Obratno od crnačkih plemena, Bušmani nemaju nikakvog zajedničkog poglavara. Žive u tako reći proširenim porodičnim skupinama, takozvanim lovačkim četama, isto tako kao i Australci. Općenito žive zajedno dvije do osam porodica u jednoj grupi, koje veličina ovisi o raspoloživim količinama hrane određenog područja.
Svaka se pojedina skupina strogo drži ostavljenog joj lovišta i nikada nije u sumnji kako se daleko ono proteže. Na njegovim je granicama praktički kraj njihova fizičkog svijeta. Neka grupa redovito vrlo malo zna o susjednoj grupi, iz koje uzima žene i samo je ponekad posjećuje. Svaka je takva „proširena porodica“ zasebna nezavisna mala općina.
Čak i unutar pojedinog klana ne postoji neki stvarni poglavar, nego samo neka vrst poglavice ili najstarijeg, u kojega se pita savjet kada se radi o donošenju važnih odluka. To je obično uvijek onaj tko ima najviše iskustva i prirodne osobine vođe. On međutim nema nikakve stvarne vlasti, a bilo kakvo suparništvo uopće ne postoji. Često je vođa istovremeno i vidar i vrač klana, koji ima da bdije nad primjenom ceremonija i rituala.
Što čovjek Bušmane bolje upozna, to je više zadivljen njihovim prirodnim i harmoničnim prilagođivanjem čitava njihova načina života vladajućim okolnostima. Pojedine skupine plemena Kung-Bušmana rasijane su u doduše u malim grupicama čitavim Kalaharijem, ali uza sve to ipak na neki čudesan način međusobno povezane; ne samo po zajedničkom jeziku već i po nekom nadasve neobičnom obliku imenskog srodstva, koje u nuždi može vrlo olakšati međusobni saobraćaj.
To u praksi znači da neki Bušman gaji izvestan osjećaj srodstva prema svakome tko nosi njegovo ime ili ime nekog člana njegove porodice. Mada se ovdje ne radi o krvnim vezama, ipak će neki muškarac označiti „bratom“ onoga tko nosi isto ime kao i njegov pravi brat – pa i onda ako je u pitanju neki posvemašnji stranac.
Bušman je inače po prirodi vrlo plah i prema svakom strancu osjeća izvjestan strah, pa ma se radilo i o pripadniku iste rase. Čak su i reči za „stran“ i „opasan“ iste: „ju dole“. Prema onima međutim s kojima ga povezuje jednakost njegova imena ili imena nekog člana porodice pokazuje izvesno povjerenje i osjećaj međusobne povezanosti. Ta imenska povezanost pomaže stvaranju kontakata između međusobno izoliranih skupina, tako da je moguće naći prijatelje i među strancima u blizini granice.
Ovde u Samangjajgaju postoje tri naselja, svako udaljeno dobar kilometar od napajališta. Bušmani se nikada ne naseljavaju u neposrednoj blizini vode da ne preplaše divljač. Moraju vodu djeliti s divljači, kojoj je ona takođe potrebna za život.
Dva su naselja posve malena, pa se stoga usredotočujemo na treće i najveće, gde živi dvadesetak muškaraca, žena i djece. Većina ih uopće nema nikakvu kolibu, već samo od nekoliko grana i trave spletene vetrobrane. Nekoliko ih je čak svoj dom obilježilo samo ognjištem i jednom motkom u zemlji o koju vješaju svu svoju imovinu. Poput životinja imaju samo gnijezdo u travi ili na goloj zemlji.
Prvih se dana zadržavamo većim dijelom u naselju – jedemo i spavamo dakako u svom vlastitom logoru – kako bismo postepeno stekli njihovo povjerenje i upoznali njihova imena. Stari se poglavica zove Kau a istodobno je u grupi i najomiljeniji pripovjedač bajki. Gotovo svake vječeri okuplja on oko svoje vatre djecu i pripovjeda im pustolovine i bajke. Kao je već i suviše star da bi polazio u lov. Zato on najčešće ostaje kod kuće i zabavlja se bilo čime. On je visoko poštovani patrijarh grupe.
Tu su zatim lovci Tsonoma, Narni, Kajgaj i Samgau.
Tsonoma i Kajgaj su istovremeno i ljekari grupe a u lovu stvarni vođe. Nekoliko šiparica nose imena Nau, Ngum i Nusi, a tu je i jedna časna stara dama po imenu Gausje i još neke druge s kojima se polako sprijateljujemo. Sva ta imena moraju se radi tačnosti izgovarati s jednim ili drugim pucketavim ili kliktavim glasom, ali našim se slovima to ne može izraziti.
Sami Bušmani brzo se privikavaju na našu prisutnost, tako da se nesmetano među njima krećemo i možemo filmovati, fotografirati i crtati, a da se na to uopće ne osvrću.
S vremenom nas polako smatraju nečim što amo pripada i odnose se prema nama otvoreno, jednostavno prijateljski. Kada zamolim ljude da ponove neki posao – primjerice izrađivanje nekog predmeta za upotrebu – kako bih postupak mogao filmski snimiti ili fotografirati, čine to vrlo rado. Nakon nekog vremena i sami su za to tako zainteresirani da nam svojevoljno prilaze i pokazuju kako prave ovu ili onu stvar, što još nismo vidjeli. Većina raspolaže darom neobično brzog shvaćanja i divnim smislom za humor. Možemo se s njima zabavljati na pravi drugarski i jednostavan način. Tu i tamo nas oponašaju ili bolje rečeno ponavljaju na svjesno komičan način kada nešto uradimo što njima izgleda šaljivo.
Mada smo jezično i kulturno beskrajno udaljeni, ipak se među nama postepeno razvija prijateljski i povjerljivi odnos. Jedan dio njih trpi od upale očnih kapaka i oni redovito dolaze k nama da ih liječimo mašću, što nam ju je bio dao dr Joubert u Runtuu. Oko nas stalno skakuću i djeca i žele da nam pomognu nositi aparate i stative.
Prolaze dani i naši su odnosi sa stanovnicima naselja sve prisniji. Ne smatramo ih više samo objektom studija, već smo uskoro tako daleko da im se divimo i u njima jednostavno gledamo svoje bližnje. Sada ih već možemo promatrati kao individualne ličnosti, različite u pogledu temperamenta i karaktera.
Ljekar, vrač i lovac Tsonoma gotovo je uvek negdje nečim zaposlen – prerađuje kožu, izrađuje oružje, popravlja sandale, strelice ili nešto slično. Njegova je koliba najljepša i najbolje građena. On je metodički nastrojen i nabijen energijom pa i za najvrućih dana kada ih većina leškari u sjeni i lenčari.
Pored njega stanuje Samgau. To je posve drugačiji tip, nemaran i daleko manje aktivan, ali pun šarma, stalno zajedno s ostalima, brbljav i nasmijan. Narni, najstariji od lovaca, flegmatičan je i ima u sebi nešto od pustinjaka.
Stari poglavica Kau stanuje, u skladu s tradicijom, na istočnom kraju logora, najbliže suncu. Udovac je i, kao što je već spomenuto, pripovjedač priča i učitelj. Ako upravo ne leži i ne drijema, onda sjedi i promatra djecu, koja u svojoj igri oko njega galame. Ako mu netko od njih svojim ponašanjem izgleda ponešto grub i nasilnički, poziva ga k sebi i blagim ga glasom opominje.
Najdraža od žena je najstarija među njima, prababa Gausje. S nje visi koža u velikim naborima, a lice joj izgleda kao neki izbrazdani krajolik. Stroga stara dama, koja želi da je susreću sa strahopoštovanjem. Ima oštar jezik i tako jednom prilikom psuje mlade djevojke što naokolo čine vragolije i stalno brbljaju. Meutim usred bujice riječi počinje se odjednom smijuljiti i završava svoj govor nekim grlenim glasom, kao da želi kazati: „Ah, da, sve je to budalasta dječurlija!“
Mlade djevojke rado razgovaraju i hihoću na svoje vlastite primjedbe ako smo negdje u blizini a uza se nemamo tumača. Ipak bih dao sve i sva da doznam što kažu!
Za čitavo vrijeme boravka ovde zajedno s Bušmanima, nismo opazili među njima ni jedan jedini slučaj ozbiljnog sukoba ili svađe. To je nadasve neobično, jer se treba podsjetiti kako oni žive usko povezani i kako sve međusobno dijele. Međutim upravo ta okolnosti što oni jedni pred drugima ne mogu imati nikakvih tajni uljeva im sigurnost i povjerenje – ne očekuju od svojih bližnjih nikakvih iznenađenja.
Prirodni osjećaj povezanosti s čitavim klanom oni već usisavaju s majčinim mlijekom. Djeca su neka vrst svojine zajednice. Mada majke u prvom redu brižno čuvaju svoju djecu, ipak se može često vidjeti kako okolo nose i drugu djecu, kako ih čak i nadoje ako su gladna i ako im vlastita mati baš u taj čas nije u blizini. Veća djeca jedu sad kod jedne sad kod druge porodice, prema tome kako su gladna i kako je gdje jelo upravo gotovo. Čitavo je naselje njihov zajednički dom. Djeca također pomažu u skupljanju hrane i ogrjeva za starce, koji više ne mogu naokolo tako daleko trčkarati. Ponekad i spavaju prislonjena uz njih, kako bi ih noću grijala. Na primjeru odraslih uče različita načela, na kojima počiva društvo, naime da hranu međusobno dijele i da jedan drugome pomažu. Uz unutrašnje svađe, ljubomoru, egoizam i gramzivost, uslijed surovih uvjeta okoline, oni nikako ne bi mogli preživjeti – posve jednostavno nemaju nikakvog izbora nego da žive u međusobnoj slozi. Mi ljudi bijele rase došli smo sa svojim hidrogenskim bombama i raketama već tako daleko da ćemo već jednom uskoro morati ozbiljno razmisliti, što želimo – živjeti s drugima u miru ili se međusobno iskorijeniti.
Ovdje djeca i mlađarija nemaju nikad prilike da odlučuju što je bolje – tako su odgojeni da usmenu predaju i plemenske zakone prihvaćaju kao jedino moguće. Čak će se i pobunjenička i divlje nastrojena narav ovdje obuzdati i uzdržavati se suprotstavljanja društvu i „javnom mnjenju“.
„Što je najgore što može počiniti neki čovjek?“ – pitam jednom Tsonomu.
On bez oklijevanja odgovara: „Ako zapodjene svađu s nekim pripadnikom vlastitog klana“. To je nedostojno i glupo, i onoga tko počini takav zločin svi susreću s prezirom. S toga će razloga nekog mladića, koji pokazuje agresivne sklonosti, držati pod prismotrom svi odrasli i uzimati ga sa sobom na duge i naporne lovačke pohode, da se tako urazumi i nauči disciplini. Iduća najgora stvar što je može neki čovjek načiniti je izrada loših strelica.
Ni u njihovim bajkama nema junaka, koji se time diče što su druge pobijedili. 
—
Preuzeto iz knjige Kalahari, pračovjek u atomsko doba (Epoha, Zagreb, 1964, prevod Frane Tućan).
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
