Karakalpakstan, Uzbekistan. Foto: Marin Prebeg.
Posebna pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2025.
—
„Kraj kroz koji su se vozili nikako se nije mogao nazvati slikovitim.”
Ivan Turgenjev (1862)
Vlakovi kojima smo putovali od Taškenta do Samarkanda, a zatim i do Buhare bili su moderni, brzi vlakovi španjolske proizvodnje, dok je noćni vlak kojim smo se spremali putovati od Buhare do Nukusa izgledao kao da potječe iz Sovjetskog saveza – što mi je zapravo odgovaralo, jer sam se oduvijek želio voziti u takvome vlaku.
Nakon što smo se raskomotili u malom, dvokrevetnom i zagušljivom kupeu, shvatili sam da se prozor ne može otvoriti, pa smo pokušali otvoriti klizna vrata, ali ona se na naše veliko iznenađenje nisu mogla otvoriti. Nakon nešto zajedničkih napora napokon smo ih uspjeli otvoriti, nakon što smo, pretpostavljam, uspješno nategnuli kvaku i nakrivili vrata. Malo kasnije, kada su vrata ponovo bila skoro zatvorena, začuli smo kucanje i u kabinu je zavirio kondukter.
„Kontrolka!” – rekao je strogo, ali prijateljski, bez da nas je pitao karte te nastavio dalje. Kontrolka čega – pomislio sam?
Devet sati kasnije, točno u sedam sati ujutro, vlak se dokotrljao na željeznički kolodvor. Kao i preostala četiri koje smo posjetili u Uzbekistanu, i ovaj kolodvor bio je moderan, čist i ograđen visokom ogradom, s ulazom isključivo kroz uski okvir detektora metala, a izlazom isključivo kroz usko zbijene redove taksista.
Nakon što smo uspješno odoljeli svima koji su nam dobacili „Taksi?!” bacili smo prvi pogled na Nukus – pomalo bezličan pustinjski grad kojim dominiraju prostrane ceste, pravokutna raskršća, široki i nepopločeni trotoari te sovjetski blokovi sivih i blijedih boja. Prizemlja zgrada krase šareni izlozi trgovina, a paralelno s njima pružaju se sramežljivi drvoredi s deblima obojenima vapnenim mlijekom i krošnjama ukrašenima bijelim pupoljcima. Bilo je proljeće i subota ujutro, ali osim gužve na kolodvoru, grad je djelovao napušteno i jedini trag ljudi bio je poneki automobil koji je kao i drugdje u Uzbekistanu gotovo uvijek bio bijeli Chevrolet. Prema podacima iz 2022. godine u Nukusu živi 329,000 stanovnika, ali tijekom šetnje do hostela, koja je trajala nešto dulje od sat vremena, nismo ih sreli više od desetak.
Stigavši u naš smještaj, izuli smo obuću, kako je to u Uzbekistanu običaj, te prišli recepciji.
„Dobro jutro, imamo rezervaciju kod vas.” – rekao sam pružajući naše putovnice na poluuvježbanoj kombinaciji engleskog, ruskog i hrvatskog jezika. Mladić nas je začuđeno pogledao, sporo uzeo naše putovnice i zagledao se u kompjuter. Zatim nas je ponovo pogledao, ovaj puta gotovo prestrašeno, nešto promucao i opet se vratio ekranu. Nakon nekoliko dugih minuta naše zbunjenosti i njegove nelagode, pružio nam je ključeve sobe i plahim, pomalo sramežljivim glasom rekao:
„Znam da je cijena na Bookingu bila 56 eura, ali...ovaj, kod nas u gradu dolar vrijedi manje od eura pa je cijena zapravo 60 dolara.”
Zbunjeno, ali bez negodovanja platio sam 60 dolara, a zatim smo krenuli ostaviti stvari u skromnoj sobici koja je imala samo jedan mali prozor smješten visoko uz strop, pa se kroz njega većinu vremena vidjelo samo plavo, nukuško nebo. Nakon tog pomalo neobičnog početka dana otišli smo na doručak u jedan naočigled turistički kafić koji se smjestio odmah pored glavne turističke znamenitosti Nukusa – jednog neočekivanog muzeja iza kojeg stoji jedna neobična ljudska priča.
Igor Savitskij rodio se 1915. godine u uglednoj i dobrostojećoj obitelji u Kijevu. Za vrijeme ruske revolucije, dojučerašnji obiteljski ugled preko noći je postao otegotna okolnost te su boljševici uhapsili i smaknuli njegovog djeda, ruskog povjesničara i slavista Timofeja Florinskog. Nakon toga, većina majčine strane obitelji otišla je u Francusku, dok se Igor s roditeljima preselio u Moskvu gdje su živjeli s majčinim bratom Dmitrijem. Tridesetih godina ponovo se preko noći postajalo državni neprijatelj, i u tim turbulentnim godinama prvo je uhićen i bez traga nestao Dmitrij, a nepoznata je sudbina zadesila i Igorove roditelje.
Savitskij se školovao za električara, ali je u slobodno vrijeme pohađao satove crtanja i slikanja, te 1941. godine započinje studij na institutu za likovnu umjetnost u Moskvi. Zbog lošeg zdravlja oslobođen je služenja vojnog roka te je 1943. godine zajedno s institutom evakuiran u Samarkand. Nakon rata, 1950. godine, pridružuje se kao crtač grupi arheologa na iskapanju ruševina Horezmijskog Carstva u uzbekistanskoj regiji Karakalpakstan gdje se nalazi i Nukus. Savitskij se ubrzo zaljubio u ovaj kraj i njegovu kulturu te je već za vrijeme trajanja arheološke ekspedicije počeo slikati lokalne pejzaže i sakupljati ručne radove, nakit, tepihe, vezove i ostale etnografske predmete, prikupivši već tada navodno više od osam tisuća različitih predmeta. Kada je ekspedicija završila, Savitskij se nastanio u Nukusu i u potpunosti posvetio prikupljanju etnografskih predmeta, a kako bi te iste predmete imao gdje izložiti počeo se zalagati za otvaranje lokalnog muzeja, u čemu je konačno uspio 1966. godine. Da je na tome ostalo, njegovi bi napori bili hvale vrijedni, ali ne nužno i osobito zanimljivi. No, na sreću, Savitskijeva strast prema prikupljanju umjetnina nije bila ograničena samo na Horezmijsko Carstvo i etnografske predmete Karakalpakstana – i na kraju se pretvorila u jedan vrlo neobičan slučaj građanskog neposluha.
Negdje u to vrijeme, Savitskij je počeo sakupljati radove uzbekistanskih i ruskih slikara, uključujući radove onih koje su sovjetske vlasti zaboravile ili zabranile. Postoji nekoliko verzija priče o tome kako je i zašto s time započeo. Najpopularnije su one koje ga prikazuju u romantičnom, dramatičnom i pustolovnom, gotovo herojskom svjetlu – kao čovjeka čija je glavna misija bila spasiti zabranjena i subverzivna likovna djela od zaborava i cenzure sovjetskog režima; priče u kojima je Savitskij svojevrsni „sovjetski Schindler avangarde” koji je putovao Sovjetskim savezom s umjetninama u aktovci i glavom u torbi:
"Pronašao sam ove slike smotane ispod kreveta starih udovica, zakopane u obiteljskom otpadu, u mračnim kutovima umjetničkih ateljea, ponekad čak i kao zakrpe za rupe na krovu. Na kraju sam imao zbirku koju se nitko u Sovjetskom Savezu ne bi usudio izložiti." – Igor Savitskij
U tom narativu, on je gotovo samostalno spasio velik dio ruske avangarde od zaborava ili uništenja od strane sovjetskih vlasti, uključujući djela umjetnika koji su završili u radnim logorima ili pred streljačkim vodovima. Njegov građanski neposluh prate priče poput onih da su slike u muzeju izlagane pod lažnim imenima ili sakrivane kada su u muzej dolazile razne sovjetske komisije i inspekcije, te da su radovi Nadežde Buravaje, koji prikazuju prizore iz sovjetskih radnih logorima, posjetiteljima muzeja izloženi kao prizori iz nacističkih koncentracijskih logora. Bez obzira koja je verzija istinita, Savitskij je nedvojbeno bio svjestan specifične uloge koju je Nukus imao u njegovom radu:
"Razumijem da problemi Nukusa plaše ljude, jer ga svi smatraju neuglednim i zabačenim mjestom, negdje usred ničega. Međutim, nije tako, jer je, s jedne strane, samo u Nukusu bilo moguće stvoriti tako nevjerojatan muzej, kakav je bilo nemoguće izgraditi bilo gdje drugdje." – Igor Savitskij
Ne znam koja je „druga strana” ovog citata, ali čini se da su i sovjetske vlasti bile svjesne prednosti i nedostataka Nukusa – pa su ovdje smjestile Kemijski istraživački institut, glavni centar za istraživanje i testiranje kemijskog oružja, gdje je razvijen i kemijski otrov novičok. Bez obzira na Savitskijeve motive, danas se u tom nevjerojatnom muzeju nalazi druga najveća kolekcija ruske avangardne umjetnosti na svijetu, informacija koja se često ponavlja u pričama o muzeju, iako nitko čini se ne zna odakle točno potječe.
Tijekom našeg posjeta muzeju, samo je jedna od tri zgrade bila otvorena, ali i to je bilo dovoljno da se uvjerimo kako je zaista riječ o nevjerojatnoj kolekciji umjetnina. Kombinacija Savitskijeve životne priče, povijesti muzeja, i kontrasta naspram grada u kojem se nalazi ostavila je na mene toliki dojam da sam u skromnom muzejskom dućanu za vrlo skroman iznos kupio – ako je vjerovati osoblju muzeja – originalnu umjetninu, iako je Savitskij navodno bio strogo i principijelno protiv prodaje bilo koje umjetnine. Dok smo se kretali dućanom, okrznuo sam se o turista koji je nasred dućana listao knjigu. Ispričao sam se, nastavio razgledavati i uskoro se ponovo nehotice očešao o njega. Ponovo sam se ispričao, ali to očito nije bilo dovoljno:
„Mislim, zaista! Pokušavam ovdje čitati, a ti se uporno zabijaš u mene!” – iziritirano je negodovao.
Pri povratku u hostel, za recepcijom je bio mladić od ranije i njegov prijatelj te sam ih odlučio pitat za pomoć. Naime, na poleđini slike koju sam kupio stoji ime autora, ali nisam uspijevao dešifrirati pisana ćirilična slova. Pokazao sam im sliku i pokušao objasniti da me zanima što piše, ali nakon što su dugo gledali u tekst, zbunjeno su me pogledali i pitali:
„Gdje je ta ulica? U Nukusu? Ili negdje drugdje? U Taškentu?”
Pokušao sam ponovo, ovoga puta s Google Prevoditeljem i pokazujući prstom u smjeru muzeja, ali ništa nije pomoglo, i moji su sugovornici neprestano pokušavali odgonetnuti u kojem se gradu nalazi ulica s imenom tog čovjeka. Nedugo zatim, shvatili smo da je moj prijatelj izgubio ključ naše sobe te smo dobili novi. Odmah smo se vratili do kafića gdje smo ranije doručkovali i upitali osoblje jesu li slučajno pronašli naš ključ. Odgovorili su negativno, ali je zatim njih barem pet više puta detaljno pretražilo par kvadratnih metara oko našeg ranijeg stola, iako smo im pokušali objasniti da smo to isto već učinili i mi.
Gradske ulice bile su još uvijek neobično puste. Budući da su u svim dosadašnjim gradovima tržnice bile najživlje mjesto u gradu zaputili smo se i ovdje prema jednoj od njih, gdje nas je dočekala već prepoznatljiva vreva uzbekistanskog bazara uključujući nezaobilazne uzbekistanske kruhove i ražnjiće. Kada smo završili s tržnicom imali smo dojam da u gradu više nemamo puno toga za vidjeti, pa smo na Google Mapsu vidjeli da se zapadno od grada nalazi groblje označeno kao znamenitost, te smo odlučili krenuti prema tamo pješice i putem pozvati taksi. Bio je sunčan i ugodan proljetni dan, ali putem čitavog mosta preko skromnih ostataka rijeke Amu-Darje također nismo sreli niti jednog jedinog čovjeka.
U trenutku kada sam naručio taksi, začujemo kako nas netko doziva – štoviše, viče! Okrećemo se i vidimo da nam brzim korakom prilazi niski čovjek krupnije građe. Kako nam se približava, primjećujemo neobične mrlje na njegovom licu i rukama. Na ruskome jeziku počinje nas ispitivati što radimo u Nukusu i ne može se načuditi kada čuje da smo turisti:
„Turisti, ovdje, u Nukusu!?”
Njegovo čuđenje brzo prelazi u oduševljenje, te počinje uzvikivati:
„Ja sam boger! Boger! Video boger!”
Ništa nam nije jasno, te ga molimo da govori sporije, kakav boger?
„Boger, video boger, Instagram, turisti!” – viče i dalje, na što moj prijatelj kaže:
„Bloger, ma je on bloger!?”
„Da, da, bloger, video bloger, promoviram Nukus i regiju na internetu za ruske i kazahstanske turiste! Biste li snimili video sa mnom da mi pomognete? Za promociju! Ma morate!” – izgovora u jednom dahu, na mješavini engleskog i ruskog jezika.
Pokušavam objasniti da nam upravo dolazi taksi, ali veoma je uporan, asertivan, gotovo agresivan, te me toliko zainteresirao da otkazujem vožnju. Nakon što smo pristali, predstavlja se kao Aibek, vadi mobitel i kreće nam objašnjavati što da kažemo u videu, te brzo postao nestrpljiv, a zatim i vidno frustriran što ne uspijevamo besprijekorno izgovoriti ime autonomne regije u kojoj se Nukus nalazi: „Karakalpakstan! KARA-KAL-PAK-STAN!”
Nakon nekoliko probi, uspješno snimamo video u kojem ja, nakon njegovog entuzijastičnog monologa, uzvikujem:
„Karakalpakstan! Aibek, naš drug!”
Zatim se smijemo, rukujemo, tapšamo po ramenu i pravimo selfie, a ja zapisujem njegovo Instagram ime. Žurimo dalje, odjednom se silno žuri i njemu.
Nakon posjeta groblju na kojem nismo sreli niti jednog čovjeka, vratili smo se u hostel, naručili dva doručka za nedjelju ujutro i dogovorili jednodnevni izlet u Moynaq, grad smješten 200 km sjeverno od Nukusa. Zatim smo otišli u večernju šetnju gradom koji je, u skladu s očekivanjima, bio više-manje prazan. Na gotovo svakom uglu dugačkih zgrada nalazi se mali kvartovski dućan i u svakome rade barem tri prodavačice i kupuje točno nula kupaca, a na katovima iznad osvijetljen je tek mali broj prozora. U toj besciljnoj šetnji vraćamo se do velikog trga ispred muzeja, gdje se, čini se, smjestio sav javni zabavni sadržaj ovoga grada – iznajmljivači običnih i grupnih bicikli, tri stativa s vrećom za udaranje te par štandova na kojima se prodaju sokovi, žvakaće, keksi i ostale sitnice. Sve od toga s popratnih dvadesetak zaposlenih, par nezaobilaznih policajaca i tek nekoliko građana: dvije djevojke, četiri mladića i jedan sramežljivi par. Čudimo se tome kako ekonomija ovog trga funkcionira i pitamo tko koga poslužuje? Tko koga čuva? Tko je prodavač, a tko kupac na ovoj sceni? Ne možemo se oteti dojmu da je netko negdje zamislio i propisao kako će se građani baš ovdje zabavljati, i sada se tu nalazi sve potrebno za nezaboravnu zabavu – osim građana koji se zabavljaju.
* * *
„Dobro jutro, sretan Uskrs!”
„Hvala, također! Gdje smo mi dočekali Uskrs!” – odgovaram dok ležim u krevetu.
Nedjelju smo započeli skromnim hostelskim doručkom, a zatim sjeli u bijeli Chevrolet, gdje nam se pridružio jedan danski turist koji je želio s nama podijeliti prijevoz do Moynaqa. Putuje sam, polako i dugo – inače je pomorac – i kao svi koje smo dosad sreli i on je bio pomalo neobičan. Na račun muzeja rekao je:
„Bio sam u Sankt-Peterburgu i zaista, sva avangardna umjetnost prestaje 1920-ih godina. Očito je većina umjetnina završila ovdje.”
Vozač nije govorio ni engleski ni ruski. Tijekom vožnje od 200 km i tri sata nije rekao ništa.
Turisti koji u Karakalpakstan ne dolaze zbog muzeja obično dolaze zbog nečeg čega u Karakalpakstanu više nema – Aralskog mora, nekoć trećeg najvećeg svjetskog jezera površine 68,000 km2, čija je ribarska industrija na svome vrhuncu snabdijevala jednu šestinu ribe u Sovjetskom savezu i samo u Moynaqu zapošljavala 30,000 ljudi. A osim ribom, Uzbekistan je Sovjetski savez snabdijevao i pamukom, koji se u središnjoj Aziji uzgaja gotovo dvije tisuće godina, ali je proizvodnja tek dolaskom ruskog carstva počela poprimati industrijske razmjere. Dolaskom boljševika na vlast industrijska proizvodnja pamuka je, zahvaljujući plodnoj zemlji i obilju rijeka, poprimila potpuno nove razmjere te su uskoro tri četvrtine pamuka proizvedenog u Sovjetskom Savezu dolazile iz Uzbekistana, dok je Uzbekistan istovremeno uvozio sve čega je prije imao dovoljno – kukuruz, voće, povrće, meso, žito i mliječne proizvode.
Aralsko more napajaju, odnosno napajale su dvije rijeke, Amu-Darja i Sir-Darja. Obje rijeke korištene su za navodnjavanje stotinama godina, ali tek su 1960-ih godina boljševici odluči navodnjavati i istočnije, pustinjske dijelove Uzbekistana, i to vodom koja je primarno dolazila iz Amu-Darje. Zahvaljujući navodnjavaju, Uzbekistan je 1988. godine bio najveći svjetski izvoznik pamuka; zahvaljujući navodnjavaju, od 1960. do 1998. godine površna jezera smanjila se za 60%, volumen za čitavih 80%, a salinitet je dosegao razinu višu nego u Mrtvome more. Do siječnja 2010. godine, ostalo je manje od 20% originalne površine jezera.
Kraj od Nukusa do Moynaqa je pretežno ravan i pomalo monoton, a velik dio puta s obje strane ceste pružaju se niski nasipi i poplavljene ravnice – za koje pretpostavljam da su polja pamuka. Taj me pejzaž podsjetio na nastavak Turgenjevljeva ulomka:
„Polje za poljem protezalo se sve do horizonta, malko se uzdižući pa se opet spuštajući; ponegdje su se nazirale šume i vijugave jaruge obrasle rijetkim i niskim grmljem [...]. Prolazili su pokraj malih potoka s uvučenim obalama i jezerca s uskim branama, malih sela s niskim kolibama pod tamnim i često trošnim krovovima, i nakrivljenih štala sa zidovima ispletenim od suhog granja [....]”
Danas je tu i pokoji nedovršeni sovjetski stambeni blok, usred ničega i bez ikoga, žute, nadzemne plinske cijevi i što izgleda kao snijeg – ali pretpostavljam da je to sol. Ulazak u Moynaq najavljuje golema skulptura ribe. Prema Wikipediji, 2018. godine ovdje je živjelo 13,500 ljudi; ta je brojka danas zacijelo i manja, i Moynaq je najtrošnije i najpustije mjesto koje sam ikada posjetio, u kojem su tragovi modernosti rezervirani za vladine zgrade u karakterističnoj uzbekistanskoj kombinaciji bijelog mramora i plavog stakla. Na kraju mjesta, gdje se nekada pružala obala Aralskog mora, nalazi se groblje brodova – prepoznatljivi motiv s disaster tourism blogova i članaka – te vrlo malen i skroman muzej u kojem su izloženi predmeti, slike i fotografije ribarskih motiva i u kojem se vrti crno-bijeli film o ribarskoj prošlosti grada, pomalo surealno iskustvo prije nego se ponovo izađe u grad smješten usred pustinje, s najbližim morem udaljenim 200 kilometara.
Nestanak Aralskog mora nije imao samo ekološke i ekonomske posljedice. Povlačenje mora za sobom je ostavljalo ravnice prekrivene solju, tlo natopljeno umjetnim gnojivom, pesticidima i industrijskim nusproduktima, te otok Vozrozhdeniya gdje se nalazio Aralsk-7, jedan od sovjetskih laboratorija za biološka oružja. Vjetrovi su sve to raznosili po poljima pamuka, zbog čega je urod na ionako oskudnoj zemlji bio sve lošiji, te se zbog toga pribjeglo korištenju još više umjetnog gnojiva i još više pesticida. Karakalpakstan danas ima stopu raka, tuberkuloze, žutice, probavnih, infektivnih, bubrežnih i raznih drugih bolesti daleko iznad uzbekistanskog prosjeka, a smrtnost novorođenčadi i majki je višestruko veća nego u ostatku zemlje. Uz sve to, nestanak mora doveo je do hladnijih zima, toplijih ljeta i fenomena za koji sam prvi puta čuo u Uzbekistanu – pesticidnih oluja.
Nakon muzeja, htjeli smo se prošetati natrag do početka Moynaqa i ondje se naći s vozačem. Pokušao sam to nekako iskomunicirati prstima imitirajući hodanje, no ta naša prva konverzacija izazvala je samo čuđenje i odgovore na, pretpostavljam, karakalpakstanskom jeziku. Nakon što je, standardno, i Google Prevoditelj zakazao, vozač je nazvao mladića iz hostela, koji je i sam jedva govorio engleski, i mi pružio mobitel. Nakon još jedne kombinacije svih jezika koje znam, vratio sam mu mobitel, nakon čega su nastavili razgovarati neobično dugo, a vozač je i dalje izgledao jako iznenađeno. U konačnici smo se dogovorili te smo pješice krenuli natrag. Kada smo krenuli za Nukus, nakon par kilometara iznenada je zaustavio automobil, i panično me zatražio da upišem koordinate Nukusa u Google Maps. Do Moynaqa smo došli bez Google Maps, a vjerujem da bi se već i danas sam znao vratiti u Nukus. Zašto nam je sada odjednom trebao Google Maps? Ne znam.
Na putu natrag stali smo na benzinskoj postaji. U Uzbekistanu putnici moraju napustiti automobil prije ulaska na benzinsku postaju, pa sam dok smo čekali uz cestu prišao dvojici mladića koji su sjedili na motociklu i upitao govore li slučajno engleski, ili možda ruski. Nisu odgovorili, nisu odmahnuli glavom – nisam siguran niti da su me uopće pogledali.
Vratili smo se u Nukus oko 18:00 sati i prije potrage za večerom željeli smo isplanirati jednodnevni izlet do Hive, grada smještenog 150 km jugoistočno od Nukusa. Pripremili smo Google Prevoditelja i pitali novog mladića na recepciji, „vozi li bus za Hivu”. Dugo je gledao u mobitel, zatim u nas, pa ponovo u mobitel, da bi konačno rekao:
„Bus?” – upitno nas je pogledao.
„Da, bus.” – bio sam blizu tome da pantomimom imitiram vozača autobusa, kada je moj prijatelj rekao:
„Autobus?”
„Ahaaa, autobus! Autobus. Ne. Nema autobusa za Hivu, ali ima taksi.”
„Koliko košta taksi?”
„Ne znam.” – brzo je odgovorio i nastavio gledati u nas.
Prije nego smo otišli na večeru, naručio sam doručak za ponedjeljak ujutro, što je on uredno zabilježio u rokovnik.
Dok hodamo pustim, prašnjavim trotoarom ususret nam dolazi mladić u crnim cipelama, crnim hlačama i crnoj jakni, odjeven kao i većina Uzbeka. Zaustavlja nas, ispričava se i želi nas nešto pitati. Na dobrom engleskom jeziku objašnjava da radi za jednu tvrtku i opisuje nam čime se bave, ali mi ne uspijevamo razumjeti to što govori. Zatim iz džepa vadi kemijsku olovku i mali blok, te nam u njemu pokazuje stupce, brojke i slova, a onda iz sive torbe prebačene preko ramena vadi male bočice koje izgledaju kao ampule:
„Ovo su parfemi iz Saudijske Arabije, možda biste ih željeli pomirisati i kupiti?” – entuzijastično pita.
Pogledavam se s prijateljem, ne vjerujem što čujem, ispričavam se i govorim kako nismo prava publika za to.
“Nije otrov, zaista!” – govori ljubazno dok u ruci drži bočicu.
Zahvaljujemo se još jednom, i ja pomalo zatečen, zbunjen i u želji da se izvučem, hvalim njegov engleski. No on izgleda pomalo uvrijeđeno – možda je zbog parfema, možda je moj kompliment njegovom engleskom zvučao neiskreno i podrugljivo? Ispričavam se još jednom i odlazimo dalje, a zapravo mi je žao što se naš razgovor odmah sveo na financijsku transakciju iz koje sam se instinktivno htio izvući. Htio sam pričati s ovim mladićem i pitati – otvoreno, ali pristojno – što se dešava s ovim neobičnim gradom i gdje su barem neki od njegovih 329,000 stanovnika?
Večeru smo pronašli u restoranu za koji nismo bili sigurni ako uopće radi jer na parkingu i ulici oko njega uobičajeno nije bilo nikoga, a svi zastori na velikim prozorima restorana bili su navučeni. Unutra nas je dočekalo tek par gostiju i više od dvadeset zaposlenih, od kojih je velik dio u otvorenoj kuhinji zaista radio punom parom. Možda su imali puno narudžbi za van? Pri povratku u hostel, dogovorili smo za ponedjeljak ujutro jednodnevni izlet u Hivu.
* * *
„Dobro jutro, još jedan dan u raju, na prvi april!”
„A baš je prvi april!” – odgovaram iz kreveta dok kroz maleni, otvoreni prozor dopiru zvukovi kukurikanja i policijske sirene. Zatim silazimo na recepciju gdje je mlađi od dvojice mladića.
„Dobro jutro, je li doručak uskoro spreman?”
„Doručak?” – sramežljivo pita i gleda oko sebe.
„Da, naručili smo i za danas jedan doručak.”
„Aha...a ne, zaboravio sam ga naručiti.” – odgovara s dozom nelagode, a zatim dodaje:
„Mogu vam ja nešto na brzinu pripremiti?”
Dok čekamo prijevoz, dolazi stariji kolega i sa nama dijeli namaz nalik pekmezu. Nažalost, zaboravio sam ime tog namaza, ali sjećanje mi govori da smo uz pomoć Google Prevoditelja saznali kako je riječ o nečemu što se sprema tokom ramazana i popularno je i u Iranu. Sjećanje mi govori i kako je to bila jedina relativno normalna konverzacija tokom tri dana provedena u Nukusu.
Za Hivu je po nas došao isti automobil i isti vozač kao za Moynaq. Pejzaž do Hive je, kao i do Moynaqa, pretežno ravan, te ga naizmjence čine pustinja, ravnice, polja pamuka i vrbe – krajolik koji me podsjeća na nastavak ulomka:
„[...] vrbe, s polomljenim granama i oguljenim deblima, stajale su uz cestu poput rastrganih prosjaka; mršave i čupave krave, izgladnjele, pohlepno su čupale travu uz jarke. Izgledale su kao da su upravo istrgnute iz kandži nekog strašnog, ubojstvenog čudovišta; i taj žalosni prizor izgladnjelih životinja, u ambijentu tog divnog proljetnog dana, prizivao je, poput bijele sablasti, viziju beskrajne, sumorne zime sa svojim olujama, mrazovima i snjegovima…”
I dok je Moynaq disaster tourism prve kategorije, stari grad u središtu Hive, Ičan Kala, pravi je povijesni biser i prva uzbekistanska lokacija dodana na UNESCO listu svjetske baštine. Oba smjera ovoga puta naš je vozač odvozio bez Google Mapsa.
Pri povratku u Nukus odlazimo u našu posljednju večernju šetnju gradom tijekom koje na jednoj zgradi opažam otvorena vrata i natpis Igraonica. S obzirom da sam kao dijete mnogo sati proveo u video igraonicama, neka sentimentalna znatiželja ponukala me da uđem unutra i ovdje potražim neke od stanovnika Nukusa. U prvom mračnom hodniku nije bilo nikoga i ničega. Zatim sam se uspeo uz škripave, drvene stepenice gdje sam iza odškrinutih vrata vidio desetke računala poredanih na stolovima uz zidove i uzduž sredine prostorije. Tamo je sjedio točno jedan mladić, sa slušalicama u ušima, duboko udubljen u nepoznatu mi igru, u grobnoj tišini koju su prekidali samo zvukovi tipkovnice i miša.
Večeru smo potražili na istome mjestu kao i jučer, znajući da nas iza praznog parkinga i navučenih zastora čeka pristojan ugostiteljski objekt, a na naše veliko iznenađenje u njemu nas je dočekalo puno više gostiju nego prethodnog dana. Dok su za svakim stolom gosti puštali muziku sa svojih mobitela, mi smo nagađali kako nedjelja možda nije dan za restorane, ili je za vikend većina stanovnika negdje išla, iako nam nije bilo jasno gdje bi to negdje moglo biti.
U međuvremenu, gradske ulice su odjednom zasjale ramazanskim svjetlima, iako je bio već dvadeseti dan ramazana. To nas je potaknulo da još jednom prošetamo trgom ispred muzeja, ali nas je tamo i ovaj puta dočekalo više prodavača nego gostiju.
* * *
Nikada nisam posjetio grad koji je u meni izazvao nemir i mješovite osjećaje kakve sam doživio u Nukusu. Prvi puta na nekom putovanju, kada padne mrak nemam pretjeranu želju izaći i vidjeti što ima u gradu, i pribojavam se da je hostel kojim slučajem imao restoran da bih večerao u njemu, što je bez sumnje jedan od smrtnih grijeha svakog samoprozvanog putopisca. Osjećam se pomalo krivo dok to uopće pišem – što je točno izazvalo taj nemir i tu nelagodu – pa da sam poželio odavde otići prije, a ne kao inače ostati duže nego što je to bilo moguće?
Nije to nešto čemu su krivi stanovnici Nukusa i naši pomalo neobični susreti; štoviše, prije svega je to odsustvo stanovnika Nukusa, dehumanizirana arhitektura grada i jedan osjećaj praznine s čijim se opisom neprestano mučim. O Nukusu zapravo znam jako malo ili zapravo ne znam ništa, i u šali zaključujemo da zapravo uopće nismo u Nukusu. Kada smo mislili da smo zaključani u kupeu, vlak je skrenuo negdje drugdje i sada smo dio nekog socijalnog eksperimenta ili prvoaprilske šale. Čitav grad izgleda poput seta distopijskog filma, a svi ljudi koje smo sreli – zaposlenici hostela, turist u muzeju, bloger, Danac, vozač i naravno prodavač parfema iz Saudijske Arabije – su loši glumci i nepripremljeni statisti. Čitav grad, a ne samo muzej, izgleda kao dio nekakve Savitskijeve varke i čini mi se da smo više ljudi vidjeli na slikama muzeja nego na ulicama grada. Gdje je tih 329,000 duša i živi li netko iza zidova ovih zgrada, s njihovim ugašenim svjetlima i navučenim zastorima?
U žanru modernog putopisa, koji obično započinje i završava listajući avionske časopise u kojima je svaki grad vibrantan, i svaki ima svoj quintessential experience i revitaliziranu industrijsku jezgru s thriving scenom mladih umjetnika i ukusnih obroka – nepopularno je reći da nas nešto nije oduševilo. Ako putnik ne uživa reći ćemo da je problem u njemu i u njegovim predrasudama, previsokim očekivanjima ili nepoznavanju povijesti. Jer pravi putnik uživa svugdje, uvijek i u svemu, čak i u ne-uživanju. Do Nukusa sam i ja mislio da sam takav prekaljeni i prosvijetljeni putnik. Volio bih da sam upoznao nekoga tko ovdje živi i pronašao s njime zajednički jezik, da bolje razumijem ovo mjesto te dobijem odgovore na barem neka pitanja.
Nažalost, Nukus ćemo napustiti bez odgovora na pitanja i bez da dočekamo proljeće i kraj Turgenjevljeva opisa:
„Tako je razmišljao [...] ali, dok je on razmišljao, proljeće je činilo svoje. Sve se unaokolo zlaćano zelenjelo, sve se široko i blago lelujalo i ljeskalo pod tihim dahom toplog povjetarca, sve odreda — drveće, žbunje i trava; sa svih strana ševe su izlijevale svoju glasnu, neprekidnu pjesmu; vivci su dozivali dok su kružili nad niskim livadama ili bešumno trčkarali po busenima trave; vrane su se šepurile u niskom proljetnom kukuruzu, crneći se zgodno u nježnom zelenilu; nestajale su u već pobijeljeloj raži, samo su im s vremena na vrijeme glavice izvirivale iz njenih maglovitih valova.
* * *
Kroz maleni prozor vidim samo plavo nukuško nebo, a pored vrata prepunu kantu za smeće koju nitko nije ispraznio tri dana, dokaz da smo ovdje već neko vrijeme. Pukla je daska za WC, ili je možda oduvijek bila puknuta?
Pješice odlazimo do aerodroma, i štedimo vrijeme kraticama između još sivih socijalističkih zgrada i preko još nepopločenih dvorišta s lokvama vode i pokojom zahrđalom ljuljačkom, a čitavim putem glavni tragovi života su kokoši, psi lutalice i bijeli Chevroleti. Na ulazu u aerodrom prolazimo kroz malu, skromnu kućicu u kojoj se nalazi prva od brojnih sigurnosnih provjera. Dok prolazim kroz uski okvir detektor metala, rukom kuckam o njega i ne mogu se oteti dojmu da je riječ o najobičnijem komadu drveta. Aerodrom je, kao i željeznički kolodvori, moderan i čist te uskoro napuštamo Nukus, a nekoliko sati kasnije već smo u Taškentu, u nekom drugom svijetu gdje nas je dočekalo proljeće u punom cvatu.
Idućeg jutra, dok još ležimo u krevetima, moj prijatelj govori:
„Ajde, molim te, razmakni zastore i provjeri da se nismo ponovo probudili u Nukusu.”
Smijem se i sjetim da nisam dodao blogera na Instagram, pa uzimam mobitel i pronalazim njegov profil. Ima par tisuća pratitelja, dvadesetak čudnih objava koje nemaju veze s turizmom i profilnu fotografiju u vojnoj uniformi i balaklavi. Za svaki slučaj ustajem i razmičem zastore. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
