Adis Abeba. fotografija: Hrvoje Ivančić
Prva nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2024.
—
Kao da je sitna prašina, zbog koje se grad nalazio u stanju neprestane izmaglice, sastavni dio suhog zraka, koji je tih dana stiskao Adis Abebu.
Široka se ulica, poput rijeke, spuštala od aerodroma do Bolea, noseći sa sobom ljude šarenih ogrtača i miris pržene kave, koji se gdjekad stapao s mirisom kozjeg izmeta. Kroz sve to provlačio se miris izgorenog benzina iz automobila azijske proizvodnje. Jutro je započelo, ako ne jednako, onda vrlo slično kao i svakog prethodnog listopadskog dana.
Možda u raju i nije sve uvijek spokojno i zeleno, pomislio je Tomek vukući svoje tijelo koje se gotovo savilo pod težinom ruksaka na leđima. Još će izdržati dvadesetak minuta jer točno mu toliko treba da stigne do Mad Verveta, jedinog hostela u gradu. U ruksaku je imao dvije košarkaške lopte, veliki crni zvučnik, tri para tenisica i nešto odjeće.
U razini njegovih očiju promicali su prolaznici i on ih je vidio jasno, nije morao podizati pogled kao u rodnom Poznanju. Bili su taman njegove visine. I oni su pogledali njega, neobičnu pojavu tih dana u Adisu. Pošto se rat sa sjevera opasno približavao glavnom gradu, stranci su hvatali prve avione za povratak kući. Ali ne i Tomek, on se vratio u obećanu zemlju.
Kako se približavao odredištu, učinilo se da dolazi kući, kao da je u svojem susjedstvu. Prvo ga je pozdravila prodavačica kave, zatim jedan prolaznik, možda na putu za posao, pa dvojica dječaka s uzvikom basketbal, basketbal, i pripadajućim pokretom ruke kao da šutiraju. Naposlijetku se našao pred visokim dvorišnim vratima, koja su, zajedno s ostalim visokim dvorišnim vratima u Boleu činila mozaik zaštite od provalnika.
Zapalio je cigaretu i lupao, ali s druge strane mogao je čuti samo gromoglasno... ništa. Mora da su ukomirani od cijele noći pokera i cuge, pomislio je i odlučio lupati još jače. Upornost se, u pravilu, isplati, vjerovao je. Najgore što ti se može dogoditi je da ispadneš budala, ali i to traje kratko.
Već je treći opušak slao na počinak u sitni ulični prah, namjeravajući ga zgnječiti svojim oronulim tenisicama, kad ispred sebe spazi Etiopljanina izgužvana lica. Otvorio je vrata i gledao ga razočarano.
- Nisi platio – izustio je.
- Neba, kako misliš nisam platio? Poslao sam sve do zadnjeg centa. Čak i više – počeo je pričati uzbuđeno i brzo. Nije mogao zaustaviti vrenje krvi pri osjetu ugroženosti ili nepravde.
- Dužan si dvjesto dolara – reče Neba odrješito.
Prokletnici, pomislio je, ali također se i brzo snašao. Pokazao je na mobitelu transakciju sredstava i time potvrdio da je vratio dugovanje od zadnjeg boravka u hostelu.
- Uplata još nije sjela, ali trebala bi za koji dan – reče.
Uzeo je svoje stvari i laganim se korakom uspeo do petog kata.
Točno pedeset i osam dana, četiri sata i trideset i šest minuta nakon što je Tomek ušao u sobu, probudio sam se u smrdljivom hotelu u blizini aerodroma, s okusom teških metala u ustima.
*
Spavao sam loše. Ništa neobično. Ali ovo je bilo izvan svake kategorije, jer prvo jutro, dok sam svoje teško tijelo dizao iz kreveta, na zidu ispred mene kao da je velikim slovima pisalo “glupan”. Nakon toliko vremena provedenih na putu, nakon toliko naučenih pravila ponašanja i raznih trikova, prvu večer uspjeli su mi ukrasti kameru. I to na način za koji sam odavno znao i koji bih svaki put predvidio. Ukrali su je u kombiju koji me vozio do smještaja. Neki mali nevidljivi čovjek je svoje spretne prste uvukao u naprtnjaču na podu i neprimjetno je izvadio. Izgleda da mu nije bilo prvi put.
Još uvijek mi se u glavi vrtio zadnji film prošle večeri: trčim putem aerodroma, iracionalno pokušavajući pronaći kameru na kontrolnom pultu. Kad sam iscrpio i tu opciju, vratio sam se poput pokislog purana natrag u hotel, legao i zaspao u tupilu. Ujutro su me probudili zvuci novog grada, a ja sam se osjećao kao da se u mene iznova, svake sekunde, zabija jedan te isti autobus.
Zbog građanskog rata koji je u zemlji trajao već godinu dana, ulazak za novinare je bio zabranjen. Nije, međutim, bio zabranjen za turiste pa sam ušao s običnom turističkom vizom, ali s dovoljno opreme za snimiti solidan akcijski film. Da sam pogriješio shvatio sam već pri dolasku, jer pograničnim sam policajcima bio više nego sumnjiv. Kad bi me po stoti put pitali što ću sa svim tim raditi, odgovarao bih da ću snimati ptice. Na kraju sam shvatio da mi oprema neće ni trebati jer na ulicama se tih dana počelo paziti na svaki pokret i na svakog uljeza koji bi mogao izraziti sumnju u postupanje službenih vlasti.
Širokom asfaltiranom avenijom hodao sam putem Mad Verveta i panično čuvao džepove od dječaka koji su konstantno prilazili, okruživali me i pratili u iščekivanju milodara. Srećom, moje je srce već odavno otvrdnulo na tužne pseće poglede i već dugo nisam bio čovjek koji želi spasiti svijet. A u tom trenutku još me i dodatno nije bilo briga; svi su oni, tog jutra, za mene bili tek crni lopovi. Zbog tih ću se misli kasnije pokajati, ali jednom mišljeno, nije se moglo izbrisati.
Pred nešto više od mjesec dana, tigrajske pobunjeničke snage ušle su u strateški grad Dessie. Iako se nalazi oko četiristo kilometara sjeverno od Adisa, to u etiopskim prilikama znači da je pobunjenicima potreban jedan žešći marš kako bi stigli u glavni grad i preuzeli vlast. Učinili su to već jednom u prošlosti, zašto ne bi opet. Panika se širila brzo, vijesti o raspadu etiopske vojske nisu se mogle zaustaviti, a velike novinske kući objavljivale su da se glavni grad nalazi u okruženju. S još uvijek svježim iskustvom iz Kabula, kada su na tisuće stranih diplomata i njihovih pomoćnika jurili u smjeru aerodroma s ciljem čim bržeg napuštanja zemlje, nije bilo teško stvoriti sliku moguće reprize, ali ovog puta na drugom kontinentu. Vijesti bez konteksta prenosile su se diljem svijeta. Rat se iznebuha našao na svjetskoj pozornici krvavih sukoba. Vodeće zapadne zemlje pozvale su na evakuaciju svojih građana, UN je povukao svo nedjelatno vojno osoblje, a upravo u trenutku mojeg dolaska Francuska je poslala avion da evakuira svoje građane.
Panika se osjećala i na ulici. Nakon što sam prošao prosjake i na raskrižju nastavio ravno, nisam mogao odlijepiti znatiželjne poglede s leđa. Journalist, journalist! viknuo je postariji čovjek ispred brijačnice. Go back to your country, dobacio je drugi.
Napokon sam se našao ispred visokih dvorišnih vrata koja su bila zaključana. Zapalio sam cigaretu, više iz rituala nego iz fizičke potrebe, i lupao. Mladi čovjek koji ih je otvorio rekao je da mjesta u hostelu ima.
- Odaberi kat – rekao je.
Naprtnjaču sam zabacio na leđa i krenuo putem trećeg kata.
Mad Vervet je bio hostel u kojem se noću nije spavalo. Bilo je to jedno od onih mjesta, neoznačenih na društvenoj karti grada i poznatih samo uskom krugu ljudi. Svaku bi se večer sastajali na malenoj terasi, uguranoj u stražnji dio zgrade, podno visokog vanjskog zida. Zvučna izolacija je bila odlična i strah od ulaska policije bio je minimalan. Bio je to jedini hostel u gradu i mjesto u kojem sam se nadao susresti zanimljive sugovornike. Imao je pet etaža i na svakoj po četiri sobe. U podnožju je uz terasu bio i maleni šank s frižiderom u kojem stoji hladno pivo.
Ekipa bi počela dolaziti tek nakon što bi se na automobilima upalila noćna svjetla. Bilo je to vrijeme kad su se na ulicama raspoznavale tek pokretne siluete. U toj lutkarskoj predstavi bilo je nečeg prijetećeg, pogotovo kad osvijestite da od deset navečer do pet ujutro traje policijski sat. Nađete li se vani u zabranjeno vrijeme, dobivate besplatno noćenje u stanici i gratis masažu bubrega.
Ispred vanjske ograde hostela parkirali bi teški i dugi terenci, a iz njih bi izašli golobradi mladići, lijepo odjeveni i namirisani. Odmah mi je bilo jasno da se radi o nekoj vrsti zlatne mladeži, privilegirane u svakom smislu. Oni bi zasjeli na terasu, toliko usku da je bilo mjesta taman za stol i za klupe sa svake strane, izvadili bi kofer s poker setom i krenuli s igrom do dugo u noć. Ujutro bi stol redovito bio pun boca i popušenih jointeva. Neba bi sve to krenuo čistiti odmah nakon buđenja, oko tri popodne.
U početku sam oklijevao i popio tek jedno pivo, onako sa strane, pristojno se pozdravivši sa svima. Nisu djelovali susretljivo. To je valjda taj etiopski ponos o kojem svi govore, pomislio sam. Sjaj stare, nikad kolonizirane, kršćanske nacije. Buljili su u karte i razgovarali tiho, pušili cigarete uz pivo baš kao da je netko scenu režirao u američkom studiju. Isto tako sa bluetooth zvučnika je dopirala američka trap glazba. Bucmasti je bio DJ i djelitelj i najživlji od svih, povremeno bi zapjevao dok se ljuljao u ritmu. Ostali su bili smrtno ozbiljni.
- Želiš igrati? Sjedni – pokazao je rukom na slobodno mjesto za stolom.
Sjeo sam i u sljedećem krugu dobio karte.
Uslijed krnje komunikacije uspio sam saznati da većina prisutnih studiraju na nekim privatnim biznis fakultetima, da vrlo dobro govore engleski i da je ratno stanje od njih daleko kao i od prosječnog stanovnika Beča.
Sve što kažeš se bilježi... nemoj brbljati bez razloga, govorio sam samome sebi prilikom svakog bacanja karti na stol i prilikom svakog kruga nakon kojeg bih redovito gubio. Oni su svi redom bili ozbiljni i slabo su reagirali na moje upite.
- Ne znamo što oni žele. Bili su na vlasti tolike godine i sad nas napadaju – izjasnio se čovjek koji je dobio najviše partija, momak velikih očiju u širokim dupljama s izraženim jagodicama. Imao je dužu, valovitu i nauljenu kosu.
Krug se ponovo zavrtio, svi su digli karte, hinili pokerska lica kakva su vidjeli na televiziji.
- Tigrajce podupire Amerika, to je najgore – izjasnila se jedina žena među njima, vlasnica hostela, imenom Beza. Ona je zaposlila Nebu na recepciji. Izgleda da su vrlo dobri prijatelji.
Nakon još nekoliko rundi pokera okuražio sam se i pitao bucmastog mogu li pustiti pjesmu, pretpostavivši da ću ih time pridobiti. Iznenadio se i rekao da mogu. Pustio sam Felu Kutija. Čim je zvuk saksofona počeo prodirati iz zvučnika, osjetio sam neugodne poglede koji su ciljali prazan prostor u zraku. Njima se to nikako nije svidjelo, pa je bucmasti pogledao na mobitel, iznenađeno izjavivši: “Pa ova pjesma traje dvadeset i sedam minuta!” Uskoro je opet svirao američki trap.
Unutra je, u isto vrijeme, na stepeništu sjedio nizak tip s kapuljačom preko glave i ljutito je udarao o tipke mobitela. Disao je duboko i teško i pomislili biste da je trenutak ranije opsovao sve živuće majke cijelog planeta. Pozdravio sam ga, a on je pridigao pogled gledajući u stranu kao da ima tik. Zatim je ustao, a mobitel je ispao i razbio se.
- Kurva – prokomentirao je.
Elektronički uređaj nije proživljavao najsretnije trenutke.
- Tomek, drago mi je – pružio je ruku.
- Zašto si sam, zašto ne siđeš na pivo s ostalima? – pitao sam.
- Radije bih se ubio. Ovdje sam već dva mjeseca i oni su zadnji skotovi koje bih htio gledati. Nepovjerljivi su, razmaženi i bogati.
Saznao sam da je ovo njegov drugi boravak u Etiopiji, i da je prošao cijeli niz najjeftinijih rupa za noćenje prije no što je završio ovdje. Većinom su to bile sobe u nečijoj klimavoj kući, nesigurne i prljave. Ovdje je znao da mu budžet neće izdržati, ali je računao da će ga kreditirati, baš kao što su ga kreditirali prilikom prvog boravka u gradu.
- Vratio sam im sve do centa pa mi i ovog puta dopuštaju da ostanem, ali nisu ljubazni. Ponašaju se prema meni kao prema psu, a moram šutjeti – prokomentirao je i dodao – ovdje ne mogu ni trikove raditi, na ulici stalno moram biti na oprezu da mi neće ukrasti zvučnik. Lopovi su.
Zamolio me da na mobitelu utipkam Super Tomek.
Prvo što sam vidio bila je snimka talent showa u Poljskoj. Na njoj je Tomek, puno vedrijeg raspoloženja, šaljiv i blistav s dvije košarkaške lopte. Suci ga ispituju o njegovim talentima, o gradu iz kojeg dolazi i o životu općenito. Kaže da je ulični zabavljač i da živi isključivo od toga. Zatim uzima dvije lopte, namjesti se u pozu koja bi se mogla smjestiti u Studio 54, očekujući glazbu sa zvučnika. Ritmički dance provukao se pozornicom, a ovaj se započeo vrtjeti, savijati, skakati, lopte bacati i provlačiti kroz noge, žonglirati. Bio je spretan i sretan, potpuna suprotnost trenutku u kojem sam ga sreo. Snimka je imala više od milijun pregleda. Ostale snimke prikazivale su njegove trikove na ulicama različitih europskih gradova.
- Igrao sam i profesionalno – izustio je na prepoznatljivom engleskom s poljskim naglaskom.
- Reci na poljskom, možda ću razumjeti – dobacio sam.
- Lepiej jest po angielsku, každu to na pewno wie – zvučalo je nešto poput ovog, pa smo se vratili na engleski.
- Igrao sam i profesionalno, u poljskoj drugoj ligi, ali sam prenizak da bih išao dalje. Za to mogu okriviti roditelje koji su mi prenijeli loše gene. Osim toga, nisu mi prenijeli ama baš ništa drugo, tako da sam zaglavio na ulici. Nekad zaradiš dvadeset eura, nekad dvjesto. Ovisi o danu i o posjećenosti, ali i regulacijama gradskih vlasti.
U razgovoru je postajao otvoreniji i pričljiviji, više nije izgledao kao gnom. Bio je zapravo druželjubivo biće koje intenzivno traži svoje mjesto pod suncem.
Točno tristo četrdeset i šest dana prije našeg susreta, Tomek je na chatu započeo razgovor s djevojkom iz Etiopije. U Poznanju je temperatura bila debelo ispod nule, a on je maštao o toplim krajevima ili kako bi na engleskom rekao “tat fakin citi is coldest plejs on eart, i had to get out of tere”.
Nije to bio tek hir; njegova etiopska ili, bolje reći, afrička povijest ima dublje korijenje. Šest je godina bio u vezi s djevojkom čija je majka Angolka i ta veza za njega nije završila najsretnije. Njoj je smetalo što on nema stalan posao, već povremeno ode do grada, odradi svoje trikove i vrati se.
Prekid ga je slomio ko šibicu, ali kao i svaki prekid i ovaj je otvorio nove mogućnosti i to po već iskušanom receptu. Tražio je ono što je imao ranije, u svakoj je vidio nju i poželio da ima slična interesovanja kao ona, a to slično pretvorilo se u nešto potpuno drugačije. Traženje cure zamišljene u glavi nije uspjelo. Njegova strijela je, doduše, pokazivala u smijeru Afrike i tu nije bilo nikakve sumnje.
Na košarkaškim je terenima tih godina bilo dosta Afrikanaca, kaže, a s njima su bile i djevojke. Posebno mu se svidjela cura jednog suigrača.
- Mislim da je ona najzaslužnija. Uz nju sam shvatio da su Etiopljanke najljepše žene na svijetu i zato sam tu.
Jedna stvar je vodila drugoj, vrijeme hiperrealnog internet komuniciranja zaškakljalo je maštu i prije no što se okrenuo, Tomek je bio duboko upleten u još jednu fantaziju. Razgovarao je s curom iz Etiopije imenom Rahel. Prekrasna mlada djevojka bila je spremna da dođe u Europu, ali da bi se to ostvarilo Tomek je najprije morao poći u Afriku.
- Bio sam prvi put u Africi i moram reći da sam doživio kulturni šok. Čovječe, ovi ljudi na ulici samo bulje u tebe – izjavljivao je u čudu.
- Hoćeš da dolje popijemo pivo? – pitao sam.
- Ne, ne mogu ići dolje, radije bih se samome sebi izrigao u usta.
Otišao sam po dvije boce i donio ih do trećeg kata.
- Kupiti ću joj cvijet ovih dana, misliš da je to okej? – pitao me.
- Kome? Rahel?
- Da, ali ne onoj s chata, jednoj drugoj. Prva Rahel je stvar prošlosti, sad je u igri druga, ali isto se zove – zastane i zamišljeno pogleda u stranu. - Reći ću ti, znaš... ova zemlja, ma boli me za rat i sve to, ali ova zemlja je krasna i sjebana. Evo, mene sad tu u kvartu svi znaju. Kako i ne bi, kad sam već mjesecima ovdje. Ali i idu mi na kurac istovremeno. Toliko zaštitnički prema svojim ženama, ko da ih posjeduju. Samo brbljaju i ogovaraju - iz njegovih su ustiju poletjele obijest i razočaranje, riječi koje su samo čekale meko uho u koje će sletjeti.
*
Točno tri dana kasnije, prodavač je gurao kolica s krumpirom na Abijan roadu ispred stadiona. Iza njega su stočari prodavali žive koze dok su se u daljini nazirali friško izgrađeni neboderi, tek kosturi onoga što bi trebali postati. Policajci su u prikolici otvorenog terenca mlatili klince pendrecima i nogama. Male su prodavaonice tekstila započinjale s radom, a Tomek je bio na putu za svoj sudbonosni spoj.
U glavi sam vrtio riječi Nebe, koji mi je na izlazu iz hostela rekao:
- Meni je svejedno uđu li Tigrajci u grad. Moj hostel mora nastaviti s radom, svi moramo nastaviti s poslom. Ništa se neće promijeniti osim vlasti – rekao je smireno i zapalio joint.
Trava koju je pušio mirisala je na sijeno i podsjetila me na djetinjstvo.
Krenuo sam na susret sa Samuelom, čovjekom s kojim sam se viđao zadnjih dana, uvijek na drugom mjestu. Sjeli bismo u kafić ili restoran u širem centru Adisa i prolazli kroz zadnje vijesti sa sjevernog ratišta. Samuel je od novinara u lokalnom listu dogurao do reportera Aljazeere i njegovo je lice u gradu postalo poznato. Od početka ratnih zbivanja, na ekranima se pojavljivao svakodnevno. Ljudi bi ga pozdravljali, neki bi vidjevši ga uperili prstom, ali sve u ležernom tonu i bez ikakve galame. Čak sam dobio dojam da u tom uživa.
Bio je momak kratko ošišane kose, okruglog i obrijanog lica, ali naočit zbog svoje visine. Novinar starog kova, koji najsočnije priče sazna u predvorju hotela.
Sve je djelovalo sasvim normalno, dok tog dana na sastanak nije došao s maskom preko lica. Djelovao je tim čudnije što su maske u Adisu, bez obzira na koronu, nosili rijetki.
- Prijete mi smrću – rekao je čim je sjeo za stol – i to cijeli dan.
Pokazao mi je poruke ispod svojeg twiter profila, na kojem se našlo na stotine oštrih i zabrinjavajućih napisa. Od onih koji pozivaju na preodgoj, do onih koji mu direktno objavljuju smrt na ulici ako ga slučajno sretnu.
- Jutros sam se probudio, otvorio svoj profil i vidio cijeli niz prijetnji. Normalno da me to začudilo, jer ništa bitno nisam izvijestio unatrag nekoliko dana. Zašto baš sad, pitao sam se. Tad mi je sinulo da sam još prije tri tjedna izvijestio kako su pobunjenici nadomak grada, a još ranije da nisam Etiopljanin jer imam kanadsku putovnicu – začuđeno je objasnio. – Očito je nekima zasmetao manjak domoljublja u mojim izvještajima.
Ove njegove izjave bile su okidač za orkestrirani napad koji je, zbog straha, rezultirao odustajanjem od daljnjeg izvještavanja.
- Vjerojatno ću se vratiti u Kanadu. Ne mogu više ovo. Kad je Abiy, preuzeo vlast mislio sam da će se stvari promijeniti. Pa dobio je i Nobela za mir, pustio političke zatvorenike, oslobodio tisak. Tko bi ponovo očekivao rat. Etiopija – priča o uspjehu? Priča o sranju, rekao bih.
*
Svim sam se silama pokušavao probiti izvan grada. Zov sjevera je bio privlačan, ali sve na što sam naišao su vojne blokade već na početku samih predgrađa. Dalje je, po pričanjima, bilo još i gore, a ući u Dessi nemoguće. Zažalio sam što neću moći pisati o bankomatima, koji su prvi stradali pri ulasku pobunjenika u grad. Niti o velikoj tigrajskoj narodnoj vojsci koja se povećava proporcionalno sa zločinima etiopske vojske nad civilima. Ni o dronovima kupljenima u Emiratima kojima se raznose nejaka tijela tinejdžerskih vojnika s druge strane.
- Ovdje ćeš dobiti sve što te zanima. Tamo ti je svaki dan isto: jame od granata slične su jedna drugoj, isto kao i trupla – hladno je objasnio Samuel, tražeći očima uhode u kafiću.
U tom sam trenutku na mobitel dobio poruku. Bila je to fotografija Tomeka s buketom ruža u ruci. Bio je u plavo kariranoj košulji, oprane kose i obrijan. Gospodin i pustolov.
Njegova Rahel je kuhala kavu u restoranu donjeg grada. Bila je djevojka u ranim dvadesetima, porijeklom iz sela udaljenog dvjesto kilometara. Uz šestero braće i sestara u jednoj zajedničkoj prostoriji i s malenim poljem za uzdržavanje, nije imala previše šanse. Rješenja nije bilo mnogo: poći u grad i zaposliti se u nekoj od kineskih tvornica tekstila, ili kuhati kavu – te su dvije stvari tražene. Potraga se zaustavila u obiteljskom restoranu, koji je kao i mnogi drugi imao jednu prostoriju i veliku otvorenu terasu, dok su na katu stanovali vlasnici. U njihovoj je kući, u nekom bijednom kutku, imala svoju spužvu za spavanje, i dobivala je jedan obrok dnevno, a plaću je nekim alkemijskim čudom uglavnom dijelila popola, na sebe i na obitelj, pa se pedeset dolara pretvaralo u dvadeset i pet za nju. Uspjela je čak, kaže Tomek, uštedjeti. Sjedila bi za niskim stolom, pržila kavu, a zatim je miješala s vodom u glinenom vrču iz kojeg bi je posluživala gostima. Kad nije radila, viđala se s Tomekom.
Prva Rahel, zbog koje je prvi put došao u Etiopiju, radila je identičan posao i živjela vrlo slično. Veza se, međutim, kroz gotovo tri mjeseca raspala. Bile su tu prepreke u sporazumijevanju, ali i njegovo razočaranje kad je shvatio da je ona s njim samo zbog bijega u Europu. Nije osjetio pravu ljubav. Zato je, tik prije isteka vize, upoznao još jednu Rahel, i zbog nje se u Etiopiju vratio drugi put.
Za sve te mjesece provedene u Etiopiji, nikad nije napustio grad, niti je praktički izašao izvan kvarta. Zato je i postao poznato lice. Igrao bi na košarkaškom terenu, što je nadomjestilo nemogućnosti izvođenja trikova na ulici. Tko bi, uostalom, Europljaninu ovdje ubacio neki novac? Ovdje se oni koji imaju klone onih koji nemaju, i kreću se uglavnom po shopping centrima koji su, kao hramovi boga Merkura, doprli i na rog Afrike.
Spoj nije prošao dobro. Nakon što joj je poklonio ruže, ona ih je bacila, zajedno s mobitelom koji joj je poklonio ranije. Netko, kaže, širi glasine o njemu.
- Ljudi su ovdje toksični i ljubomorni. Muškarci čuvaju svoje žene kao da su im vlasništvo, a nisu čak ni u rodu. Dovoljno je da vide kako se neki stranac oko njih muva i oni postaju posesivni.
Bio je nemiran, opet je danima teško disao, i pomišljao je kako treba prihvatiti život patnje i nedostatka ljubavi.
- Jesi ti ikad sa svojim roditeljima razgovarao – pitao me jedne večeri – jesi li ikad sjedio s njima i samo im rekao što te u životu zanima, a oni da su shvatili?
Malo sam se zamislio, ali nisam dopustio da me svlada sjeta. To je dovelo do nastavka priče:
- Moji su roditelji rastavljeni, ali dok smo živjeli zajedno oni bi samo sjedili i buljili u televizor. Ne bi bilo nikakvog kreativnog razgovora. Moj stari je glupan, mogu to slobodno reći, napio bi se s kolegama s posla i to mu je bio vrhunac života. Sad je još uvijek glup, ali je u penziji.
Na trenutak me svladao nehuman osjećaj žaljenja, kojeg sam brzo otklonio. Iako sam prema Tomeku već tad osjećao neku bratsku bliskost, nisam mu znao dati savjet. Tih je dana ostajao u sobi, zatvoren sa svojim mislima, čekajući svjetlost da ga obasja malo jače, da mu pokaže stazu koju će pratiti do kraja.
*
Sa Samuelom sam otišao u lokalni bar u kojem je etiopski bend svirao domoljubne pjesme. Tamo se okupilo više stotina etničkih Amhara, potpuno predanih pjevanju svakog stiha pjesme koju sam nazvao “Etiopija”. Dizale bi se ruke i nazdravljalo bi se viskijem.
- To što smo sad ovdje je totalno ne-pametno, pogotovo za mene – nagnuo se do mojeg uha.
Srećom, vlasnici lokala njegovi su poznanici, ali neugodnost zbog poruka mržnje i dalje je iz njega izvlačila posvemašnji oprez. Nije se mogao opustiti, bez obzira što je bio u toj atmosferi. Nisam, međutim, bio siguran hine li ljudi sreću ili se samo pretvaraju dok otvaraju usta, smiju se, piju i pjevaju? Imao sam osjećaj kao da su sve karte stavili na tu jednu večer, koja je mogla biti i posljednja. Kao da je riječ o pijanoj noći pred epohalni događaj. Ispod osmijeha se sakrila neizvjesnost.
- Ljudima upadaju u kuće jer ih je netko prokazao kao suradnike Tigrajaca. Upadaju svima, bez obzira na etničku pripadnost. Možeš biti Amhara, Oromo ili nešto deseto, ako si sumnjiv, dolaze. Pretraže ti potpuno cijelu kuću i ako nađu nešto poput strane valute ili oružja, automatski ćeš završiti u zatvoru ili logoru – rekao je i dodao: – Hajdmo se izgubiti odavde, neugodno mi je.
I izgubili smo se. U hostel Mad Vervet na pivo.
Kako smo koračali putem Bolea, shvatio sam da je već prošlo vrijeme slobodnog kretanja. Samuel je rekao da je bitno izbjeći policijske patrole, uvijek su u grupi i lako ih je uočiti. Hvatali smo sporedne ulice koje su nas skrivale odsustvom svjetla. Sve dok nismo zakoračili u našu ulicu, pričali smo malo. Tamo sam, već na početku, ispred hostela uočio niskog čovjeka s kapuljačom preko glave. Mogla je to biti samo jedna osoba.
Tomek je pušio cigarete i proklinjao Etiopiju. Krvario je iz usana.
- To je tvoj prijatelj? – pitao je Samuel. – Izgleda da nije dobro.
- Da. Nije dobro – odgovorio sam.
- Pa di si ti čovječe, šaljem ti poruke u prazno – rekao je Tomek – ne odgovaraš. Ozlijeđena mi je čeljust, ti ljudi su životinje. Prebili su me na mrtvo.
Tomek i ovog puta nije plaćao račune, ali sad mu nisu htjeli dati sobu na kredit. Kako je brzo morao smisliti što će, najbolje do čega je došao bio je bijeg iz hostela. Stavio je ruksak na leđa i odlučio odšetati. Tamo ga je s recepcije uočio Neba, pa je pozvao još dvojicu koji su kartali da bi ga na kraju svladali, srušili na pod i prebili. Uspio im je pobjeći preko balkona u dnevnoj sobi, skočio je s prvog kata i sad je na ulici bez ičega.
- Totalno sam slomljen. Mentalno. Financijski. Ljubavno. Želim se ubiti. Sve ovo je kao neki glup film.
Dok je Tomek prepričavao svoju havariju, sva trojica smo stajali u mrklom mraku i gledali visoku ogradu hostela.
- Čovječe, znaš li da se meni svakog 26. u mjesecu dogodi nešto loše. Prošlog mjeseca nisu pustili Rahel u hostel. Mjesec dana ranije imali smo žestoku svađu, 26. studenog sam započeo vezu sa svojom bivšom, 26. srpnja sam upoznao Rahel u Poljskoj 2019. Danas sam prekinuo baš sve s Rahel tu u Adisu i vidio na facebooku da je moja bivša trudna. Ovo sranje više nema smisla.
- Ja ću mu platiti hostel – rekao je Samuel.
- Ma daj podijelit ćemo, pomoći ćemo čovjeku – odgovorio sam.
Neba je ubrzo otvorio vrata i pustio nas unutra. Nije bio nimalo iznenađen. Izgleda da je očekivao točno ovakav rasplet. Sva trojica smo ušli, platili smo Tomekov račun i sjeli na stepenište s nekoliko boca hladnog piva.
- Moram otići iz ove proklete zemlje – rekao je Tomek.
- Izgleda da ću i ja – nadovezao se Samuel.
- Svijet je kao čudna igra, miks Simsa i Monopolija. Samo mijenjaš ploču i vidiš da je originalnih ljudi vrlo malo. Svi su programirani na isto ponašanje, jedni su statisti, a drugi glavni likovi. Ako si inspirirao čak i malu grupu ljudi, ti si glavni lik. Danas sam pao u sumnju, jesam li glavni lik ili statist? – pobojao se Tomek.
- Ma ti si glavni – rekao sam.
- Nagledao sam se previše glavnih u životu – dodao je Samuel.
Sjedili smo do kasno u noć, prekasno da bi se izlazilo na ulicu. Samuel je zaspao na kauču u dnevnoj sobi. Ujutro u pet smo se pozdravili, a da nismo ni znali da je to naš posljednji susret. On će uskoro krenuti putem Južne Afrike.
Taman kad je odlazio iz hostela, prvo se jutarnje sunce probijalo kroz prozor, a mamurluk mi je izlazio na nos i na uši. Iako sam funkcionirao s pola mozga, bilo mi je jasno da sam cijelo vrijeme forsirao odlazak na krivu stranu svijeta: umjesto na sjever, treba poći na jug. Bit će to lijek.
Otrčao sam do Tomekove sobe i lupao dok se nije začulo okretanje ključa. Izgledao je kao da je zaspao u košnici.
- Uzimaj sve i to odmah, idemo u Shashamane!
Gledao me zbunjeno, ali znao sam da ćemo se u prijestolnici rastafarijanizma osjećati bolje.
Stiskali smo se u minibusu i žvakali khat. Tomeku se posebno svidio pa je pojeo cijelu vrećicu. Rekao je da ga podiže. Usput je i pušio kod otvorenog prozora, skvrčen poput savijene palačinke. Ostalim putnicima nije smetalo.
Pored nas su promicala sela, ljudi na biciklima, žene s maramama preko glave, autobusi, automobili i motori. Sve je djelovalo sneno i osvijestio sam da se događao samo sad, jedan jedini neponovljivi trenutak. Osjećao sam spokoj.
Navečer smo pronašli sobu u Zion lodgeu, kod para iz francuske koji je doselio u Etiopiju iz vjerskih razloga. Imali su slobodnu samo jednu veliku sobu s tri kreveta, pa smo obojica ušli u nju. Zaspao sam u trenu.
Usred noći probudilo me stenjanje. Upalio sam svjetlo i ugledao Tomeka kako s kreveta povraća na pod.
- Oprosti čovječe, ne mogu si pomoći. Ko da sva bol izlazi iz mene – rekao je – ko da se kristalizira istina i od nje mi je muka.
Nakon toga je zašutio, primirio se na pola sata, a zatim ponovo počeo stenjati. Čulo se okretanje na krevetu nekoga iz susjedne sobe, udaljeno lajanje psa i povraćanje. Trajalo je točno do jutra. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
