Dijana

Tata i dijana. Emir Jugo, porodična arhiva.

Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2022.

—

Moj tata je do početka rata vozio isključivo dijanu (Citroen Dyane). Ne jednu nego više njih, ali morala je biti dijana. Tih slabašnih dvadesetak konjskih snaga, sa malim gepekom jedva dovoljnim za cigare, kafu, selotejp i špagu, uspješno nas je dovodilo do kampova u Grčkoj, Makedoniji, do vrhova Zelengore... Vjerovatno se pitate kakav je to gepek u koji su jedva stajale cigare i kafa, ali vjerujem da svi koji su poznavali mog tatu nemaju nedoumice. Bez svega je mogao, ali bez cigara i kafe nikako. Špaga i selotejp su mu bili nešto kao danas BIHAMK. Sad kad vraćam film, postaje mi jasno kako je razmišljao prije polaska na Zelengoru. Ako zaglavimo na pola puta, u najgorem slučaju, kada nam nestane hrane hranićemo se šumskim bobicama i ulovljenom pastrmkom. Važno je da ne ostane bez kafe i cigara. Nije to znala prodavačica na trafici koja me, onako malog, sumnjičavo gledala kada sam, tik pred polazak na put, da budu što svježije, kupovao deset šteka filter Jugoslavije. Dobro ste pročitali, deset. Kafu je, pretpostavljam, kupovala mama, jer je to za moje godine bilo preteško, jer se radilo o par kila.

Dijana je u kombinaciji sa selotejpom i špagom bila pouzdan auto. Ne sjećam se da smo se ikada našli u situaciji da nas je ostavila na cesti duže od pola sata. A situacija je bilo.

Tata je redovno “održavao” dijanu sa komšijom koji nije bio automehaničar, ali je, kako u narodu kažu, bio rukat, pa su popravci išli do te mjere da su mijenjali i kompletan pod nekim limenim pločama, jer je dijana bila poznata po slaboj limariji. Ja sam se volio vrtiti oko auta dok su je popravljali. Da bi me zabavio, tata mi je znao dati šaku eksera koje sam zabijao u daske i jednu malu drvenu stolicu. Meni je to bilo super zabavno pa su me jedno vrijeme i zvali Čekić. Elem, drugi sitni kvarovi su se rješavali na licu mjesta onim selotejpom i špagom sa početka priče. Jednom prilikom, na putu za Nevesinje, dogodio se neobičan kvar, na današnjim autima, pretpostavljam, nemoguć: pukla je papučica od gasa. Istrunula i slomila se. Motor radi, dijana spremna za planinske prevoje, tik pred Nevesinjem, ali ne možeš pritisnuti papučicu gasa, jer je nema. E tu u igru ulazi selotejp i špaga, a i moja mama koja je o autima znala samo šta su točkovi i šta je volan. Uskoro će dobiti jako važnu ulogu, da kroti tih dvadesetak konjskih snaga i da ručno, na tatin znak, daje i pušta gas lijevom rukom. Tata je povezao sajlu od gasa špagom i omotao završetak selotejpom da bi mami, što bi danas rekli, bio mekši grip dok povlači sajlu. Gas, gas! – slušali smo tatine zapovjedi sestra i ja sa zadnje klupe dijane, i naravno ono mamino vikanje Braaacoo Braaaacooo (tako su zvali tatu), što je bilo upozoravanje na njegovu neopreznu vožnju. Na vikendici smo zavarili papučicu gasa, a mami su nakon tog iskustva krenule prve sijede.

Mi smo u to vrijeme, kao i svi ostali, zbog veličine prtljažnika koristili popularnu galeriju. Kako bismo drugačije prenijeli sve te silne potrepštine za desetak dana kampovanja na Zelengori, gdje od potrepština imaš samo izvorsku vodu? O količini stvari koje smo nosili govori i sljedece sjećanje: Put do Zelengore je tada bio nešto nalik današnjim emisijama na Discovery-ju, o off-road putešestvijama. Usput smo gledali zaglavljene golfove, stojadine i ljude koji su vjerovatno razmišljali o tome kako su trebali ponijeti više od tri šteke cigara. Makadamski put je bio jako loš, pogodan samo za traktore i velike kamione koji su tuda prenosili debla. Dijana je bila superiornija u odnosu na ostale automobile zbog svog poznatog ovjesa. Dok smo se vozili brzinom od nekih 15 km na sat, uz cestu je stajao čoban sa ovcama i dovikivao tati da mu da jednu cigaru. Tata je u vožnji dohvatio kutiju filter Jugoslavije i izbacio mu je kroz prozor ne mjenjajući brzinu. Nama je samo rekao: ako stanem, stali smo.

Kad smo stigli na Zelengoru, shvatili smo da niko od nas ne može izaći iz auta. Sva vrata su bila zaglavljena. Ubrzo smo otkrili da su držači od galerije, pod opterećenjem stvari naslaganih odozgo, proklizali i zaglavili sva vrata. Izašli smo, naravno, kroz prozore, i poskidali stvari sa krova kako bismo oslobodili vrata.

Pukao je rezervoar. Tata je rupu zakrpio žvakom i stavio lavor ispod auta da imamo benzina kada se budemo vraćali u Sarajevo. Dijana nas je po ko zna koji put dovela na odredište. Ja bih danas, uz špagu i selotejp, dodao i lavor kao obaveznu opremu u autu. Žvake svakako imate.

Znao se, tu i tamo, desiti manji, pa i malo veći udes. Zato je tata vozio više dijana. Nekada se nije moglo sve zakrpiti, pa se kupovala nova. Meni je uvijek bilo žao ako nije bila plava. Plava mi je bila najljepša.

Jedne prilike, vozeći mene u obdanište, sletjeli smo u nešto dublji kanal uz cestu. Ja sam spavao na zadnjoj klupi, i prilikom udara sam sletio na pod i glavom udario u šerpu punu sarme, namijenjenu ne znam kome. Šerpa vjerovatno nije stala u mali gepek pa je završila na podu. Možda zbog toga danas mogu jesti sarmu tri dana za redom. Kad smo došli kući, nakon hitne pomoći, prvo što sam rekao mami je da se ne brine jer će tata kupiti novu dijanu.

Meni je, možda, dijana bila važna jednako kao tati. Neš’ mislim sada, kada bih svoje dječake pitao u kojem se autu vozimo, vjerovatno bi morali malo razmisliti. Dobro, pretjerujem, ali ipak ne vidim tu emociju. Ja sam je provozao dva puta, par metara na selu i isto tako par metara od ulaza u garažu do zida od garaže. Malo je falilo da spojim garažu sa podrumskim prostorijama u našoj zgradi. Meni je ipak bila prebrza.

Vozilo se i na jednom cilindru, i sa potpuno zaljepljenim vratima selotejpom, i sa ručnim gasom, ali se vozilo i stizalo. Samo mi je žao sto nismo otvarali onaj platneni krov, ne sjećam se ali i on je vjerovatno imao selotejp-tretman pa se iz tog razloga nikada nije otvarao. Mogao je tata kupiti bolji i skuplji auto, ali je volio baš taj francuski kao što je volio sve francusko, osim vina jer nikad nije bio čovjek od čašice.

Par godina pred rat, naša prva komšinica je prodavala audija. Mislim da je bila povoljna prilika i da ga je mama nekako ubjedila da je to puno bolji auto i da treba da ga kupimo. I kupili smo ga. Mislite da ga je tata vozio? E pa nije, ja se ne sjećam ni da je sjeo u taj neki moderni auto koji, za razliku od dijane, ima nekakav mjenjač koji izlazi iz poda. Mislim da je sestra baš nekada u to vrijeme položila vozački pa ga je provozala par puta, nisam siguran. Tata je auto prodao svom bratu i nastavio putešestvije u dijani.

Nešto iza 19.00, kada smo sestra i ja morali biti u svojim krevetima, kao da sam načuo neku priču o kupovini renaulta 4. Kao da je tata skontao da se ipak mora ići dalje, i da više ne pomaže ni selotejp ni špaga ni lavor, a renault 4 je isto tako francusko auto i nema glupi mjenjač što izlazi iz poda pa je to kao ok.

Kupovina se nije desila. Desio se rat. Dijanu su izvukli iz garaže na cestu ispred zgrade da štiti komšiluk od metaka i granata. Daleko je ona bila od zaštite sa onako slabom limarijom, ali nekako se nadam da je ipak uspjela zaustaviti pokoje olovo. Nekako se nadam da je bila jača, ojačana svim tim silnim selotejpom i nekom zaboravljenom štekom filter Jugoslavije u gepeku. Sa bijelim filterom, ej... u ono vrijeme. 

—

Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.