Ein Samiya, West Bank. fotografija: Lela Vujanić
Druga nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2023.
—
Munich-LH1737 – Expected – 17:55, čitam s info-ekrana na beogradskom aerodromu. Još nisam pravo ni krenula, a već kasnim 35 minuta u polasku. Vučem se po aerodromu kao mrtva krpa, sjedim vani dok mi košava raznosi ostatke šećera od kave i leprša mojim loše spakovanim stvarima. Još uvijek mi ne dopire do mozga da će mi trebati puno putničke sreće kako bi na svoje odredište zaista i stigla.
Idem iz Beograda za Palestinu. Konačno. Drugačija kultura, drugačiji sukob. Što dalje od europske smorenosti i usisavajućeg cinizma, holivudskih antikapitalističkih filmova i serija koji prijete da sahrane bilo koju ideju prije nego što je našla deset supportera. I nije me previše briga što je tamo sedamdesetpetogodišnji konflikt i što je zasigurno sve sjebano. Ja idem s očekivanjima da me ta surova stvarnost koja je posve blizu kože, napuni i privede sebi.
I ne letim zapravo za Palestinu nego za Tel Aviv jer Palestina nema svoj aerodrom, a nemati svoj aerodrom i svoju graničnu kontrolu nekako onda znači i nemati svoju državu. Znam to sve, u osnovnim crtama. Arafat je ipak bio household name za sve rođene prije osamdesete u Jugoslaviji. Pratila sam s ocem njihove (PLO) borbe, Arafatove posjete Jugoslaviji, promjene u jugoslavenskoj politici prema Palestini, mirovne sporazume iz Osla, prvu i drugu Intifadu. Srce nam je kucalo za te bliskoistočne drugove i drugarice jer smo ih smatrali svojima, na istom antikolonijalnom putu. Kako su mi se roditelji rastali, a Jugoslavija raspala i to otprilike iste godine, što mi i danas izaziva neku vrstu emotivnog i intelektualnog tika, tako su i ti bliskoistočni drugovi umrli pod sumnjivim okolnostima ili su ubijeni poput pasa na ulicama svojih gradova. Palestina kobajagi ima svoju Samoupravu. Klinci rođeni po izbjegličkim kampovima misle da u toj Samoupravi sjede izrodi koji su se nakačili na europske fondove i novce. Pa ginu klinci, ne izrodi, izrodi zapravo hvataju klince i transferiraju ih u izraelske zatvore. Ne znam detalje svega toga, samo osnovne crte, ali imam dobru drugaricu Tamaru koja živi u Palestini i kojoj detonacije palestinskih kuća ne daju da mirno spava – i čine da se, češće nego što bi željela, sjeća naših posljednjih ratova i njihovih detonacija.
***
U Münchenu me dočekuje stvarnost propalog korpokapitalizma, poznata njemačka pedantnost i točnost je aorist, a Lufthansa, kako mi jedan od aerodromskih službenika objašnjava, jedna od najgorih, po kašnjenju sada najpoznatijih, aviokompanija. Očajna zbog propuštenog connecting flighta, s još nekolicinom izgubljenih putnika stojim i čekam u redu službe za korisnike. Upoznajem se s dvojicom, a i njih dvojica jedan s drugim, troje nas je dakle, slučajno spojenih, kako to na putovanjima obično i biva, ja iz Jugoslavije, a oni iz Izraela. Klonim se previše jasnih objašnjenja o tome kuda i kojim povodom idem, puštam ih da misle da idem za Izrael, što uostalom nije baš potpuna laž. Lufthansa nam je već poslala mail o rebookingu za sutradan u podne što znači da ću zakasniti na svoj program za medijske i kulturne radnike. Ali ja nemam snage da se raspravljam i peglam s Luthansom o svojim pravima građanina-potrošača, a ostanak u hotelu u blizini aerodroma mi se čini kao spasonosna kombinacija – barem ću se konačno naspavati.
„Ajmo u Zürich, tamo ćemo uhvatiti avion za Tel Aviv. Stići ćemo samo par sati kasnije od planiranog“, uporan je i organizovan jedan od dvojice Izraelaca. Mene muči poslovična neodlučnost i mamurluk ali na kraju, uz jednako poslovično „Why not“, nas troje ipak odlučujemo okušati aviosreću zajedno. Trčimo po minhenskom aerodromu kao pomahnitali i stižemo do gatea na vrijeme, stignemo se još i upoznati u priči za dužinu cigarete (ja se još uvijek, krajnje infantilno, znam, nekako razdragam kada ispadne da svi oko mene puše).
Tko se kako zove, odakle je, gdje je bio i kuda ide rješavamo brzo, a jednako brzo stižemo i do Holokausta.
Majka jednog od njih je iz Beograda pobjegla za Izrael. Razumijem, bila je u logoru, vjerojatno na Banjici.
„Nije, ali trauma je svejedno ostala. Nije prošao nijedan dan u njenom životu da nije to spomenula“, opovrgne me Daniel.
Kažem da mi je žao ali sve nekako krivo ispada iz usta, nije mi skroz jasno što se njegovoj majci dogodilo u okupiranom Beogradu i ne ispitujem dalje, ali svejedno se zbog tog prešućenog a željenog raspitivanja osjetim kao antisemita ili u najmanju ruku kao đubre od čovjeka. Jer što sam zapravo htjela reći – da nije trebala spominjati Holokaust do kraja života, dok joj se jedan aparthejd odvija pred očima?
U avionu je nekoliko Arapa, većinu čine „čitači Tore“, odnosno ortodoksni Židovi. Daniel i ja slučajno sjedimo zajedno i provodimo iduća dva sata u neobaveznom ćaskanju, ja manevrirajući oko razloga svog dolaska, a Daniel, čini se puno transparentnije nego ja, nudeći informacije iz svog i izraelskog života. Priča mi kako je stanje mess ali da ima taj jedan čovjek u politici u kojeg polaže svoje nade, koji će uskoro objaviti cijelom svijetu izraelsku želju za mirom i konačnom uspostavom dvije države. Bojim se pitati na koga uopće misli jer zasigurno znam da je ideja o dvije države već odavno joke kao i da ne postoji niti jedna snaga u Izraelu dovoljno jaka da uzme izbore na krilima propalestinske platforme.
„Znaš, ja cijeli život radim s Arapima.“
„Misliš s Palestincima?“
„S Arapima, da. Imao sam i svog zubara u Ramali. Puno prijatelja. Ali više ne smijem tamo, napali bi me.“
Pitam Daniela je li on na nekoj političkoj funkciji ili u tajnoj službi, a on kaže da nije ali je u Lapidovoj partiji.
„Znali bi da sam Židov, jednostavno bi znali.“
U 3:35 konačno smo u Tel Avivu. Ja pomalo u nervozi zbog žiga iz Libanona koji imam u svom pasošu, pitanja koja bi mi mogla biti postavljena i najboljih, iako ne i najistinitijih odgovora na njih. Moji suputnici Izraelci stalno su uz mene, prate me na passport control, stoje iza mene poput Mossada (ali Mossada koji je na mojoj strani), dobacuju objašnjenja policajki na hebrejskom, prate me po aerodromu, asistiraju u kupovini telefonske kartice, telefoniraju mom vozaču i općenito čine puno više nego što se očekuje od običnih putnika namjernika, slučajnih suputnika. „Vidiš, sve fino funkcionira“, kaže mi Daniel ushićeno, a Ariel zadovoljno potvrđuje, ostavljajući dojam ljudi kojima je posebno stalo da tu svoju mitsku zemlju Izrael, njene ljude, customs – i onaj običajni i ovaj granični, pokažu u najboljem mogućem svjetlu. Ako je to bila intencija, svakako su i uspjeli. Moguće da sve ovo tripujem, da su oni samo fini ljudi, naravno, svejedno se rastajem s njima u potpuno novom raspoloženju, poput neke novoprobuđene samaritanke koja je u potpunosti izgubila edge i više ne misli kao što je nekada mislila da postoje stvari koje jednostavno jesu crno-bijele. Neka počne život u hiljadama nijansi sive. Ljudi su ljudi, svuda ima dobrih i loših, momentalno se ubacujem u to nepolarizirajuće mišljenje, tipično za ljude koji nemaju posebnih problema i/ili one daveže koji su dosegli novu razinu svijesti. Čak se i slikamo zajedno na aerodromu, sretni što smo stigli na kraj našeg puta, oni kući, u poznato, a ja u novo, izraelsko ili palestinsko, ali svakako novo.
***
Prvi put putujem sama po Palestini, i to lokalnim busom koji saobraća po Zapadnoj obali. Stanica mi je gotovo ispred kuće, ukrcavam se u Istočnom Jeruzalemu i krećem put Ramale, prijestolnice, odnosno administrativnog središta Palestinske samouprave. Tamara je željela da idem taksijem ili da me netko od njenih kolega poveze. Priprema me da bi tih 15,6 kilometara cestovne, odnosno trinaest kilometara zračne linije moglo trajati dugo, moglo bi ispasti čak i cijeli jedan dan, pa i prebaciti se na idući. Ja nekako ne vjerujem u sve to, čini mi se da me drugarica samo pretjerano štiti od mogućih ali svakako ne i izvjesnih nezgoda. Na autobusni terminal u Ramali dolazim relativno brzo, nakon sat i po vožnje. Izlazim i shvaćam da niti jedna od mojih telefonskih kartica, uključujući onu lokalnu, opet ne radi – a ta nije radila većinu vremena – i da ću se morati snalaziti old way. Pomalo se radujem tome i puštam da me ulica i mirisi nose. Bablje je ljeto, ali temperatura je još uvijek blizu trideset stepeni, tijela se kreću radosno i mekano, blizu jedna drugih. Svi su vani, trgovci su izbacili svoje rafove na ulice, grad je užurban i živ, sto čuda se nudi i prodaje, sve se miče i pulsira odajući neku vrstu samosvijesti sjedišta palestinskog svijeta. To je ipak Area A, tu Izraelci ne smiju ulaziti, a gradom krajnje neobavezno patrolira, pa čak i meni pomaže lokalna policija, čudeći se kako i kuda idem i kako ću se snaći – sama.
Kupujem neke đinđe, cjenkam se i mjerkam bezuspješno s trgovcem, na kraju se zajedno smijemo i nešto jedno drugom dobacujemo svatko na svom cijenjenom jeziku. Kačim se na net u toj trgovini i shvaćam da kasnim na sastanak koji više nije u kulturnom centru kako smo se prethodno dogovorili jer me umjetnik s kojim se trebam naći poziva svojoj kući. U tom (smrtno) opasnom dijelu svijeta, naime, još uvijek je sigurno pozvati potpune neznance u svoju kuću, a tim je neznancima, u ovom slučaju meni, sigurno da poziv i prihvate.
Drugar mog trgovca s đinđama navigira po mom telefonu i pomaže u lociranju adrese na kojoj trebam biti i kao kofer me ukrcava u taksi dajući detaljna objašnjenja na arapskom. Taksist me vozi daleko i ostavlja usred nekih blokova zgrada za koje se čini da su još u izgradnji. Kažem mu da je sve OK i tek kada gume zaškripe na odlasku, shvaćam da nije. Stojim na šljunku koji se sprema biti cesta, sumrak mi se upravo spustio na ramena, mobitel mi i dalje ne radi i iskreno ne znam kako ću ovo razriješiti. Jer upute nisu bile posve precizne, kao uostalom i druge stvari u ovom dijelu svijeta, kao da svi računaju na neku drugu vrstu odnosa i intuicije, onkraj tehnički preciznog i organiziranog svijeta. Mogla bi biti bilo koja zgrada od ovih šest, bilo koji stan na bilo kojem katu. Odlučim zapaliti cigaretu, to uvijek pomaže, posebno u situacijama kada se ionako nema što drugo napraviti („S cigaretom nisi sam“, pisalo je nekada na Yorku, ne znam piše li još uvijek). Nakon što me očaj polako počinje nagrizati, čujem lajanje psa, najprije piskutavo i isprekidano, a onda uporno i stabilno, ispostavit će se da je to Sembra, pas moga domaćina, čiji me lavež sigurno navigira do ulaza jedne od zgrada, iza koje se nalazi ljetna terasa. Na terasi me dočekuje Khaled, palestinski umjetnik i taj njegov mali pas, Sembra. Iz kuhinje se čuje zvečanje tanjura, ostatak familije se sprema za večeru, a nas dvoje uskoro pijemo čaj od mente, rolamo duhan i pričamo o umjetnosti i revoluciji.
„Prva Intifada je bila umjetnički performans, umjetnička akcija jer da bi civili zaustavili tenk ili stali pred vojsku, njima je potrebna imaginacija, njima je potrebna fikcija“.
Kaže mi da je sudjelovao u prvoj Initifadi, podrazumijeva se, jer je bila općenarodna stvar, horizontalno i kapilarno rasprostranjena. Umjetnost i revolucija uvijek su bili tu, isprepleteni, kao spas, kao utopija, kao imaginacija; i dok je (kao i mnogi članovi njegove obitelji) bio u zatvoru i dok je pokretao nove palestinske institucije i organizacije. „Moraš razumjeti da je tada, na početku, Palestinska samouprava bila PLO-institucija, a PLO revolucionarna institucija po sebi.“ Zid i okupacija su također uvijek bili tu, i kada je radio za novo, palestinsko Ministarstvo kulture, kada je izlagao u Palestini i svijetu, kada je predavao budućim mladim umjetnicima s jedinim iskustvom koje su imali - iskustvom okupacije. „Ružni beton koji nastoji razrezati, odvojiti i uništiti prizor“ bio je tu i kada je kao priučeni planinar u toku lockdowna privremeno odustao od arta i ponovo mu se vratio jer se i u tim malim, svakodnevnim hodalačkim ritualima suočio s „neprirodnim krajolikom“ ispresijecanim Zidom i settlmentima. Ili kada je doveo Picassa u Ramalu i jednu njegovu sliku iz muzeja u Eindhovenu izložio u malom, poluimproviziranom i za tu priliku izgrađenom muzeju. I cijela stvar ne bi zvučala nimalo ambiciozno, nimalo začudno da se radi o nekoj običnoj, realno postojećoj zemlji. Ali njegov „Picasso u Palestini“ bio je pokazna vježba o odsustvu, o praznini, o nepostojećem muzeju, nepostojećoj državi, o zamci koju za jedno umjetničko djelo predstavlja checkpoint Qalandia. “Mi nemamo državu, mi nemamo muzej, mi nemamo aerodrome, nemamo osnovne stvari. Ali bili smo odlučni zadovoljiti sve kriterije, osim možda države”, smije se vragolasto i u isti mah ponosno na tu epic epizodu dok mi objašnjava kako se dosjetio da na brisanoj, ničijoj zemlji koja dijeli Qalandiju od lokalne palestinske policije, to preskupo, najskuplje do tada izloženo umjetničko djelo u Palestini, čuvaju ne vojnici ili sigurnjaci, nego kamere svjetskih TV-ekipa.
Na kraju ga pitam je li ikada razmišljao o odlasku iz zemlje.
„Po prvi put sada, samo sada je svugdje isto, nema se više gdje otići“, odgovara smijući se, a smijem se i ja jer vidim da će ostati.
Cijela Khaledova familija se angažira oko mog povratka u Jeruzalem. Već je kasno, ne znaju saobraća li autobus još uvijek, misle da je opasno u ovo doba prelaziti Qalandiju, nude mi da ostanem spavati kod njih i na taj put od 15,6 kilometara cestovne udaljenosti krenem sutra. Ne razumijem u čemu je drama, uvjeravam ih da će svi biti u redu i taksijem krećem do autobusnog terminala. Zadnji bus je još uvijek tu, ukrcavam se i brzo stižemo da checkpointa. U autobusu nas je možda desetak, nekoliko starijih žena pod hidžabima i nekoliko klinki koje veselo cvrkuću. Na Qalandiji nas dočekuje drama, crvene rotirke osvjetljavaju vojnike pod punom ratnom spremom. Pretražuju nešto oko busa, ulaze i provjeravaju naše isprave, naš ukupni izgled i dojam dok množina oružja koja im visi na ramenu, boku, posvuda, gotovo da klopara i po nama, putnicama. Psi pomahnitalo njuše ima li među nama nekih teroristkinja spremnih da rasture sve. Stojimo tako, ispred checkpointa, ni makac naprijed ili nazad, dolazi stalno nova vojska, policija, ne znam više ni tko ni zbog čega, klinke mi kažu da je neka uvijek nova security prijetnja, uz obavezno, ono tipično mladenačko prevrtanje očima. Nikoga od putnika nije strah (pa onda nije ni mene), jasno je da je svima (osim meni) ovo uobičajena situacija. Jer svakodnevno im se to događa – da su krenuli negdje na tom ukletom komadu zemlje koja je zajedno s Izraelom manja od Srbije, manja i od Hrvatske, i da su putem naišli na mnogobrojne što fiksne, što ad hoc dignute mobilne prepreke i da na kraju nigdje nisu stigli. Nakon dva sata čekanja, bus može krenuti, ali unazad umjesto prema naprijed.
Klinke me vode, gotovo za ruku, kažu mi da ćemo Qalandiju koja je upravo zatvorena za promet motornih vozila preći pješice. Checkpoint je u ovo kasno, večernje doba gotovo prazan, nema one gužve od neki dan kada su stotine ljudi strpljivo čekale u redu, ne znajući hoće li i kada proći. Ulazim kroz rotirni prolaz ali zaboravljam da mi je u ruci i dalje limenka cole. Mlada vojnikinja, o djevojčurku se radi, dere se na mene preko razglasa. Ne razumijem ni riječi. Deranje se nastavlja. Klinke, koje su već prošle, s druge strane mi signaliziraju da se riješim te cole koju držim u ruci. Gdje sam i odakle sam, kuda idem i kojim povodom, pitaju me kada konačno bez limenke stignem do pasoške kontrole. Odgovaram na pitanja i konačno prolazim. Odahnem kada s druge strane vidim nekoliko parkiranih autobusa. Sporazumijevam se nekako s jedinim vozačem, na razmeđi njegovog arapskog i mog hrvatsko-srpskog i on mi kaže da je sve OK, da će me odvesti kući. Spomene i Modrića, neizostavnu referencu u svim krajevima svijeta.
***
„Važno je ostati otvoren. I objektivno sagledati stvari. Ništa nije crno-bijelo“, kaže mi Daniel dok se vozimo od Istočnog Jeruzalema prema Mrtvom moru. S obje strane ceste nepregledno se proteže i valja u pijesku Jordanska dolina, meni izgleda kao pustinja, a zapravo je plodna, uzgibana i visoka. U Jerichu se ona iznenadno i čudesno pretvara u palme i plantaže datulja, u Ein Samiji ona je dom palestinskim beduinima. Krajolik je oker boje u kojoj se možeš utopiti i ti postati jedan takav oker koji će onda džipom juriti uz pješčano-šljunčane dine i planine. I zaista se vide tragovi džipova po obroncima ali meni to uopće nije jasno, kako se džipovi uspinju uz ova, pa makar i pustinjska brda.
Ponegdje se vidi crveni znak „Ova cesta vodi u Area A“ koji obavještava izraelske građane da je ulazak opasan po njihov život i protivan izraelskom zakonu. Mi ne skrećemo s ceste, većinom smo u Area C u kojem Izrael drži i administrativnu i vojnu kontrolu. Za mene nema razlike – osim što me ta posvemašnja rascjepkanost teritorija zbunjuje – krećem se jednako sa istim svojim hrvatskim/EU pasošem kroz sve zone i države, dok je za druge ta razlika krajnje opipljiva, brutalno stvarna. Bila sam tu prošli tjedan, u posjeti palestinskim beduinima kojima je izraelska administracija to jutro uništila nekoliko njihovih kuća, zapravo sklepanih nastambi s limovima pričvršćenim gumama umjesto krovova.
Sada se vozim onako pravo turistički, prema Mrtvom moru. Kada stignemo do mora – mi plutamo i plutamo i plutamo, mažemo, sunčamo, plivamo, mažemo, sunčamo, plivamo… Ne razgovaramo o politici dok gledamo u Jordan i mažemo se blatom, razgovaramo o svojim životima kojima politika, ovdje na Mrtvom moru, daje neki bestežinski okvir.
“Otac je bio bogat, imao nekoliko firmu ali ja nisam naslijedio ništa, osim dugova. Milijunskih. Živo sam posvuda, najviše tamo gdje je bilo jeftino”.
Na povratku odlučujemo svratiti “na jedno zanimljivo mjesto” na piće. Ne raspitujem se previše, zapalila sam joint, slušam muziku za koju mi se čini da je Fairuz, iako su šanse u ovom autu za to sasvim male do nepostojeće (ali zašto da ne, i „naši“ klinci u Hrvatskoj slušaju narodnjak iz Srbije), ne raspitujem se ni o tome, topim se u sjedalu, postajem oker i puštam da me vozi. Auto skreće s glavne ceste i počinje se uspinjati uz sporednu koja izgleda kao tanki usjek čiji se trag gubi među pješčanim uzvisinama. Cesta je relativno nova i posve regularna cesta ali uska i skrovita, vidim ju možda dva metra ispred sebe, dok joj se kraj sakriva iza bezbrojnih zavoja. S lijeve strane, nešto niže od ceste smjestilo se samotno naselje, bijelo, sa željeznim vratima, čini se na daljinsko upravljanje. Sva ta naselja izgledaju isto. Brzo se dižu, uz podršku države i svih institucija, za njih nastaju i grade se posebne ceste, mijenjaju urbanistički planovi, u nemogućim uvjetima dovlači se kompletna infrastruktura, tu uvijek ima vode dok je za one druge voda strogo dozirana. Često na njihovoj izgradnji kao fizički radnici rade Palestinci. Jer je muka prevelika i jer je malo prilika za novac i rad. U tim naseljima život je jeftiniji nego drugdje. Obuzima me nelagoda, ne znam više u kojem smo Area, čeka li me neko doseljeničko naselje i na vrhu, odnosno kraju našeg puta? Cesta nastavlja vijugati i uspinjati se, i mi zajedno s njome, dalje i dalje, preko novih zavoja, dalje u vis, uskoro mi se čini da smo se iz dubine i topline Mrtvoga mora digli u ledene nebeske visine. Polako se i naš neposredni okoliš mijenja, ja više ne vidim oko sebe prijateljske oker dine u kojima se možeš utopiti nego strme šljunčane litice, okružuju me sa svake strane uskoga puta, uzdižu se iznad mene dok pokušavam fiksirati pogled i gledati ravno, ispred sebe. Teško dišem ne nazirući kraj ni ovom našem putovanju, ni liticama ni zavojima, čini mi se kao da se auto teškom mukom zadržava unutar ceste, a svaki novi zavoj prijeti isklizavanjem. I čini mi se već da smo na sto, dvjesto, tristo, ma hiljadu metara nadmorske visine, osjećam da mi se mijenja temperatura tijela, u ušima počinje bubnjanje. Trudim se duboko disati. Otvaram prozor, svjež zrak će me spasiti, rastresti iz ovog tripa. Pogled kroz prozor izaziva još veću jezu, ne uspijevam ga fiksirati na neko toplo, neugrožavajuće mjesto, ne mogu više ni duboko disati i ne mogu, ne mogu se dalje uspinjati do vrha na kojem ne znam što me čeka i što ću još otkriti, zamišljam da je tamo ta najveća litica i da je strava još užasnija nego ova ovdje. Moj suputnik nešto priča, zvuk se gubi u prošlim pričama, „Morao sam odseliti na neko jeftinije mjesto.“ Fairuz se posve isprekidano čuje.
„Pa kako ti se zove mjesto?“
„Koje mjesto?“
„Mjesto u kojem si živio?“.
„Gilo, zove se Gilo“.
Gilo, Har Gilo, znam Gilo, vidjela sam Gilo već, vidjela sam ga na popodnevnom suncu, njegove zgrade kao bijele točkice koje se bljeskaju u prorezima žičane ograde visoke nekoliko metara. Znam gdje je Gilo, znam odakle su dulumi na kojima je građen Gilo. Znam i neke žene čiji su to dulumi bili.
„Ne mogu disati“, uspijevam reći, spominjem visinu, spominjem joint, ne spominjem Gilo.
„Nisam znao, trebao sam pitati“, kaže Daniel dok okreće auto i počinje se spuštati.
Do Jeruzalema malo pričamo. Sat vremena traje da se malo spustim. Kažem mu da stane kada ugledam Vrata Damaska, blizu kojih je Tamarina kuća. Istrčim iz auta uz brzinski pozdrav. Kod kuće, bacam se Tamari u zagrljaj, a ona se smije i kaže: „Vidiš sad, ovdje nikad ne znaš koga ćeš upoznati“.
***
Otvaramo bocu vina i ostatak večeri rolamo i pijemo, pijemo i rolamo. Pričam joj što sam sve vidjela, od Mrtvog mora unatrag do Palestine. Treću, četvrtu generaciju ljudi koji su rasli po izbjegličkim kampovima ili izvan njih ali uvijek s izbjegličkim iskaznicama, prenoseći s jednog na drugo koljeno svoje obitelji priču o velikoj katastrofi i svom pravu na povratak; vidjela sam netom demolirane kuće s kojih se sva prašina još nije slegla, vidjela sam ljude koji grade kuće, dižu katove kao da ne znaju da i njihove, te nove kuće, mogu svaki čas biti demolirane, vidjela sam mlade ljude koji su se tek vratili sa studija u inozemstvu jer su im njihovi roditelji, komunisti, rekli da se moraju vratiti i pomoći i jer su i sami isto to osjećali, vidjela sam žene koje pomažu zatvorenicima da bi već sutradan njihove organizacije jednim dekretom bile proglašene terorističkima, vidjela sam taj uzaludni otpor mnogo jačem neprijatelju s kojim nikakve vojne, financijske, strukturne i infrastrukturne usporedbe nema, čula sam priče koji čine taj posebni univerzum patnje i posebni univerzum žilavog otpora, čula sam ljude koji si ne mogu priuštiti luksuz očajanja i pitala se hoće li sloboda jednoga dana, hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? Ali zna Tamara to sve, i ide joj već na živce to moje palestinsko tkanje, pa mi samo kaže: „Znaš, lijepo mi je ovdje, ljudi su divni ali dosta mi je njihovog rata, mi smo jedva preživjele svoj“. Ali obje znamo i da mora biti nečeg boljeg od svih naših ratova. I prisjećale smo se zajedno one davne palestinske ideje, o jednoj nesektaškoj zemlji, istoj za sve, kršćane, Židove i muslimane. Ali takav je bio i naš davni san, o jednoj nesektaškoj zemlji, istoj za sve. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
