Presušilo… Pamukale, malo mesto u Turskoj, poznato je čak i u Srbiji, kao deo većine programa turističkih agencija. Razlog ovoga je blizina Kušadasija – omiljenog srpskog odmarališta u Turskoj. U Pamukale smo stigli predveče, kada bi, po nekoj logici, trebala da bude najveća gužva na ulicama. Poprilično smo se začudili kad smo videli da na ulicama nema nikoga, osim grupice ajkula u lovu na turiste i lire. Smeštaj smo našli u Pamukale Four Seasons Hotelu, koji naravno nema veze sa lancem Four Seasons, kao što naš boravak tamo nema veze sa hotelskim smeštajem – razapeli smo šator u njihovom dvorištu.
Nique la police Od Pamukalea smo odlučili da stopiramo do Kušadasija. Odmah pošto smo podigli palac stala nam je Lada i skratila naš put za oko 20-ak kilometara. Posle još oko pola sata čekanja, staju nam neka besna kola. Unutra zatičemo dva vesela Turčina, kažu da idu za Ajdin (na pola puta). Iz zvučnika bruji francuski hip hop, suvozač tiho izgovara rime dok vozač klimajući glavom prati ritam. Momci ne znaju engleski, samo turski i francuski. Na sve načine pokušali smo da se sporazumemo, ali nam baš i nije išlo. Razumeli smo da je vozač iz Konje, kao i suvozač koji trenutno živi i radi u Francuskoj na gradilištu. Osim što su nas povezli kupili su nam kilu smokava, najboljih koje smo u životu probali. Suvozač je, bar iz neke naše perspektive, veliki ljubitelj francuskog hip hopa – znao je reči svake pesme. Kad god bi prošli pored saobraćajaca ili policijske patrole, on im je pokazivao srednji prst urlajući nesto na francuskom. Izgledalo je kao da smo sreli nekog četvrtog izgubljenog drugara Vinza, Huberta i Saida. Posebno ga je oduševila pesma čiji je refren bio zvuk repetiranja pištolja. Oni su nam sve vreme objašnjavali nešto na turskom, ali mi ništa nismo razumeli. Tamo negde pred Ajdin, stali smo na benzinsku pumpu. Umesto da izađe i natoči gorivo, suvozač je izašao i počeo da urla nešto na turskom. Ubrzo jedan od bezposlenih Turaka, koji su sedeli u obližnjem hladu, prilazi kolima i obraća nam se na engleskom. Kaže da ga je lik zvao da nam na engleskom kaže da oni idu u Ajdin da završe neki posao, što traje 10 do 15 minuta. Posle toga idu u Izmir, tako da nas mogu odbaciti još bliže Kušadasiju. Mi sa oduševljenjem prihvatamo. Posle završenog posla krećemo dalje. Tako smo se vozili i slušali muziku, dok nismo došli do raskrsnice na kojoj se odvajaju putevi za Izmir i Kušadasi. Tu stadosmo, oni započeše neki razgovor, i posle par minuta upališe kola i skretoše ka Kušadasiju. U kolima nastade opšte oduševljenje. Izgledalo je da su oni još srećniji nego mi zbog ove svoje odluke! To su krunisali promenom muzike sa francuskog hip hopa na turske narodnjake.
Pošto su ušli u grad pitaju nas mimikom gde se nalazi naš kamp. Mi im pokazujemo mapu. Suvozač nam je otima iz ruke i izleće iz kola. Startuje neku bakicu i ona mu objašnjava gde treba da ide. Vraća se u kola sav srećan. Dovoze nas do ulaza u kamp. Rastanak je bio težak, čak nam je palo na pamet da preskočimo Kušadasi i nastavimo za Izmir sa njima... |