John Pilgder. Fotografija: Rep Pepper Blog
John Pilger ima jasnu predodžbu o dužnostima novinara. Shodno tome, u svojem dokumentarnom filmu Rat koji ne vidite ne štedi nikoga. Uoči izlaska ovog filma, razgovarao je s Vanessom Baird za New Internationalist Magazine. Klub putnika vam prenosi taj intervju.
NI: O čemu se radi u vašem filmu The War You Don't See (Rat koji ne vidite)?
JP: Film se bavi pitanjima: „Koja je uloga medija u ratovima vođenima pohlepom poput onih u Iraku i Afganistanu? Zašto mnogi novinari glasno opravdavaju rat i ne problematiziraju vladine laži i izvrtanje činjenica? Kako to da su ratni zločini o kojima se izvijestilo opravdani kada su to naši zločini?" To je film o istini i pravdi. U najavnoj špici filma pozivam se na Davida Lloyda Georgea, britanskog premijera za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je u to doba vodio privatan razgovor s urednikom britanskih dnevnih novina The Guardian, CP Scottom, u punom jeku tog krvoprolića. „Kada bi ljudi znali istinu", rekao je Lloyd George „rat bi već sutra završio. Ali, naravno, oni ne znaju i ne smiju saznati." Moj film govori o pravu ljudi da saznaju. Uvijek mi se činilo neobičnim da kao novinari istražujemo ljudske profesionalne živote, ali ne i naš vlastiti. Čuvamo vlastite mitove. Edmund Burke nazvao je tiskovno novinarstvo „četvrtom silom" koja bi provjeravala ostale velike demokratske institucije. Bio je to tipičan liberalni pogled, ali također i romantična besmislica – čast hvalevrijednim iznimkama. Sve do pojave korporativnih medija na prijelazu u 20. stoljeće novine su često bile izrazito samostalne i smatrale su se glasom običnih ljudi. Mediji, tiskani i elektronički, odavno su otada postali samo ekstenzija uspostavljenog poretka te često – njegovi glasnogovornici i pomagači. Danas zasigurno dugujemo javnosti na otkrivanju istine o pritiscima i manipulacijama, kako onim očitima tako i subliminalnima, koji potkopavaju našu neovisnost. Rat – industrijsko ubijanje ljudi i uništavanje njihovog društva – krajnji je test medija. Jedan od mojih najdražih citata je onaj Clauda Cockburna: „Ne vjeruj ništa, dok nije službeno demantirano." Neki od nas mogli bi urezati te riječi u svoje zrcalo iznad umivaonika.
Što vas je navelo da snimite film te tematike? Postoji li određeni povod?
Prvi okidač bio je prizor djeteta koje je gotovo umrlo od opekotina uzrokovanih napalmom b – kemikalijom koja nastavlja gorjeti ispod kože. Potom sam otkrio da takve strahote nisu neuobičajene. Postao sam svjestan rasizma u kolonijalnom ratu i kako reporteri opravdavanjem takvih činova doprinose nastavljanju istoga.
Rekli ste da mediji ne izvješćuju o ratu, već ga promoviraju. Postoje li medijski kanali čije su vas aktivnosti posebno šokirale ili razljutile?
Pa, postoje očiti primjeri promoviranja rata američke televizijske postaje Fox. Međutim, u Fox-u ni nemaju običaj ostaviti gledatelja s pitanjem o njihovom stajalištu i to vrijedi za većinu Murdochovog carstva. Murdoch je sam rekao da je rat „OK". Šteta za nevine, ali rat je potreban, rekao je veliki „barun". Naravno da je potreban proizvođačima oružja koji su stupovi američke ratne ekonomije. Podmukliji i vjerojatno i moćniji promoteri rata nalaze se među cijenjenim medijima poput novina The New York Times i televizijskog kanala BBC. Dvama bitnima istraživanjima koja su pratila invaziju na Irak dano je malo medijske pozornosti. Na Sveučilištu u Cardiffu otkrili su da je BBC naveliko promovirao ratni plan Blairove vlade, a poduzeće za analizu medija Media Tenor sa sjedištem u Berlinu otkrilo je da je među svjetskim najbitnijim televizijskim kućama kuća BBC imala samo 3% antiratnih reportaža prije invazije. Stanje je bilo gore samo na američkom CBS-u. Cenzura izostavljanjem je, po mom mišljenju, najopakiji oblik zagovaranja rata. „Kada tišina zamjeni istinu", rekao je ruski pjesnik-disident Yevtushenko, „ona postaje laž."
Mislite li da je ratno reporterstvo danas u gorem stanju nego na početku vaše karijere? Je li možda moderno „usađivanje" novinara veliki faktor u tome?
Nije gore, samo je bolje organizirano – iako je u mnogim aspektima daleko manje uspješno. Posljednji rat potpuno lišen državne cenzure u kojem je sudjelovala Velika Britanija bio je Krimski rat, iz kojeg su proizašle neke od najvećih ratnih reportaža u povjesti: ekspoze Williama Howarda Russella o katastrofalnom jurišu lake konjice u Balaklavi. On i njegov urednik novina The Times, John Delane, umalo su bili optuženi za izdaju zbog otkrivanja istine. Stanje se u potpunosti promijenilo za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada su novinari, prema riječima Philipa Gibbsa iz novina Daily Chronicle, smatrali da je njihov posao prenošenje „samo priča o primjerima galantnosti". Moderna ideja etabliranja je slična. Više od 700 novinara bili su usađeni u američke i britanske ratne snage tokom invazije na Irak. Davali su dobre akcijske priče i pružali nam malo obaveznih „pucačina", ali uspijevali su zaobići odnosno zatamniti istinu o nadolazećem brutalnom osvajanju i pljačkanju bespomoćne zemlje. S obzirom na to, online reportaže bile su bitan „protuotrov" tome. Pogledajte samo moćne, neovisne reportaže iz Fallujaha u Iraku američkog novinara Dahr Jamaila te filmove nezavisne produkcije koji su omogućili civilima da se i njihov glas čuje. Neke izuzetne primjere prikazujemo u filmu Rat koji ne vidite.
Govorili ste o „ratu percepcija" u kojem mediji imaju glavnu ulogu. Što ste mislili pod time?
Izraz pripada generalu Davidu Petraeusu, trenutačnom američkom zapovjedniku u Afganistanu koji je u Američkom protupobunjeničkom vodiču iz 2006. napisao da vojna nadmoćnost nije tako bitna kao uvjeriti javnost kod kuće da pobjeđujete, bez obzira na stvarnost. Drugim riječima, javnost je pravi neprijatelj vlada koje idu za nepopularnim kolonijalnim ratovima u kojima je moguće pobijediti samo ako je javnost uspješno zavarana. Taj pogled duguje mnogo Edwardu Bernaysu kome se pripisuje da je izmislio termin „odnosi s javnošću" uskoro nakon Prvog svjetskog rata. Bernayseva tvrdnja bila je da činjenice nisu toliko bitne koliko uspješnost „lažne stvarnosti", te da manipulatori javnog mišljenja spadaju u „nevidljivu vladu koja je prava upravljačka moć u našoj državi." Naravno, ništa od toga ne bi uspjelo bez medija kao prenosilaca i širitelja. A ovih dana, upravo im to ne uspijeva. Otprilike 77% britanske javnosti ne odobrava kolonijalističke avanture u Afganistanu, a većina je bila i protiv invazije na Irak.
Što se po vašem mišljenju može učiniti za poboljšanje medijskog pokrivanja rata, kako bi javnost dobila sliku o tome što se zapravo događa?
Odgovor je: recite očitu istinu; a istina o ratu je groteskna. Istina je drvo s kojeg vise dijelovi tijela djece. Istina su ljudi koji gube razum vama pred očima. Istina su prestravljeni vojnici. Istina su ljudske žrtve koje se protežu kroz bezbroj obitelji: civili i vojnici. To je rat. Izvještaji o ratu trebali bi biti svjedoci toga, ali i pokušati nam objasniti zašto je do toga došlo. To znači da novinari trebaju istraživati, a ne sudjelovati u kovanju urote. Jedan od najrazotkrivajućih dokumenata objavljenih na Wikileaksu bio je dokument Ministarstva obrane od 2.000 stranica, koji je istraživačko novinarstvo izjednačio s teroristima. To odražava smrtonosnu glupost koja se poput struje proteže tom cijelom ratnom industrijom. To govori o tome da ih je strah istine.
Bismo li trebali dati više prostora lokalnim reporterima koji dolaze iz regija pogođenih ratom?
Samo ako će pokušati govoriti o razlozima rata, a ne širiti sentimentalne priče o vojnicima iz lokalnih obitelji, čime se vojska hrani.
Govorili ste i o „ratu protiv novinarstva". Što mislite pod time?
Novinarstvo bi trebalo otkrivati istinu što više moguće. Treba i očekivati da će se vlade konstantno boriti protiv onih koji govore istinu, bilo da su zviždači ili neustrašivi reporteri. Zbog toga je Pentagon nedavno uspostavio odjel za suzbijanje „cyber rata". Vojnim je propagandistima svijet računalne komunikacije neosvojeno područje, a i gore, prepuno je nekonformista koje oni ne mogu kontrolirati. To je, doduše, samo djelomice istinito, ali ima dovoljno dobrih novinara koji svoje reportaže objavljuju isključivo na internetu da opravdaju uzbunjenost tvoraca rata.
Postoji li za vas razlika između korporacijskog medijskog svijeta Murdocha, CNN-a i BBC-ja te nezavisnih medija u pogledu odabira objavljenih priča i načina na koji ih se prikazuje?
Da, ali uglavnom je razlika u stilu. Pogledajte nedavni intervju Andrewa Marra s Tonyjem Blairom koji gotovo da služi kako bi obilježio odnosno proslavio Blairove samopromotivne memoare. Marr nije postavio ni jedno jedino ispitivačko pitanje o Blairovim zabilješkama o Iraku te je dopustio Blairu da promovira napad na Iran. Taj intervju nije bio mnogo drugačiji od onih iz Murdochovih medija, za kojeg sumnjam da bi bio jednako popustljiv. Pogledajte BBC-jevo pokrivanje prvog dana invazije na Irak – diljem medija poruka da je Blair nevin odzvanjala je poput jeke. Sličan primjer tome je što je postaja Fox učinila u Americi za predsjednika Busha.
Vidite li barem tračak nade u pravcu da bi bitne teme mogle biti raspravljene u masovnim medijima?
Postoje odlični reporteri u masovnim medijima – Patrick Cockburn iz The Independenta je najpohvalnija iznimka u Iraku. Ian Cobain iz The Guardiana je odlično raskrinkao mučenja i nepravde takozvanog rata protiv terorizma. Na internetu također postoji uzbudljivih novinara koje se ne smije miješati sa bloggerima koji pišu besmislice. Pogledajte neke tekstove koji su objavljeni na web-stranici Information Clearing House Toma Feelyja te na ZNet-u. U Velikoj Britaniji, web-stranica Media Lens probila je led kao prva informirana i kvalitetna analiza odnosno kritika liberalnih medija. To je nova „peta sila".
Postoji li drugo pitanje o kojem je, po vašem mišljenju, javnost trenutno masovno dezinformirana?
Trenutno postoji velika zabluda u Britaniji, a to je političko-medijski konsenzus da postojeća ekonomska kriza zahtijeva pustošenje javnih financija i ljudskih života. Ako proučite reportaže o gospodarskom slomu na jesen prije dvije godine uočit ćete da je šok kojeg je izazvao prisilio medije da iznesu istinu o korumpiranim bankama i nereguliranom financijskom sektoru, koji su s pravom identificirani kao izvor problema, a to je tada bila nova vijest. Unutar godine dana, novinari su se vratili na staro i donosili pretpostavke koje su odjekivale besmislicama političkih elita poput „zajedno smo u tome", što je zabluda toliko odvratna da vrijeđa inteligenciju nacije. Britanija nije na rubu bankrota – to je jedno od najbogatijih svjetskih gospodarstava. Najbogatijih 10% kontrolira 6,300 milijardi dolara s prosjekom od 6,3 milijuna dolara po kućanstvu. Pravedna stopa poreza riješila bi taj tzv. deficit u tren oka. U svakom slučaju, „deficit" je ideološki koncept: proizvod gotovo kultističke opsesije središnjih banaka i financijera sa prebacivanjem bogatstava nacija na sam vrh i održavanje tog stanja. Na kraju Drugog svjetskog rata, Britanija je bila službeno u bankrotu, a ipak je tadašnja laburistička vlada stvorila neke od najvećih državnih javnih institucija poput javnog zdravstvenog sustava (National Health Service). Ništa od toga ne bi bio misterij medijima koji bi seme smatrali agencijom ljudi, a ne moći.
Ima li dobrih vijesti?
Dobra je vijest da većina izravne i neizravne propagande ne djeluje. Kao što sam već rekao, većina ljudi je protiv kolonijalnih ratova. Postoji javna kritička inteligencija koja se suprotstavlja autoritetu medija u svim svojim čudesnim digitalnim oblicima. Možda ljudi osjećaju trenutni povijesni kontekst: da nezasite korporacije određuju njihov socijalni demokratski sustav, bez obzira na stranku na vlasti. U mnogim državama – Grčkoj, Francuskoj, Španjolskoj – vrlo su svjesni toga i to se trenutno direktno provodi u akciju. U Velikoj Britaniji ta spoznaja tek treba procvjetati, ali i to će se promijeniti. Mora se promijeniti.
—
Ovdje možete pročitati originalni Pilgerov intervju. Film Rat koji ne vidite možete pogledati ovdje. Svi Pilgerovi filmovi besplatno su dostupni online. Za više detalja posjetite njegovu osobnu stranicu.
Prevod sa engleskog: Tamara Šantek.