Marsel Griol (Marcel Griaule), Ambibé Babadyi, i mladić koji drži kornjaču, 1935.
Učitelj u penziji, Mambu, zvan Papa, ima blizu sedamdeset godina, zbrčkan je, ali čio i svež dok priča:
- Moji su se vršnjaci već ženili kad sam pošao u školu. Iz savane, gde sam pasao stoku, odveo me brat u Sen Luj i posle osam godina dobio sam diplomu afričkog učitelja "sposobnog da predaje crnoj deci elemente čitanja, pisanja, slavne francuske istorije i četiri računske radnje". Složićete se da su i te računske radnje tekovina čovekovog duha, slavnija od ijedne nacionalne istorije, pogotovo one tzv. kolonizatorskih naroda. Dobro. Skoro pedeset leta sam službovao. Izuzev ona četiri koja sam proveo zaključan u buvari ili u seoskoj kazi kod majke. Zašto?
Čim sam završio osmoletku i postao učitelj - priča dalje - slobodne sam časove posvetio izučavanju etnografije, antropologije i istorije svog kraja. Naučne misije koje su kasnije, nezvanično, u potrazi za rudama i naftom, krstarile Sudanom, zvanično su se zanimale isključivo za naše običaje i verovanja. U punom neznanju osnovnih činjenica, ti su mi se ljudi obraćali i ja sam im stavljao na raspolaganje rezultate svojih istraživanja, otkrića, sistematizacija i obrada. Oni su po povratku sve to objavljivali pod svojim potpisom. Moje ime nisu ni spominjali. U najboljem slučaju: "Neki crnac mi je rekao..."
Ali gore od toga padalo mi je njihovo iskrivljavanje smisla podataka, izbegavanje logičkih zaključaka, izvitoperavanje sadržina i značenja rituala o kojima su pisali suprotno od onog što sam im omogućavao da saznaju. Uvek na štetu Afrikanaca. Uvek uvredljivo za njih. Ispadalo je nekako vazda da smo alogičan i prelogičan svet, da ne umemo da mislimo kao normalni ljudi, da smo divljaci i barbari, ljudožderi i neradnici, kontemplativci i velika deca, smrdibube i neopranci, jednom reči ljudi koji su nedorasli, zgranuti i neumni ljudi kojima će zadugo trebati tutori. Pri tome nametalo se kao zaključak da ti tutori treba da budu baš iz zemlje iz koje je i ova ili ona "naučna" misija. Uzurpatori? Možda. Tek, rešio sam da podatke više ne dajem nikome. Bar ne bez izvesnih uslova.
Utom je naišla i francuska misija Griola. Trebalo je za dve godine da prođe put od Dakara do Džibutija. Pozvan da im pomognem, odbio sam. Zaprećeno mi je. Ostao sam pri svom. Izbačen sam s posla i uhapšen. Odležao osam meseci bez saslušanja i presude. Za sve vreme hapse, jedan stih koji je izgovorio tad, u vreme pregovaranja, jedan član misije, za kog sam naknadno čuo da je pesnik, bio se ukovao u moju glavu: "Crvena glina je popila belu vrstu".
Vrstu ljudi! - protumačio sam poruku tog stiha. Priznajem, osetio sam sprva zadovoljstvo.
I treba da nestane sa zemlje ta vrsta belih neljudi.
Ali moje se zadovoljstvo pretvorilo u strah. Zašto da nestane? Zar ne bi bilo dovoljno da se oni poprave? Ljudi su i oni. A čovek nije ni dobro ni zlo koje u jednom trenutku može da učini. Čovek je i cela njegova prošlost. I cela budućnost. Ne. Nisam ja hteo da budem ičiji mučitelj. Čak ni svojih mučitelja. Mislim da niko ko je lično ili rasno bio progonjen, i bez krivice imao da otrpi najveći bol i neprestano vređanje, ne može da se zadovolji osvetom, koja se, u krajnjoj liniji, svaljuje s tvojih leđa i obraza na tuđu patnju i sramotu i na taj ih način ovekovečuje mesto da ih ukine.
Odista, prenošenjem mojih tuga i rana, mojih gladi i modrica na one koji su odgovorni za moje suze, ja nisam ukinuo uzroke zala. A radi se upravo o tome: ukloniti njih. Tako sam nekako osećao i mislio, mada nisam znao gde su i koji su uzroci naših nesreća.
Smisao onog stiha, mesto prvobitnog zadovoljstva, učio me, kinjio, plašio. Ne, govorio sam sebi. Ne treba poverovati njegovoj zluradoj poruci. Odbiti je valja!
To nije bilo lako. Osveta je zatvoreniku vrlo primamljiva; nije čudo ako je shvati kao pravdu. Zato, čim sam pušten, počnem da se raspitujem ko je autor onog osvetničkog stiha i posle izvesnog vremena to doznam, pa nabavim valerijev Cimetiere marin, pročitam celu poemu, shvatim onaj stih u kontekstu i osetim olakšanje. Bio sam presrećan što sam, zahvaljujući svom prvobitnom gnevnom raspoloženju, u stvari potpuno pogrešno razumeo Valerijev stih. Izolovana iz konteksta, ona espece o kojoj se u poemi govorilo mogla se, u situaciji koja je bila moja, i pojmiti da se odnosi na ljudsku vrstu, na rasu belih. U stvari bila je to aluzija na kalcijumsku materiju kosti, koja je jedna (i bela) za sve ljude i sve životinje.
U svakom slučaju, bio sam presrećan što me ni moje sklonosti, ni stihovi pesnika ne gone na osvetničke zluradosti. Pročišćen od zlih želja, nastavio sam da se bavim svojim strastima - etnografijom, istorijom. Jedan liberalni časopis u metropoli objavio mi je utom nekoliko napisa. Amaterski su to radovi bili, ali donosili su nepoznate podatke, ispravljali pogrešne predstave. Izazvali su malu senzaciju. Moje je ime, bar u izvesnim krugovima, počelo nešto da znači. Sreski načelnik kraja u kom sam živeo uznemirio se bez potrebe. Možda on i nije bio loš čovek. Možda je tražio samo povod da popravi gest na koji je bio prisiljen više samim sistemom kome je služio nego zahtevom Griola i drugih. Vratio me je u službu.
Politika je kod nas došla 1947. U stvari nešto kasnije. Ne bih znao tačno da preciziram datum. Njom se nisam nikad bavio, iako sam poznavao naše vođe i njihove ciljeve. I oni su mene znali. Tolikima sam bio učitelj.
Posle referenduma od pre dve godine i nešto, dali su mi orden i unapredili me u službi, ali kako su mislili da sam prestar - penzionisali su me. To mi se nije dopalo. Izdejstvovao sam da me bez plate stave na raspolaganje Ministarstvu informacija. Svakom ko me pita, odgovaram. Ako znam da odgovorim.
Danas idem u selo. Kod sina i unučića.
- A ja? - upitah.
Odgovorio mi je:
- U redu. Budi tačno u dva sata ovde. Ali tačno u dva. Put je dosta dalek i naporan. Preko sto kilometara.
—
Oskar Davičo, Crno na belo, Prosveta, Beograd, 1962.
—
Nekomercijalni sajtovi bez oglasa, clickbaita i dnevne politike uvek su na rubu opstanka; ako vam se dopala ova priča, molimo vas da podržite postojanje Kluba putnika skromnom mesečnom donacijom – posmatrajte to kao bakšiš koji ostavljate u restoranu ako ste zadovoljni uslugom, ili kafu u jeftinijoj kafani.