Kako sasvim sigurno ne bismo zakasnili na voz za Bishkek, na Kazansku stanicu u Moskvi pristigli smo trichava 3.5 sata ranije... Putovanje vozom od Moskve do Bishkeka traje 76 sati, dakle, tachno tri dana, od kojih dva odlaze na tranzit kroz Kazahstan.

Na nashu nesrecu ili srecu, imali smo karte za lezajeve na razlicitim krajevima vagona, te smo reshili da zamolimo par putnika da naprave malu pretumbaciju. Uz malo diplomatije, objasnjavanja, dirljivog treptanja i tuznih pogleda kategoricno odbijanje ruskih bakica ("nemoguce, ja uvek spavam na donjem lezaju" ili "necu u taj kupe, tamo je blizu toalet","namerno smo trazili ova mesta", itd) pretvorilo se u pristanak ispunjen kajanjem i dubokim samoprekorom ("naravno da cemo se premestiti, pa vi treba da budete zajedno", ili "izvinite sto smo bili tako bezdusni", "sludeo nas je rastanak pa nismo mogli pravilno da rasudjujemo", itd). Eh, Rusi, shto ste duze sa njima, sve ih manje razumete. Prvobitan utisak srodnosti (jezik, religija, pismo, mentalitet, itd), posle nekog vremena ustupa mesto osecaju da ama bash nicega, zajednichkog, nemamo.

Bilo kako bilo, zavrsili smo u ekskluzivnom malom dvokrevetnom kupeu, sa velikim prozorom, stochicem i stolicom, zmirkavim svetlom, na strateshki odlichnoj poziciji - odmah pored samovara :)

Kazahstan, dan drugi tj prvi

Chak i da su kosooki carinici sa velikim zelenim kapama, kojima krmeljivi mrmljate neshto i pokazujete pasosh zemlje koja ne postoji, bili samo san, kao sto vam to u prvom trenutku izgleda, jedan pogled oko sebe nepogreshivo uverava da je Rusija prestala, a pocheo Kazahstan.

Bez najave, horizont, koji je do tada stezao obruch oko voza, sada je olakshavajuce daleko, nebo je ogromno, a trava niska, svilenkasta i zuta, zuta. Onaj oblak vlazne magle koji vam u Rusiji sedi na dushi, rasprshio se, a bore na licima koje gledate plod su velichine prirode, a ne, kao u prethodnoj zemlji, velichine ljudskih poduhvata.

Zuta pustara, desetinama sati i hiljadama kilometara ispred i iza nas. Sa visokog prozorskog okna nasheg ruskog voza vidimo okolinu u jednoj neuobichajenoj, poluptichjoj perspektivi. Iz meke, suve kazashke stepe, ponegde, izdigne se seoce od nekoliko malih kuca od nabijene zemlje, zena ili dete kako, odeveni u ljubicasto i crveno, koracaju ka necemu nevidljivom, iza horizonta, mrshav pas koji plezi jezik nedaleko od pruge, mrlja slane vode, gorostasne azijske kamile letargichnog pogleda, peschani bregovi u daljini; usred nichega, zemljana kocka sa zaobljenim krovicem: mogila, samotni stepski grob.

Sa obe strane voza, desetak metara od pruge, prate nas stotine i, mozda, hiljade kilometara ruinirane drvene ograde; prava nasha, srpska taraba, u kojoj ne postoje dve iste daske ili ravno zakucan ekser - plot koji stoji jedino zato sto ne moze da odluci na koju stranu da se srushi; kazashka zeleznicka taraba negde je visoka preko dva metra, a negde jedva dvadesetak santimetara. Iza nje, dokle dopire oko, lezi kratkotravnata ravnica, beskrajna, prazna, pusta. Gledamo u daljinu, zatim u ogradu, zatim opet u daljinu. Pokusavamo da zamislimo stepskog stvora, poludzina, polupatuljka, kome ce ova taraba biti nepremostiva prepreka.

Gradic u pustari, u sumrak; duge, oniske kuce, ulice bez drveca, bledo okrechena stanica, i veliko, cirilicom, "Aral". U sumraku iza grada slutimo pritajeno prisustvo jednog, danas gotovo bivsheg, mora, i mislimo, mozda cemo i njega, nekada, na nekom putu, sresti, upoznati.

Kada voz stane, okruzhi ga mnoshtvo zena i dece, koji putnicima, cesto kroz prozor, nude svakojake sitne potrepshtine; iza njih, u pustari, vide se njihove male kuce i prazna dvorishta. Sa grubih stepskih lica posmatra nas nema shirina, i chudan neki mir, i veliko nebo puno sunaca i vetrova.

Oko voza vrvi od zhivota. Gde god vam oko poskochi, videce repove sushene ribe kako u snopovima prelaze iz zivahnih azijatskih u odushevljene ruske putnichke ruke.

Zabavljeni, posmatramo neobichan ritual, riba se prinosi, masa se okuplja, pocinje razgledanje, zatim je svi prisutni pipkaju i njushkaju, a kada se ustanovi vrstan kvalitet, riba koja je svoj zivotni vek zapochela u vodama Sir Darje, migrira u plave vagone ruskog voza da tu sretne svoju konachnu sudbinu.

Dan drugi a zapravo treci

Drugog dana puta, Kazahstan je uspeo da iznedri i neshto zelenila, po koju gromadastu planinu, i groblja koja izgledaju kao patuljasti gradovi, s tim shto su minijaturne grobljanske kucice u daleko boljem i svezijem stanju od onih vecih, namenjenih ovozemaljskom zivotu.

Zegu dostojnu poshtovanja pokushavali smo, sa promenljivim uspehom, da ublazimo kipucom vodom iz samovara. Veche, Kirgiska granica, vedri i radoznali zeleni carinici zavidno upoznati sa geografijom ("Serbija... aaaa, Juga!!!") i zatim, neshto kasnije, glavna zeleznicka stanica u Bishkeku, u vrlo sitne sate.