Govori: Ivan Manić
Bilo je neko veliko preduzeće... Nešto tu, tipa Hercegovina Impex, Import, nešto, neka najveća firma za trgovinu u Mostaru. I sad, na ovoj strani... su im, ono, skladišta i zgrade... bili. I sad, mi ih oteramo odatle. I sad tamo ima robe kol'ko 'oćeš. Onda su već Crnogorci dolazili kamionima, ubacivali prehranu, ovo-ono. Međutim ja se vrtim tamo, onda pokupim iz onih kancelarija, u kojima nema nikog... Poslažem ovako jedno dvadesetak onih tipkajućih mašina i uzmem sebi najlepšu. Nju sam doneo iz Mostara, to mi je bila uspomena.
Međutim, kroz sve one hale, ona skladišta, uđem u jedno, i shvatim da sam ušao u svoj dečački san.
U svoj dečački san.
Odjedanput stane vreme. Sve sve, razumeš? Stane... Stanu i prostor i vreme. Sve stane. I ja uđem u svoj dečački san, ko da on sanja, sad. U takav san uđem. Jer u toj hali, onako, recimo površine kao... dve, možda čak tri Hale Kej, puno - znaš čega? Igračaka. Ja, Šolaja i Đerikarac smo se pola dana igrali. Mi smo odložili puške, samo smo obratili pažnju, rekli smo svima ovima, oni su, vodili su računa da tu neko, da se ne prikrade, ovo-ono, i mi smo se pola dana igrali. Pazi, to su tri hale površina, pune najrazličitijih igračaka koje možeš da zamilsliš i koje ne možeš da zamisliš. Znači, automobilića... sve ono što si sanjao kao mali, da ćeš nekada ući u neku prostoriju prepunu igračaka, i da će sve biti tvoje. Mi smo se pola dana igrali.
A onda se vratili da se ubijamo dalje.