Foto: Dalibor Samac
U selu, dalje niz obalu, stoji istražarnica i u njoj izdubeno stablo mjesto gonga. Nadaleko tutnje potmuli, pravilni udarci tog talaimbasa: punk-tak, punk-tak. Lagano, bez uzbuđenja. Nije ozbiljan slučaj, samo požar. Ali što smeta požar u malajskom selu? Planulo je suho palmovo lišće, praskaju bambusovi štapovi, koji podupiru kolibu, a među njima se svijaju i zaudaraju rogožine po zidovima. Požar u selu je vatromet, šala. Za četrnaest dana sagrade urođenici nove kolibe; sa manje vašiju. Ne, požar nije ozbiljan slučaj za stražara. Ozbiljan slučaj zove se: amok.
Kad se čovjek upozna s Malajcima, misli spočetka, da nemaju živaca. Uvijek se smješkaju, uvijek su nečim zauzeti i strpljvi tako, da mi to nikako ne možemo razumjeti. Po temperamentu sasvim oprečni divljim i podmuklllm Papuama, koji stanuju dalje prema istoku. Ali ipak svaki čovjek ima živce, ima ih svaki narod i svaka rasa. Svi oni znaju za jad, ljutinu, gnjev i bijes. Radi se samo o tom, da li oni to bez zazora pokazuju kao Papue, puštaju, da napola očito izbije, kao mi, ili to potiskuju, kao Malajci. Njima zapovijeda običaj da se smješkaju, ali u srcu se i oni igrizu. Potiskuju ljutinu, skupljaju je i gomilaju — dok ih ne raskida.
Duge godine može se u Malajcu slagati teret i kipjeti, čitav život. Kao što deva vuče teret, tako vuče i on breme svog jeda. Dok može. Dok mu se ne naslaže suviše na živce. Dok se strpljiva deva njegova smiješka ne složi pod posljednjom slamkom. To može da bude sićušna uvredica, koja mu stisne čeljusti i natjera pjenu na usta. Amok! Amok! Gong u stražarnici grmi divlje i brzo: Trrrr! Prrr! Tak! - „Bježi, kud tko zna!“
Malajska reč amok, koja znači "napad nekontrolisanog gneva", ušla je u engleski jezik kao izraz to run amok, koji označava iznenadni, neočekivani napad ludila, ili situaciju koja odjednom neobjašnjivo pođe po zlu.
Sindrom amok ušao je i u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-IV TR).
Eno ga već gdje leti: sitni smeđi čovjek sa krisom ili nožinom u ruci. Izmahuje u širokom krugu oko sebe oružanom rukom, pomamnom brzinom, ali pogađa točno i smrtonosno. Bivol, mirno pasući, pada na koljena sa izvaljenom utrobom; žena, pas, dva čovjeka i jedno dijete izdišu u krvi na putu. Amok! Amok! Gdje su drvene vile iz stražamice? Duga motka sa dva paroška, s kojom bi se dao zaustaviti. Gdje je? I tko bi se usudio da je uzme? Izdaleka bacaju kamenje pa njega, dok juri; sad bode kokosovu palmu, i neće da se odvoji od nje, bijesan, sto ne teče krv. Amok! Amok! Ovakav ludak ubije poprečno četiri čovjeka. Dok se ne sruši u grčevima. Ili dok drugi ne dohvate pušku i obore ga. Amok-trkača smije svatko ubiti.
Katkad to i nisu samo živci i nagomilan, ali potisnut gnjev. Katkad je to malaria tropica sa četrdeset i ipo stupnjeva i delirij. A katkad opet uzajamna sugestija. Sjede tako dvojica, trojica u društvu, gladni, zabrinuti, mlitavi. Jedan rekne: »Umrijet ćemo« — »Svi moramo umrijeti«, pridruži mu se drugi. — »Umnrijet ćemo« — »Umrijeti« — »Moramo umrijeti« — »Umrijeti« — »Umrijeti!« — Umrijeti!!« — Kad počne ta litanija, kad oči sijevaju a zubi škrguću, treba izliti čabricu vode na momke. Ili bježati. Bježati je probitačnije!
Iz Surabaje na Flores htio sam se odvesti na »De Klerku«. A onda nisam imao vremena, pa sam se povezao idućim parobrodom. Tako mi je izmakao amok — a možda i ja njemu — koji je spopao jednog Malajca sa Timora na tom putu na »De Klerku«. Zato ne pričam svoi doživljaj, nego prepričavam ono, što mi je saopćio jedan putnik sa »De Klerka«, neki holandski nadzornik urođenika, koga sam našao na Floresu.
»U sat i po poslije podne napade nas taj mornar dvadesetih godina, urođenik sa Timora, gotovo slabašno momče. Siedili smo na stražnjoj palubi za ručkom: kapetan, glavni krmilar, prvi mašinist i tri putnika i razgovarali o ratu. Onako općenito. Prvi mašinist baš reče, da je rat već i zato zločinstvo, što nitko ne smije ubijati svog bližnjeg, a utom izleti iz kuhinje Timorac sa zabačenom glavom, prevrćući očima i sa nožem u ruci. Nož bijaše crven. Kasnije smo vidjeli, da je njim već ubo Javanca kuhara i jednog malajskog putniika ispod palube. Leti on palubom, a pomoćni krmilar ne znajući pravo, šta se dogodilo, htjede ga zgrabiti za rame. Amok! Pomoćni krmilar zove se Buteling. Ili bolje reći, zvao se. Kad su ga kasnije iznosili na kopno, bio je bez svijesti, sa tri strašna uboda na prsima. Malajac ga je izbo munjevitom brzinom. Kao guja. Kapetan Van der Meyden opazi to sa pročellja, shvati, o čemu se radi, pa podiže još u pravi čas stolac. No Malajac mu je već sjurio nož u rame. Ali se odbio od stoilice pa poleti kroz sredinu broda ispod mosta. Četvrti oficir Clerq navali na nj sa strane i posrne natrag sa rasporenom rukom. Sad pojure za njiim prvi mašinist i prvi oficir. Mašinist dohvati željeznu polugu i malo zaostade. Tako ga prvi oficir stigne sam, udari ga koljenom u krsta, sruši ga i maši mu se za nož. Ali Malajac se okrene, trgne prvom oficiru nož kroz šaku i zasiječe mu pritom četiri prsta, kroz tetive sve do članaka. Malo će što moći s tom rukom. Sada dollei glavni mašinist Bit Zegfeld, jaka debela ljudina. Onaj koji je govorio o ratu i da se ne smije ubijati. On ga raspali željeznom motkom po glavi i obori ga. I volu bi taj udarac smrskao lubanju, a Malajca je samo omamio, jer je još u zadnji čas trgao glavom, tako da ga je udarac samo okrznuo. — Glavno je, da su ga uhvatili i svezali, i sad je u zatvoru.«
»Zar nije u ludnici?« zapitam ja. — »Možda će dospjeti u nju, jer u ovom slučaju ima i ludiila i zločina. Bolovao je od malarije. Ali kad je izbo kuhara, bio je još pri čistoj svijesti.« — »A zašto je prekipio?«— »Jer mu je kuhar uskratio šalicu kave.«
To je bila zadnja slamka, pod kojom se slomio smlješak tog Malajca sa Timora. Sitnica. Šalica kave… Ne daš je? Amok! Amok! Dva mrtva, a četiri smrtno ranjena…
Ali tko zna, na kakav je teret pala ta slamka?
—
Autor: Rihard Kac (1929). Mesto: Ostrvo Flores, Indonezija.