Uskršnja procesija u Damasku. fotografija: Slobodan Tomić
Brkati granični službenik u kožnjaku lagano ispija jutarnju kavu ispod ogromne Bashar Al Assadove slike na libanonsko-sirijskom prijelazu Masnaa. Pomalo sumnjičav predajem putovnicu i zgužvani komad papira koji predstavlja sirijsku vizu. Dobio sam ju preko whatsappa tek večer prije polaska, od Sawsan, koja navodno radi kao lokalni vodič, i čiji sam kontakt dobio od jednog putnika u Siriju. Upućuju me na drugi šalter za plaćanje ulazne takse, i to je to. Tri mjeseca pregovora oko vize za dvadeset minuta na granici. Upadam u grupu sa još 5 Europljana koje sam upravo upoznao, i čini se da smo jedini stranci koji taj dan idu prema sat vremena udaljenom Damasku. U hotelu Crystal Palace dočekuje me Sawsan, koja će bit će moj „vodič“ u idućim danima. Zbog zadnjeg slučaja kad je Nijemac po imenu Felix uhićen jer je išao u zabranjenu zonu, Ministarstvo turizma Sirije odlučilo je da svi stranci tijekom svog boravka u Siriji moraju imati pratnju. Naviknutom na solo putovanja, teško mi pada činjenica da se neću moći slobodno kretati. Ipak, ispostavilo se da je pojam vodič vrlo fleksibilan, i da sam većinu vremena ipak mogao provesti sam ili s lokalnim stanovništvom.
Naoružan samo smiješkom
Prva šetnja Damaskom vodila me je do srca grada, bazara-souka Al Hamidiyah. Iako mi je fotoparat već tri puta završio na provjeri kod vojske, koja je pravilno raspoređena na checkpointima svakih par stotina metara, ne osjeti ne ni mrvica napetosti. Naoružani su do zuba i zabranjeno ih je slikati. Iako zvuči paradoksalno, zapravo sve djeluje ležerno. Kontrole obavljaju na ulazima u parkove, trgovine i važnija prometna stjecišta, pod patronatom Bashara Al Assada, čije slike krase fasade i pročelja svih bitnih zgrada. Na tisuće trgovina i ogromna gužva svakodnevnica su najveće žive trgovine u Siriji.
Bazar Al Hamidiyah, Damask
U samo par minuta militantne ulice zamijenio miris je nargile, jasmina i raznolikih začina uz prilično nenametljive trgovce. Na samom kraju souka izlaz je na impozantnu džamiju Umayyad, ispred koje ponosno stoje ostaci Jupiterovog hrama, sagrađenog od strane Rimljana prije 2.000 godina.
Jupiterov hram, Damask
Usred džamije je čudo – bazilika Ivana Krstitelja (Yahya) pred kojom se klanjaju muslimani slaveći ga kao svog proroka. Dovoljno je par sati šetnje gradom da osjetite kozmopolitski megamix civilizacija čije ostavštine i dan-danas čuvaju. Damask je, uz Byblos, najstarije kontinuirano naseljeni grad na svijetu. Više od 3.000 godina prije Krista bio je sjecište prvih civilizacija, čije ostatke sam uspio vidjeti u netom otvorenom Nacionalnom historijskom muzeju. Od Mezopotamije i Asiraca, preko velikog Babilona, pa do grčko-rimskog perioda – svi su prepoznali strateški bitno i plodno područje jugozapadne Sirije. Islamski period i na posljetku Osmanlije učinili su da je većinsko stanovništvo danas muslimansko, s gotovo 3 milijuna stanovnika u širem području Damaska. Par kilometara južno dolazim do džamije Sayyidah Zaynab. Nestvarno lijepa perzijska arhitektura odudara od derutnih okolnih građevina, i premda je par puta napadnuta auto-bombama i dalje je mamac za horde domaćih ali i stranih hodočasnika.
Damask, šiitska džamija Sayyidah Zaynab
Nepostojeći rat
Prva stvar koju sam naučio je da Sirijci ne vole riječ rat. Stanje u kojem se zemlja nalazi proteklih šest godina nazivaju krizom, nemirima ili pobunom, međutim ratno stanje ne priznaju. Sigurni dio Sirije je pod vojskom Bashar Al Assada koji je pod zaštitom Rusije, Hezbollaha i šiita iz Iraka, Irana i Libanona. Kompleksna vojno-politička situacija i golemi broj informacija nisu mi dali ni sekunde predaha, jer svi imaju svoju verziju istine, pravde ili korelacija. U jednom se ipak svi slažu – ISIL je zlo. Plan mi je odmah krenuti u Aleppo, srce nemira i razaranja od prije prije godinu dvije, a Damask da ostavim za kraj.
Aleppo
Iako je zapadni Aleppo još uvijek pod opsadom pobunjeničkih strana Free Syrian Army (FSA) i Ahrar Al Shama s jedne i Kurda s druge strane, grad je, kažu, siguran. Uzeo sam noćni bus iz Damaska da bih ujutro osvanuo uz ruševine Aleppa na horizontu. Dvadesetak vojnih kontrola i predavanje putovnice nepoznatim ljudima polako su mi postajali normalna pojava. U trenutku pisanja ovog teksta još se borim s informacijama poput – gdje su Kurdi na sjeveroistoku, i koliki dio države uistinu drže pod svojom kontrolom? Zašto Amerikanci imaju republikansku vojsku pod Trumpovim vodstvom, a dio ih se priklonio Izraelu i NATO-u? Tko su pobunjeničke strane Islamske države, šta žele Al Kaida i Al Nusra? Zašto su odnosi sa Izraelom loši, i kakvo je stanje na Golanskoj visoravni koju trenutno drže? Za sva ta pitanja bila bi potrebna dubinska analiza i još jedan tekst duplo duži od ovoga, a ja definitivno nisam povjesničar niti vojni analitičar. Situacija se mijenja iz dana u dan pa sam se radije odlučio fokusirati na mnoštvo pozitivnih informacija koje su nam od današnjih medija uskraćene. Kišno vrijeme nije spriječilo odlazak na citadelu u Aleppu, impozantni dvorac, jedan od najstarijih na svijetu. Građena od vapnenačkog kamena prije Krista, služila je kao utvrda Rimljana, Bizantinaca i križara, te je na koncu postala dio svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a.
Aleppo
U napadima na grad veliki dio u okruženju je srušen i zapaljen, međutim sama citadela je ostala nevjerojatno dobro očuvana i djelomično rekonstruirana. Stotine djece baš taj dan su došle na ekskurziju, i bilo je nemoguće izbjeći milijun pitanja i slikanja. Od tog trenutka bio sam uhvaćen „u mašinu“ mnogobrojnih lokalaca, koji su svoje gostoprimstvo pokazivali na raznolike načine. Od zanimljivih pitanja do pjesme i plesa, pa i poziva na ručak.
Aleppo diše punim plućima
Prilikom obilaska Maronitske katoličke crkve susrećem Mohamada, koji upravo radi na rekonstrukciji srušenog krova i kupole. Zvuči nevjerojatno, ali on u isto vrijeme radi na reparaciji četiri crkve i dvije džamije, s pomoćnicom Nour, mladom apsolventicom građevine. Pokazao mi je sve projekte na kojima radi i inzistirao da me odvede na gradilišta, što nisam mogao odbiti. Nevjerojatno je da se u ovom trenutku u Aleppu više radi na rekonstrukciji kršćanskih građevina nego džamija, a vjerujte mi obje strane su žestoko nastradale. Vjerske podjele čini se u Aleppu ne postoje, ali sam Mohamad kaže da su trenutno donacije za obnovu izdašnije s kršćanske strane.
Aleppo
Da je Aleppo bio kozmopolitski grad svjedoči i Hotel Baron, gdje je u sobi 203 Agatha Christie napisala „Ubojstvo u Orient Expressu“. Iako je zatvoren, njegova vlasnica Mazloumian je nakon smrti muža preuzela hotel u kome već par godina nema gostiju, ali ljudi i dalje dolaze u razgledavanje. Rado me je ugostila i uz čašu , kako ona kaže, ne baš tako dobrog sirijskog vina, pokazala mi svu pregršt nekoć kultnog hotela u kojemu su boravili Lawrence od Arabie, Charles De Gaulle, Yuri Gagarin, Kemal Ataturk i mnogi drugi koji su ovo mjesto učinili kultnim, sve do početka sukoba i kolapsa turizma. Tu večer zaglavio sam u Crazy Horse-u, klubu u kojem doslovno nije bilo nikog osim vlasnika i par lokalaca. „Ovo je nekoć bila živa ulica, žene su hodale u kratkim haljinama i bile pune zlata, nitko ih nije smio dotaknuti – tako siguran bio je Aleppo“ – zavapio je. Danas se sve zatvara s mrakom, jer oni koji su ostali baš i nisu za izlaske. Nakon dva dana u Aleppu shvatite da su nam odabiri strana dobra i zla imputirani od strane medija, koji su također kontrolirani. Koliko puta ste čuli da su migranti prikrivene terorističke jedinice? Da je Aleppo sravnjen sa zemljom, kada su prikazivali snimke ISIL-a i Al Kaide kako pobjedonosno kruže po ruševinama grada? Ipak, istina je da Aleppo nikad nije pao, i da je tzv. Islamska država gotovo mrtva. Ostali su samo mali fragmenti, ponajviše oko Idliba.
Gledati djecu kako vježbaju karate u amfiteatru citadele u Aleppu, znajući da su članovi njihovih obitelji poginuli u zadnjih par godina, u isto vrijeme djelovalo je euforično, emotivno i razarajuće, te me dovelo na rub slamanja. Bilo je vrijeme za pokret prema Homsu.
Aleppo
Čekajući autobus na kišni dan šalili smo se kako grmi, jer smo mogli čuti detonacije sa zapada, ali panike nije bilo. Morali smo ići kružno, s obzirom da je sat vremena udaljeni Idlib jedno od rijetkih mjesta pod okupacijom ISIL-a, i još uvijek postoji mogućnost napada preko okolnih sela.
Iskušenja u Homsu
Crvena polja maka koja se prostiru na putu od Aleppa do Homsa pokazala su mi da je Dante bio u pravu kada je rekao: „Najljepši su cvjetovi oni koji su nikli na korijenu boli“. Svaki dan iznova mi se činilo da iz veće patnje i destrukcije izvire još veći osmjeh djece koja se igraju skrivača u citadeli ili bezbrižno voze bicikl na ruševinama nekadašnje škole. Aleppo me definitivno uzdrmao, ali što onda reći za Homs, koji me pogodio iz neba pa u rebra? Kilometri uništenih i zapaljenih građevina na sjevernom ulazu u grad lagano razbijaju moj pokušaj održavanja ravnodušno objektivnog štita.
Homs
Noćna šetnja u ulici delikatesa značila je samo jedno: probaj sve, al' ne možeš platiti ništa. Sretni što vide strance u gradu, široke ruke su me obasipali raznolikim lokalnim delicijama, ponajviše baklavama i kadaifom. Park u kojem je dječje igralište još uvijek je u funkciji. S vrha ringišpila savršeno se vidi kontrast destrukcije i novog života. Nešto što iskreno nisam očekivao je mnoštvo djece na ulicama i raznolike zabave iz ničega. Improvizirani stolovi za stolni nogomet i igra klikera na cesti izrovanoj gelerima. Svaki drugi dječak je Ronaldo ili Messi, nogomet se igra po prašnjavom getu, a oni koji ne igraju prodaju voće i povrće. Upoznao sam jednog dječaka koji prodaje samo bijeli luk naslonjen na njihovu verziju Tomosa. Shvatio sam da je Homs za mene kao luk, dok ga režete i secirate natjera vas na suze. Ipak, kad ga napokon probate, ne možete prestati, jer djeluje kao moćni antibiotik za sve vaše „probleme“. Ustvari, što je područje bilo gore, ljubaznost i velikodušnost lokalaca je bila izraženija.
Homs
Kraljevstvo nebesko je iza ugla...
Nastavak puta vodi me u planinski dio sjeverno od Damaska, do najvećeg kršćanskog svetišta u Siriji – Maaloula. Manastir je djelomično uklesan u stijenu u brdovitom predjelu 60 km sjeverno od Damaska, na nadmorskoj visini od preko 1.500m. Maaloula je poznata kao jedno od posljednja tri sela na svijetu gdje se još uvijek govori aramejski, jezik Isusa Krista. U gradu se nalaze i dva drevna samostana: katolički samostan sv. Sarkisa i grčki pravoslavni manastir Svete Takle. Mjesto izrazite duhovne energije, ali i ratna strateška pozicija za mnoge.
Maaloula, samostan
Skupinu od 16 časnih sestara u manastiru Sveta Takla oteli su kao taoce teroristi iz skupine Jabhat Al-Nusra (ogranak Al Kaide) u prosincu 2013. Provele su tri mjeseca u zatočeništvu, i puštene nakon razmjene zatvorenika. Ne žele previše pričati o turbulentnim vremenima. Na ikonama se još vide oštećene glave ili uništeni mozaici svetih slika. Dobivam blagoslov za nastavak puta prema Damasku, i čestitke za Uskrs koji je već idući dan.
Uskrs u Damasku
Cjelodnevni uskršnji program kreće od Bab Toume, kršćanskog dijela Damaska, da bi uz procesiju i pjesmu zahvatio cijeli grad. Djeca u anđeoskim odorama i orkestar odisali su pravom slavljeničkom atmosferom najvećeg kršćanskog blagdana u većinom muslimanskom gradu. Ne samo da nije bilo napetosti, nego su se i mnogi nekršćani pridružili povorci i slavlju; suživot kakav ne vidimo u zapadnjačkim metropolama koje se diče tolerancijom i demokracijom.
Uskrs u Damasku
Svakodnevno sam se vraćao u bazar Al Hamidiyah zbog tri stvari: prvo je booza, arapski sladoled sa pistacijama i definitivno najbolja slastica koju sam probao, drugo – zbog raznolikih začina i mirisa, jer ne možeš otići bez jasmina po kojem je Damask poznat, i treće, najbitnije – zbog ljudi. Filmske sudbine doživjeti ćete na svakom koraku, u svakoj komunikaciji koja potraje preko pet minuta.
Četvrt Bab Touma, Damask
Upoznao sam Petera koji nosi obilježja HVO u svojoj trgovini tik do džamije Umayyad, taksistu koji je radio za INU na Palmyrinim naftnim poljima, Kineza koji priča odličan srpskohrvatski, Sirijku čija je jedna kćer muslimanka a druga kršćanka, djecu koja ne prose novac nego samo žele trenutak pažnje stranca s foto-aparatom. Kad dnevno pređeš dvadeset kilometara kroz Damask, možeš reći da si mu tek opipao puls. Mirnoća s kojom taksisti čekaju u kilometarskim kolonama za gorivo je fascinantna. Zemlja leži na nafti, ali na istočnom frontu Amerikanci drže strateške bušotine i puštaju onoliko koliko misle da je dovoljno. Čekanje se zna protegnuti i po deset sati, a opet za dolar-dva taksi vas lagano prebaci s jednog djela grada u drugi.
Zvuk agregata s jedne, i solarni paneli koji proizvode struju s druge strane, neprestano vas tjeraju na preispitivanje, jer kontrasti su iza svakog ugla. Očekivao sam da će me djeca vući za rukav kad vide stranca sa foto-aparatom kako hoda po gradu. Prevario sam se. Nitko ne prosi, djeca uredno zarađuju za život prodajom na ulici, i uvijek sa smiješkom zahvale bez obzira kupio nešto ili ne. Noćni život se svodi na izlaske u lokalne nargila-barove u predjelu Bab Toume, gdje se uz lokalnu glazbu ili ples derviša opuštanje ponekad pretvori i u pijanku. Mladi parovi šetaju zagrljeni ili sjede po parkovima uz pivu i gitare. Grad definitivno živi kao da se ništa loše ne događa, dok duge cijevi na svakom uglu ipak upozoravaju da smo u Siriji.
Damask, džamija Umajada
Zadnji dan sam uspio otići na nogometnu derbi-utakmicu, i pred prepunim stadionom dobiti VIP mjesta s lažnom novinarskom iskaznicom koju nosim sa sobom na svim putovanjima. Domaći klub Al Jaish pod patronatom Bashar Al Asada uspio je pobijediti gostujući Tishreen u napetoj utakmici. Gosti su došli s 10.000 navijača, a otišli uplakani zbog poraza, ali i suzavca zbog nemira nakon utakmice. Ipak, ni tu se nisam osjećao nesigurno. Ni sekunde.
Konačna pobjeda nade
Sirija je ljepotica u kojoj još obitava zvijer sukoba i uništenja, ali ta zvijer je izranjavana i na pragu smrti. Mediji i dalje orgijaju nesvjesno plasirajući izopačene slike u svijet, neuspješno gurajući u ponor tu istu ljepoticu, zaboravljajući da je ona u isto vrijeme i ratnica. Nema tu klišea. Sirija je ratnica koja ponosno nosi svoje ožiljke. Sirija je majka neslomljivog duha, nemilosrdna prema onima koji objavljuju rat, otvorenog srca prema onima koji dolaze u miru.
Gostoprimstvo Sirijaca rijetko je viđen fenomen, od kojeg samo možemo učiti. Apokaliptični prizori nestaju u sekundi dječjeg osmjeha, a smrt i patnja stvaraju jednu novu duhovnu dimenziju strahopoštovanja prema Sirijskom narodu, i zahvalnosti na svim onim svakodnevnim blagodatima koje podrazumijevamo. Kad će uništenje prestati i Sirija ponovno zablistati, to ni najveći analitičari ne znaju odgovoriti. Ipak, kroz prizmu običnih ljudi možete doživjeti ringišpil suosjećanja i euforije satkanog od priča punih patnje, borbe, nade i nevjerojatnog optimizma kojim zrače. Prići Siriji otvorenog srca znači dobiti puno više nego što možete dati. Oni koji se usude otići shvatit će koliko smo zatrovani huškačkim vijestima zapadnjačkih medija, i da život baš uvijek – pobjeđuje.
