Đubrište u slamovima Dake. Bangladeš, 2010. Fotografija: Unmultimedia.org
Bilo da su posredi mumificirani gradovi Starog sveta ili fetalni gradovi Novog, navikli smo da za gradski život vezujemo najviše materijalne i duhovne vrednosti. Veliki gradovi Indije su jedna zona; ali ono čega se stidimo kao kakve ljage, što smatramo gubom, ovde predstavlja gradsku činjenicu dovedenu do njenog krajnjeg izraza: nagomilavanje miliona pojedinaca koje je samo sebi cilj, bez obzira na realne uslove. Smeće, nered, promiskuitet, stešnjenost; ruševine, straćare, blato, prljavština; isparenja, balega, mokraća, vaške, izmet, organski glib: sve ono od čega bi grad trebalo da nas zaštiti, sve što mrzimo, sve od čega se obezbeđujemo po visokoj ceni, svi nusproizvodi zajedničkog života ovde nikad ne ograničavaju naseljavanje ljudi. Oni su ovde pre prirodna sredina neophodna da bi grad napredovao. Ulica, uličica i sokače svakom pojedincu su dom u kojem sedi, spava, nabavlja hranu uprkos gnjecavom đubretu. Ono ga ne odbija već, naprotiv, stiče domaćinski status time što su ga toliki ljudi izlučili, istisnuli, izgazili i izgnječili.
Evropljanin koji živi u tropskoj Americi postavlja sebi mnoga pitanja. On posmatra prvobitne odnose između čoveka i geografske sredine; sami oblici ljudskog života neprestano mu nude teme za razmišljanje. Ali odnosi među ljudima su mu poznati jer pripadaju onom istom poretku koji ga je i ranije okruživao. U Južnoj Aziji mu se, naprotiv, čini da je dospeo u područje gde čovekovo pravo da nešto zahteva od sveta i ljudi više nema nikakvog smisla.
Kad god izađem iz svog hotela u Kalkuti, opsednutog kravama, s prozorima koji kučkama služe kao legla, postajem središte baleta koji bih smatrao smešnim kad on u meni ne bi izazivao toliko sažaljenja. U njemu se može uočiti nekoliko prizora, a svakom daje pečat jedna velika uloga:
– čistač cipela, koji se baca pred moje noge;
– dečačić koji juri ka meni unjkajući: one anna, papu, one anna;
– bogalj, gotovo go da bi mu se bolje videli patrljci;
– podvodač: British girls, very nice;
– prodavač klarineta;
– nosač iz Nju-Marketa koji me preklinje da sve kupim; iako nije neposredno zainteresovan, anasi koje bi zaradio prateći me omogućili bi mu da nešto pojede. Podrobno navodi šta se sve tamo može kupiti, sladeći kao da je sva ta roba namenjena njemu: Suit-cases? Shirts? Hose?...
I na kraju, čitav odred malih odrpanaca, koji nude da pozovu rikšu, gari, taksi. Taksija ima na svaka tri metra duž pločnika. Ali, ko zna? Možda sam ja neka visoka ličnost koja ih neće udostojiti pogleda... Da i ne pominjem povorku piljara, vlasnika radnji, uličnih prodavača sitne robe kojima prolazak stranca najavljuje raj: možda će nešto prodati.
Neka onaj ko bi hteo da ismeva ili da se ljuti dobro pripazi da ne počini svetogrđe. Zaludno je osuđivati te groteskne pokrete, to preklinjanje praćeno mnoštvom grimasa, zločinački je ismejavati ih; u njima treba videti kliničke simptome agonije. Jedna jedina napast, glad, kriva je za to očajničko ponašanje; ona goni i seoske gomile prema Kalkuti koja je zbog toga za nekoliko godina uvećala broj stanovnika od dva na pet miliona; ona nagomilava begunce u hodnicima stanica, gde ih vidimo iz voza, noću, kako spavaju na peronima umotani u belo platno koje im je danas odeća, a sutra će im biti pokrov; ona daje tragičnu snagu pogledu prosjaka koji se ukršta s vašim kroz metalne rešetke kupea prve klase, postavljene tu sa istim zadatkom kao i naoružani vojnik koji čuči na stepenicama – da vas zaštiti od nemušte molbe jednog jedinog stvorenja, jer bi se ona mogla preobratiti u gromoglasan metež ako bi vaša samilost nadjačala opreznost i pružila ukletima nadu na milostinju.
Evropljanin koji živi u tropskoj Americi postavlja sebi mnoga pitanja. On posmatra prvobitne odnose između čoveka i geografske sredine; sami oblici ljudskog života neprestano mu nude teme za razmišljanje. Ali odnosi među ljudima su mu poznati jer pripadaju onom istom poretku koji ga je i ranije okruživao. U Južnoj Aziji mu se, naprotiv, čini da je dospeo u područje gde čovekovo pravo da nešto zahteva od sveta i ljudi više nema nikakvog smisla.
Kako da se obuzdate i da ih ne posmatrate kao životinje – koliki god bili vaši ljudski obziri i ustručavanje dok ste se peli u nosiljku – kad vas oni sami na to navode svojim nerazumnim ponašanjem?
Svakodnevni život neprestano pobija sve predstave o ljudskim odnosima. Nudi vam se sve, sve se preduzima, ljudi izjavljuju da su sposobni za sve, a ne znaju ništa. Tako ste odmah primorani da drugom poreknete ljudske osobine istinoljubivosti, poštovanja ugovora i sposobnosti da se on ispuni. Rickshaw boys vam nude da vas odvedu gde god hoćete, iako ne znaju put ništa bolje nego vi. Kako da se obuzdate i da ih ne posmatrate kao životinje – koliki god bili vaši ljudski obziri i ustručavanje dok ste se peli u nosiljku – kad vas oni sami na to navode svojim nerazumnim ponašanjem?
Više se ne usuđujete da nekom pogledate u oči iz čistog poriva da uspostavite dodir s drugim ljudskim bićem, jer će se najmanje zaustavljanje protumačiti kao slabost, kao pristajanje na nečije molbe. Ton prosjaka koji doziva „sa-HIB!" neobično liči na onaj kojim opominjemo dete „haj-DEE!", pojačavajući glas i spuštajući ga na poslednjem slogu, kao da kažemo: „Ama, zar ne vidiš, zar ti ne bode oči da sam ovde, da prosim pred tobom i da nešto od tebe očekujem? Šta se praviš lud? Gde ti je pamet?"
Opšte prosjačenje je još veća nevolja. Više se ne usuđujete da nekom pogledate u oči iz čistog poriva da uspostavite dodir s drugim ljudskim bićem, jer će se najmanje zaustavljanje protumačiti kao slabost, kao pristajanje na nečije molbe. Ton prosjaka koji doziva „sa-HIB!" neobično liči na onaj kojim opominjemo dete „haj-DEE!", pojačavajući glas i spuštajući ga na poslednjem slogu, kao da kažemo: „Ama, zar ne vidiš, zar ti ne bode oči da sam ovde, da prosim pred tobom i da nešto od tebe očekujem? Šta se praviš lud? Gde ti je pamet?" Uverenje da je situacija jasna kao dan tako je potpuno da u njemu iščezava element preklinjanja. Može se samo prihvatiti objektivno stanje stvari, prirodan odnos između njega i mene iz kojeg bi milostinja morala proisteći sa istom nužnošću koja, u fizičkom svetu, povezuje uzroke i posledice.
Oni ne zahtevaju pravo na život; sama činjenica da preživljavaju izgleda im kao nezaslužena milostinja koja se jedva može opravdati time što će se moćnima ukazati počast. Oni, dakle, i ne pomišljaju na ravnopravnost.
Tu nas partner ponovo primorava da mu osporimo ljudskost koju bismo toliko želeli da mu priznamo. Sve polazne situacije koje definišu odnose između dve osobe su pogrešne, pravila društvene igre su narušena, ne postoji način da se nešto započne. Naime, čak i kad bismo hteli da se ponašamo prema tim nesrećnicima kao prema sebi ravnima, oni bi se pobunili protiv te nepravde: oni ne žele jednakost s nama; oni mole, preklinju da ih zgnječite svojim dostojanstvom, jer od povećanja razmaka koji vas deli očekuju neku mrvicu (engleski to tačno iskazuje: bribery), utoliko veću ukoliko je veće rastojanje između vas; što je viši položaj na koji su vas postavili, to se više nadaju da će to ništa koje od vas traže postati nešto. Oni ne zahtevaju pravo na život; sama činjenica da preživljavaju izgleda im kao nezaslužena milostinja koja se jedva može opravdati time što će se moćnima ukazati počast.
Oni, dakle, i ne pomišljaju na ravnopravnost. Ali, čak ni ljudska bića ne mogu podneti taj neprestani pritisak, tu domišljatost uvek spremnu da vas prevari, da vas „obradi", kako bi od vas nešto izvukla lukavstvom, lažima ili krađom. Kako da čovek na to ogugla? Naime, bezizlaznost se sastoji upravo u tome što su svi ti postupci različiti načini moljenja. I upravo zato što je osnovni stav prema vama molba, čak i kad vas pokradu, ta situacija je potpuno nepodnošljiva, i nisam u stanju, koliko god me je zbog toga stid, da odagnam poređenje između izbeglica – koje s prozora svoje palate čujem po čitav dan kako stenju i plaču pred vratima premijera umesto da nas isteraju iz naših soba, dovoljno prostranih za nekoliko porodica – i crnih gavranova sa sivim vratovima što bez prestanka grakću po drveću Karačija.
I upravo zato što je osnovni stav prema vama molba, čak i kad vas pokradu, ta situacija je potpuno nepodnošljiva, i nisam u stanju, koliko god me je zbog toga stid, da odagnam poređenje između izbeglica i crnih gavranova.
Taj poremećaj ljudskih odnosa Evropljaninu u prvi mah izgleda nepojmljiv. Mi suprotnost među klasama zamišljamo kao borbu ili napetost, kao da je polazna – ili idealna – situacija pružala rešenje tih antagonizama. Ali ovde reč napetost nema nikakvog smisla. Ništa nije napeto, odavno je puklo sve što je moglo biti napeto. Rascep je odvajkada tu, i to odsustvo „dobrih starih vremena", čiji bi se ostaci mogli tražiti i za čijim bi se povratkom moglo žudeti, ostavlja čoveka na milost i nemilost jednom jedinom ubeđenju: svi ljudi koje susrećemo na ulici upravo propadaju. Da li bismo ih mogli načas zadržati na toj strmini ako bismo im dali i sopstvenu kožu s leđa?
Taj poremećaj ljudskih odnosa Evropljaninu u prvi mah izgleda nepojmljiv. Mi suprotnost među klasama zamišljamo kao borbu ili napetost, kao da je polazna – ili idealna – situacija pružala rešenje tih antagonizama. Ali ovde reč napetost nema nikakvog smisla. Ništa nije napeto, odavno je puklo sve što je moglo biti napeto. Rascep je odvajkada tu, i to odsustvo „dobrih starih vremena", čiji bi se ostaci mogli tražiti i za čijim bi se povratkom moglo žudeti, ostavlja čoveka na milost i nemilost jednom jedinom ubeđenju: svi ljudi koje susrećemo na ulici upravo propadaju. Da li bismo ih mogli načas zadržati na toj strmini ako bismo im dali i sopstvenu kožu s leđa?
Istog trena gubite ravnotežu naspram molitelja koje treba odbiti ne iz prezira, već zato što vas ponižavaju svojim obožavanjem, što žele da vam podare još više veličanstva, još više moći, u čudnovatom uverenju da svako, makar i neznatno poboljšanje njihove sudbine može proisteći samo iz stostruko većeg poboljšanja vaše. Kako nam postaje jasno poreklo takozvane azijske surovosti!
A ako bismo baš hteli da i tu vidimo napetost, slika koju bismo dobili ne bi bila ništa manje turobna. Onda bismo, naime, morali priznati da tolika napetost onemogućava ravnotežu: u okvirima datog sistema – ako se ne započne s njegovim rušenjem – stanje stvari se ne može preokrenuti. Istog trena gubite ravnotežu naspram molitelja koje treba odbiti ne iz prezira, već zato što vas ponižavaju svojim obožavanjem, što žele da vam podare još više veličanstva, još više moći, u čudnovatom uverenju da svako, makar i neznatno poboljšanje njihove sudbine može proisteći samo iz stostruko većeg poboljšanja vaše. Kako nam postaje jasno poreklo takozvane azijske surovosti! Da nisu sve one lomače, pogubljenja i mučenja, oni hirurški instrumenti smišljeni da nanesu nezaceljive rane, posledica jedne stravične igre, ulepšavanja gnusnih odnosa u kojima vas ponizni pretvaraju u stvar time što sami hoće da budu stvar, i obrnuto? Razmak između krajnje raskoši i krajnje bede razbija ljudske dimenzije. Preostaje samo društvo u kojem oni što ni za šta nisu sposobni preživljavaju nadajući se svemu (kako je san o duhu iz Hiljadu i jedne noći tipično istočnjački!), i u kojem oni što na sve polažu pravo ne nude ništa.
U takvim uslovima nije neobično što nam ti ljudski odnosi, neuporedivi sa onima koji po našem (odveć često iluzornom) uverenju definišu zapadnu civilizaciju, izgledaju čas neljudski, čas nedovoljno ljudski, poput odnosa koje uočavamo u dečjim aktivnostima. Taj tragični narod nam, barem po nekim aspektima, izgleda detinjast: za početak, po ljubaznosti svog pogleda i osmeha. Tu je i ravnodušnost prema ličnom izgledu, dostojanstvu i držanju, krajnje neobična kod svih tih ljudi koji sede ili leže u bilo kom položaju; sklonost prema drangulijama i svemu što sija; naivno i predusretljivo ponašanje ljudi koji šetaju ulicama držeći se za ruke, javno mokre čučeći i usisavaju sladunjavi dim iz svojih čilama; magičan prestiž raznih potvrda i svedočanstava i zajedničko uverenje da je sve moguće, koje kočijaši (i opštije, svi oni čije usluge koristimo) odaju svojim neumerenim potraživanjem i brzom spremnošću da se zadovolje četvrtinom ili desetinom onoga što su tražili. „Na šta se vi uopšte možete požaliti?", upitao je jednom, preko svog prevodioca, guverner istočnog Bengala urođenike iz brda Citagonga, koje su izjedali boleštine, oskudna ishrana, siromaštvo i mučki progoni muslimana; oni su odgovorili: „Na hladnoću..."
Šofer me je zgranuto pogledao: How can you sit there! Kako će se to odraziti na njegov ugled u očima njegove okoline ako se Master sroza dotle, i time sroza i njega, da sedne pored ljudi njegove rase?
Hteo, ne hteo, svaki Evropljanin u Indiji nađe se okružen zavidnim brojem muških slugu, momaka za sve, koje nazivaju bearers. Treba li njihovu žudnju da budu na usluzi tumačiti sistemom kasta, tradicionalnom društvenom nejednakošću ili zahtevima kolonizatora? Ne znam, ali njihova preterana uslužnost brzo stvara atmosferu u kojoj se ne može disati. Oni bi se prostrli po zemlji kako vi ne biste morali da napravite jedan korak po podu; deset puta na dan vam predlažu da spreme kupku: kad se useknete, kad pojedete neko voće, kad umrljate prst... Neprestano se vrte oko vas preklinjući da im nešto naredite. Ima nečeg erotičnog u toj mori potčinjavanja. A ako vaše ponašanje ne odgovara njihovim očekivanjima, ako ne postupate u svim okolnostima kao njihovi bivši britanski gospodari, njihov svet se ruši: nećete puding? Okupaćete se posle, a ne pre večere? Nema, dakle, više dobrog Boga... Pometenost im se ocrtava na licu; brzo se povlačim, odustajem od svojih navika ili se bar najčešće pokoravam. Poješću krušku tvrdu kao kamen i gnjecav krem zato što odustajanjem od ananasa koji sam želeo moram da platim moralni spas jednog ljudskog bića.
Nekoliko dana sam stanovao u Circuit House u Citagongu: drvena palata u stilu švajcarskih planinskih kuća, u kojoj sam zauzimao sobu dugačku devet, široku pet i visoku šest metara. U njoj je bilo ništa manje no dvanaest prekidača: za plafonjeru, zidne lampe, indirektno svetio, kupatilo, dressing-room, ogledalo, ventilatore itd. Zar to nije bila zemlja bengalskih vatri? Tim rasipanjem struje neki maharadža je sebi priređivao svakodnevno uživanje u kućnom vatrometu.
Jednog dana, u donjem gradu sam zaustavio kola koja mi je stavio na raspolaganje načelnik okruga ispred radnje primamljivog izgleda: Royal Hair Dresser, High class cutting, itd. Šofer me je zgranuto pogledao: How can you sit there! Kako će se to odraziti na njegov ugled u očima njegove okoline ako se Master sroza dotle, i time sroza i njega, da sedne pored ljudi njegove rase?... Obeshrabren, prepuštam mu da sam organizuje obred šišanja kakav priliči jednom višem biću. Reultat: sat čekanja u kolima da muški frizer usluži mušterije i prikupi pribor; zajednički povratak ševroletom u Circuit House. Tek što smo stigli u moju sobu s dvanaest prekidača, bearer je počeo da puni kadu kako bih, čim se završi šišanje, mogao da sperem prljavštinu od ropskih ruku koje su mi dodirivale kosu.
Takvi stavovi su uvreženi u jednoj zemlji čija tradicionalna kultura svakog podstiče da se prema drugom odnosi kao kralj, čim mu pođe za rukom da otkrije ili da sebi stvori nekog podređenog. Onako kako želi da ja postupam s njim, bearer će sam postupati s čovekom za koga se jedva može reći da je pripadnik scheduled castes, to jest najnižih, „registrovanih", kako ih je zvala engleska uprava da bi naglasila da i oni imaju prava na njenu zaštitu, iako im običaji gotovo odriču ljudska svojstva; a to su, zapravo i te kako ljudi, ti čistači i raznosači noćnih posuda, koji zbog svoje dvostruke uloge moraju da provedu čitav dan trčeći zgureni preko dvorišta poput rakova i čučeći, bilo u hodnicima, gde na dlan skupljaju prašinu pometenu ispred soba metlicom bez drške, bilo pred nužnicima, gde odsečnim udarcima pesnice o vrata opominju korisnika da brzo završi s tim čudovišnim predmetom koji Englezi nazivaju „commode", kao da time što od gospodara otimaju njegovu supstancu uspevaju da potvrde svoje isključivo pravo i zadobiju određen status.
Da bi se izbrisala ta servilnost potrebno je još štošta pored nezavisnosti i vremena.
Da bi se izbrisala ta servilnost potrebno je još štošta pored nezavisnosti i vremena. To sam shvatio jedne noći u Kalkuti dok sam izlazio iz teatra Start, gde sam gledao izvođenje bengalskog komada Urboschi, nadahnutog mitološkom temom. Pomalo izgubljen u toj periferijskoj četvrti grada u koji sam stigao tek prethodne večeri, dopustio sam da me u zaustavljanju jedinog taksija pretekne jedna imućnija lokalna porodica. Ali taksista to nije tako razumeo: u živom razgovoru u kojem je neprestano iskrsavala reč Sahib, on je, po svemu sudeći, prekorevao svoje mušterije zbog nepriličnog nadmetanja s jednim belcem. Prikrivajući zlovolju, porodica je otišla peške u noć, a taksista je povezao mene; možda je računao da ću mu ja dati veću napojnicu; ali koliko mi je moj oskudni bengalski omogućio da razumem, prepirka se ticala nečeg drugog: tradicionalnog poretka koji se mora poštovati.
Bio sam utoliko više zbunjen što mi je to veče pružilo iluziju da sam preskočio nekoliko prepreka. U ogromnoj pohabanoj dvorani, koja je ličila na hangar koliko i na pozorište, bio sam jedini stranac, ali ipak pomešan sa lokalnim društvom. Ti prodavci, trgovci, nameštenici, činovnici, savršeno dostojanstveni i često u pratnji svojih žena čija je ljupka otežalost možda svedočila o tome da nisu navikle na česte izlaske, pokazivali su prema meni ravnodušnost koja mi se činila blagotvornom posle iskustava od tog dana; koliko god bilo negativno – i možda upravo zato što je bilo takvo – njihovo ponašanje je među nama uspostavilo nekakvo prećutno bratstvo. Komad je bio mešavina Brodveja, Šatlea i Lepe Jelene; razumeo sam tek po koju mrvicu. U njemu su se našle komične scene i zgode sa služavkama, patetične ljubavne scene, Himalaji, jedan razočarani ljubavnik koji je tu živeo kao pustinjak i koga je od zlog generala s velikim brkovima štitio bog s trozupcem i pogledom iz kojeg su sevale munje; na kraju, bila je tu i trupa chorus girls, od kojih su neke ličile na garnizonske devojke a neke na dragocene tibetanske idole. Između činova su služeni čaj i limunada u glinenim čašama koje se posle upotrebe bacaju – kao što se radilo pre četiri hiljade godina u Harapi gde se i danas mogu naći njihove krhotine – dok je iz zvučnika dopirala jevtina i poletna muzika, nešto između kineskih arija i pašo doble.
Posmatrajući razvoj igre mladog prvaka u laganom kostimu koji je isticao njegove uvojke, podvaljak i debeljuškaste oblike, prisetio sam se rečenice pročitane nekoliko dana ranije na književnoj stranici jednog lokalnog lista; ovde je navodim bez prevoda da se ne bi izgubila neopisiva sočnost anglo-indijskog: ...and the young girls who sigh as they gaze into the vast blueness of the sky, of what are they thinking? Of fat, prosperous suitors... To pominjanje „debelih udvarača" me je zapanjilo, ali dok sam posmatrao pristalog junaka kome su na sceni podrhtavali prevoji stomaka i pomišljao na izgladnele prosjake koje ću susresti na izlazu, postala mi je jasnija poetska vrednost ugojenosti u jednom društvu koje živi u tako bolnoj prisnosti sa oskudicom. Englezi su, uostalom, dobro shvatili da će se ovde najlakše izdavati za nadljude ako uvere domoroce da je njima, Englezima, potrebno mnogo više hrane nego običnom čoveku.
Moj saputnik, budistički aristokrata vaspitan u jednom indoengleskom koledžu i ponosan na svoj rodoslov od četrdeset i šest generacija bio je zapanjen mojom uzdržljivošću: Don't you take five times a day? Ne, ne „uzimam" pet puta dnevno, naročito ne u okruženju koje umire od gladi.
Dok sam putovao brežuljcima Čitagonga, duž burmanske granice, s bratom jednog radže, inače visokim činovnikom, čudio sam se njegovom insistiranju da me sluge neprestano nutkaju hranom: ujuim palancha, to jest „čaj u krevetu" (ako je to prikladna reč za savitljive daske od rastresite bambusovine na kojima smo spavali u domorodačkim kolibama); dva sata kasnije, obilan breakfast; potom ručak; raskošan čaj u pet; na kraju večera. Sve to u malim selima čiji su žitelji jeli samo dvaput na dan pirinač i kuvanu bundevu, a najbogatiji i malo sosa od ukiseljene ribe. To nisam dugo mogao da izdržim, što iz fizioloških što iz moralnih razloga. Moj saputnik, budistički aristokrata vaspitan u jednom indoengleskom koledžu i ponosan na svoj rodoslov od četrdeset i šest generacija (on je svoj vrlo skroman bungalov zvao „moja palata" zato što je u školi naučio da ta reč označava dom prinčeva) bio je zapanjen i pomalo šokiran mojom uzdržljivošću: Don't you take five times a day? Ne, ne „uzimam" pet puta dnevno, naročito ne u okruženju koje umire od gladi. Na usta tog čoveka koji nije video druge belce osim Engleza navreše pitanja: šta se jede u Francuskoj? Od čega se sastoje obroci? Koliko su česti? Pokušao sam da ga obavestim kao kakav savestan domorodac koji odgovara na pitanja etnografa i odmeravao sam nemir koji je u njegovom duhu proizvodila svaka moja reč. Video sam kako se menja čitav njegov svet: na kraju krajeva, i belac može biti samo obično ljudsko biće.
A ovde bi tako malo bilo dovoljno za pristojan ljudski život! Jedan usamljeni zanatlija rasporedio je po pločniku nekoliko komada metala i svoj alat. Bavi se svojim neznatnim poslom koji njemu i njegovoj porodici omogućava da prežive. Kakvo je to preživljavanje? U dvorišnoj kuhinji, komadići mesa pobodeni na štapić peku se na žaru; jela s mlekom krčkaju se u kupastim loncima; u spiralne smotuljke od listova zavija se betel; zlatna zrnca grama peku se u vrelom pesku. Jedno dete šeta s činijom nudeći malo leblebije, neki čovek kupuje kašiku zrnevlja i odmah tu čučne da ga pojede, jednako ravnodušan prema prolaznicima kao i nešto kasnije dok mokri. U malim krčmama od dasaka dokon svet provodi sate ispijajući čaj s mlekom.
Tako je malo potrebno za život: malo prostora, malo hrane, malo radosti, malo pribora; to je život u džepnoj maramici. S druge strane, izgleda da tu ima mnogo duše. Kako bi se inače mogla protumačiti lakoća s kojom taj svet zauzima svoje mesto u kosmosu? To je civilizacija malog molitvenog ćilima koji predstavlja čitav svet.
Tako je malo potrebno za život: malo prostora, malo hrane, malo radosti, malo pribora ili alata; to je život u džepnoj maramici. S druge strane, izgleda da tu ima mnogo duše. To se oseća po živosti na ulici, po intenzitetu pogleda, po žestini koja se unosi čak i u najneznatniji razgovor, po učtivim osmesima pri prolasku stranaca, često praćenim, u muslimanskim zemljama, pozdravom „salaam", s rukom podignutom ka čelu. Kako bi se inače mogla protumačiti lakoća s kojom taj svet zauzima svoje mesto u kosmosu? To je civilizacija malog molitvenog ćilima koji predstavlja čitav svet ili kvadrata iscrtanog na tlu koji označava kultno mesto. Oni su tu, nasred ulice, svako se spokojno bavi sopstvenim poslom u svetu svoje male tezge okružene muvama, prolaznicima i bukom: berberi, pisari, frizeri, zanatlije. Da bi se opstalo, potrebna je vrlo jaka, vrlo lična veza s natprirodnim; jedna od tajni islama i drugih kultova iz ovog dela sveta sastoji se možda upravo u tome što svako neprestano oseća prisustvo svog boga.
Pamtim jednu šetnju po Klifton Biču blizu Karačija, na obali Indijskog okeana. Kad se pređe kilometar duna i močvara izbija se na dugačku plažu od tamnog peska, sad pustu, ali gde u praznične dane pristiže gomila ljudi u kolima koje vuku kamile još kitnjastije odevene nego njihovi gospodari. Okean je bledozelenkast. Sunce je zašlo; čini se da svetlost dolazi iz peska i iz mora; nebo je tamno. Starac s turbanom napravio je za sebe malu ličnu džamiju pomoću dve gvozdene stolice pozajmljene iz krčme u kojoj se pekao kebab. Potpuno sam na plaži, predao se molitvi.
—
Prevela s francuskog: Slavica Miletić. Priređeno na osnovu izdanja iz 1999 (Zepter Book World, Beograd). U originalu: Claude Lévi-Strauss, Tristes tropiques, Plon, Paris, 1993 (1955).
Fotografije prikazuju podurbani Bangladeš. Preuzete su sa UN-ove Flickr-stranice u skladu sa odredbama CC-licenci.