima margićanske Gornjanske crkve). Mutno je providna poput rizlinga, poput malvazije. Katkad zvuči kao pank, kad kao sevdalinka, klapa, čardaš ili eksperimentalni džez na sintisajzeru. Miriše na svinje, seno, kremu za sunčanje, čemprese i sumpor.

Moja mapa je u valerima, nijansama. Nema tu nijedne tektonske, crnorebraste granice.

Možemo sad, naravno, pričati o odnosima moći koji formiraju te slojeve jezika i kulture, o privatnom i javnom, o ideologijama i bogovima, ali mene ovde ne zanima politika, ne zanimaju me države, zemlje, narodi i nacije. Zanimaju me zavičaji. Jer – država je infrastruktura i administracija, zemlja je predeo, narod je pleme, nacija je politički projekat – dočim je zavičaj ono što se i ne znajući voli.

05 hundertwasser balkanIRINALAND ÜBER DEM BALKAN. Hundertwasser, 1969.

Nečija zemlja

Svakog juna letovali smo u Grčkoj, u Asprovalti (Ασπροβάλτα). Mama, tata i ja. Toliko smo puta bili tamo da smo se zbižili s meštanima. Znao sam ko je prodavac bostana, pekar, čuvar plaže. Popa. Paprikar. Gazdarica apartmana i njena lepa ćerka, tek godinu dana starija od mene. Asprovalta je govorila sasvim drugim jezikom i pisala drugim pismom, ali je mnogo toga podsećalo na kuću: baklave, začini i osmesi. Severna Grčka postala je deo mog zavičaja pre nego Čačak, Pazar ili Paraćin.

Moj tata je vozio Golfa dvojku (kupio ga je devedeset prve, bila je to poslednja isporuka iz Sarajeva). Putujući na more slušali smo Arsena Dedića i dalmatinske klape, i na grčkim plažama, peščanim i širokim – ni nalik onim jadranskim – pevušili smo o jubavi i đeloziji, obilanci i užanci. Prozor. Pendžer. Ponistra. Ta čudna mešavina Jadrana i Egeja u meni je ikavicu trajno vezala za grčko more oko Asprovalte. Kada sam kasnije putovao Istrom i Dalmacijom, kada sam hrvatsko primorje primao u svoj zavičaj, jadranski šlageri budili su mi sećanja na Grčku. Bio je to jedan Mediteran. Ne toliko moj kao Banat, no daleko više moj nego Raška ili Metohija.

Sa severne strane, Mađarska je bila kao Vojvodina: njive, fajermaori i đermovi, riblja čorba i odžaci obrasli rodinim gnezdima. Jezik se razlikovao, ali ne i atmosfera. Kako se Banat preko Tise prelivao u Bačku, kako smo prelazili iz Subotice (Szabadka) u Segedin (Szeged), tako je zavičaj gubio intenzitet – nonšalantno, postepeno, u valerima. Požega i Pančevo razlikovali su se više nego Pančevo i Pečuj. U južnom Banatu pričali smo na š. Gulaš. Salaš, varoš, pajtaš. Tamiš. Uroš. Kad bi me Beograđani pitali kakve su to reči, ja bih rekao – naše.

05 istanbul1 beleznica 2009

Kasnije sam putovao u Bosnu, Crnu Goru i Hrvatsku. Ijekavica bi počela još pre Drine. Ijekavicu smo čitali u školi, kod Ćopića, Ujevića, Meše i Njegoša, ijekavicom su pričale naše komšije, izbeglice iz Vogošće, ijekavicom su pevali Azra, Arsen i Amadeus, Šerbedžija i Haustor – oko tebe diše treći svijet – i ja sam uvijek osjećao kako je to i moj svijet. Možda ne moj kao Pančevo, ali nesumnjivo moj. I ma koliko se trudio, u Sarajevu, Podgorici ili Banjaluci, Mostaru ili Budvi, Splitu ili Rijeci, nisam uspevao da se osetim kao u inostranstvu – pardon – inozemstvu. Uđeš u kavanu, i pevaju se tvoje pesme. Tu boga nema: jezik je jezik, ma kako ga zvali i pr(av)opisivali. Geografija gde se govori maternjim jezikom jeste i biće maternja geografija. Države su, kažem opet, nešto drugo.

Na mojoj sentimentalnoj karti Slovenija i Kosovo bleđi su od Mađarske i severne Grčke. Bilo je ovde velikih država – Vizantija, Osmansko carstvo, Austrougarska, Jugoslavija – koje su uspostavile neke kulturne prostore, neke jezike i obrasce, ali jednom uspostavljeni, ti prostori su se pretapali i mutili, poput polja na akvarelu, mimo interesa moći, i na svačijoj su koži ostavili drukčiji otisak.

Pančevo se zvalo Srpska Sparta jer je, kao viševekovni pogranični grad na međi Turskog i Austrijskog carstva, svoje mladiće moralo da pretvara u vojnike. Dugo već nije tako. Ali ja svakog dana, na kratkom putu od Pančeva do Beograda, prelazim Dunav i neretko zamišljam kako napuštam Panoniju i penjem se na Balkan. Potom, vraćajući se u Pančevo, zamišljam kako napuštam Balkan i spuštam se u Panoniju. Možda mi je otuda bilo lako da poverujem da je jedina zaista moja zemlja – ničija zemlja.

06 sudan uros pozadinaUroš i bespuća Sudana. Foto: LAZAR, 2009.

Balka(n)frika

Kada smo pošli u Afriku, sanjali smo o postojbini svih ljudi – o prvom zavičaju čovečanstva. Znali smo da su ljudi nastali u Africi i naivno smo verovali da to daje poetsku težinu našem putovanju. U nultom članku bloga, koji smo, puni zebnje i ushićenja, objavili veče pred put, napisao sam:

Šta su za mene, za svakog od nas, te pustare, pustinje i prašume danas? Jedna pradavna otadžbina, gde se svest rađala iz besvesti i u svaku se travku, oblak, oko ili slona, mesto imenovanja, upiralo prstom. Ulazićemo u nju polako, neosetno, korak po korak, granicu po granicu. Predeli, jezici i kuhinje će se prelivati jedni u druge, lagano, koža će postajati tamnija, neosetno, sve tamnija, a zemlja ispod nas sve starija. Zamišljam kako dodirujem tu zemlju, noću, ispod južnih sazvežđa, kako dugo žmurim i pokušavam da zaboravim sve – sve što sam ikada naučio, svaki koncept, pojam, teoriju, apstrakciju, svaki jezik. Ostaje samo go, bezimen dodir tla, putenost jednog naslućenog sećanja, nostalgija gena. Povratak.

Ispostavilo se da je ta pradavna postojbina u stvari – postojebina.

Pripizdine i vukojebine, kartonska naselja, pacovi, smrad, rojevi debelih muva i malaričnih komaraca. Nepodnošljiva beda. Poniženja, mučenja, oholosti i sistemi eksploatacije o kojima nisam ni slutio. Zlo koje se prihvata kao prirodni poredak. Eto šta je na prvi susret bila Afrika. Ne da se nisam vratio u romantizovanu pradomovinu, nego se nikad nisam osetio toliko strano, toliko u inostranstvu. Toliko daleko od svoga.

Najstrašniji od svega bio je otpor prema bliskosti. Samo zato što smo beli, većina Afrikanaca gledala je u nas kao u decu bogova. Mi smo želeli da budemo obični ljudi, ravnopravni sagovornici, ali nisu nam dali. Za njih, mi smo bili belci, kolonizatori, emancipatori, nosioci tajne moći. Nametnuli su nam identitet, obojili su nas protiv naše volje, i bilo je potrebno puno truda i strpljenja da se probije taj bedem od boje.

07 vulkanl beleznica 2010

Pa ipak, bliskost se rađala. Sporo ali temeljito. Stvarale su se veze – od poznatih reči, gestova, odsjaja u zenicama, srodnih nepravdi, neobično podudarnih uspomena. Kruti identiteti su se topili. Afrika je sve više podsećala na našu kuću. Krnjili smo se, i Afrikanci i mi: komadići nas sejali su se po Africi a komadići Afrike zarivali su se u našu kožu.

Putovanje je, tad sam shvatio, razmena krvi. Ritual bratimljenja.

Po povratku iz Afrike, tokom svih ovih godina – razmišljajući o njenim pričama, pišući knjigu, crtajući, čitajući, kopajući po arhivama i sećanjima – upoznao sam i proširio svoj zavičaj bolje no što sam ikad mislio da hoću. Sve ono balkansko i panonsko, jadransko i dunavsko, sve ono što je moj zavičaj bio pre puta, nikad ne bih toliko razumeo i osetio – pa i zavoleo – da nisam bio u Africi.

Uz to, zavičaj je postao i afrički. Danas sam i sâm Afrikanac. Kad čujem da se šta dešava u Kairu, Daru ili Kigaliju, zabrinem se i pozovem tamošnje prijatelje. Kao što sam nekad Asprovaltu primio u moju mapu, tako su i Egipat, Kenija i Ruanda, Sahara i Kongo, Zambezi i Sinaj postali – moji.

I sad, kada je knjiga završena, često mi se učini da smo je, ni sami ne znajući, zbog toga i pisali.

07 zena kraj

 —

Poslednje tri ilustracije (Istanbul, vulkan i Afrikanka) nacrtane su tokom putovanja, 2009. i 2010.