Autor: Milorad Rajčević (1910)
Još ni do Alepa nisam dospeo, a već mi je put dojadio. A gde je čak Damask, a gde tek Jerusalem! Po celu noć gazi se po pesku, čija se toplota oseća, davi grozna žega, spava se na goloj zemlji, a pokvašeni hleb je jedina hrana. Ima čovek da izdrži Tantalove muke.
Ja sam već počeo u veliko da osećam posledice ovih teških napora. Groznica me mlavi. Nije dosta što me put sve više iscrpljuje, nego je još trebala da i groznica naiđe.
Uz to sam učinio i jednu veliku glupost, te me to najviše satire i dovodi gotovo do očajanja. Našav se uz ovaj veliki karavan, mislio sam da mi pratioci nisu više potrebni, pa sam ih još u Feluđi otpustio da se vrate. Računao sam, zašto da se ljudi bez potrebe muče i da se na ovome putu zlopate kad mi i onako nisu ni od kakve potrebe. Moj prtljag putem se sasvim smanjio. Sve što sam poneo za jelo, ili je bilo potrošeno ili se pokvarilo. Čak i same konzerve nisu mogle da izdrže ovu preveliku toplotu. Bacio sam ih kao što sam i od odela i preobuke jednu po jednu stvar ostavljao.
Međutim čim sam ostao sam i oni iz karavana to primetili, postali su prema meni otvoreno netrpeljiviji. Duše volja, još prvog dana osetio sam da me nerado gledaju i izbegavaju i da nisu nimalo raspoloženi mojim prisustvom, te da me čak i popreko gledaju. Sad su svoje negodovanje prema meni stali i da ispoljavaju. Nije mi mnogo trebalo da to osetim i primetim. Našao sam se u nezgodnom i vrlo teškom položaju. Nisam znao da se snađem ni šta da radim. Ni misliti nije bilo da ih napustim, ali sam dobro video da ne mogu dalje sa njima, jer su bili u stanju čak i da me napadnu. Dovijao sam se na sve načine, ali kad vidoh da su prema meni baš neprijateljski neraspoloženi, očajno se latih poslednjeg sredstva. Oslobodiću ih moga neprijatnog društva, zaostaću iza njih, da se ne viđamo i ne sretamo, ali ih nikako neću gubiti iz vida. Ako bi se to desilo, zalutao bih, a to nije ništa drugo značilo nego očigledna propast – smrt.
Tako i učinih. Pustih da se njihov karavan daleko odmakne i onda sam ih iz velike razdaljine u stopu pratio. Celog puta morao sam se starati da ih ne izgubim iz vida, ali i da im se ne približim i da me ne primete. I ovako zlopatio sam se i mučio dok sam bio uz njih, ali sada mojih muka nigde! Ne znam šta je gore: da li ova usamljenost, da li tegoba puta, da li teško pronlaženje konaka i hrane. A na predusretljivost sveta ovoga kraja ne mogu se ni malo pohvaliti. Ni stanovništvo nije bilo bolje od ovih iz karavana.
Počeo sam već da očajavam i da proklinjem i onaj čas kad mi je palo na pamet da kroz pustinju pođem. Mogao sam kao i drugi udobnije do Jerusalima da odem, a ne ovuda gde ide samo onaj koji mora, ali karavanom i dobro snabdeven.
Ovde su kuće sve od blata. Sve izreda bedno izgledaju. Svet predstavlja same divljake. Niko ništa na sebe ne nosi. Svi su goli, i muški i ženski. Samo su raznim nakitima po celom telu nakinđureni.
Stoka se i ne vidi. Jedva po gde-gde ovca. Nema pašnjaka, nema hrane. Najveći ukras kakvog mesta je ako se vidi u njemu džamija.
Na veliku svoju nesreću nabasah na razliveni Eufrat i muku sam imao dok sam se snašao. Karavan mi se bio potpuno izgubio iz vida, te pođoh nasumice. Na svoju sreću nisam zalutao, jer sam instinktivno uzeo dobar pravac. U daljini se protezao karavan, te udvojih svu snagu, da ga opet ne izgubim.
Što god sam više odmicao trudeći se da stignem karavan i da ga ne izgubim iz vida, put je bivao sve gori. Očigledno je bilo da smo već zagazili u Sirisku pustinju, koja je u ovom kraju predstavljala mešavinu između peska i krša. Pesak i pržina se sve više gubila, teren je bivao sve valovitiji i sve krševitiji. Oštro kamenje dobro sam osećao pod nogama, iako su cipele jake i sa debelim đonom.
Sunce je sve više peklo i pustoš je bila sve veća. Koliko se očima moglo dogledati ne vidi se ništa, čak ni drvo, a kamo li kakav zaseok. Hitajući, ja sam se na sve strane obazirao ne bi li gde opazio kakvu kolibu ili najmanje vode. Osećao sam da me žeđ mori i da sve više malaksavam.
Ali karavan je, daleko tamo, od mene odmicao i pretila mi je opasnost da ne zaostanem i da ga opet iz vida ne izgubim, a već po suncu video sam da osvaja dan i da će se morati zaustaviti da se sklone i odmore.
Nisam se prevario. U samoj pustinji ostali su da se odmore. Zaustavih se i ja na njihovom domaku. Ali me je žeđ silno morila. Činilo mi se da hoću da izludim. Usta i nepca mi se sasušila, jezik odebljao i pobojah se da ne pobesnim. A vode nigde. Bilo ma šta, uzeću vode od njih. Vidim da su svi pospali i da me neće primetiti. Oprezno se privukoh vodi i slatko se napih. Onako nesvesnom i požudnom ni to mi ne bi dosta, nego napunim i svoj sud. U toliko me jedna žena primeti i nadade dreku. Svi poskakoše. Nisam imao vremena da umakem. Sa svih strana oboriše se na mene, udarajući me čim je ko stigao. Dalje šta je bilo ne znam.
Kada sam se povratio, video sam da ležim među njihovim slugama kao zarobljenik, a da mi sve behu oduzeli. Sav pramlaćen unezvereno sam gledao oko sebe. Moj se pogled srete sa pogledom jednog starca, nedaleko od mene. Pročitao sam iz njegovih očiju da me sažaljeva. To me ohrabri i pokušah da iskoristim ovu priliku. Očima i rukom dadoh znak starcu, pokazujući na konja rukom, a očima i rukom da bih konjem pobegao. Klimanjem glave on mi odobri i pokaza mi jednog konja, po svoj prilici njegovog. Ja se sasvim oprezno podigoh i privukoh konju, dok je starac dobro motrio da me ko ne primeti. Međutim svi su umorni bili i dubokim snom spavali i u veliko hrkali. Kad se latih konja, nisam imao vremena da se starcu zahvalim, ali mi on dade oprezno znak, koji sam ja protumačio tako da požurim i da mu sasvim ne odvedem konja, nego da ga u Alep ostavim. Ne skidajući pogled sa karavana, pustih konja da leti kako zna, dok ne odmakoh, a kad vidoh da me još nisu primetili, polegoh po konju i poterah ga svom silinom, ne dajući mu ni da odahne, dok sam se neprekidno za sobom okretao. Držao sam se pravca tačno prema istoku kako mi je starac pokazivao rukom i glavom kad sam useo na konja.
Bojeći se potera, nisam nigde zastajao, nego sam konja sve dalje bez predaha gonio. Najzad se zaustavih na jednoj uzvišici, izabrah zgodno mesto i legoh, vezav konja za ruku da mi ne bi umakao. Tada tek vidoh, da su me ovi iz karavana opljačkali do gole duše i da uza se imam samo sud sa vodom, hleb i svoju putničku knjigu. Nju mi nisu ni dirali, dok su mi sve drugo oduzeli.
Kad sam se odmorio i sebe i konja založio, pogledah ne bi li gde ugledao kakvo selo ili naselje, ali se u ovoj pustinji nije ništa videlo. Ali i ako ne beše sunce zašlo i žega pekla, nisam hteo da dangubim. Pojašim konja i nastavim put, ali ovoga puta ne tako besno i bezobzirno kao noćas, uveren da sam van opsanosti.
Tako sam putovao sve do Hita, jednog većeg mesta. Na uluci sretoh uniformisanog čoveka, koji mi se učini kao stražar.
-Ućumet? – upitah ga.
On izgleda da me razumeo šta hoću i dade mi znak da pođem za njim. Odvede me u neko nadleštvo, gde pokušah da se sa činovnikom sporazumem. Najzad oni se setiše i pozvaše jednoga Jevrejina za tumača preko koga im saopštim sve što mi se na putu desilo. Oni me saslušaše i smestiše me u jednu kavanu s napomenom da se do sutra strpim.
I odista sutra dan me pozvaše, dadoše mi za put i pratioca do Alepa, obećavajući da će sve moje stvari od karavana oduzeti i poslati ruskom konzulu u Alep. Ovim njihovim obećanjem nisam se nimalo utešio, ali se obradovah kada sam doznao da ću u Alepu naći ruskog konzula.