Od nekadašnje ogromne Otomanske Imperije ostala je, malo manje ogromna, Turska Republika. Zemlja čaja, baklava i portreta Mustafe Kemala. Čoveka koji je stavio tačku na već skoro propalu imperiju. Mogu da zamislim koliko bi putnika privlačila Otomanska Imperija da još postoji, ali ni Turska, što se ovoga tiče, ne zaostaje. Tako smo i mi jednog dana odlučili da se zaputimo tamo, balkanskim klancima do Istanbula, i dalje, po prostranstvima Male Azije.  

Ja sam već posetio Tursku, dok je Ivani ovo bilo prvi put. Moj prvi utisak o Turskoj bio je: ”Zemlja u kojoj svako ima nešto da vam proda.” Kako i ne bi kad smo na toj matursko-švercerskoj ekskurziji obilazili samo bazare gde su se naši profesori snabdevali kožnim jaknama i jeftinim zlatom, ah da, videli smo i Aja Sofiju…

Pošto sam nekoliko puta pokušao da smestim našu tursku avanturu u mamutski putopis, odustao sam. Odlučio sam da ga skratim i izvedem u situacijama i mestima koje su nama ostale u sećanju skoro godinu dana nakon puta.

“Pogranični biznismen”

Neki zli jezici ove ljude nazivaju i švercerima. Jedno je sigurno, noćni voz Beograd - Sofija je samo još jedan dosadni noćni voz sve do stanice Dimitrovgrad, kad se broj putnika poveća duplo, a broj torbi desetostruko, zaslugom ove gospode. Nemoguće je rečima opisati poštenje koje jednostavno isijava iz ovih ljudi. Jedan takav otvorio je vrata našeg kupea. Lice mu je imalo obrise teškog života, oslikanog u desetinama ožiljaka. Od odeće je na sebi imao model modne kuće "Quanjinsangtao" napravljen od najkvalitetnijeg PVC-a. Od istog materijala napravljene su i tri prepune torbe koje je nosio sa sobom. Jednu je bacio na roštilj, dve ispod sedišta. Iz ove sa roštilja strčao je boks "viceroya". Ubrzo posle njega vrata kupea otvara nasmejani srpski carinik. Švercer mu daje paklicu "malbora", i carinik odlazi zadovoljan, a mi ostajemo zapanjeni.

Prolazi i bugarski carinik, a švercer i njegov dragoceni tovar su još živi, zdravi i neuhapšeni / zaplenjeni. Posle granice, kad smo mislili da je sve prošlo, švercer počinje da paniči. Prvo je mene zamolio da pređem na drugu stranu kupea. Kad sam to učinio popeo se na sedišta i počeo da odvrće neonku na plafonu priručnim šrafcigerom koji je izvadio iz džepa, usput objašnjavajući zašto to radi. Kaže da u Dragomanu često upada granična policija i trkeljiše njih jadne. Od pobede nad sistemom švercera je sad  delio samo jedan zarđali šraf, koji nikako nije hteo da se odvrne. Mi smo zdušno navijali za njega, čak smo i pokušali da mu pomognemo, ali ništa, neće pa neće… Voz staje u Dragomanu, švercer pogleda kroz prozor i ugleda uniformisane haračlije. Preblede na trenutak, uze sve tri torbe i pobeže iz kupea. Posle 10ak minuta objašnjavanja vraća se u kupe, sa otprilike polovinom prvobitnog tovara. Granična policija sad uživa u čarima besplatnog srpskog "viceroya". Šta ćeš, takav je život…

Hajde da se volimo

Sofija je tipičan balkanski grad. Šaren i siv, živahan i usnuo, komunistički i kapitalistički, turski i evropski. Grad velikih spomenika i oskudno obučenih devojaka. Prva razlika između Sofije i Beograda koju ćete primetiti jeste železnicka stanica. Beogradska deluje kao mlađa sestra Sofijske (iako je verovatno starija). Železnička stanica u Sofiji je jednostavno ogromna. Predstavlja ogledalo istočnog bloka u svakom smislu te reči. Verovatno napravljena da slavi podvige bugarskog seljaštva i radništva, danas je puna nekih drugih, ne baš tako radnih ljudi. Produkata tranzicije i gorke ljudske sudbine. Jedan takav čovek zatekao se na obližnjoj klupi. Ispred njega je sedela grupica zapadnih bekpekera (Italijana i Engleza). On je sve vreme pokušavao da sa njima uspostavi kontakt mumlajući nešto na bugarskom. S vremena na vreme, pošto bi se umorio od praznih priča, pokušavao je da ih pipne. Posebno mu se svidela jedna devojka, koju je par puta, u trenutku njene nepažnje, uspeo da pomazi po kosi. Posle nekog vremena postao je užasno dosadan, tako da je jedan od ovih bekpekera skoknuo do trafike i kupio mu pivo, misleći da će ga tako ućutkati. Čovek je pivo sa zadovoljstvom prihvatio ali je postajao sve pričljiviji. Mi uglavnom nismo obraćali pažnju na njega dok iz njegovih usta nismo začuli poznato ime. Pokazivao je prstom u svoju ljubimicu i vikao: ”Lepa Brena, Lepa Brena…” (da li treba napomenuti da dotična uopšte nije ličila na Lepu Brenu). istanbul, cemberlitasOni naravno nikada nisu čuli za ovu estradnu veličinu, ali smo zato mi umrli od smeha. Nakon toga je počeo da odvija neke zavoje na nogama i pokazuje im svoje rane. Ovo je već bilo previše tako da smo u tom trenutku napustili predstavu.

Istanbul-Constantinopolis

Jednom prilikom sam sa jednim prijateljem raspravljao  kako bi izgledao današnji Istanbul da nije pao u turske ruke. On je mislio da bi to bio grad broj 1 u svetu, nešto poput, recimo, Njujorka. Meni se sviđa i ovaj turski Istanbul. Ukusi i mirisi orijenta samo 50 evra daleko od kuće. Istanbul je jedan velik i bučan grad, to ga čini ekstremno zanimljivim. Takav haos se ne može videti u dosadnim zapadnoevropskim gradovima, čista  egzotika.

Odseli smo u hostelu u kvartu Ćemberlitaš. Veoma živahan kraj strmih i uskih ulica punih prodavaca. Hostel je bio na izvrsnom mestu. Ako izađete ispred hostela i pogledate levo niz padinu, videćete dva niza zgrada duž uske ulice koja se spušta nizbrdo. Zgrade izgledaju kao prigodan okvir za sliku plavog Mramornog mora koje se vidi u daljini. Ako vam u kadar upadne i neki ogromni teretni brod koji čeka da
prođe kroz Bosfor, pred sobom imate pogled vredan miliona.