fotografija: Sanja Milovac
Pohvala žirija na konkursu "Spasimo putopis" 2019.
Živim u gradu, na četvrtom katu stambene zgrade čija arhitektura vjerno čuva duh socijalizma. Kad sam prvi put došla u razgledavanje iznenadila su me protuprovalna vrata – smatrala sam ih luksuzom. No, dok sam kuhala večeru, susjedu su provalili u stan. On je bio jedan od rijetkih s običnim ulaznim vratima i djelovao je vješto u popravljanju obijene brave.
Južno od rijeke Save zadržavam se zbog prostranih zelenih površina i parkova, ali i zbog malih kvartovskih trgova na kojima je vrijeme stalo – beton i lim, sivilo, konobarica u plavim borosanama, ćevabdžinice i slastičarnica, izrada ključeva, kiosci s cvijećem i kafići u kojima se od 8 ujutro ispijaju pelinkovac i loza. Novi Zagreb počeo se graditi nakon Drugog svjetskog rata. Njegov razvoj vezan je uz izgradnju Mosta slobode, 1959. – kažu da je visokourbaniziran i moderan dio grada, a meni je bitno to što mogu živjeti u krošnji bijelih topola i što svakog jutra kada otvorim oči promatram godišnja doba. Navikla sam ustajati uz cvrkut ptica. U ranim jutarnjim satima, dok grad još spava, misli su žive, obojane proživljenim iskustvima koja pretačem u riječi… U posljednje vrijeme vraćam se u Keniju i sela u kojima sam boravila prije više od deset godina.
*
Tropsko jutro
Donijela bih vodu,
a zatim se dugo kupala
u dvije do tri litre tekućine,
zastala nad svojim odrazom
i promatrala golo tijelo
u lokvama koje su se skupljale
na crvenoj zemlji.
Grudi,
ramena,
vrat,
oči i
crte lica –
budili su erotiku i senzualnost,
jednako kao i nelagodu i neprihvaćanje.
Ispod lišća banane i manga
svakog sam jutra ponavljala istu radnju
približavajući se tako onim najudaljenijim dijelovima sebe –
mrmljala bih neku pjesmu,
polijevala tijelo vodom i
promatrala plave, crne i žute leptire.
Bila je to najljepša kupaonica koju sam mogla zamisliti -
zelena i prozračna,
u kojoj su
zrake sunca stvarale igru sjena,
dok me šuškanje podsjećalo na prisutnost
životinja od kojih mnoge nisam
željela upoznati.
Kad bih odlutala u mislima
ponovno sam se vraćala odrazu na zemlji
i pokušavala
dotaknuti onaj dio sebe koji se skrivao iza površine,
osjetiti kapljice kako lagano klizile niz kožu,
odnose suvišno i
unose sklad...
Sunce,
leptiri,
mango,
crvena zemlja,
i miris dima.
Kukurikanje pijetla,
cvrkut ptica.
Kameleon.
Voda je oslobađala i tijelo i podsvijest -
a kad bi i posljednje kapi pale u lokvu i razmutile prizor u ogledalu,
udahnula bih miris svježeg tropskog jutra
i započela dan.
*
U Utrinu odlazim po sir, voće, povrće i cvijeće. Slučajan prolaznik teško će uočiti kako iza parkirališta, u malom uskom prolazu, postoji lokalna tržnica - stoga putnici kojima otkrijem ovaj kutak grada uživaju u obilaženju štandova i razgovoru sa prodavačima. Kažu da tu vide hrvatsku realnost, a i vremena su se promijenila pa je domaće u nekom trenutku postalo organsko – luksuzno i pomalo mistično, jednako kao što je rijedak i izravan kontakt sa proizvođačima hrane. No, generacije koje su odrasle na mirisu domaće rajčice i u doba kad je trgovac u bilježnicu upisivao dug za sladoled, pamte kako su, pod navalom velikih trgovačkih lanaca, jedna za drugom nestale male trgovine i kako su tržnice postale skupe. Na plac odlazim i zbog nostalgije i zbog odluke da pazim što jedem – ima nešto iskreno, blisko i životno u rumenim obrazima prodavača i širokim osmjesima bez zubiju, u ispucanim rukama i debelim slojevima odjeće koji zaustavljaju hladnoću, u pogledima iz kojih zrači toplina. Ponekad mi kumica, onako u prolazu, u torbu ubaci mrkvu ili jabuku.
- Jeste i sutra tu?
- Svaki dan osim ponedeljkom i sredom... Onda smo doma i pijemo gemišta!
- Pola dimljenog.
- 20 kn.
- Suuused, kak' ste kaj?
- Svakog dana u svakom pogledu!
Od utrinske tržnice, udaljen svega petnaestak minuta vožnje biciklom, nalazi se Hrelić, kultni sajam rabljene robe u čijoj se panorami uzdižu ogromna brda jakuševačkog smeća. Dok je Hrelić mjesto s dušom – gdje jedni dolaze prodavati sve što više ne trebaju, drugi kupovati, treći tražiti inspiraciju, a četvrti dijelove bicikla koji im je nedavno ukraden, Jakuševac je sramota grada – veliki deponij smeća kojeg nadlijeću galebovi u potrazi za hranom i čiji smrad ponekad zaluta i do mog balkona.
*
Goe
U kulturi plemena Taita
svatko tko je gladan može sjesti pod stablo
i pojesti koliko želi, no hranu ne smije ponijeti sa sobom.
A da bi mladić postao muškarac,
legenda kaže da
mora sedam puta u krug prohodati planinu Goe
i uspeti se na vrh.
Dok smo se penjali,
pored nas su prolazile žene
koje su na glavi nosile dvadeset litara vode.
Smijale su se, zadirkivale nas
vješto svladavale kamenje koje im se našlo na putu.
Dublje u šumi
sve je bilo puno majmuna,
a u nekom je trenutku, iza naših leđa,
s krošnje pala velika zmija –
„nyoka mamba!“, viknuo je brat.
Glasno sam udahnula, opsovala i nastavila dalje.
Bila sam u društvu afričke obitelji s kojom sam živjela
posljednjih mjeseci.
Hodali smo prema vrhu -
impresivnoj bijeloj stijeni koja je u doba monsuna
često bila ovijena gustom maglom.
Mene su u ovom dijelu svijeta, zbog boje kože, smatrali bogatom,
no naš se pojam bogatstva uvelike razlikovao.
Putem smo se smijali i izmjenjivali priče, a
planina Goe dočekala nas je s jezerima prepunim kišnice –
umivali smo se u njima i polijevali jedni druge,
a zatim smo ušli u tišinu.
Pogled je sezao na kolibe sa slamnatim krovovima
uronjene u bujno zelenilo
prošarano sa crvenim i žutim cvjetovima.
Bilo je to naše selo, Talio -
u kojem smo živjeli bez struje
pa smo se noću
okupljali oko logorske vatre
i hodali uz odsjaj mjeseca i zvijezda.
*
U Novom Zagrebu, osim parkova, dobro je spomenuti još i knjižnice i pothodnike. U Knjižnici Vjekoslava Majera uskoro gostuju Kruno Lokotar, Boris Rašeta i Borna Sor koji najavljuju razgovor o medijskim temama; s posebnim osvrtom na lažne vijesti i duševne boli. Dok je knjižnica toplo i ugodno mjesto, društvena oaza, pothodnici su vlažni i pusti, a njihovi su zidovi prekriveni grafitima – koji su nekad bili izraz bunta i underground scene. Pothodnik je namijenjen prolaznicima i onima na margini – uličnim sviračima, prodavačima rabljene robe, sitnim majstorima, Afrikancima koji preprodaju maske i nakit. Danju, dok iznad nas buče tramvaji, prostorom se razlijevaju zvukovi gitare, saksofona ili sintesajzera, a noću glasno odzvanja tek pokoja potpetica. Danas sam se spustila kako bih prešla aveniju i nasmijala pužu koji me gledao sa zida; „Požuri polako!“, „Volim te!“, „Nemojte zvati riju!“, a smiješak mi je izbrisao grafit: „Ubij tovara!“
*
Kayian
Sjedila sam na zemlji,
duboko u savani.
U daljini su se uzdizali
snježni vrhovi Kilimandžara,
a iza mene je bila koliba napravljena od kravlje balege.
Stoka je već odavno
krenula na počinak pa se čulo tek pokoje zvono,
puhanje ili struganje rogovima.
Noću smo odlazili izvan trnjem ograđenog imanja
i uživali u pogledu na nebo -
na Mliječnu stazu
i zvijezde padalice.
Nedaleko od mene stajao je ratnik
po imenu Kayian -
u ruci je držao koplje,
dok mu je shuka,
tkanina s kojom je bio
omotan, vijorila na vjetru.
Zvuk tkanine pretapao se sa
glasanjem hijena
i tihim meketanjem koze...
Sada je ovo bio moj dom.
Spavala sam na kravljoj koži,
pila mlijeko,
ponekad i kozju krv,
a u koritu presušene rijeke kopali smo
rupe u potrazi za vodom.
Penjala sam se na brda
s kojih smo nadgledali stoku
i slušala priče o odrastanju
dječaka koji je, da bi postao ratnik,
ubio lava.
Dok je vodio životinje na ispašu -
mjesecima je preživljavao u divljini
samo sa kopljem i pastirskim štapom.
Kayian je postao moj prijatelj,
a njegova mi je majka dala masajsko ime – Naserian.
*
Vozila sam se tramvajem, s posla prema stanu, kad sam na stanici ugledala dva muškarca. Jedan je bio obučen otmjeno - nosio je plavo odijelo, košulju, kravatu i lakirane cipele, pušio elektronsku cigaretu i teatralno pogledavao na sat, a drugi je bio u sivoj, prljavoj odjeći, raščupane kose i dugačke brade. Često sam ga susretala na ovoj relaciji. Čovjek od nekih četrdesetak godina šuplje je cipele zamotao u bijele plastične vrećice, a u torbi je nosio boce koje je izvukao iz kontejnera. Većina ljudi oko mene gledala je u mobitele, jedna je djevojka čitala knjigu, a ja sam zurila kroz prozor i razmišljala o odlasku u Varanasi. U torbi sam nosila „Put do Indije“ – Edwarda Morgana Forstera.
