Kikladska božanstva u Atini. Fotografija: Klub putnika.
Treća nagrada na konkursu Spasimo putopis 2021
SMRT U VENECIJI
kako da digneš već hrđavo sidro
i nanovo rastvoriš pluća,
kako, kad daleki horizonti
imaju boju zaborava,
kad je zaborav pomalo i smrt,
kako da ti iz ravnih tabana
niknu krila,
da rodiš se
čist i ponovno?
Isplovili smo iz Venecije po vremenu koje je malo obećavalo. Bljedunjavo nebo rosilo je nekom nezdravom, čudnovatom kišom. Ljepljiva i puna prašine, sličila je krmeljima. Barem je more bilo mirno. Suhe, mutne kapi mreškale su ga kao da je tek oveće jezero.
S krme sam kroz kosu promatrala krabuljni grad kako se smanjuje i nestaje. Venecija je prvo bila golema, smrdljiva luka u kojoj smo satima čekali polazak, zatim sve širi vijenac romantičnih zgrada u pozadini (među kojima sam, čini mi se, prepoznala sićušnu kupolu bazilike svetog Marka) i na kraju sivkastognjila silueta grada, tako plosnata i mala da bi se moglo pomisliti kako neće biti šteta ako ju, kad se konačno otope kritični ledenjaci, zauvijek prekriju valovi.
Od slavne mletačke ljepote; od vodenih ulica, krilatih lavova i uslužnih gondola, od čipkaste Santa Maria della Salute i prozora iza kojih se događaju medeni mjeseci i preljubi; od svega toga nismo vidjeli baš ništa. Ondje smo bili samo u prolazu. Nije mi bilo važno. Nije mi bilo ni do čega. Ionako nisam namjeravala poći. U Zagrebu je bilo i suviše lijepog i nužnog što me držalo ugodno ukukuljenu u svakodnevicu koja mi je odnedavno postala podnošljiva. Da sam imala hrabrosti ponuditi Učitelju kakav izgovor, izbjegla bih to boležljivo ranojesenje glavinjanje morem.
Plovili smo za Grčku. Putovanje je bilo sastavljeno od otrcanog niza povijesno vrijednog kamenja koje smo imali obići mijenjajući raspoloženja i prijevozna sredstva, kao što je učinila svaka generacija učenika prije nas. Ma koliko da je taj niz bio brižljivo planiran i naizgled fiksan, on je, tokom izvedbe uvijek doživljavao manje preinake i prilagodbe; jedanput bi neki muzej bio zatvoren zbog renoviranja, drugi put bi gust promet usporio ionako sporo napredovanje ili bi neki od učenika napravio psinu i završio u bolnici. Putovanja su po prirodi nepredvidiva. Tog mi sluzavog dana to nije odgovaralo.
Svi su bili malo više živi nego ja, ali ni u drugima život nije bio onako razmetljivo prskav kako bi se očekivalo da bude kod mladih ljudi prvoga dana duge i uzbudljive avanture.
„Što ste pokisli?“ Učitelj je pitao ne tražeći odgovor. A doista smo takvi bili, onako osluzavljeni krmeljima koji su padali s bijelog neba.
Zapuhao je vjetar. Ne sjećam mu se smjera, samo topline. Kao da su nam je neka gorkasta gubica dahtala u lica. Vjerojatno je bila južina. To je dah propadanja.
„Jeste li čitali Smrt u Veneciji?“ pitao je Učitelj. „Niste. Znam. Jer ništa ne čitate. Ni lektiru. E pa pročitajte! Veliko je to umjetničko djelo. Ogromno. Nobelovsko. Zasladite se njime, neće vam otpasti zubi! Samo vi, kad pročitate, uvijek zapamtite samo dio o perverziji. Jedino to vas zanima, je li tako? Smeća mala,“ rekao je toplo.
„Smeća mala“ nas je zvao kad nas je najjače volio.
Josipu se razbila velika votka koju je švercao u ruksaku. Njezin oštar miris, sam po sebi dezinfekcijski, bolnički i hladan više nego pijano razuzdan, uhvatio se na sve nas onim neshvatljivim putem kojim mirisi prelaze s čovjeka na čovjeka. Josip je preko brodske ograde žmikao svoje natopljene stvari, a ja sam, zauzdavajući prvi nalet morske bolesti, mislila na propadanje i sve što je za mnom ostajalo na sve udaljenijem kopnu.
MARE MONSTRUM
prigni tjeme,
Lutalico,
ovo nisu tvoji dani,
ne pripadaju ti zvijezde ni svod,
cipele izuj,
u tuđoj si kući!
Na brodu je bilo ljudi koji su spavali na podu. Izvaljeni po hodnicima, prolazima, uz rubove stubišta, na izgaženim tepisima, ugniježđeni među jakne i raskupušenu prtljagu, jedni na drugima, sami na sebi, dobrodušno su nam se smiješili dok bismo ih obilazili ili prekoračivali, kao da nam se ispričavaju što zauzimaju prostor. U usporedbi s njihovim improviziranim ležajevima naše su se tijesne kabine, u kojima smo se nagurani kao srdele pacali u mirisima mladenačkih hormona i fekalija, činile kao luksuz.
„To su izbjeglice,“ netko je lupio.
Lica su im bila uglavnom bijela, pomirljiva i opuštena, kao da nastavljaju spavati i dok su im oči budne. Njihovo je siromaštvo raslo iz brodskoga poda i zbog njega im je bilo pretpostavljeno.
Ne, nisu bili izbjeglice, barem ne od one vrste koja je tih godina punila Dnevnik prizorima bijede i opasnosti. Ali tko može sa sigurnošću, gledajući čovjeka, reći da on od nečega ne bježi?
„Mediteran. Mare nostrum. Tako su ga Rimljani zvali. 'Naše more'. Naše. Kultura, povijest, umjetnost – sve nam je iz njega izronilo! Vidjet ćete kad doplovimo.“ Učitelj je pušio na palubi. Promatrala sam kako mu vjetar krade pepeo.
„Ma opet, nije samo naše! Eno, na jugu – Afrika; koliko je naše, toliko je bome i njihovo!“ Tu pokaza cigaretom na neku ljeskavu točku na pučini, a ja sam na njenom mjestu zamislila prašume, savane, piramide i sela od blata.
„Čega sam se tamo zimus nagledao, kakve sirotinje! Jadna majko. Svake godine tisuće iz Alžira, Libije, Tunisa, čak iz Eritreje, sklepaju od svakojakog jada splavove i čamce pa krenu za Europu…Više ih se na tom putu utopi nego što ih stigne živo. Poždere ih more… Čudovište… Mare monstrum... Ima knjiga o tome, baš se tako zove. Mare monstrum.. Ali vi ionako ništa ne čitate!“
Dok je Učitelj govorio, plavetno nas je čudovište, ravnodušno prema optužbama, svejednako zibalo u svom gorostasnom, uzbibanom krilu. Valovi su se umiješali u ravnotežu naših koraka pa smo se kretali kao da je i u nama more. U unutrašnjosti broda, ljuljali su nas tegobno, bolećivo, ali kada bismo izašli na palubu, činilo se kao da smo im zagospodarili, kao da jašemo na bijeloj pjeni koja nas podiže i obara u ushićujućem ritmu, mnogo bržem no što se osjećalo u našim uzanim kabinama.
Uz ogradu, vjetar mi je ćuškao obraze. Bile su to vesele ćuške, pomalo slične elektrošokovima kojima su u sanatorijima prošlog vijeka liječili melankoliju. Ispod mene, more se nadimalo. Neman je disala. Sa svakim jačim zapuhom vjetra, bivala je gladnija ljudetine. „Čudovište. Monstrum,“ tepala sam.
Okrutno plavetnilo vode okruživalo nas je sa svih strana, u daljini se pretačući u milostivo plavetnilo neba. Prijelaz između ta dva tako različita svijeta ponekad je bio jedva vidljiv. Bilo je to ono isto more kojim su lunjale brze feničke lađe i teški trgovački jedrenjaci Kartage, ono koje je bilo Odisejevo i Posejdonovo, etruščansko i egipatsko, blagodarno i jogunasto, njihovo i naše, a isto svjetlo nebo nad svime u beskraj.
Prvi put u životu nisam mogla vidjeti kopno. Manja i veća plovila, koja bi povremeno iskrsnula iz safirne maglice i u njoj se nanovo izgubila, samo su nas podsjećala koliko smo usamljeni, prepušteni rukama koje su i odozgora i odozdola bile modre i mudre i moćne. Bilo je teško ne osjetiti strahopoštovanje. Tako gorostasnom čudovištu, naš putnički brod nesretnog muškog imena ne bi predstavljao mnogo veći zalogaj od afričkog čamčića. Sjetila sam se izreke nastale s druge strane Atlantskog oceana: „Na otvorenom moru nema ateista.“
SRCA I OČI
ispleli smo za nas gnijezdo
od prolivene krvi
i grančica tamjana,
od smeća i smiraja
u kojem smo bili ljudi
i ništa ljudsko nije nam bilo strano.
Po izlasku s broda noge su nam nanovo učile hodati čvrstim tlom. Zemlja je bila pusta; masline i kamen, masline i kamen, tonovi sive poškropljene sunčevom pozlatom, kilometrima, kilometrima, masline i kamen… Zar zauvijek?
Hostel u kojem smo odsjeli imao je rasklimane krevete na kat koji su se samovoljno urušavali, i balkone s vrlo prijatnim pogledom na mali zaljev i još jedan maslinik. Sobu sam dijelila s Anom. Tiho, u purpurnom sumraku, češljale smo si mokre kose. Večer je imala okus po suhim smokvama, gnjecavoj čokoladi i metaksi sa sedam zvjezdica.
Nismo se mogle sjetiti imena pitoresknog manastira koji smo proteklog dana posjetili, ali ja sam bila sigurna da bih ga mogla nacrtati. Priprost, od bijela kamena, šmajhlan vremenom i prisan poput roditeljskog doma, bio je prva kopnena točka Grčke koja mi se sviđala. Nije bilo zatvorenog klaustra kakvi su obavezni kod zapadnjačkih samostana, samo zaravnjeno dvorište sa zdencem na koje se, sasvim prirodno i bez ograde, nadovezivao obronak zarastao u vinovu lozu i zdepaste, prastare masline.
Samostan je imao neveliku crkvu iz bizantskog vremena u kojoj su ikonama iskopali srca i oči. Učinili su to zagriženi katolički vojnici u ratu kojeg smo, kao i ime manastira, propustile kroz pamćenje. Navodno, u ime vjere. S kirurškom preciznošću poremećenih umova izrezali su oči Krista-suca koje su s prijestolja zirkale na njihove grijehe, oči novorođenog Krista okruženog magarcima i anđelima, oči Krista-patnika kojima su dodali ureze suza, i Marijino srce nazubljeno zrakama bezuvjetnog opraštanja. Nisu se mogli suzdržati; rezervirali su svoje mjesto na Nebu.
„Kako su mogli, pa Bog je svugdje isti?“ pitala sam.
„Kako su mogli, pa Boga nigdje nema!“ odgovorila je Ana.
Tridesetak predanih monaha, ujutro, u podne, navečer i u najmračnijem satu noći, molilo je pred sablasno oskvrnjenim freskama. Pogled na ikone bolio je kao pogled na osakaćene ljude.
„Kako znaš da Ga nema?“
„Nisam Ga vidjela.“
Središte monaškog života je Vultus Christi. Kristovo lice. Učitelj je rekao da svakoga dana kontempliraju o njemu. Sati i sati na koljenima, u kostrijeti, a Vultus Christi nikada nisu vidjeli! Dokono, pitala sam se je li glava u njihovim mislima smeđokosa i sužena prema bradi, popunjuju li joj prazne duplje i kakve su boje šarenice koje nadocrtavaju.
„Uz kontemplaciju, najvažnije im je odricanje. Odricanje od sna. Od taštine. Od seksa. Od higijene. Uglavnom, od naslada. Recimo, od naslade u hrani. Ima onih koji, sebi za pokoru, prije no ručaju, pomiješaju juhu, meso, salatu i kolače u jednoj zdjeli. To je kao da jedu bljuvotinu. Već gotovi sadržaj želuca. Praktično, ali bez užitka.“
„Zašto Bog samo želi odricanje i patnju?“ Ana se požalila na mučitelja u kojeg nije vjerovala.
Ni ja nisam razumjela zašto. Zbog metakse u grlu, ružičastih oblaka, ružmarina u zraku i Anine podatne kose pod prstima znala sam da se nalazim na dohvat onog iskonski uzvišenog što su monasi revno tražili među Kristovim očima. Blaženstvo se može naći samo tamo gdje ga već ima. S mobitela je gudio sjetan glas Lane Del Rey, ljubičasti sljez pospano je klimao na povjetarcu, sol je padala po jeziku ako biste ga isplazili. Posljednja svjetlost u pastelne je aure ovila otočiće i hridi nasumično razbacane zaljevom. Ovi geomorfološki oblici u Grčkoj imaju zanimljivo svojstvo da podsjećaju na draga lica.
APOLON VS. PITON
obećali su mi da će mi pokazatigrad od 100% pamuka
u kojem sam ostvarila snove svojih roditelja,
ljubav na granama voća,
nebo, čedno i bez poezije,
koje na me čeka
i ono što čudni
ovdje nazivaju Uspjehom,
ako budem dobra djevojčica
i još jednom zatvorim oči
Dok je u Delfima bio kamen koji je orao bacio s neba, Proročište je bilo središte Zemlje. Sada, kada se uči da je Zemlja okrugla, središta ne može biti, sve se točke pravilno udaljuju jedne od drugih u koncentričnim kružnicama, nema pravih proroka, Pitija, ptica koje nešto znaju, kamenja koje nešto znači, duhova koji šapću u vjetru.
„Svećenice su tjerali da žvaču sirovi lovor kako bi halucinirale. Vjerovali su da im njegovo lišće omogućuje da vide budućnost i razgovaraju s bogovima. Zapravo, samo su bile nadrogrirane,“ rekao je Učitelj, poigravajući se grančicom tog mirišljavog narkotika. Onda se malo zamislio i poučno dodao; „Da nikome nije palo na pamet da to sad iskušava, jer će inače vidjeti svoga boga, je l' jasno?“
Na proplanku, golom izuzev golih stupova bijedne ruševine, bablje ljeto nam je pokušavalo skuhati mozgove. Bilo je podne, kreme s UV zaštitnim faktorom i vode nedovoljno, sparina čudna za Mediteran.
„Pogledajte GORE, pogledajte Sunce!“ Učitelj je zavapio s entuzijazmom sretnog čovjeka čiji znoj nema miris.
Zaškiljila sam u disk koji se trijumfalno približavao zenitu, paradoksalno bijel u času svoje najjače vreline. Zapitala sam se je li moguće dobiti opekline na bjeloočnicama.
Sjedili smo u polukrugu oko Učitelja iznureni probdjevenom noći, dugom vožnjom zavojitim putem na kojem je autobus iskušavao elastičnost svojih guma, posljednjim dahom ljeta, tromom, gradskom mladošću. Učitelj je držao propovijed o pobjedi Apolona, sunčeva boga, nad Pitonom, gnjusnom zmijom koja ja je, u prva vremena, carevala Delfima i jela žrtvovanu djecu. Taj mit imao je snagu revolucije. Trijumf nebeskog, svijetlog, atletski građenog, nad svime što je zmija-ljudožder mogla predstavljati. Prijelaz civilizacije prokletih u civilizaciju spašenih. Jer ljudi su, prije no što su podigli pogled u visine, štovali ono što je bilo od zemlje, a znamo, rekao je Učitelj, kakva su bića koja pod zemljom žive; krtičava, glistava, crvava, zmijska, bezoka. Podmukla i zakržljalih tijela.
Ponirala sam vjeđe pred suncem, ali ne iz poštovanja. Misli su mi počele plesati vlastiti ples. Ljudi su ovamo gdje sada sjedim dolazili čuti svoju budućnost, makar iz buncanja i sline nadojene lovorom, htjeli su znati što im sutra nosi. Svi žele znati što im sutra nosi, ja to želim znati. Sutra ću se ponovno probuditi u brodskoj kabini jer plovimo za Kretu, zatim ću se buditi na Kreti, pa u Ateni, pa u tri različita prenoćišta od kojih se prvo diči izvorom mineralne vode i blizinom plaže, drugo izvrsnom domaćom kuhinjom, a treće ničime.
Ali što kad sve to prođe: i Grčka i sunce i more i pouzdano rominjanje Učiteljevog glasa; kada se vratim poznatim ulicama koje su, nakon svakog putovanja, tješnje i sivlje no inače, kada ću ponovno ustajati u pola sedam i živjeti da bih ustajala? Što za godinu, dvije ili četiri? Napunila sam dob u kojoj se od mene očekivalo da odaberem zanimanje, studij, da zacrtam neki pravac koji ću slijediti, a svakim mi se danom činilo da znam sve manje o svijetu.
Kao u transu, drveno sam promatrala niti trave, sočno zelene u inat sparini i bijele primorske pužiće kakvi na Jadranu uvijek dolaze u najezdama potpuno prekrivajući biljke, suhozide i prometne znakove. Tenisicom sam mrvila prašinu koja je nekoć možda bila zvjezdani prah. Tlo je pulsiralo u ritmu mojih očnih žilica. Podizalo se kao da će me prihvatiti u sebe, samo da bi od mene odustalo i propalo niže no što je bilo. Gore, dolje, gore, dolje. Nisam mogla podići pogled.
SVEĆENICA
dišem,
samo dišem;
u koži munje,
pod pazuhima oganj,
duž moždine svjetlost vlastitog izvora,
krasna, ne topla,
slaba, ali postojana,
kao u krijesnice.
Na Kretu sam stigla suhog grla i grozničava, uvjerena da imam vrućicu (na brodu je ubijao propuh). Krajolik koji nas je dočekao, usprkos vrelini, bio je melem za moju bolest. Rododendroni s cvjetovima velikim kao dječje glave, palme, grmovi teških, mesnatih listova na dugim stapkama kakvi u Europi rastu uglavnom samo u kućnim lončanicama, i neki osobiti bršljan koji je nicao iz asfalta i cvjetao ljubičasto; sve to sočno i jedro, rascvjetano i pohođeno crno-crvenim leptirima, dok usporedno, na sjeveru Balkana, jesen počinje hrđom i truleži bojati parkove. Nikada nisam bila bliže ekvatoru. Fotografirali smo se uz ušća zelenih rječica koje su izgledale kao da bi se na njihovim obalama moglo naći patuljaste krokodile i jata ibisa. Pomisao da bi put u Egipat odande bio kraći od povratka u Zagreb uzbuđivala je i hranila groznicu.
Na ruševinama palače u Knososu već sam se sasvim pošteno tresla. Čvrsto omotana crnim kardiganom koji je u sebe upijao svaku zraku tropskog sunca, vukla sam se za Učiteljem od jedne do druge krhotine zarumenjelih stupova, od pojilišta za paunove do zaravni na kojoj su, u drevna vremena, mladi akrobati bikove u trku hvatali za rogove i izvodili salto mortale preko njihovih leđa.
„Ova je palača zapravo bila grad, a grad je bio svetište. Pridošlice su ulazili kao u hram; tu su izuvali cipele, ako su ih imali, a tu su prali noge,“ pokazao nam je nizak prazan bazen uklesan u tlu. „Sve je bilo sveto. Iskonski. I rođenje i smrt, i kuća u kojoj živiš, i hrana koju jedeš, i što je pod tobom i nad tobom, svaka Božja travka, sve u čemu ima i nema soka; sve što je Život. Život sa velikim Ž. Onaj koji uvijek pobjeđuje i nastavlja.“
Svježe opaljeni južnjačkim suncem, u suvenirnicama smo se hladili sladoledom na štapiću i bespotrebnom kupovinom bez koje turisti ne bi bili što jesu. Asortiman se sastojao od džepnih nožića, orijentalnih slatkiša, bočica s uljem i aromatičnim rakijama, bijede keramičkih dupina kakvi se prodaju i duž Jadrana te, najviše, od svekolikog antičkog kiča koji je, u dimenzijama prikladnim za vitrinu, oponašao arheološke iskopine.
Jedna je figurica odmah bila moja. Divlje obnaženih i neobično lijepih grudi, izlivena od tobože potamnjele mjedi, raširenih je ruku podizala dvije vitičaste zmije kao kraljevska žezla. Iz stiliziranog sam joj lica iščitala neku starinsku inteligenciju kakve danas nema. Bila je veličanstvena.
Debeli ju je prodavač na pultu pažljivo omatao u zaštitni papir, kao novorođenče u pelenu.
„Krotiteljica zmija,“ rekao je na engleskom lišenom naglaska. „Probably a priestess.“
„Ne svećenica. Božica,“ ispravila sam ga. To mi je bilo važno.
Sunce je bilo jednako nesmiljeno kao u Delfima, a ja sam drhtala. Izvadila sam Božicu iz papirnatog povoja i privila je uz sebe. Mjed mi je ugodno hladila njedra. Znala sam da izgledam smiješno takva, kao dijete koje grli lutku. Nisam se osvrtala na zadirkivanje. Crni kardigan koji sam nosila imao je svečanu ozbiljnost plašta. Iza zubi koji su škrgutali i sudarali se u groznici plela sam litaniju; „Sve je sveto, sve je sveto…“
LAGUNA
povedi me gdje su jagode i šlag
- noćas ne moramo ispaštati -
na semaforu je već dugo
crveno svjetlo
i naši su grijesi na čekanju
Put do noćišta bio je dug jer je vozač izbjegavao sela u koja nikada ne ulazi policija. Takvih je bilo koliko i pitomih ljetnih rajeva. Kako smo se primicali sjeveru otoka, poznata mediteranska idila postupno je zamjenjivala egzotiku „lažne Afrike.“
Hotel u kojem smo odsjedali bio je upravo sjajan. Moderan i iznutra i izvana, prostran u visinu i širinu, bio je dio turističkog naselja sastavljenog od gotovo istovjetnih zgrada koje su se međusobno razlikovale samo veličinom. Plaža je bila neodoljivo blizu; zapadni zid samo što nisu kvasili valovi. U staklenom predvorju su nas dočekali s osmjesima, limunadom i kolačima od griza prelivenog medom. Za učeničku hordu, bila je to ekstravagantna raskoš.
„Nije to skupo. Cijene su jako pristupačne. Tri noći u ovakvom hotelu koštale bi nas manje nego jedna u onoj rimskoj sirotinji; sjećate se prošle godine kada smo imali strizibube i grinjave goblene na zidovima. Lokacija, sve je stvar lokacije.“
Ana i ja smo u našoj prostranoj prizemnoj sobi cičale kao djeca na Božićno jutro. Na golemi krevet su se mogla smjestiti dva svingerska para. Kupaonica je imala obilje toaleta i miris naranče, a kroz pritvorena klizna vrata, u spavaću je sobu ulazilo otrovno lišće oleandra u ružičastom cvatu. Gotovo sam plakala od zahvalnosti.
Popila sam aspirin, bacila se pod bijeli poplun i usnula neki dražesni san koji se prema praznovjerju imao ostvariti jer je bio prvi u novoj postelji. U još narančasto jutro istrčala sam među oleandre. Strm paravan od krša zaklanjao je lagunu nalik na intimni morski separe. Samo moj. Propela sam se na prste, ostavila japanke u glatkom pijesku i gladno se bacila u još neprobuđenu vodu. Sa svakim zaronom skidala sam sa sebe sloj nečisti; jučerašnja vrućica – buć! – strah od budućnosti – buć! – prošlost – buć! Ostala mi je samo glatka koža, čista i besramna kao u nudistice. Udahnula sam. Napokon. Sol mi je dezinficirala sinuse. Izvrnula sam se na leđa i raširila nevidljivu plivaću kožu među prstima. Kosa mi je bila morska trava u kojoj se skrivaju ribe. Postala sam sasvim lagana i daleka.
Nisam dobro čula. U ušima mi je šumilo kao u školjci. Više zbog življeg gibanja vode nego po zvuku znala sam da odavno nisam jedina koja se kupa. Pridigla sam se i vidjela da Josip pozira u maniri Hugha Hefnera. Voda mu se slijevala niz pileća prsa i još dječačke ruke, a desetak se djevojaka u šali privijalo uz njega. Mahnuo mi je da i ja priđem. Nije mi se dalo.
Zaronila sam otvorenih očiju. Voda je imala prozirnu kakvoću gorskog kristala. Spuštala sam se. Možda preduboko. Ako uroniš prst u more dotaknuo si cijeli svijet. Ako uroniš cijelu sebe… Dolje je hladnije. Mirnije. Osvježavajuće. Titralo je. Oko mene i u meni. Da sam tada zapjevala, nagutala bih se vode.
More me uzelo pod svoje. More me odmorilo. More me smežuralo i poplavilo.
More me izliječilo.
ATENA
guše me tvoje ruke,
stanem im pod nokte,
zrnce sam gorušice,
jer je negdje drugdje bilo više
one neopipljive materije
od koje se kipare snovi
Panorama Atene bila je grozna. Akropolsko srce grada obuhvaćao je skoro nepregledan obruč hirovite, bespravne gradnje. Kuće golih cigli i raščupanih instalacija međusobno su se naguravale u svađi. Fasade su bile rijetkost, a zrak nas je sjećao kakvog je okusa smog.
„Držite se zajedno i pazite kamo hodate! Ne tražite romantične trgove za potucati se noću, ovdje takvih nema,“ upozorio nas je Učitelj.
Grad od službena četiri milijuna stanovnika i dva milijuna onih koje birokracija nije priznavala živio je od kaosa. Relativno sigurne „austrougarske“ četvrti nadovezivale su se na one koje smo zvali „Kirgistan“ i „geto.“ Ponekad je prelazak ceste značio ulazak u drugi svijet. S prozora naše sobe u „finoj ulici“ gledali smo orijentalnu sirotinju, džepare na djelu, male prosjake iskopanih očiju i ono što nam je izgledalo kao dilanje droge umotane u svjetlucavi aluminij. Iznad oblaka vunastog sivila izdizao se Partenon, bijel i djevičanski.
„Ne mogu vjerovati da smo ovdje! Tri smo godine čekali Atenu,“ Ana je pušila na balkonu otpuhujući dim prema „Kirgistanu“, od kojeg nas je odvajao pješački prijelaz. Ispod nas automobili su kršili sva pravila vožnje i trubili kao pomamni, a mi smo si dale pravo da na svijet gledamo s visine iskusnih žena. „I evo nas napokon i nije kako sam mislila da će biti, sve je drugačije.“
Čudila sam se. Kako je bilo moguće da svi ti silni ljudi postoje usporedno sa mnom? Ja mogu biti u Zagrebu, ići u školu, upisivati fakultete, jesti pahuljice s mlijekom, pisati pjesme ili bježati sa sata, mogu izgubiti majku ili oca ili ostati neplanirano trudna ili dobiti na lotu, a ovdje to ništa ne bi promijenilo. I sve te glave koje prolaze ispod nas; u brzom hodu, nervozne za volanima, prekrivene šiltericama i burkama, ćelave, sijede, dječje, sve su bile pune misli koje možda nisu imale ništa srodno s mojima! Jesam li do tada živjela u uvjerenju da su svi oni ništa do statisti u filmu u kojem sam ja glavni lik, brujeća pozadina za moj život, scenografija koja se raspline čim napustim neko mjesto? Jer ako nije tako, što ja uopće predstavljam? Ana nije znala da se sjedeći pored nje strahovito smanjujem. Da sam postala još jedna u mravinjaku.
Dok smo, nakon vrlo temeljitog obilaska arheološkog muzeja, ručali grčke salate, pomfrit i girose u gradu, još sam se više uvukla u sebe. Ostala sam samo svježe popunjen želudac i oči. Netko je to morao primijetiti.
„Ako ti je loše, možemo do hotela,“ ponudio je Josip. „Otpratiti ću te. Ni meni nije nabolje.“
Rekla sam da još osjećam nedavnu temperaturu i pošla s njim.
Svratili smo u trgovine natovarene pernatim hvatačima snova i narukvicama protiv uroka, prozujali smo tržnicom u kojoj su prodavači sjedili na podu pred velikim košarama zelenog papra, šafrana, klinčića i suhog cvijeća, zaglibili smo za uglove iza kojih su se žene i muškarci otvoreno nudili. Nebo nad nama mračilo se nisko ovješenim oblacima i novim zapusima čađe. Josip me poveo parkom, prvom oazom zelenila u masi betona, stakla i opeke. Na klupama i korijenju stabala ležali su živi kosturi masne kose i bezizražajnih očiju. Pomamno su se češali, jedni druge, sami sebe, lica, vratove, prepone, stopala. Jedan se, zavrnutih rukava, grebao britvicom. Iz nabujalih vena izlazio mu je krvavi vulkan.
„Narkomani. Skreni pogled… Večeras ćemo gledati sirtaki. Znaš da se uz taj ples razbijaju tanjuri? Poslije, kad Učitelj zaspi, idemo u klub. Ima jedan naš, balkanski. Puštaju cajke iz devedesetih,“ Josip je govorio kako ne bismo mislili o tome da smo se izgubili. Počela je kiša. Vjetar je raznosio smeće i riječi. Trčali smo napola slijepi, s jaknama preko glava, a grad je jurio kroz nas.
„U Ateni skoro nikada nema oluje. Imali smo sreće da smo i to doživjeli,“ kasnije je rekao Učitelj. On je u svemu vidio neko dobro.
Hotel smo pronašli promrzli, mokri i nasmijani. Za nama se cijedio „Kirgistan.“
„Treba mi topli tuš, inače ću opet gutati aspirine,“ objavila sam.
Josip me pred vratima sobe uhvatio za bradu. „Sviđa mi se kako ti je kiša obukla tu majicu,“ rekao je.
Sjetila sam se onoga što sam ostavila pošavši na putovanje i istrgla se. „Da si me probao zbariti na kiši, imao bi više šanse.“
Zatvorila sam vrata pred njegovim mokrim trepavicama koje su bile duge kao ženske. Ponovno sam drhtala. Oprala sam se u vreloj vodi koju se nije smjelo piti i ogrnula dekom. Kiša je jenjala, a ja sam ostajala vjerna. Božica na noćnom ormariću stajala je kao zavjet, prijekor, molitva.
BOJE
o čemu još da pišem?
o onom otoku na koji Petar Pan odvodi djecu
dok još vjeruju da mogu letjeti?
ili o lasici
koja je malom Spartancu,
jedne lakonske noći,
pojela utrobu?
ne, nema još mnogo
- i kao da se bodrim -
ovo nije Shakespeare,
lampe su mi od neona,
s riječima smo kratki.
Noći izvan Atene bile su bistre kao pokajničke suze. Mogli smo se izležavati na ravnom krovu, piti vino s okusom octa i gledati zvijezde. Bilo ih je više nego igdje drugdje. Nebom se račvao pjenast trag Mliječne staze. Morala sam se podsjećati da su gibanja u njemu samo avioni. Zvijezde čovjeka mogu učiniti nesigurnim. Udaljene su od nas toliko svjetlosnih godina da ih zapravo i ne vidimo onakve kakve jesu, već onakve kakve su bile. Slika zvijezda koja do nas dolazi uvijek je pogled u prošlost.
U Epidauru smo bili sjedili raštrkani po klupama antičkog kazališta uklesanog u padinu. Učitelj je iskoristio posebne akustičke moći toga mjesta kako bi nam, s pozornice na kojoj su možda igrane praizvedbe Antigone i Kralja Edipa, održao govor.
„Umjetnost, ako je istinska, kvalitetna, nikada se ne probavlja lako. Da bi u njoj uživali trebate uložiti trud – zato vi ništa ne čitate, a trebali bi! Evo, svaki put kad u ruke uzmete knjigu, vi ne držite bunt papira – ne – vi držite komad nečije duše koju je pisac iz sebe isjekao da vas obogati! Jer što obogaćuje? Iskustvo! Život! To su učitelji. Ne možete proživjeti ni dva života, ali možete pročitati tisuću knjiga, pa vam to dođe kao da ste se tisuću puta rađali. Eto vam obilja! A najbolja knjiga ili pjesma ili, ako hoćete, drama, to vam je ona koja iskaže skriveno u vama, čuvstva i ideje bolje no što bi ste ih sami umjeli upisati! Jer onda, kada pročitate, vidite da niste jedini koji se tako osjećaju ili razmišljaju. Kada si dokaže da u nečemu nije sam, čovjek zna da to nije ludilo. A ludila se svi mi najviše bojimo! A što vam je ludilo? To je ono što niče iz sasvim običnih stvari. Recimo, kome se od vas nikad nisu uznojile ruke kada sam vas pozvao pred ploču? Ili tko je takav mangup da mu se guzica nije stegnula kada je nekog trebalo prvi put poljubiti? Praviš se hrabar, brineš kako izgledaš i misliš si, što ako mi ne uzvrati…“
Josip mi je tada, iz sjene čempresa, dobacio otrovan pogled koji je mogao biti izazov ili poruga. Nisam bila dovoljno važna da bih ga ponizila.
Oblaci su plovili, ptice i dronovi su letjeli, a Učitelj je govorio, sada o vremenu.
„… Čudesno je kako neke stvari izdrže! Grci koji su izgradili ovu pozornicu i klupe na kojima vi sada sjedite udaljeni su od nas puna dva tisućljeća. Grci pak koji su podigli Lavlja vrata, ono što smo jučer vidjeli u Mikeni, od ovih su epidaurskih Grka udaljeni kao od nas kralj Tomislav ili Bašćanska ploča! E, a ona palača u Knososu, između ovog kazališta i nje opet stoje dva tisućljeća! Pratite li me…?“
Najživlje sam zapamtila da su nogometaši našeg doba moderni supstitut za junake kakve je imala Ilijada.
U autobusu je govorio o zajedništvu, o slozi i o Africi.
„Vidio sam što je Afrika. To su djeca koja prvi puta u životu jedu napolitanku koju si im dao, a jedu je tako da odvajaju listove oblatne i dijele ih među sobom. A zadnjem djetetu, gluhom i uzetom, kojem nije dopao zalogaj keksa, daju da s njima liže onu čokoladnu kremu. Liz tebi, liz meni, gric ovdje, gric ondje, sve bratski i u zajedništvu, e to je Afrika, to želim i ovdje vidjeti!“
U tom smo duhu pod zvijezdama dijelili vino. Pili smo ga više iz obijesti no iz zadovoljstva. Nebo je, kako se zora približavala, dobivalo svilaste preljeve u bojama lapisa, skrleta i lavande. Srebrnkast osip nalik na inje povremeno bi se prosuo zrakom iz smjera u kojem je bilo more. Oni koji su spavali mislili su da je noć crna.
„Kad ovako gledam gore povjerujem u Boga,“ rekla sam.
„Glupost.“ Veselilo me što mi Ana proturječi. „Ne možeš dokazati da Ga ima.“
„To je kao da ti kažeš da postoje boje, a slijep ti čovjek kaže – ne, nema ih, ne možeš ih dokazati.“
„Pa?“
„Ana, što ako ja, na primjer, imam neko čulo kojim možeš vidjeti Boga, a ti ga nemaš?“
Žvakali smo lovor. Svoje sam listove nabrala na onom čuvenom mjestu na kojem je tristo Spartanaca porazilo silu Perzije. Mislila sam da će zbog toga biti jači. Izuzme li se gorčina koja nam je izlazila kroz nosnice, djelovanja nije bilo.
„Ti ponekad govoriš baš kao stari redovnik“ Ana je s krova ispljunula sažvakanu biljnu kuglicu.
Doista, u meni je bilo nečeg krutog i mirnog, upravo redovničkog. Možda sam se zato od posljednje odrednice našeg putovanja najteže odvojila. Bile su to titanske stijene Tesalije na čijim su vrhuncima, kao orlovska gnijezda, nasađeni manastiri – ni jedan mlađi od sedamsto godina. Učitelj je ondje šutio. Šutjela sam i ja. Golemo, prelijepo, bolno, božansko, veličajno u jednostavnosti, u isti mah strano i duboko poznato, čak domaće… a nema se što više reći!
AGAMEMNONOVA PLANINA
jednom ću te naći,
mjesto koje tražim
s druge strane leđa
gdje je crnilo i sve drugo,
gdje je dom.
Po povratku sam tražila lica i druge oblike u oblacima, sjenama, valovima. Morala sam priznati da je putovanje bilo lijepo. Saživjevši se s plavetnilom, strepila sam pred satom u kojem ću nazrijeti obris Venecije.
More je bilo prometnije no za prve plovidbe. Stajala sam na pramcu kao jedna od onih drvenih djevojaka čija su poprsja krasila kljunove venecijanskih galija i čekala na druge brodove. Učitelj je rekao da su Grci shvatili da je Zemlja okrugla promatrajući lađe. Iz daljine je trebalo spaziti oblinu mora koja od pogleda skriva dio plovila. Ali tog zaobljenja jednostavno nije bilo.
„Zemlja je ravna,“ buntovno sam zaključila.
„To što ne možeš vidjeti luk mora ne znači da ga nema,“ Ana me korila.
„Glupost. Možeš li ti dokazati da je Zemlja okrugla?“
„Ja, baš sada… Ne. Ali dokazao je netko drugi.“
Hoćemo li vjerovati srcu, očima ili nekom drugom? Bila sam sita rasprava, govora, predavanja. Za promjenu, trebalo je živjeti. Bez riječi.
Sjetila sam se planine koju nam je Učitelj usput pokazao. Zvala se Agamemnonova planina, po kralju koji se, legenda kaže, u nju preobrazio zauvijek usnuvši. Imala je polegnute noge s ukočenim stopalima, trup, prsa, vrat i lice istrošeno vjetrom, suncem i makijom. Tada sam odlučila vjerovati da je jednom disala.
Planine su mogle biti ljudi. Pučina je mogla biti sasvim ravna i prostrana. Noći su mogle biti šarene, zvijezde bliske. Svijet je mogao biti širi. Da nisam otišla, nikad ne bih znala.
