Gradovi u Istri jesu gradići; starinski kao turske kule u Bosni. Malo koji da nije navrh brijega; visoko, kao oblak mrk. Kuće im se i domovi stisnuli jedno uz drugo, ne baš kao ljubavnici pa da bi ih bilo samo po dvoje odijeljeno od drugoga para nego kao stado bojeći se vukova. Ima moderne civilizacije u staru okviru. Civilizacija se i čuje. Kao ovca bleji i kao goveče muče dojuri li auto gurajući se kroz tijesne ulice.
Sunce je kao alkohol: ako je umjereno, ugodno te oživi; previše ga, onemoćaš kao od bolesti. Voda razređuje alkohol, pa mu jakost smalakše; pritisak sunca lakše se podnosi s morem. Smotriš li negdje u daljini nekakvu raščihanu vunu, maglu bjelkastu, kao da je od zgusnute danje svjetlosti, to je blizu more. I kada ga zbilja ugledaš, ohrabruje te; manje trpiš od upeke, premda je ona, ako ne gora, teška kao i prije toga.
Šofer vrti volanom kao što nehajan učitelj miče šipkom po zemljovidu ne zanimajući se pazi li tko kuda se upravlja. Posijedele kuće kuće i kućerci tihi i zabavljeni sami sa sobom, osamoćeni starci. Cesta natrčala između njih. Premalo da bi bili čitavo seoce. Valjda su samo komad njega; odvrcio daleko na stranu kao djelić razbijena tanjura.
Navrh brijega skup kuća, taj oblak mrk. U njima nekad stanovahu gromovnici, gospari kraja. Miljokazi i putokazi iskaču svaki čas pred oči, kao na slikama nijemoga filma napisana tumačenja. Popratna glazba je buka motora u kojoj je trubljenje trube svirka saksofona. Ozbiljni i šutljivi, kao kraljevi pred sudbonosnim odlukama, ujarmljeni volovi uklanjaju se s kolina na stranu. Civilizacija odstranjuje kraljeve, gdje god dopre naglo, naročito s pomoću rata. Gdje su konji? Ne vide se nigdje, kao ni na glavama cilindri. Nestaju malo po malo kao baruni. Domaće pomoćne životinje predstavljaju magare i vol, koji bulji u auto nerazumno ko magare u kantar. Magare se straši automobila; antipatičan mu je i okrene mu stražnjicu. Jedan drugome konkuriraju glasom: obadva umiju revati.
Trebalo bi da čovjek u ovom kraju živi mjesec, i po mjesečini a ne samo po žaropeku sunca, da upozna zbilju prošlosti i sadašnjosti. Turist turi ruke u džepove, a u glavu ništa, jer praznina nije teška. Objesio o rame dalekozor, ne voleći ni nazirati što je blizu. Ili kao pušku. Da spomoću njega pogledom ulovi daleki vidik. Daljina se čezne, da bi se lišilo blizine. Sebe. Kao stara odijela. Upoznavši se sa sobom u ranom djetinjstvu, čovjek što se više sa sobom druži gotovo da sebi omrzne; barem sebi dosadi pa veli da mu je odvratna okolica. Čezne da promijeni mjesto i društvo a, kada to postigne, oćuti da i novu okolicu, barem donekle, pravi na sliku i priliku svoga ćućenja. Ne može se otresti sebe. Ni pas buha. Pa trči naokolo. Sukobi se s vjetrom; taj mu odnese šešir, a on za njim da ga uhvati. Zaposli se tako, i manje mu je dosadno. Radost, valjda, nastaje od rada. Putnik jedva čeka kad će stići kamo je nakanio; ali putopisac, premda nije nazlobrz, veseli se prometnoj nezgodi, kako bi začamao na putu, imao što više vremena, makar ga i protavorio, samo da uvreba zanimljivost po kojoj mu putopis ne bi bio gnjavetanje.
Kolovoza 1946.