Džek London na svom imanju.
(Mesečeva dolina, Kalifornija)
Posle San Simeona, na padinama brdskog lanca Los Padres, pokrajina severno od San Franciska poražava veličanstvenom zabačenošću.
Zamak Randolfa Hersta u San Simeonu privlači svojim lažnošpanskim kičom milione Amerikanaca, opštenacionalna je atrakcija. Uspeh stvara uspeh, a uspeh koji je okitio hiljadama evropskih spomenika kulture skupljenih za basnoslovne pare obezbeđuje novinskom magnatu posmrtnu slavu.
Jedna soba u dvorcu Randolfa Hersta
U Mesečevoj dolini, na severu, posećujem imanje junaka naših dečačkih snova — Džeka Londona. Utisci su drugačiji. Ipak, ove dve kalifonijske znamenitosti jednako su američke. Dodiruju se.
Ovo je mesto gde je nemirni skitnica, postavši osnivač nove vrste književnosti, bestselera, toga čudovišta suvremene civilizacije koje popularnome daje prednost pred kvalitetnim, grozničavo pokušavao, od trenutka sticanja svetske slave do tajanstvene smrti koja je najverovatnije prikrivala samoubistvo — da postane ugledan, konvencionalan građanin.
Više bih voleo da budem pepeo nego prašina. Više bih voleo da moja iskra izgori u sjaju plamena nego da je ugasi trulež. Više bih želeo da budem nenadmašan meteor, čiji je svaki atom ozaren jarkim sjajem, nego dremljiva stalna planeta.
Kao i njegov omiljeni junak, Martin Idn, morao je da oseća iluzornost ovakvog spoja. Nije li u tome bizarna sličnost Londona sa Herstom, koji je trebalo da oseti neostvarljivost sna o evropskom gransenjerstvu, što ga ni sav novac Amerike ne može kupiti.
Obrazovani Amerikanci, danas, malo čitaju i tvrde da ne vole Džeka Londona, ni onoga što je težio konvencionalnoj sreći, ni buntovnika koji je opisima surovog individualizma i usamljene volje za životom, stavljenim u romantične predele nadmoćne prirode Aljaske, Jukona, Sijera Nevade, južnih mora, zaslužio da bude proglašen za preteču hipijevske generacije.
Amerikanci ga smatraju površno romantičnim. Njih, začudo, ne privlače vatrene reči koje su stavljene u vitrine muzeja:
„Više bih voleo da budem pepeo nego prašina. Više bih voleo da moja iskra izgori u sjaju plamena nego da je ugasi trulež. Više bih želeo da budem nenadmašan meteor, čiji je svaki atom ozaren jarkim sjajem, nego dremljiva stalna planeta. Prava je funkcija čoveka da živi, a ne da postoji. Neću da provodim dane u nastojanju da život produžim. Iskoristiću svoje vreme do dna.”
Džek London na putovanju južnim morima
Iskoristio je vreme do dna, ali kakve li ironije! Spuštam se stazom, kroz suve šumarke, i odjednom kroz grane izbijaju pocrneli granitni zidovi „vučjeg doma”, ogromne gospodske zgrade sa desetinama soba i najmanje deset kupatila, gde je, u stilu veleposednika, Džek hteo da provodi vreme „iskorišćeno do dna”. Sa svojom drugom ženom Čarmijan — konvencionalno. Vučji dom je, sasvim prikladno, izgoreo nedelju dana pred useljavanje. London je nastavio da živi, sa svojim parama, sa predmetima s dalekih putovanja, individualizmom i članskom knjižicom Socijalističke partije Amerike, u drvenoj baraci. Spuštao bi se, gotovo svako veče, sa imanja u obližnje, još danas tiho selo Glen Elen, ulazio u pivnicu, i, kao skitnica sa novcem od iznenadno pronađenog zlata u Klondajku, poručivao bocu Škotskog viskija. Ispio bi bocu do dna, i vratio se u besmislenu velelepnost imanja.
Vučji dom, izgorela kuća Džeka Londona
Tek kada on bude umro, Čarmijan će pristupiti izgradnji vile kojoj će dati pogrešno, nemoguće ime „Kuća srećnih zidova''. U toj je kući Londonov muzej, u kome je, kada smo ušli, bilo pet turista, za razliku od Herstovog zamka gde ih je, na dan pre toga, bilo petnaest hiljada.
Ameriku ne treba da kudimo što milionaru daje prednost pred spornim piscem. Polako uči. Uostalom, prava uspomena na pisca može biti samo jedna, i ne treba je tražiti u kućama gde su živeli već u knjigama koje su napisali. Zašto Amerikanci više ne čitaju, tako mnogo, Zov divljine, Belog očnjaka, Martina Idna, ili Volju za životom, priču koja je tako uzbudila Lenjina, isto tako je teško utvrditi kao i zašto Englezi sležu ramenima kad im se pomene Bajron. Obično kažu: suviše romantičan. Danas je to sinonim za nezrelost.
Kuća Džeka Londona, sa šumom oko nje, stigla je dotle da bude proglašena državnim parkom Kalifornije. Nekih pedesetak milja od nje, jedno drugo mesto, koje treba da podseća na tao-filozofiju, upravo je proglašeno federalnom znamenitošću najvećeg američkog dramatičara Judžina O'Nila. To je prvi nacionalni park koji nije u vezi ni sa vojskovođama, ni sa predsednicima, ni sa bitkama revolucije ili građanskog rata, ni sa bizonima i grizlijima.
Opet težnja za bizarnim. Prisetih se i Hemingvejeve kuće na Ki Vestu, ispred Floride, gde najviše poražavaju bazen, „prvi ikad građen u karipskom prostoru", i mačke. Desetine, stotine mačaka poreklom od onih kojima se okruživao pisac kad nije bio sa lavovima ispod Kilimandžara.
Hemingvejev bazen
Prisetih se i kuće dobroćudnog Marka Tvena, blizu Njujorka, koja liči na čudovišnu stoglavu ćurku, i čije sobe je veliki humorista ulepšao draperijama skandalozno napadne crvene boje. Kao da mnogi velikani američke književnosti lutaju između dva pola: žele da budu konvencionalni pošto su stekli slavu neobičnošću, a ostaju bizarni u svojoj konvencionalnosti.
Kuća Marka Tvena
Na povratku u Njujork iz Doline Meseca, čovek dobro učini ako poseti, u sivom predgrađu Bronks, nešto najneobičnije — nešto sasvim obično, mali drveni kotidž u kome je živeo Edgar Alan Po. Kako se taj kućerak održao usred zgradurina industrijske epohe — nepojmljivo je.
Slava je Pou došla tek decenijama posle smrti.
Još pre dve godine novine su pisale o vandalizmu kome je kuća izložena. Amerikanci se nalaze u epohi isticanja nacionalnih dostignuća; žaljenje sto su toliko toga porušili, iz praktičnih razloga ogromno je, i Poova kuća je dobila nov krov.
Kuća Edgara Alana Poa u Bronksu
Tri, četiri sobice u kojima se jedva stoji. Vodič objašnjava mladoj generaciji da u doba E. A. Poa nije još bilo elektrike već se upotrebljavala čudo nad čudima, petrolejska lampa.
Tražeći njegovu kuću, pitali smo starije jevrejske dame sa šeširima, koje su se po klupama Poovog parka grejale na jesenjem suncu: „Molim vas, gde je Poova kuća?” Začuđen pogled, kao da čovek pita za put na Mesec.
Neko ipak čita te američke klasike, jer tiraži to kazuju. Neko razmišlja o prošlosti i otkriva da ima veličinu. Ostalo možda nije važno. Pompeznost i ne odgovara našem veku. Na imanju u Dolini Meseca najrečitije je mesto skriveno u šumi. Grob. Na njemu je neobrađen kamen, na kamenu stoji samo jedna reč: London.