Treća nagrada na konkursu "Spasimo putopis" 2024.
—
Bilo je jutro, rano i zagasito, oteklo od vlage koju je magla nosila kao kakvu prozirnu košulju, daleko bistrini koju obično donese ljetno jutro, jedno od onih kad omaglica ne dopušta ni sjećanje na to što je fatamorgana. Stajale smo u tišini tog mjesta jedna do druge, nateklih obraza i jalovih misli, prije nego ću sjesti na travu i otamo podignuti palac pa ga odmah sklopiti u šaku, na seoskom putu na izlazu iz sela San Marcos Sierras gdje je sve osim tišine bila rijetkost. Dva su puta koja vode do tog mjesta, jedan je cesta 38, drugi su seoski putevi na kojima je lakše zateći pse lutalice nego čovjeka. Mjesto je to na kojem su živjeli Indijanci Comechingones, danas tu žive oni koji znaju pokazati put do mjesta što se zove Oči ka Nebu, mortova u kamenju koje su starosjedioci koristili za mljevenje kukuruza i žita, da bi ih kasnije punili žbukom i kroz odraz promatrali kretanje planeta i tako stvorili svoj kalendar. Naš je kalendar tog jutra pokazivao ljeto, četrnaesti januar.
Mislila sam na pjesme koje smo prijašnje večeri pjevale s dječacima krajnjeg juga, njihovim planovima za ljeto, otimanje instrumenata iz ruku svirača jer to nije ta pjesma, koliko je različitih jugova sjedilo za tim stolom, asado koji se neprestano obnavljao u našim tanjurima kao večernja tama, jeftino vino i pivo što su nam bojili zube i mijenjali boju glasa, plivanje u rijeci, oblik valova za brodicama, priče starice o posuđu koje je zatekla kad se doselila u kuću iza tog dvorišta, aplauz i vika u isto vrijeme, nespretno oponašanje koraka i ruku, i tad me savladao umor, mislila sam da ću zaspati na toj rosnoj travi s koje se nisam poželjela maknuti, zaspat ću i probudit se pred nekim novim gradom. Učinilo mi se da se noge pored mene kreću i otvorila sam oči da bih ugledala prašinu koja se kreće prema meni i odlučno podigla palac pred autom. Kroz napola otvoren prozor gledalo nas je umorno lice, oblijepljeno šljokicama i dotrajalim sjajem, blago nasmiješeno nam kimnulo što smo obje shvatile kao pitanje kuda. Odgovorila sam mu pitanjem kamo ide, on je kazao Aguila Blanca, uđite. Kad sam se uspravila, vidjela sam da s druge strane puta stoji muškarac i nosi spremnike za vodu ili benzin ili vino i da nas sve brazde na njegovom tamnom licu promatraju. Između prvog jutarnjeg uzbuđenja i želje za sućuti s njegove strane, htjela sam nešto viknuti, pitati ga treba li prijevoz, ali sam ušla u auto i zalupila vratima. Položile smo ruksake pod noge i razmijenile nešto nalik đavoljim osmijesima. Okrenula sam se i shvatila da smo ušle u mrtvačka kola, presvučena kožom i ispunjena tihim glasom s radija i parfemom vozača koji nas je gledao u gornjem retrovizoru. Kako se zovete, Anthinea, a ovo je Alja, a ti, Diego. Nismo čule, kako? Diego. Govorio je tiho. Ciao Diego, drago nam je, otkud ideš? I tako je započeo razgovor o fešti s koje se vraćao, slavili su rođenje djeteta ali i završetak radova na kući u koju će se par prijatelja doseliti i zajedno obrađivati polje, popravljati kvarove u tuđim kućama i na krovovima, bilo je ludo, svega je bilo, plesali smo pa se stvar otela kontroli, oko jedan smo se skinuli, slomili stol, oko dva se više ne sjećam, odspavao sam pola sata i evo pola sedam je, nije loše i onda je zazviždao uz radio vos estás tan frííííía como la nieve a mi alrededor… Otkud ti ovakva mrtvačka kola, upitale smo ga gotovo istovremeno, naslijedio sam od oca pa su sad moja i promijenio sam sjedišta, ugradio radio da mogu i kakvu živu curu voziti. Znala sam da bi govorio mehanički i glasnije da nije još pijan, ali nije ni bilo važno, razaznavale smo dovoljno riječi da se osjetimo sigurne i razbuđene kad se okrenuo i pogledao nas, lice mu je bilo zgužvano i savladano umorom, pa sam, uz sve komadiće uzbuđenja i adrenalina koje me već od ulaska preplavilo, pomislila da bi se mogao onesvijestiti. Ostavio nas je uz put koji vodi prema Córdobi, trubnuo dvaput i nastavio svojim putem, tko zna kojim. Teško je reći jesmo li mi tad znale koji je to put naš, osim seoskog, autima utabanog, koji nas je vodio preko mjesta po imenima Los Cocos, La Cumbre, Villa Giardino, La Falda, Valle Hermoso, Bialet Massé i tako redom.
Redaju se auti, lica, riječi, čekanja. Čovjek naglaska koji nas tjera na suzdržavanje od smijeha jer govori kao da je rođen u paesellu na periferiji Barija. Beto je bio treći, starac s mesničkim frižiderom na mjestu gepeka, rashlađen prostor s jednom klupom za nas dvije, a vozač radostan i pun živosti nudi nam upoznavanje sa čitavom familijom, svim unucima i nećacima, asado, vino, zakuske i kune se da poziv u Los Cocos stoji kad god nas put tuda nanese. O četvrtom malo znamo osim da je krenuo na put u tri ujutro i da je to bio mogući razlog što nije mnogo pitao niti smo mi odlučile ustrajati. Peti nas je pokupio i nakon upoznavanja i priče da je Anthinea sa Sicilije a ja odrasla u Napulju, kratko nam objasnio da je on porijeklom iz mjesta Nizza di Sicilia i zaključio da ide drugim putem od onog koji bi nas vodio prema Córdobi, zaustavio se i ispale smo na jednom običnom semaforu uz neuočljive sive i plave dućane u kojima sve košta deset tisuća pesa, izloga punih šarene plastike i prozirnih vrećica. Šestog smo odbile, što je u našoj situaciji bilo neočekivano, no moj strah, koji je ponekad neobjašnjivo rastao pred automobilima uobličile smo u ipak žurimo i tražimo prijevoz do Buenos Airesa, što je bila loše smišljena laž, ali bolju nismo trebale. Potom su nas poveli otac i sin iz Rosaria koji tu provode ljetnje praznike i znaju da im kćer i sestra sad stopira po Novom Zelandu i eto, zato staju da bi ona imala više sreće. Kamo sreće, pomislih, jer u svemu tome, što ustvari nije bilo ništa, bilo je nečega što smo obje pokušale uhvatiti, to što nam je izmicalo u tim naizgled besmislenim ljudskim susretima vođenim koristi i dokolicom.
Na naplatnim kućicama gdje su nas ostavili sjedile smo pod suncem koje nam je brazdilo i tamnilo kožu, jele preostalu polovinu bijelog kruha i paradajz i u pauzama od izmjenjivanja obroka smijale se oponašajući naglasak onog tipa koji je zvučao kao da je iz Barija. Tu se zaustavila žena u četrdesetima, nasmijana i punašna i pitala nas kamo bismo htjele ići, mi smo se pogledale i rekle Córdoba, a tad sam primijetila da pored nje sjedi tamnoputi debeo dječak i vuče majku za majicu uz mjenjač i govori joj reci im da uđu, mama i ona nam kaže da uđemo. Nažalost idu drugim putem u posjet djedu i baki, ali kako to same, pa odakle ste, jao tako daleko, da jug Europe, toliko je ljudi otamo došlo ovamo, da, trebalo bi to vidjeti, ali čovjek svašta planira, pa eto, i tad je dječak počeo ispitivati redom o glavnim gradovima, o jezicima, o avionima, autobusima koji su nas tu doveli i piljio u nas s iskrenom zainteresiranošću nekoga tko prvi puta govori s potpunim strancima na stražnjem sjedištu. Ima neke istinske radosti kad znaš da si uspomena na koju će tog dječaka majka možda nekad podsjetiti. Ostave nas na benzinskoj stanici gdje kupimo kafu, kekse i neki časopis o argentinskom rocku. Gledam Anthineu i razmišljam kako nam se nigdje ne žuri, mogle bismo ostati ovdje još dva mjeseca, dignuti šator, dijeliti doručke i mate, šetati tim proplancima, posaditi štogod poželimo i ne vratiti se nikad evropskim jutarnjim maglama. Zagrlim je jer me raznježi misao na naša mora i putovanja, te neuredne koincidencije koje nas spajaju od solunskih menzi, protesta po talijanskim pjacama do argentinskih pampi i benzinskih pumpi. Svom ocu na Siciliji šalje poruke s kratkim opisom svakog auta u koji uđe, i tako od Kolumbije gdje je ušla u prvi prije dva mjeseca. U tom se času približi mladić, po svoj prilici naših godina i pita nas čekamo li koga, ne čekamo, zapravo čekamo nekog da nas vozi dalje, prema Córdobi, tako je, možete s nama, cura i ja idemo dalje ali ćemo vas ostaviti na ulazu u Córdobu. Za tren vozimo cestom 38, dijelimo mate, priče o našim takozvanim zbiljama i fiktivnost ovog putovanja, ona se zove Emma, on se zove Koti ili ga je netko ipak tako prozvao. Ispunili smo auto ljetom i česticama beskrajnog dana, sve se to lako moglo svesti na pojam uvjetne slobode, a uvjeta je toliko koliko je kilometara na putu, pa još toliko da ne postane tragično. Oko nas polja, divlji konji, jezerca prepuštena neumoljivom suncu. Gauchosi su daleko, tko zna kako izgledaju ova jezera kad ih napadne plima, dođe li kome voda na usta.
Ostavili su nas na točki koja je dio kruga što opasava grad, taj Sacro GRA dublji i opasniji od rimskog, tu čekamo sat vremena. Ponovimo rečenicu jednostavnog pravila da vjerujemo svojoj intuiciji i jedna drugoj, kad jedna kaže ne, neupitno je i neporecivo, Anthinea je pravnica i zna kako formulirati drugarske dogovore, zna i izmijenjivati dobru zajebanciju kad se paranoične misli počnu rojiti. Čekamo sat vremena ispred automehaničarske radnje okružene pijeskom; periferijska pustinja u kojoj ima vode, ima i žege i ne posustaje. Sjednemo u hlad i ne izgledamo kao da išta čekamo, šutimo i smješkamo se od umora i ponovljenih upoznavanja. S nama su dva psa lutalice koje vjerovatno buni miris tolikih unutrašnjosti automobila i odsustvo ikakve hrane pa odlaze. Prošlo je pola sata, sat, možda i dva, ne znači nam mnogo, tko god je stopirao dobro zna za distorziju vremena ovisnu o razočaranju ili uzbuđenju. Ležimo naslonjene na ruksake i ne primijetimo odmah da se na pedesetak metara zaustavio mali crni Clio. Nazvan po jednoj od grčkih muza, pogledamo prema njemu i vidimo da nam blica. Pogledamo se i Anthinea kaže idi ti i odluči. Ustanem i pomislim kako bih rađe da ona to učini. Predamnom je čovjek obučen u crno, izdužena ali bucmasta lica, mogao bi biti s nekog južnog dalmatinskog otoka, iz Brusja ili Pučišća, crnih obrva i crne kose išarane sijedima. Kaže mi nešto, ne znam što, ali to nešto mi ulije povjerenje. Pogledam ga u oči i kažem somos dos, on kaže lo sé, os vi. Mahnem joj kao da grabim zrak, dotrči, namignem joj, ona me uštipne, otvorimo stražnja vrata a tu, na tom sjedištu u sjeni sjedi pas. Ulysses, kaže vozač. Ulysses?, stvarno, čiji Homerov ili Joyceov, bocnem ne očekujući odgovor, no zatekne me neočekivani - pogodi! Kažem onda sigurno Homerov i tu se raspričamo. Anthinea ga upita kako to da je stao usred ove pustare pa nam ispriča da je kao mladić svakodnevno stopirao da bi došao do škole, potom ga pitam živi li u Buenos Airesu, kaže da mu majka tamo živi i da ide njoj u posjet a onda se vraća na Kubu, na Kubu?, da, na istok, u Holguin, tamo živi i tamo je svećenik. A ovdje ste? I ovdje sam svećenik, ali sam trenutno na dopustu, sad sam vozač i ponekad suputnik. Redaju se grozdovi pitanja. Zove se Javier, kaže nam da ga zovemo Javi i priča nam o Kubi, o svojoj mladosti, desaparecidosima, političkoj situaciji u južnoj Americi, ponešto o sjevernoj, socijalizmu, siromaštvu, o svojoj majci. Živi skromno, od donacija, nema plaću i živi u nekoj vrsti komune sa svećenicima, ovisnicima i onima koji nemaju gdje. Pomislim da ne želim da se zaustavimo, nikakva pauza nije potrebna putnicima u tom autu koji juri prema izlasku na ocean i zove se Buenos Aires i apsolutna radost obuzme mi mišiće. On nas upita otkud se znamo i otkud ovdje, pričamo mu o Grčkoj i nadi koju smo živjele skupa 2015., kako smo se upoznale u menzi i gdje smo sve skupa bile, pričamo mu o nama, gdje smo odrastale, o putovanjima, o bezazlenim krizama dvadesetogodišnjakinja s juga Evrope. Ponovi nam pitanje kako smo se našle tu gdje nas je zatekao. Pričamo o igrama slučajnosti. Ni sekunda tišine nije se provukla među nama, Ulysses ne laje. U jednom času obgrlim vozačev naslonjač i priznam mu da su me ove putešestvije ganule i da me ovaj radoznali zrak kažnjava da ga pitam bih li mogla probati ispovijest s njime. Nije očekivao to pitanje, u retrovizoru vidim da se nasmijao ali mu pristupi otmjeno i pita me zašto ga to pitam. Kažem da nikada nisam probala ništa slično, kratko mu dam do znanja da su za mene religije priča i da se u mojim širim familijama prakticiraju razne religije, ali u našoj kući toga nikad nije bilo, zanima me. Na njegovo pitanje zašto bih se ispovijedila, umjesto da odgovorim iskreno (mislim da sam dosta toga učinila čega se ako ništa sramim ili za što još nisam kažnjena, ako to tako mogu reći) kažem mu da me zanima proces i sam čin. U tom trenu pomislim kome će se on ispovijediti kad umru Ulysses, majka, kubanski socijalizam i kako to izgleda kad svećenik svećeniku iza zavjese govori, ali ništa od toga ne spomenem. Postajali smo glasniji kao da smo svo troje htjeli da taj razgovor, taj smijeh zauvijek ostane u tim sjedalima, da kad kasnije poželimo izađe kao dimni oblak prašine iz starih fotelja. Rekao je može, ako hoćeš, učinit ćemo to, recimo da ćeš osjećati oslobođenje, kao da si lišena tereta. Pitala sam ga što je najgore što je čuo i tu mu se usne razvuku u osmijeh kakav odrasli imaju kad ih djeca iznenade pitanjem kao gdje spavaju lopovi ili kamo ide mrak kad ga ne vidimo. Rekao je samo da mu ništa ljudsko nije strano.
Prošli su sati, ulazimo u Buenos Aires, to čudovište od grada pariškog naličja, postajemo dio gužve i Javier nam priča o favelama koje gledamo na pragu grada. Pomislim na ulazak u Beograd vlakom. Vrelo je, sunce liže prednja sjedala i bijelim svjetlom obasjava im lica. Trideset devet stupnjeva, očita termometar na jednom od zaslona na Obelisku, idemo nešto popiti, častim vas. Parkiramo na Plaza de Mayo, sjednemo u prvi kafić na tom revolucionarnom trgu, okruženi stablima naranče, jacarande i palmi. Mislim da su prošla dva sata, možda tri, bio je još uvijek dan i bilo je vrelo i u hladu, popijemo svatko tri piva i amaro, Ulysses ima još vode pred sobom, nesiguran hoće li ovo potrajati i leži. Netko je morao reći da je vrijeme za odlazak, a znao je da mi nećemo biti te kojima vrijeme tih dana štogod diktira. Razmijenimo brojeve telefona, zagrljaje i razgaljeno se pozdravljamo dok Javier ne zamakne iza ugla s Ulyssesom i ostavi nas pijane i možda u sebi dodaje i na volju boga.
Zatim je uslijedilo nejasno razdoblje u kojem sam htjela provjeriti sumnje da se sve to danas zaista dogodilo i oprezno spuštanje prema podzemnoj željeznici, kao omotano vatom u kojoj sam čula otkucaje svoga srca, ponavljanje prodornog ženskog glasa na stanici Plaza de Mayo o zastoju i kašnjenju zbog radova na liniji A, gukanje golubova nagomilanih na metalne poluge i pitanja u glavi koja tutnja od promila, što sa svim tim razrijeđenim strahom današnjeg dana koji ovakve nekrste smrtnike uči životu.
***
Otad su prošla skoro dva mjeseca, popriličan broj mamurluka, stopiranja, prizora duž čitavog istočnog litorala južne Amerike, suza i vriske, ovladala sam jezikom, sad sam putovala sama i rjeđe nego sam očekivala bila sama, svećenika više nisam zatekla. U Brazil sam ušla pješice, do graničnog grada između Urugvaja i Brazila doveo me neki Palestinac, sjedila sam na otvorenom stražnjem dijelu džipa s dvije Argentinke koje su stopirale baš do Chuija, ujutro sam namjeravala dalje. U pekari mi je zaprepaštena žena vrećicu napunila pecivima kad sam joj rekla da sama putujem i triput me upozorila da je strašno opasno. S jedne strane ulice govori se španjolski, s druge portugalski, svi govore da je brazilski dio opasan. Našla sam smještaj u hostelu u brazilskom dijelu i dugo mi je trebalo da zaspim.
***
Još uvijek je bilo ljeto, na sjeveroistoku Brazila rijetki su dani kad nije pravo ljeto. Iz Salvadora, gradom s većinski crnačkom populacijom jer je najveći broj tadašnjih robova iz Afrike doveden i ostao tamo, brodom sam krenula prema otoku Itaparica. Put traje sat vremena, na brodu čujem nekoliko putnika kako razgovaraju o Caetanu Velosu, priđem im i upitam o čemu to pričaju, a da se ime Caetano Veloso ponavlja već tri puta, kažu mi da ima koncert večeras u mjestu Vera Cruz. Na koncertu ih nisam srela. Odsjednem u chocolateriji, maloj kući gdje Daniel živi i pravi proizvode od čokolade i nakon tri dana pridruži mi se Léon. U vrtu koji dijeli kuću od oceana rastu stabla papaye, kakaa, manga i avokada, s druge strane je mala radnja u kojoj prodaje čokoladne proizvode koje pravi od tog kakaa iz vrta. Prva dva dana provedem šetajući oko kuće i čitajući u kući jer mi acarajé koji sam u Salvadoru pojela ne dozvoljava da se udaljim od kupaone. Trećeg dana osjećam se bolje, odlučimo stopirati, sunčano je, toplo, prolazimo kroz otočku favelu, bijeli konj jede iz kontejnera za smeće, rijetke su kuće s fasadom, najviša kuća ima jedan kat, svaka treća u prizemlju ima dućan s voćem i povrćem i osnovnim potrepštinama, automehaničarsku radnju ili neki administrativni ured, vozač nas ostavlja nedaleko ribarskog restorana i plažice s druge strane mjesta, a osim konobara, ljudi nema. Sjedimo na kamenom zidiću gdje završava pijesak, iz starog radničkog restorana čuju se vijesti i potom slijedi brazilski pop. Čitam Otvorene vene Latinske Amerike, Léon čita Baldwinov Giovanni’s Room i povremeno zapisuje nešto kad ga ne prekidam pričom o genocidima po kontinentu. Uđem u ocean do iznad gležnjeva i zagledam se prema pučini, nekih sto pedeset metara potrebno je hodati oceanom da bi mi voda smočila koljena. Blizina ekvatora ovdje se očituje fenomenom gdje svakog dana iza podneva nastupi oseka i čini da sve izgleda spremnim za fatamorganu, skloni se tako daleko da se samo nasukale alge prže na suncu i da je vlasnicima naočala teško vidjeti kamo se ocean povukao. Taj fenomen traje do otprilike četiri sata poslijepodne kad se razina vode postupno vrati do linije kojoj je s podneva utekla. Preuzbuđena sam da bih duže sjedila i još uvijek se bojim da će mi se želudac pobuniti pa ga nagovorim da prošećemo, zaklopimo knjige, spremim naočale, pokupimo to malo stvari pored nas, strpamo u ruksak i krenemo ostavljati tragove stopala po pijesku.
Razgovaramo o knjigama koje čitamo, o pjesmama za idući album na kojem radi, o cistitisu i ugljenu koji pijem zbog sad već četiri dana nepredvidljivih želučanih reakcija. Dok to radimo, vučemo stopala kroz pijesak i glave su nam pognute prema tim sipkim pokretima. Pita me kako sam našla Daniela i chocolateriju i u tom trenutku mi iz ruku naglo istrgne vrećicu s vodom i smokijem. Podignem pogled i na engleskom izgovorim tek what the fuck i zatim počinje orkestralna izvedba slova a uz višak uskličnika koje bi urednici titlova izbacili pa bi to izgledalo ovako
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
pred nama su dva gola tipa, tamnoputi i lica im se ne vide, majice su im opasane oko glave i kroz taj prorez vire samo oči, u tom trenutku ne postoji mogućnost da bi se ikakva boja upamtila (Léon tvrdi da su majice na glavama bile bijela i zelena, ja sam vidjela žutu i crvenu), imaju mačete, a mačeta se čovjek u ovom dijelu svijeta nagleda na svakom uglu gradova i manjih mjesta jer njima režu voćke, sad ipak njima zamahuju prema nama, ne govore ni riječi, mi urlamo, deremo se i ne prestajemo, kao ukopana u taj pijesak lansiram vrisak, za ništa drugo osim apsolutnog straha ne znam, vidim Léona kako se pokušava osloboditi ruksaka koji za naramenice ima dvije vezice, jedna mu zapne, on pada na pod, jedan od tipova zamahne mačetom i meni se učini da mu je odrezao ruku, on pada na pijesak i odguruje ih nogama, ja mislim da padam u nesvijest, urlam i dalje, i dublje i glasnije, drugi tip zamahne mačetom i prereže vezicu, grabi ruksak i trče, nestaju, nema ih. Ne urlam više ali sad vidim krv na pijesku, zahvatio mu je kožu i raskrvario luk koji bi i sam zaurlao da može, tad se osvrnem i shvatim da je iza nas kamena kućica ispred koje sjedi troje ljudi. Krenem prema njima i na portugalskom ih pitam jesu li vidjeli, mogu li nam kako pomoći, kad u tom trenu iz kuće počnu izlaziti djevojke i momci i tu mi padne na pamet da bi svi oni mogli biti povezani, izvaditi mačete i raskomadati me, ali mi kažu da su vidjeli, da im je žao i da se to Brazilcima ne bi trebalo događati. Kažem da nisam iz Brazila i neka nam pomognu ako mogu, taj što nepomično sjedi i mirno trepće nakon što je svjedočio mačetama i urlicima mi kaže da odem do hotela i otamo pozovem policiju. Napokon se rasplačem, zagrlim Léona, dobro je, pomiče ruke, govori i kaže mi da odemo do hotela, tamo me recepcionar pita jesmo li gosti hotela, nismo, a kod koga ste, kažem u chocolateriji kod Daniela. On kaže da će odmah pozvati policiju, ali nakon pola sata stiže Daniel sa sinom. Sve mu ispričamo, kaže zaboravite policiju i vozi nas kući. Strah mi tutnja cijelim tijelom te noći i gotovo svake noći idućih mjeseci kad se zateknem sama na ulici, neki prahistorijski strah, pitam se kad su dinosauri shvatili da se nešto gadno sprema. Léon priča na telefon, odlazim do najbližeg bara i naručim sok, bojim se alkohola, tu upoznam nekog glumca iz São Paula i sve mu ispričam. On me pozove k sebi, ali sve što želim jest pričati mu tu priču dok se ne umorim i zaspem na stolu ili dok me on ne uvjeri da se to više neće ponoviti. Ni jedno se neće ostvariti.
Sutradan nas Daniel pita što su nam sve ukrali; knjige, naočale, bilježnicu sa zapisima zadnja tri mjeseca, mobitel i neki sitniš. Strah je sveprisutan, ali s početkom sutona bez naočala preplavljuje, ništa ne raspoznajem. Sve je zamjenjivo osim bilježnice i lako mi je zamisliti kako mi je vraćaju, htjela sam upitati Daniela što će dečkima u faveli zapisi na talijanskom, ali sam shvatila da odgovor znam a da je pitanje suvišno kao što je suvišno i očekivanje da ćemo išta ponovno vidjeti. Shvatio je da dokumente imamo pa predložio da pođemo tamo jer da znaju da ste moji prijatelji i da pričate portugalski ne bi to učinili, kao da bi se zaustavili i vratili u žbunj iz kojeg su skočili da čuju naglasak koji im je draži, pomislim da je priglup ali me zanimalo što slijedi, pa predloži da motorom ode u favelu pored mjesta gdje se to dogodilo, pokloni im vino i bombonjeru i nada se da će se vratiti barem s dijelom ukradenih stvari. Navuče tirkiznoplavu košulju na palme, namiriše se i zaliže kosu, kaže Léonu da pođe s njim i uruči mu vrećicu s bombonjerom i vinom. Ne znam je li ikakvo očekivanje prostrujalo mojim mislima osim da je to što čine beskonačna glupost, jedino što mi je u toj lošoj skripti za krimić izmamilo osmijeh bila je pomisao na Daniela kako blaženog osmijeha velikog otočkog heroja u tropskoj tirkiznoj košulji bez vjetra u kosi zbog previše gela na glavi, pod pazuhom nosi Otvorene vene Latinske Amerike i spašava evropske turiste željne čitalačke uronjenosti. Sve su mi trebali ukrasti.
Nestali su na motoru i do trenutka povratka, pisala sam na starom kompjuteru ispred kuhinje, poželjela sam zaskočiti kuharicu i zamoliti je da mi obeća da će se vratiti. Ne znam zašto su otišli, nisam to tražila, htjela sam bilježnicu, htjela sam i naočale, ali nisam ništa zatražila, nisam htjela da itko riskira išta. Daniel je ipak znao kako stvari stoje, a dovoljno sam vremena provela na jednom otoku da znam da je materija od koje su satkane otočke stvarnosti znana onima koji je pletu i nevidljiva onima koji ne vide kroz njene rupe. Mislim da sam nakon sat vremena čekanja doživjela infarkt bez očigledne tjelesne manifestacije.
Kad su se vratili, ispričali su mi susret s patrão de comunidade, favele se među njenim stanovnicima zovu comunidades, bilo mu je žao i tvrdio je da se to nije trebalo dogoditi, obećao je da će pokušati razgovarati s mladićima i starom formulom vidjet ću što mogu učiniti tako prešao na stranu opljačkanih koji su pak dobro znali zašto su opljačkani i nisu za to ikoga krivili. Čemu obmane, diploma iz južnoameričkih studija i znanje jezika ne čine ikoga manjim turistom, niti lošijim plijenom onih koje tradicijom kolonijalizma bijelci još uvijek pljačkaju. A turizam je bijelački hobi. Léon kaže da su možda pred njim stajala ta dvojica, ali nemoguće je ikoga prepoznati. S tim bi prepoznavanjem očitao svoju naivnost.
Idućeg dana trajektom idemo u Salvador i svuda oko sebe rasipamo strah. Na trajektu upoznam Luisa, mladog pravnika i ispričam mu što nam se dogodilo. Kad čovjek priča o takvim situacijama, prvo što nauči jest da su mnogi sugovornici proživjeli isto ili gore (mačete su plastika prema pištolju na zatiljku) i da se opasnost o kojoj čovjek sluša otjelovi u tim pričama. Stignemo u Salvador okruženi rojem muha koje su se nakomile na reflektore. Po Luisa autom dođe njegov partner, razmetljiva imena Júlio César, ponude nam da nas odvedu do nekog hostela. Dok se vozimo dijelom Cidade Baixa, donjim gradom Salvadora, predlože nam da prespavamo u njihovom stanu. Potpuno mi je promakao trenutak ili sama mogućnost kad su o tome pred nama mogli razmijeniti mišljenja. Júlio César bio je nešto poput Luisova batlera, bio mu je vozač, kuhar, ljubavnik. Tih je dana radio DNK test da sazna odakle su iz Afrike njegovi preci. Prespavali smo dvije noći, drugu me patrão de comunidade nazvao i opet se ispričavao, govorila sam mu da nije njegova greška i da shvaćam, žao mi je samo te bilježnice ali besmisleno je žaliti, razumijem sve, on me oslovljava sa senhora, mislila sam da ću se onesvijestiti čim se razgovor završi.
I danas mi djeluje da bih mogla prepoznati njegov glas i naglasak. Znamo već kako to ide, nesretni završeci izoštravaju pamćenje. Djelovalo mi je kao da u rukama držimo komadiće svoga lica i jedva vidimo išta pred sobom, prozor je magla. Treće noći odletjeli smo za Lisabon.
***
Bila je subota u stanu na Kottbusser Toru koji sam dijelila s jedanaest cimera. Na oba kata počinjala je proslava jedne diplome, jednog rođendana i nebrojenih razloga koje nismo trebali da bi slavili, samoprozvani DJi su se redali i većina se međusobno poznavala, premda nas je već bilo stotinjak. Bila je sredina marta, zima je još bila napeta i čekao se trenutak konačnog puknuća da niknu pupoljci i želja za očijukanjem. Tih sam dana tražila posao, te večeri pila gin i iza ponoći miješala s prvim sokom koji bi mi svakim sipanjem dopao pod ruku. Oko jedan mi je nekoliko ljudi prišlo i reklo dođi gore, ali u toj vrevi nisam obraćala pažnju. Samie me u jednom me trenutku oslovila prezimenom, izgovorila to bez dijakritika i izmišljenim naglaskom i povukla me za ruku prema stepenicama koje vode u drugi stan na katu. Bila sam pijana i refleksi su mi kasnili za sekundu. U sobi iza dnevne nagurali su se cimeri s oba kata, prijatelji iz raznih faza berlinskog života, nekoliko Talijana koje sam te večeri upoznala, a na vratima Sanaz koja mi je rekla da uđem i zalupila vratima. Nisam razumjela. Svi su se smijuljili i odavali dojam nevinog blagostanja i uzbuđenosti, sad su me gurkali prema kauču na kojem se guralo nekoliko prijateljica, tad je Samie preuzela riječ i počela preludij za nešto što su mislili da će mi zatrebati, priča je nešto zaigranija nego slutim, i za par sekundi mi uvalila bijelu kutijicu koja izgleda kao one u kojoj se dopremaju rabljeni mobiteli.
Otvorila sam i zatekla fotografiju Anthinee s istim naočalama koje su mi ukradene, istim modelom iz 1956. iz Istočne Njemačke, kupljenim u Solunu u jednom dućanu antikvitetnih naočala koji sad već treća generacija obitelji drži, u ulici Ionos Dragoumi, živjela sam u ulici istog imena i tad saznala da postoje dvije u krugu od petnaest minuta hoda. Na čestitki su bila ispisana imena tad prisutnih prijatelja iz Berlina i neprisutnih, sada u nekim drugim gradovima i tad sam shvatila da su iz mojih priča shvatili da Anthinea živi u Solunu, da zna gdje su naočale kupljene, da postoji još jedan model osim onog koji sad leži u šipražju otočke favele, a ostatak prikupljenog novca ostavili mi za stakla. Čestitka je bila papir preklopljen na četiri stranice, a ispod njene slike pisalo je Precisamos dizer que te amamos, što je događaj iz São Paula za neku drugu priču. Na ostalim stranicama redali su se potpisi i kratke poruke. Na zadnjoj stranici stajao je potpis Javier, ispisan nečijim rukopisom, možda Anthineinim koja je oponašala njegov, tko zna, i podsjetnik na španjolskom “čekam poziv za ispovijest!”.
Bio je to rođendanski poklon za rijedak datum, 29. februar. Svećenik na Kubi, grešnik u Berlinu, ispovijest na Skypeu. Moja jedina molba u njegovom autu bila je da ne čini iznimku u praksi opraštanja takozvanih grijeha i to nije bila šala premda je tako zvučalo. Nisam bila sigurna kako će to izgledati, hoće li tražiti da isključimo kamere da vjernije dočaramo čin govora, negledanja u oči. Poslala sam mu poruku te iste večeri i u iščekivanju odgovora, zaboravivši na vremensku razliku, razmišljala što bih sve trebala spomenuti, i tad mi je, između mnogih drugih stvari, na pamet pala praksa slanja poruka prijateljima diljem svijeta kojima često napišem registarske tablice i boje lima pri ulasku u automobile s podignutim palcem. Još jedno iščekivanje, ovog puta svećenikova odgovora, podsjetilo me da je na koncu teško reći što su vrline, a što grijesi tolikih minulih izbora. 
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.
