E, vala, dosta je bilo! - pomislismo nakon dva dana monumentalnog pekinškog pljuska od čijih posledica naša odeća nije pokazivala nameru da se oporavi ni uprkos brižnom ceđenju, širenju na priručnim kanapima od pertli i žicama od struje, a zakazala je i visokospecijalizovana tehnologija za upijanje vode iz đonova cipela pomoću dnevnih novina. Osetismo kako, upravo na najdaljoj tački našeg putovanja, polako ali neumoljivo počinje da nas steže podmukla putnička boljka – želja za stizanjem. Idemo kući. U trenutku kada ovo izgovaramo, od kuće nas deli otprilike 10.000 kilometara, deset državnih granica, nekoliko stotina šolja čaja, cela pustinja Gobi, tri sasvim pristojna smrzavanja, dva noćenja na železničkim stanicama, dvadesetak pakovanja instant-rezanaca (samo dodati vrelu vodu), sibirska kasna jesen, dve tegle džema i šest časovnih zona. Krećemo pre svitanja. Ulazimo, u Pekingu, u prvi u nizu vozova koji treba da nas odnesu do Irkutska, i narednih dana svet posmatramo kao niz četvrtastih prozorskih sličica ispresecanih, između ostalog, noćnim lutanjem i ofucanim hotelom u kineskom mestu Erenhot, celodnevnom šetnjom kroz mongolski pustinjski gradić Dzamn-Uud (gde, lutajući peskom prekrivenim ulicama, nailazimo na mali budistički hram i sasvim nehotično bivamo uvučeni u neobičan ritual paljenja zelenkastog praha, pravljenja papirnatih zamotuljaka povezanih žutom i crvenom vrpcom i mumlanja na tibetanskom, posle čega se odmaramo na okamenjenim stablima praistorijskog drveća u gradskom parkiću), dvodnevnom pauzom u Ulan-Batoru (merkamo šiljate kape, jahaće čizme i bičeve na pijaci Naram-Tuul i posmatramo bizarnu statuu debelog Džingis-kana koji izgleda kao da će svakog časa eksplodirati od nadutosti i silne istorijske veličine), da bi se klackanje nastavilo u vagonu treće klase koji hita ka severu (dok pijani stanovnici pijane zemlje Mongolije, sa nomadskim želucima nesposobnim da svare alkohol, teturaju između sedišta i pokušavaju da skrpe dovoljno ruskih reči da zapodenu nekakav razgovor sa nama, ali iz alkoholom natopljenog moždanog sunđera ne uspevaju da iscede ništa značajnije od «drug» i «da») i reč po reč, voz po voz, kilometar po kilometar, prag po prag, stižemo do ruske granice, jednu noć krivimo kičmu na klupama ledene ž. stanice u gradiću Sukhe-batoru, otkrivamo neverovatno povoljnu varijantu za Irkutsk, upadamo u jutarnji voz gde ubrzo tonemo u san dok se u noći kraj nas ledi Bajkalsko jezero, a narednog jutra provodnica lupa šakom o vrata kupea i gromkim glasom prekaljenog železničkog radnika objavljuje – Irkutsk! Prijehali! U Irkutsk stižemo u nedeljno jutro, pre izlaska sunca. Gradski termometri ne mogu da se slože oko tačne temperature vazduha, nudeći vrednosti između minus dva i plus jedan stepen Celzijusove skale. U pustom gradu spremno nas dočekuje jesenji sibirski vetar koji svojim performansama košavu šalje u red amatera-početnika, ali mi uzdignuta čela vedro stupamo napred, pažljivo umotani u sve odevne predmete koje smo poneli na put i one kojim smo se usput opskrbili.
Iako vreme sporije teče na niskim temperaturama, nekako prolazi par časova, radnje se otvaraju, dolazimo do kompjutera a zatim i telefona, i uskoro se baškarimo u dnevnoj sobi naših ruskih domaćina gde, postepeno, osvežavamo davno izbledela sećanja na čiste peškire, centralno grejanje, posteljinu, toplu vodu, krevet, ringlu po kojoj veselo skakuće lonac, wc-šolju sa daskom, sapun...
Dve noći u toplom krevetu, dve tegle domaćeg džema od sibirskih bobica, opraštamo se od vesele porodice i sedamo u voz za majčicu Moskvu, zadovoljni što ćemo narednih 86 časova provesti pijuckajući čaj i zverajući kroz prozor, bezbedni od hladnoće, kiše i kilometarskih šetnji pod punom putničkom opremom. |

Pozivamo vas da podelite utiske i pridružite se diskusijama na našem forumu.
—
Sav rad u Klubu putnika je volonterski, a sav eventualni prihod investira se u troškove sajta, konkursa, knjiga, putničkih kuća i drugih projekata. Podržite nas skromnom redovnom donacijom na sajtu Patreon i tako nam omogućite da uradimo još više.