Posted April 12, 2012 Gde bi ti putovao sve Iranom? Uh... ne znam gde bih pre... Najveći problem je vreme jer brat ima svega 15 dana odmora. Neki plan je Teheran, Esfahan, Yazd i Širaz + Persepolis. Videćemo ako budemo uspeli sve da uklopimo. Mada je ovo neka standardna ruta, bilo bi super ako imaš predlog šta bi bilo još zanimljivo videti. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 26, 2012 Kad planirate putovanje i primate li saputnike? Jeste li aplicirali za vizu? Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 26, 2012 Za vizu bi trebalo da apliciramo sledeće nedelje. Trenutno tražim način da rezervišem smeštaj, pa ako neko zna neki sajt preko koga mogu to da uradim, a da se ne plaća pun iznos neka kaže Plan je da krenemo početkom juna i svako je dobrodošao Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 26, 2012 Drug i ja planiramo početkom jula, ali svakako ću vidjeti kako ćete prvo vi proći sa vizom Mi planiramo za dvije nedjelje da apliciramo, pa bi bilo sjajno ukoliko bi rekao/rekla šta ste sve imali od dokumenata i kako ste prošli na samom apliciranju. Thanks a million! Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 26, 2012 @ blizanci Koliko ja znam formalne finansijske transakcije sa Iranom su u prekidu, pa nije moguće bilo šta rezervisati. Možeš samo najaviti mejlom svoj dolazak hotelu i tražiti da ti obezbede smeštaj. Inače, koliko sam pročitao sada privatne menjačnice mogu da menjaju novac po slobodnom kursu. Jedini način da ti neko pošalje novac u Iran je preko prodavaca tepiha u bazarima Isfahana i tada sve ide na poverenje. Naravno moraš da imaš karticu i naplatiće ti veliku proviziju. To su pominjali na forumu Lonely Planet-a u slučaju nužde. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 28, 2012 Nas petoro sa kursa persijskog u Iranskom Kulturnom Centru ćemo ići najverovatnije u julu, ili početkom avgusta, pa javite kako ste prošli sa vizama, pošto su mene bez ikakvih razloga prošle godine odbili (drkavši me 2 meseca sa čekanjem pritom). Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 28, 2012 @ praguc Prošle godine su izbile demonstracije i u Iranu istovremeno kada i u arapskim zemljama. Meni se čini da oni kada god se bliže neki izbori ili postoji mogućnost velikih protesta smanje broj izdatih viza. Naravno, bez objašnjenja. Moguće je da se to desilo u tvom slučaju. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 28, 2012 Pa najverovatnije, al ja eto cisto da podelim svoja iskustva i pozelim srecu Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 29, 2012 Idemo sutra u ambasadu, pa dobijate najsvežije informacije. Šta mislite, da li je dovoljno da samo prikažemo adrese nekih hotela u Teheranu, jer nikako nismo uspeli da dobijemo rezervaciju? Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 29, 2012 @praguc jesi li i prošle godine kada su te odbili bio član KCI-a? Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted May 1, 2012 Ne, tek sam ove godine krenuo na farsi. Ma ko ce znati sto su me odbili. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted May 2, 2012 Uzmi preporuku od nekog predavača sa kursa, trebalo bi da to olakša dobijanje vize. Pa javi kako si prošao - da mi ojačaš samopouzdanje oko dobijanje vze! Khoda hafez! Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted May 3, 2012 Ma svi ćemo zajedno da vidimo sa ovima iz KCI da se dogovorimo za vize . Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted December 25, 2012 Ode li neko u Iran na kraju? Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted March 21, 2013 Ode li neko u Iran na kraju? Ja nisam . Čak i ovi neki koji su se na kraju organizovali sa kursa da idu za Iran su imali poteškoća sa vizom, znam da je jeddan broj dobio, a neki nisu. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted March 21, 2013 Ode li neko u Iran na kraju? Ekspedicija u sastavu ortak i ja idemo 05.05.2013. pa cemo pisati Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted April 2, 2013 Ode li neko u Iran na kraju? 28. aprila polecemo Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted July 11, 2013 Da li neko ko je skoro išao u Iran autobusom zna koji prevoznici imaju dnevne poslake iz Istanbula za Tabriz ili Teheran? Najviše me u stvari interesuju vremena polaska. Našao sam Tehran Tur ali mi je nejasno da li polazi sa Lalelija ili je tamo samo sedište agencije a autobus kreće sa Bujuk Otogara što bi i bilo logočno? Uglavnom, mora da postoji još neka kompanija... Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted July 12, 2013 Koliko se ja sećam kad sam bio 2010. god, ima 2-3 operatera i svi imaju jedni do drugih kancelariju na Laleliju. Polazak beše oko 14-16h, taj period, kad tačno ne sećam se. Možeš biti u kancelariji, pa oni dođu onim kombijem i odvezu te do Avrupa garaži, odatle polaze. Barem je tako bilo pre tačno tri godine... Btw, bili su Asuman Tur, Tehran Tur... a treći ne sećam se. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted July 12, 2013 Zdravo svima nov sam ovde na Forumu...da li mozete da mi kazete okvirno koliko bi mi trebalo novca..za povratnu kartu do Irana 0- teherana..i jeftin boravak sa prenocistem i ishranom u sopstvenoj reziji za nekih 15 dana....moj plan je zapravo nesto drugaciji...ja bih zapravo tamo ostao 3 meseca ako uspem da radim tamo posto sam inace dobar i iskusan ulicni slikar i airbrush majstor..ne brinem se da cu tamo ostati bez para samo mi treba neka okvirna cifra za put i ostanak tamo barem prvih 15 dana...znaci iskljucivo prenociste hrana put i nista vise...inace sam relativno iskusan putnik jako brzo i dobro se snalazim svuda pricam vise jezika jako sam komunikativan i ne plasim se belog sveta ,hvala svima Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted August 1, 2013 Da si iskusan putnik, znao bi pola ovih stvari. Pa sve je vec napisano i to ovde na ovom forumu, u ovom postu. Samo treba procitati. 1) Najjeftinije je autostopom... (za stop kroz Tursku svi kazu da je fantasticno) 2) Mozes vozom do Sofije (*zavisi dal hoces da kupis kartu ili varijanta sa davanjem para kondukteru), pa bus Sofija-Istanbul (20-25 eur u jednom pravcu), pa bus do Teherana( oko 30 evra u jednom pravcu). 3) Pegasusom Beograd-Istanbul (oko 80 evra povratna) + bus do Teherana ILI jos jedan let Pegasus-om od IST do Teherana: http://www.flypgs.com/en/default.aspx Smestaj ponekad nije lako naci na licu mesta, jer mnogi hoteli ne primaju strance. Tako da istrazi cene i usluge na trip advisor-u: http://www.tripadvisor.com/Hotels-g293999-Tehran_Tehran_Province-Hotels.html Couchsurfing.org radi fenomenalno u Iranu! (ukoliko zelis besplatan smestaj) Iran je pod ekonomsim sankcijama, a njihova valuta je u stalnoj inflaciji. Ne znam koliko je pametno i da li moze na taj nacin da se zaradi tamo neki pristojan novac .... osim ako neko nije strani strucnjak u nekoj tamo njihovoj firmi. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted August 2, 2013 TEHRAN TUR KEMALPAŞA MAH. ORDU CAD. NO:268 LALELİ...Aksaray.vrlo lako za naci..kod Kapali Carsije Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted March 17, 2014 Dragi putnici, Evo malo mojih iskustava o Iranu od prosle godine: Put smo zapoceli Istanbulom, pa preko Ankare, jer voz za Iran trenutno vozi od Ankare zbog kopanja nekih tunela, kanala ili cega vec u Istanbulu, do Irana. Pegasus je dosta dobro posluzio: BEG-IST 50€, IST-ANK 20€, sa sve dzabe prtljagom. Takodje smo pre puta obezbedili i kartu TEH-BEG 135€. Od Istanbula, turiste skoro da nismo ni vidjali. U vozu za Iran turisti smo bili nas dvoje, jedan holandsko-grcki bracni par (skraceno grci, s kojima smo se skontali i zdruzili, delili kupe u iranskom vozu, i proveli par dana zajedno u Iranu) i cetvoro svajcarsko-nemackih matorih turista. Voznja vozom je bila odlicna! Iako mozda ne zvuci najprivlacnije putovanje od 2 dana + 2 noci (do Tabriza), ali nama je jako brzo i ugodno proslo. Turski voz je bio tacan kao sat, u Van smo dosli po redu voznje, zatim se tamo ukrcali na trajekt, koji je bio u prilicno raspadnutom stanju, putovali njime oko 5-6 sati, i najzad se ukrcali u iranski voz. Na brodu smo upoznali i prve irance. Jedan lik iz Teherana je imao gitaru, pa je na palubi raspalio po nekim tugaljivim pesmama, ali smo se mi svakako izdjuskali. Iranski voz je bio za nijansu losiji, ali nista znacajno. Jedino nam je kondukter popio mozak ulazeci doslovno svakih 10 minuta u kupe i ponavljajuci samo dve reci po nekoliko puta: “Pasport, pasport” i “Tabriz, Tabriz”. Prosli smo Turke za relativno kratko vreme, a prvo kasnjenje je pocelo na iranskoj granici, na kojoj smo ostali citavu vecnost. U kupeu (nas dvoje i grci) su se smenjivali kondukter-smarac, carinici, random ljudi, tako da uz nocnu voznju, promenu vremenske zone i konstantnu prisutnost inih lica (mada su svi bili prijatni, moram da priznam), san se sveo na sat, plafon. Tako izmrcvareni smo stigli na nasu prvu stanicu: Tabriz. Pre toga smo izmenjali telefone sa novim iranskim prijateljima i uputili se u iransku avanturu. Kako nismo bukirali ni jedan hotel u napred, zaredjali smo po LP preporukama, i nakon tri komada smo se smestili u hotel Park, koji je dosta savremen za iranske pojmove hotela (d.r. w/bat. 22€; takodje, svi hoteli u kojima smo odseli u Iranu su imali dorucak). Tabriz kao Tabriz meni nije bio nista posebno, ali je bila dobra osnova za ono sta ce nas ocekivati na ostatku puta. Ljudi su na svakom petom koraku prilazili sa pitanjima >da li ste turisti? odakle ste? da li vam je potrebna neka pomoc? mozemo li da se slikamo sa vama?<. Nakon kratkog odmora smo sa grcima krenuli u potragu za hranom, ali kako je bio petak, nista nije radilo, pa ni menjacnice gde smo trebali da zamenimo novac. Raspitivajuci se za neki restoran, neki mladi iranac nas je uvukao u drugi, tvrdeci da je to onaj koji mi trazimo. Samo mesto nije ni bilo vazno, samo cinjenica da ce primiti nase evre kako ne bismo gladovali do sutra i otvaranja menjacnica. Iako je restoran zavrsio sa ruckom, usluzili su nas, a decko koji nas je uvukao u restoran (Amin) nam se pridruzio za ruckom. Objasnio nam je da je on ranije tu radio, da sada radi u nekom drugom hotelu, a ovde samo pomaze prijateljima. Dosta stvari smo od njega saznali i ludo se zabavili za vreme tog rucka. Nakon jela nas je poveo do susedne prostorije, koja je neka vrsta kafica, gde smo videli veliki broj musko-zenskih drustvanaca kako kuliraju uz caj i caskanje. Bilo nam je jako cudno, iako nismo znali kako to bas u Iranu funkcionise, ali nam je Amin objasnio da je taj kafic odobren od strane drzave i da tu mladi smeju da razgovaraju medju sobom (muskarci-zene, naravno!). Ostatak dana smo proveli u setnji Tabrizom sa Aminom, koji se obavezao da nam za sutra obezbedi taxi do Kandovana za nas cetvoro. Ujutro je dosao u dogovoreno vreme i pitao da li zelimo da on ide sa nama. Posto smo ga rado pozvali da nam pravi drustvo, rekao je da ce iznajmiti kola od svog druga i da tako idemo na izlet. Sve je bilo kako treba, obisli smo Kandovan, vratili se za Tabriz i pripremali se da svako krene na svoju stranu. Mi smo za to vece kupili karte za voz prema Qazvinu, dok su grci krenuli put Ardabila. Amin je od prve veceri bio jako ljubazan i predusretljiv prema nama, tako da smo se nakon onog rucka i kafica ponudili da ga castimo, samo iz zahvalnosti i njegovog utrosenog vremena, medjutim bio je smrtno uvredjen i rekao da je to njegova obaveza prema nama. Takodje nam je kupovao i neke slatkise, i cips za izlet, ne prihvatajuci da uzme novac. Medjutim, kada je doslo vreme da platimo za iznajmljivanje auta njegovog druga, uspeli smo da mu utrapimo duplo vise para, pravdajuci se cinjenicom da je to novac koji mi dajemo kao doprinos za njegov laptop, koji btw ne uspeva da kupi vec tri godine. Kontam da uopste nije poenta u novcu, on je to radio zato sto zeli, ali bas iz tog razloga nismo zeleli na njegov racun da kupujemo hranu ili bilo sta drugo, a zaista nam je njegovo drustvo bas znacilo i zahvalni smo mu za ta dva super dana. Kupili smo mu i jednu knjigu kao uspomenu, i bas je bio srecan zbog toga. To je bio ukratko provod u Tabrizu, a ako ikome treba pomoc u tom gradu, Aminov broj imam, a sigurna sam da bi on bio jako srecan da upozna jos nekoga iz Srbije. I jos jedna cinjenica, za ta dva dana nas cetvoro i jedna poljakinja smo bili jedini turisti u tom dvomilionskom gradu (bar od ljudi koje smo mi sreli). Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted March 17, 2014 Posto nam je Amin pomogao da dodjemo do zeleznicke stanice i ukrcamo se u voz, pozdravili smo se, mnogo nam se zahvalio na druzenju, napisao nam je cak i oprostajno pismo i na kraju se rasplakao. U kupeu, koji je bio predvidjen za sestoro, je bilo nas cetvoro: decko i ja, stariji covek i jos jedan momak. Putovali smo neko vreme kada je dosao kondukter i zamolio da se prebacimo u drugi kupe, jer kod nas treba da udju jos dva muskarca, pa nije uredu prema “madam” (meni). A sve to na farsi-englesko-rukama jeziku. Smestili smo se u kupe gde su vec sedela neka dva fina bracna para srednjih godina (naravno muskarci preko puta zena). Samo je jedan covek od njih cetvoro znao da kaze nekoliko reci na engleskom, ali ga to nije ometalo da kada razume tu jednu rec, pola sata na farsiju ostatku grupe objasnjava o nama i toj jednoj reci. Urnebesno! Ljudi su toliko zeleli da pricaju i da saznaju nesto o nama ali je bilo stvarno jako tesko. Uspeli smo ponesto da im prevedemo na telefonu i uz pomoc LP glavnih pojmova na farsiju. Uglavnom, put je prosao odlicno, rano ujutro smo stigli u Qazvin, i uzeli taxi do autobuske stanice da vidimo kako cemo se dopremiti do Alamuta, jer je LP imao neku jako zamrsenu pricu kako doci do tamo. Posle cekiranja cena kod nekoliko taksista, nasli smo Mr. Ismailija, koji nije znao ni jednu rec engleskog, ali smo mi svakako ugovorili voznju iz Qazvina do tvrdjave Alamut i Lamiasar, i nazad. Voznja je bila sjajna, vozac jako oprezan i pazljiv. Predeli su stvarno prelepi i neverovatni. Nakon prve tvrdjave smo otisli na rucak u neku kucu u podnozju brda gde je tvrdjava, gde smo naisli na neku ludu Iranku couchsurferku i njenu goscu Francuskinju, koja nas je zvala da dodjemo u Rasht kod nje. Nasim prijateljima iz voza, grcima, smo prosledili Mr. Ismailijev broj, tako da su oni dan iza nas bili na istoj turi i jako zadovoljni vozacem.Takodje, br. imam, ako treba, pisite. Na prvoj tvrdjavi, osim nas u pohod su krenula i dva autobusa Kineza, dok smo bili jedini na Lamiasaru. Nakon izleta smo na autobuskoj stanici kupili karte za Teheran i oko 19:00h krenuli put prestonice. Hajde da prvo dodam par reci o LP. Ovo izdanje je zaista bilo razocaravajuce. Sa cenama ne da su omasili, nego je po dva do tri puta sve bilo jeftinije nego sto su oni napisali (sto nije bilo tako lose za nas). Izvlace se oni na pocetku knjige na inflaciju i sve to, ali brate nemoguce je da ga toliko omase. Ocigledno niko nije hajao previse da abdejtuje te cene, vec su bili u fazonu odgradili smo se i to je to. Preporuke za restorane im i nisu bile neke posebne. Zatim, kada je rec o odlasku na pojedine izlete iz gradova, komplikuju ga te sa savarijima, te ovaj taxi, te onaj bus ... Realno, kada iznajmis taxi za sebe, + ako ima jos cetvoro ljudi, ta razlika u ceni poredeci sa drugim nacinima transporta, zaista nije vredna cimanja. Digresija, litra benzina je trenutno oko 10 dinara (to je prvih 60l s onom nekom karticom ako imaju), ili 17 dinara kada predjes dozvoljenu kvotu. Za neke druga izdanja smo bili u fazonu da im posaljemo mejl za neke stvari koje su se promenile, a za ovo mozemo da posaljemo mejl za par stvari koje su ok. Ali sta da se radi, onako generalno sluzi, malo istorije, malo preporuka smestaj/hrana/sajtovi, malo istorije ... Elem, usli smo u bus za Teheran koji je bio prepun studenata, koji kapiram koriste ove prilike za neko merkanje, flert ili prosto da razmene pogled sa suprotnim polom a da ih niko ne uhapsi ili tako nesto (a prisustvovali smo i situaciji kada je ta verska policija razjurila neke mlade iza dzamije u Tabrizu). Na saobracajnim tablama za odrediste je stajalo sledece: "Karaj 55km Tehran 110km", gde kilometraza dolazi u sasvim drugi plan. I tako smo na svakih nekoliko kilometara crkavali od smeha, sto lokalci svakako nisu kapirali. Stizemo u grotlo Teherana. Metro - prica za sebe. Kako smo imali dosta prtljaga, policajac je mog decka uputio u vagon za zene tj. sa mnom, sto smo smatrali vrlo ljubaznim gestom. Ali kada smo preseli na drugu liniju, omasili smo smer, bili u odvojenim vagonima, a stvari gomila. Sva sreca te smo oboje krenuli ka izlazu, a ja sam toliko pozurila da sam uletela u muski vagon sa ogromnom kofercinom kako bih izbavila decka. Nakon ovog nemilog dogadjaja zajedno smo ulazili u muske vagone, a to je izazivalo gomilu interesovanja, smeha i pogleda - od strane mladjih, neodobravanja - od strane matorih. Uglavnom, kada bi usli u neku vecu guzvu, ja sam posle dvadesetak sekundi dobijala pojas od oko petnaestak centimetara samo za sebe. Dolazimo u Firouzeh (d.r. w/show. 15€), poznat po Mr. Mousavi-ju, hotel u kome su garantovani svi Srbi odsedali. U Teheranu smo proveli tri sjajna dana, svasta obisli, nasli se sa drugom iz voza, sustigli se sa grcima, jednom recju - divne uspomene! Saobracaj je bio apsolutna fascinacija za mene. Znali smo da putujemo taxijem i po 45min za neka rastojanja koja se prelaze za 10ak min. I jedna zanimljiva stvar, kada vec spomenuh Firouzeha: prvo vece se vracamo iz grada i dolazimo na recepciju po kljuc. Recepcionar kaze da nam je prijatelj tu, na sta smo mi samo klimnuli znajuci da su grci to vece stigli u Teheran. Medjutim, covek kaze >ne, ne, ne oni, u hotelu je decko iz Srbije i zeleo bi da vas vidi<. I tako mi upoznasmo Ivana iz Bg-a, koji je igrom sudbine umesto sa drugom dosao sam u Iran. Sutra dan smo se druzili i zajedno obilazili, a uvece se rastali jer je on krace ostajao i nije imao vremena za bleju po glavnom gradu. Mogu da kazem da je razlika izmedju juznog i severnog Teherana neverovatna! Mislim na ljude, naravno. Izgled, oblacenje, ponasanje ... jako se razlikuju. Kradom smo snimili i zid murala na bivsoj US ambasadi, ali sa slikanjem nismo imali bas srece. Imamo samo dve slicice uslikane mobinim telefonom, ali je zato snimak sjajan. Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites
Posted March 17, 2014 Jos koja rec o Teheranu: metro je zaista sjajno sredjen! Stanice su jako lepe i jako ciste, sve je super organizovano, jos samo da im prorade sve linije i bice pravi carevi! Svetloplava linija trenutno ne radi zbog rada na nekoj trecoj, ali sve ce to Iranci upeglati 100%! U planu je cak i da jedna linija pokriva IKA aerodrom, sto je sjajno. Kako sistem dobro funkcionise u tehnickom smislu, tako je i koeficijent popunjenosti, bar u vrsnim periodima maksimalan! Naime, nisu samo vozila puna, vec je nekako citavo stajaliste prepuno, prolazi, stepenice sve vrvi od ljudi, bilo da je metro prosao pre 3 sekunde ili pre 3 minuta. Zbog takvih guzvi radije smo se kretali obicnim stepenicama, jer su pokretne doslovno bile pune u svakom trenutku. Jednom prilikom dok su se ljudi spustali pokretnim stepenicama, gomila koja treba da nastavi hodnikom ka drugim stepenicama nikako nije opadala, tako da su ljudi upravo sisli sa poslednjeg pokretnog stepenika upali u problem jer napred nisu mogli, a stepenice su ih “mlele” od pozadi. Mi smo se u tom trenutku peli ka izlazu iz metro stanice i kada smo zaculi vrisku odozdo, pokusali smo da sprecimo ljude da ne idu na te pokretne stepenice, ali Iranci su izuzetno radoznali ljudi koji su u tom trenutku prakticno krenuli da trce niz te stepenice kako bi videli sto je vriska. Cak ni nekog starog dedu sa stapom nismo uspeli da smaknemo sa stepenica. Nekoliko ljudi je svakako popadalo dole, ali valjda kada je krenula gungula, rascistili su deo oko stepenica i sve je bilo u normali. Vec sam spominjala ludi saobracaj, ali za divno cudo, nismo bili svedoci ni jedne saobracajne nezgode. Ulicu je jako tesko preci, bar na pocetku dok ne oguglas da ti sigurno NIKO nece stati i da je zapravo pravilo vozaca DODAJ GAS, a ne KOCI. Dok smo jednog dana bezuspesno na Enquelab skveru pokusavali da predjemo, slucajno pogledah u saobracajnog policajca koji je umirao od smeha, predpostavljam na nase prenerazene face, i bio je uzasno fini jer je zaustavio saobracaj, iako smo jednio mi cekali da predjemo ulicu tu, i pomogao nam da s mirom predjemo na drugu stranu. Inace, saobracajci imaju palicu na kojoj na jednoj strani pise “stop” a na drugoj “slow down”, a prakticno kao i da ne postoje na ulicama. Dosta su lezerni i u jednom trenutku se zapravo zapitas sta oni uopste tu traze? Mozda da pomognu nesrecnim turistima, to mi jedino pada na pamet, jer sve ostalo NE rade. Hajde da ubacim ovde i deo o oblacenju i renoviranju. Pre puta sam posebno bila zgranuta idejom da cu morati da nosim maramu na glavi po citav dan. Zatim je tu bila i cinjenica da i neka tunika mora da ide preko pantalona, kao i da ce majica dugih rukava biti stalno zastupljena. Kako nisam bila u posedu tih duzih tunika, kod kume sam se opskrbila i sve potajno mislila >ma taj zonfic je za njih, mi turistkinje cemo da malo iskuliramo< … Kad ono djavola! Punih sesnaest dana sam hodala u: majici dugih rukava, tunici koja prekriva obline preko, farmerkama/pantalonama (do clanaka, podrazumeva se!) i sa prokletom maramom na glavi! U Bg sam dosla sa bledunjavim celom (u odnosu na ostatak lica), crnim sakama i sarenim stopalima (od nekih marokanskih baletanki koje su napred dosta zatvorene u odnosu na regularne baletanke), tako da kad se izujem, prva pomisao je da su mi noge prljave. Haos! Dok je moj decko nabacio finu boju za pocetak sezone. Mislim vremenom se naviknes na tu maramu, pogotovo kad naucis kako da je stavis (na pocetku sam mislila da sve Iranke imaju kosu do pola ledja, videvsi kolika im je budza ispod marame, ali sam skontala da su to zapravo neke velike snale koje stavis na vr’ glave, jer tako marama ne spada, i ne moras da izgledas kao da imas tikove na svakih par minuta), ali onda ide glavno pitanje: sta je tu sa zenskim pravima i bla, bla ?!? Od svih gradova, devojke u prestonici su najopustenije sto se pravila tice. Furaju se marame na pola glave, tri-cetvrt rukavi i goli prstici na nogama, i to u faonu sto severnije – to vise boja i stila. Ali to je valjda samo privatna odeca, drug nam rece da vecina poslodavaca zahteva crnu odecu, a nekad i citave cadore. Posto se tice odece, dodacu ovde i epizodu iz Shiraza: bili smo u jednoj dzamiji (za koju smo tek nakon posete u LP-u procitali da nije dozvoljen ulazak ne-muslimanima, ali da se mali broj ljudi moze provuci, kao sto je nama poslo za rukom), gde su pre ulaska trazili da se ogrnem carsavom-cadorom. Nije mi bio prvi put, prihvatila sam se ogromne tkanine, zagrnula i usla. Tog dana je bilo jako toplo i saglasila sam se sa deckom da skinem “cador” s glave, jer svakako imam i maramu, da ne bih bila ziva skuvana. Sve je bilo ok dok on nije usao u dzamiju, mene je smaralo i ostala sam ispred u nekom hladu da sedim. Prislo mi je bar tri muskaraca koji su svasta govorili, na farsiju naravno, upirali prst u moju maramu, da sam ja nacisto poludela, sacekala decka da izadje i izletela napolje, psujuci i dzamiju i religiju i kud sam dolazila uopste. Ispostavilo se da su prilazili samo jer sam bila sama, a moj bes se ogledao u tome da nisam bila jedina zena koja je svukla drugu tkaninu sa glave, a bas su se na mene navrzli. Ima i toga da je bio zadnji dan i da su mi na nos izasla pravila oblacenja. Npr. penjemo se do Sapurove pecine, ja pod punom ratnom opremom na 30°C, sat i po uz brdo gulim! Pa gde je tu pravda !?! Sto se tice obilaska razlicitih kulturnih/istorijskih objekata prosto se ne zacudite ako se bar na jednom malom, malom kraju nesto ne radi, jer je u vecini slucajeva bilo: RENOVIRANJE!. Svuda i uvek. Ne znam da li su se bas provrednili kada smo mi bili tamo, ili im je to generalno pravilo. Vise mi smrdi na ovo drugo. Sto se tice ljudi, stvarno su mnogo drugaciji nego ovde! Iako mi vazimo za neke ljubazne, tople i domacinske, Iranci objasnjavaju! Ne mogu zaista ni da prebrojim koliko njih je prislo i rasptivalo se odakle smo, treba li nam pomoc i slicno. Ja nekako ne mogu sebe da zamislim da setam Knezom i da pridjem likovima i pitam: “Izvinite, da li ste turisti? Treba li vam pomoc? Dobrodosli u Bg!” Mislim to je stvarno lepo, ali nekako ne kapiram! Na pocetku je bilo ok, interesantno, ali na kraju su nas stvarno smarali! Pogotovo sto ima i onih koji nemaju veze sa zivotom i smaraju ljude do srzi, pa im je bilo svejedno kad smo rekli da zivimo u Karamelistanu, samo su klimnuli i prosli. Srbija iliti Serb(v)istan, kako nas oni zovu, je bila poznata zemlja za vecinu, i prva asocijacija naravno rat, dok su marokanci prosle godine (ili bar oni mladji marokanci) odmah uzvikivali Novakovo ime. Normalno da je da te pozovu na rucak, da kod njih odsednes i slicno, a najvise vole da se druze i da unapredjuju svoj engleski, sto je u Isfahanu svaki drugi navodio kao motiv za druzenje sa strancima. Neprijatnosti nismo imali, kao sto sam vec rekla, osim neka dva slucaja sa taksistima. Prvi slucaj je bio u Teheranu kada smo trazili taksi. Stao nam je neki lik koji je vec vozio nekog decka, mi ugovorili cenu s njim, mislici na cenu za oboje. On je klimnuo i kada smo seli njih dvojica su se onako bas pakosno smejali. Kada nas je dobacio do destinacije poceo je da se buni kako nije dovoljno para (sve na farsiju naravno), tako da smo mu dali duplu sumu i izasli s gorkim ukusom u ustima, ali ne zbog te sume, ona svakako nije bila strasna, vec zbog velikog iznenadjenja u ophodjenju tog coveka prema nama, to nije bilo nekako iranski! Recimo prvog dana u Teheranu smo na trafici kupovali vodu i neke cokoladice. Decko je pruzio gomilu para prodavcu pod nos, pri tom mu davajuci neku ogromnu novcanicu, a covek mu je vratio i izvukao neku sicu u fazonu Boze-me-sacuvaj. Znaci lik je mogao da nas oguli, a bio je zaista posten. I to nije bilo samo jedan put, tako da smo postupkom tog vozaca, koji zasigurno nije taksista vec je samo imao praznog mesta u kolima i kupio ljude, bili bas neprijatno iznenadjeni. Mada, nam je po izlasku iz auta sasvim bilo jasno da posto nije taksi, prevoz se placa po osobi. Ali hajde sad, neka mu je prosto! Druga situacija je takodje bila sa taksistom. Poslednji dan smo proveli u Shirazu, odakle smo u 21:45h imali let za Teheran. Avion slece na drugi neki aerodrom, a od njega od IKA-e ima oko 50ak km. Nasli smo taksistu po sletanju, ugovorili cenu, i posto je to njemu kao bilo malo, dogovorili smo se da on uzme i treceg putnika, tj. da mi malo sacekamo. Nama je let za Istanbul bio u 04:25h, a oko 00:00h smo bili u taksiju, tako da nam cekanje nije bilo problem. Medjutim, to se oduzilo, i mi provesmo cekajuci 45min. Par puta je decko izasao i on je svaki put molio jos za minut i jos za minut. Poslednji put kada je izasao iz kola, nasao je i novog taksistu koji je hteo same da nas vozi za te pare, tako da ovaj kada je shvatio da ce izgubiti i nas seo je u kola i poceo da kenja. Pokusao je da iznudi vise para, ali smo bili odlucni, ako nece da vozi mi cemo izaci. I tako je on besan krenuo, stalno gundjao, svirkao svakom prolazniku u nadi da ce nekog pokupiti i govorio kako treba da putujemo 70km i da para nije dovoljno. Na njegovu srecu, zaustavi ga neki lik koji je usao, rekao destinaciju ali placanje nisu ugovorili. To je bila voznja od 5-8min, i kad se priblizilo njegovo mesto izlaska on mu je tutnuo neke pare, na sta je taksista poceo da divlja. Prvo mu je vratio pare, pa je opet uzeo, pa ga je izbacio napolje, pa je poceo da baca pare po taksiju. Pravi haos! Voznja ni malo nije bila prijatna jer je picio preko 100km/h sa otvorenim prozorima po autoputu, nastavio je da bogorada kada je taj izasao, ali mi i dalje nismo hteli da mu damo vise para. Imali smo problema jer nismo imali tacno para koliko je trazio vec krupniju novcanicu, tako da smo se domundjali da ako nema kusur da vrati, kada uzmemo stvari iz taksija ja otrcim da negde rasitnim, ali je vratio kusur i nastavio da smara za vise pare, al ismo vec bili pred vratima IKA-e, tako da straha vise nije bilo (mislim, strah - okud znas na kakvog sve umobolnika mozes da naidjes u sred noci!). Jos se zalio kako mu je nas kofer polupao neke rezervne sijalice u gepeku. Mozda u sustini covek nije inace los, mozda ga je samo los dan strefio, ali je nama voznja presela, a za pare se ne kajemo jer je sasvim dovoljno zaradio prema nasem proracunu, sto je dokazao i drugi vozac koji je hteo bez problema da nas poveze za taj kes, a znao je da cekamo vec 45min i da nemamo bas izbora. Engleski im nije jaca strana, zato je pogodno imati digitron/telefon stalno uz sebe, kako bi mogli da ti ukucaju cenu, kada su u pitanju novcane transakcije. Bliskih susreta sa policijom bilo koje vrste nismo imali, a prakticno ne mozes da ih razlikujes, jer imaju uniforme u svim mogucim bojama (sem onog slucaja prve noci u teheranskom metrou, kada nam je onaj pandur pomogao). Reply Quote Share this post Link to post Share on other sites