Blog: Priče s granica (Jordan/Egipat)
Kada: 2004. godine

Lučki grad Akaba, na krajnjem jugu Jordana, leži na obali Crvenog mora koje preseca kamenitu pustinju i razdvaja dva kontinenta. Do egipatske luke Nueiba, sa druge strane mora, stiže se sporim ili brzim brodom, a brzina odgovara ceni karte. Kao finansijski logičan izbor nametnulo se šestočasovno noćno putovanje starim, rashodovanim plovilom koje često kasni po više sati, a već pri isplovljavanju jasno stavlja do znanja da su mu najbolji dani odavno prošli, i da apsolutno ništa ne garantuje.


Na palubi je bila gomila sveta, uglavnom Arapa i crnaca, koji iz neke od arapskih zemalja putuju u neku drugu arapsku zemlju. Velike porodice sedele su na podu, formirajući široke krugove po preciznoj hijerarhiji, u kojoj svako, od brkate babe do brkate glave porodice, ima svoje mesto. Putnici su jeli, pričali, leškarili, dremuckali, a u sredini su se igrala deca. Neko vreme sam gledao kako kljun broda seče talase, a onda me je noćna svežina poterala među ljude. Seo sam na tepih i počeo da razmišljam kako ću, eto, za koji sat stići u Afriku.

Razmišljao sam kako je lepo što u Afriku stižem starim putem, kopnom i morem, kao da sam svojim kretanjem na mapi sveta povukao nevidljivu liniju koja spaja Novi Sad i, recimo, Kairo. Još samo malo, i spojiće se. Nije mi smetalo ni višečasovno čekanje u luci, ni uporno stenjanje isluženih brodskih motora, ni prepuni pisoari u vidu dugačkog korita iz kog se urin u žutim slapovima izlivao pri svakom naginjanju broda.

Uniformisani egipatski policajac prošetao je palubom i pokupio pasoše. U tami ispred broda počeli su da se naziru obrisi obale u sivkastim tonovima jutra koje je upravo počinjalo. Afričkog jutra.

"Afrika", pomislio sam stupajući na kopno, ali su ovaj složen misaoni tok narušili policajci koji su me ščepali za rame, bez reči ugurali u zadnji deo nekakvog prastarog kombija, i tamo zaključali. "Znaš, Votsone, tu nisu čista posla" – skrenuo sam pažnju svom zamišljenom pomoćniku, dok je kombi skakutao kroz pustinju.

Posle nekog vremena vozilo se zaustavilo, a ja sam zamoljen da uđem u veliku baraku usred stenovite pustare. Seo sam na drvenu klupu. U prostoriji belih zidova bila su još dva čoveka. Jedan Rus, skupo obučen, sa naočarama za sunce, i jedan Palestinac, u beloj džalabiji, ne sasvim čistih, bosih nogu.

"Gde smo?", pitao sam Rusa. -"Znam koliko i ti".

Temperatura vazduha rasla je iz minuta u minut, uprkos sumnjivom plafonskom ventilatoru koji je delovao kao da će se svakog trenutka otkačiti i posejati smrt po prostoriji. Posle nekog vremena ćutljivi Rus je nestao, a nešto kasnije i Palestinac. Sedeo sam na klupi, pitao se šta se kog vraga dešava, i osluškivao jutarnje zvuke policijske stanice. Onda sam pozvan u drugu prostoriju.

"Dobar dan", grmnuo je tamnoputi čovek pedesetih godina sa gustim obrvama, na srpskom jeziku kakvog se ni Vuk Karadžić ne bi postideo, "Ti ideš u Jordan".

Egipat. Spečena pustinja prošarana ogromnim crvenkastim stenama krzavih ivica. Šest sati ujutru. I čovek za pisaćim stolom koji viče na mene na srpskom, a da pri tom nemam pojma ni gde se nalazim, ni zašto su me tu doveli. "Ne", odgovaram neubedljivo, "Idem u Egipat".

"Ne može", urliknuo je gospodin Jaser, tresnuvši šakom o sto tako da su papiri poskočili, "Jasno? Nema viza. Ideš u Jordan."

Nesporazum. "Ne treba mi viza. Srbija. Jugoslavija. Viza na granici."

"Ko kaže ne treba?" -"Kaže ambasada u Beogradu." -"Pitao za brod?" -"Molim?" Čika Jaser se izbeči na mene, pa ponovi, slog po slog, "Pi-ta-o-za-brod". Jebiga. "Nisam."

"I, šta sad?" -"Deportacija."

Državljani Srbije vizu za Egipat kupuju po prispeću, na graničnom prelazu. Osim - svaka čast birokratskoj glavi koja se ovoga dosetila - ako dolaze morem. U slučaju da se iz broda iskrcate na egipatsko tle bez vize u pasošu, momentalno sledi hapšenje i - deportacija. Na sreću, ne u daleku otadžbinu, nego tamo odakle ste došli -  u mom slučaju, u Jordan. O trošku egipatskih poreskih obveznika.

Pošto mi je sve to lepo objasnio, upitao sam ga otkud ovde srpski jezik. "Vukovar", rekao je. "Policija UN. Dve godine". - "I, kako je bilo?" - "Lepo. Pička materina."

Kompletno osoblje ove policijske stanice bilo je, nekom čudnom igrom sudbine, u dalekom gradiću Vukovaru, gde su dve godine sedeli pokušavajući da objasne Srbima i Hrvatima da nije lepo da se tuku. Pri tom im, kaže gospodin Jaser, nije bilo ni izbliza jasno ko su Srbi a ko Hrvati, jer su svi govorili istim jezikom i izgledali apsolutno isto. Policajci su naučili srpski, i sada ga često međusobno govore, na poslu, da im prođe vreme.

Utom ulazi čovek u uniformi, i baca nekakvu fasciklu na gos'n Jaserov sto. "Šta radiš, stari? Zajebavaš se?"

"Sjedi, sjedi", viče mu gospodin Jaser familijarno. "Evo imam jedan Srbin". Čovek me radoznalo zagleda, a onda prilazi i pruža ruku. "Dobar dan". U tom trenutku počinjem veoma iskreno da verujem da je svet sasvim poludeo. Samo još da iznesu so i pogaču, pa da se triput poljubimo i opletemo kolce oko pisaćeg stola.
 
Posle manje-više srdačnog razgovora, uguraše me ponovo u onaj kombi, pa na brod (zbogom, Afriko), i pravac – Jordan. Istim morem, ali u suprotnom smeru i sa ozbiljno narušenom zalihom entuzijazma. Naposletku, kada je brod uplovio u Akabu, imao sam jedinstvenu priliku da zavirim iza kulisa moćne arapske birokratije – ovaj put jordanske.

Sedam na stolicu. Sa druge strane stola, žena srednjih godina, sa maramom na glavi, gleda moj jugoslovensko-srpski pasoš pogledom Šampoliona kad je prvi put ugledao kamen iz Rozete, a onda otvara ogroman tefter na linije. Dobacuje mi zbunjen pogled, a zatim ponovo zaviruje u pasoš, pa u ćitap.

Ja sam već premoren i nije mi ni do čega, pa mislim nešto svoje i ne gledam je. Ipak, posle jedno 20ak minuta, primećujem da ženu polako hvata panika. Krajičkom oka gleda u uniformisane ljude koji povremeno protutnje kroz prostoriju treskajući čizmama. Nešto bi ih pitala ali, ko zna zašto, ne usuđuje se. I onda nastavlja da blene u moj pasoš i miče usnama kao da sriče sure iz Kurana, a ne moje profane biografske podatke.

Naginjem se preko stola da vidim šta ona to radi. Precrtala je, za tih pola sata, prva tri slova mog imena, krivudavim nogopisom đaka-prvaka, i godinu rođenja. Ne zna latinicu! Uzimam joj hemijsku i, onako naopačke, dovršavam svoje ime, a zatim i prezime. Srećno otkočen, moćni mehanizam arapske birokratije ponovo stupa u dejstvo. Žena klima glavom, zatvara tefter, zove stražara koji stoji iza vrata, on me pušta napolje.

I ponovo sam u luci odakle sam, dan ranije, poletno krenuo u osvajanje Afrike – magičnog kontinenta na kome sam proveo nekoliko sati gledajući u zid, slušajući pridiku na srpskom i truckajući se u kombiju. 

Narednog jutra, u egipatskom konzulatu u Akabi, bez ikakvih problema dobijam vizu. Posle još 6 sati spore plovidbe po poznatim talasima, na poznatoj palubi sa poznatim zvucima i mirisima, konačno stižem na poznato mesto.

"Afrika", pomislim. I paranoično se osvrnem oko sebe.